Srbi Duvna : Život i stradanja [PDF]

Milan Karan SRBI DUVNA ŽIVOT I STRADANjA

Izdavač: Udruženje građana "Srbi Duvna" Beograd

Urednik: Ljubivoje Stefanović

Lektor i korektor: Bojana Stefanović

Kompjuterska obrada i tehničko uređenje: Milan Jerinić Fotografija na naslovnoj strani: Ostaci crkve na Mandinoj gradini u Rašćanima, srušena 9. aprila 1992. godine Zadnja korica: Pečat manastira Labostinja, oko XII veka

Štampa: Štamparija „ĐURĐEVDAN“ Aranđelovac,

Tiraž: 300 primeraka

Milan Karan

SRBI DUVNA ŽIVOT I STRADANjA

Aranđelovac, 2016.

PREDGOVOR O drevnoj istoriji duvanjskih Srba može se govoriti samo u sklopu istorijskog prisustva Srba na ovim prostorima na kojima se prostire današnja Bosna i Hercegovina, pa i Hrvatska. Postoje dvije istorijske škole o porijeklu Slovena, pa i Srba na Balkanu – stara autohtonistička škola koja tvrdi da su Srbi starosjedioci Balkana i škola koja govori da su se Srbi doselili na Balkan u sedmom vijeku. Novija istraživanja nekih srpskih arheologa potvrdila su prisustvo Srba na ovom prostoru u trećem i četvrtom vijeku. Ali mi se nećemo opširnije baviti ovom temom. Pozvaćemo se samo na dva istorijska izvora čiju autentičnost potvrđuju sve istorijske škole, na franačkog ljetopisca Ajnharda iz prve polovine devetog vijeka i na vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita iz desetog vijeka. Oba pisca potvrđuju postojanje Srba na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. U svom djelu „O upravljanju državom“ Konstantin Porfirogenit je još precizniji, on navodi da su Srbi i Hrvati u desetom vijeku živjeli jedni pored drugih, da je granica između njih bila rijeka Cetina, a da se jedno vrijeme Livno nalazilo na tom graničnom prostoru. Porfirogenit, takođe, svjedoči da su Srbi živjeli u tadašnjoj oblasti Bosni. Sačuvalo se više od tri hiljade spomenika iz vremena srednjovjekovne Bosne, gdje se za njeno stanovništvo kaže da su Srbi ili Sloveni, a jezik kojim oni govore srpski ili slovenski. Nemamo razloga da sumnjamo u to da je i na Duvanjskom polju bilo drugačije, da su i u ovim predjelima u to vrijeme živjeli Srbi, o čijem prisustvu svjedoče razni izvori, zapisi i natpisi, groblja. Ima dosta potvrda o prisustvu Srba na Duvanjskom polju u vrijeme turske vladavine. Groblja su najvjerodostojniji svjedoci o stanovnicima koji su u minulim vjekovima živjeli na Duvanjskom polju. Srpsko groblje u selu Crvenice na Duvanjskom polju postojalo je i prije dolaska Turaka. To može zaključiti i najobičniji posmatrač ako gleda spomenike na tom groblju, velike kamene krstove i nadgrobnike velikog opsega. Jevto Dedijer je u svojoj knji*zi „Hercegovina“, u kojoj je, pored ostalog, istraživao i demografiju stanovništva, zapisao da su prije dolaska Turaka u tom selu živjeli Srbi, Milisavi, Vukovići i Vulići. Turci su im oduzeli zemlju i Srbe raselili u Mandino Selo, Lipu i Eminovo Selo, u kojima i danas žive Milisavi. Vukovići su živjeli u Mandinu Selu, ali je zbog toga što su se rađala ženska djeca to prezime nestalo, mada ima dosta živih njihovih potomaka. Krstovi po srpskim grobljima u Mandinu Selu, Prisoju i Oplećanima najstariji su krstovi na području Duvanjskog polja, a na srpskom groblju u Prisoju nalaze se temelji stare srednjovjekovne crkve. Postoje dokazi o postojanju manastira Labostin kod Mandine gradine i pečat tog manastira iz dvanaestog vijeka. Postojala je crkva na Jabuci, malo izdignutom brežuljkastom dijelu koji se prostire od Rašćana do rijeke Šuice prema gradu Duvnu. Cijelo to uzvišenje po geografskim kartama naziva se Jabuka i cijela površina je oranica. Na tom najvišem uzvišenju postojala je srpska pravoslavna crkva, koju su Turci srušili kad su gradili džamiju u Županj Potoku (Duvnu). 5

Sve su to čvrsti dokazi o tome da su Srbi od davnina bili na Duvanjskom polju. Zbog toga su neosnovane tvrdnje nekih hrvatskih istoričara da su Srbi u ove krajeve došli sa Turcima i oduzeli zemlju Hrvatima, pa je vlasništvo Srba nad zemljišnim posjedima u odnosu na brojnost znatno veće nego vlasništvo Hrvata. Srbi su do početka dvadesetog vijeka imali vlasništvo na preko 50 odsto Duvanjskog polja. Poslije stradanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, u kome su se Srbi borili na pobjedničkoj strani, pritisci Hrvata nisu prestajali, pa su Srbi morali da se iseljavaju sa Duvanjskog polja. Analizirajući rezultate popisa stanovništva u posljednjih sto godina u BiH i na Duvanjskom polju, srpskog naroda u Duvnu poslije svakog popisa bivalo je sve manje i manje, kako u apsolutnom broju, tako i u procentu učešća u ukupnom broju stanovnika. Najveće smanjenje Srba u ukupnom stanovništvu u Duvnu pokazao je popis koji je izvršen poslije Drugog svjetskog rata. Pripreme za rušenje Jugoslavije počele su još za Titovog života. Tito je bio apsolutni gospodar u zemlji i brojni politički analitičari prognozirali su da će se Jugoslavija raspasti tek poslije njegove smrti. Malo je, međutim, nedostajalo da se ta ideja ne ostvari u periodu od 1967. do 1972. godine. Tito je u posljednji čas zaustavio proces raspada Jugoslavije, ali je taj proces razbijanja aktivnostima MASPOK-a 1971. godine imao uticaja na izmjenu Ustava SFRJ, kojim je stvoren uslov da se proces rastakanja države u budućnosti lakše sprovede, što se i desilo. Tako svi oni koji tvrde da je MASPOK poražen, nisu bili u pravu. MASPOK je odigrao veliku ulogu u promjeni ustava 1974. godine i procesi su samo bili malo zaustavljeni. Poslije Titove smrti, poražene snage od 1941. do 1971. godine ponovo su se aktivirale i bez ustezanja, na najdrskiji način krenule u realizaciju planova koji su nekoliko puta odgađani. Ekonomske teškoće izazvale su pad standarda, koji se do tada održavao na dosta visokom nivou, imajući u vidu velike izdatke države koji su se stvarali u socijalnoj sferi: besplatno školstvo i zdravstvo, zapošljavanje skoro svih visokoobrazovanih ljudi, kao i drugi troškovi koji su nastajali na stvaranju višeg standarda građana na teret države. Komunisti su na prvim parlamentarnim izborima 1991. godine poraženi, najviše zahvaljujući koaliciji nacionalnih stranaka, koja je formirana sa nacionalnim predznakom. Njima je zajednički cilj bio da se već tad pobjede partije koje su naslijedile Savez komunista i promijenile ime u socijaldemokratske partije. Poslije završenog prvog čina rušenja SFRJ, krenulo se u drugi dio plana – rasturanje Jugoslavije i stvaranje nacionalnih država, što je bio glavni program nacionalnih stranaka koje prema svojim programima štite nacionalne interese. U nastupima je većina lidera tvrdila kako su narodi čiji su oni predstavnici u neravnopravnom položaju u odnosu na druga dva naroda. Takvom retorikom dizale su se tenzije i stvarali uslovi za sukobe i borbu preko medija i drugih sredstava informisanja. Poslije manje od dvije godine od parlamentarnih izbora, dolazi do oružanih sukoba. Prvi okršaji počinju u Sloveniji i dalje se od sjevera šire prema jugu i završavaju u Srbiji na Kosovu i Metohiji.

Sukobi u Bosni i Hercegovini počinju u proljeće 1992. godine u Posavini. Trajali su kratko i tokom njih su počinjeni zločini koji će ubrzati sukobe većih razmjera. Pravi rat u BiH počeo je 3. aprila 1992. godine napadom oružanih formacija hrvatske vojske i teritorijalne odbrane hercegovačkih opština združenih u Hrvatskom vijeću odbrane (HVO) na Kupres. Prvi dan sukoba na Kupreškoj visoravni za Srbe koji nisu napustili Duvno prije okršaja bio je težak, jer su tog jutra mnogi Srbi hapšeni po kućama, ulicama, radnim mjestima, autobusima i drugim vozilima. Bila je to prava hajka na Srbe. Odmah su Srbima zatvoreni svi izlazi iz Duvna. Među uhapšenima sam bio i ja. Poslije nekoliko sati provedenih u SUP-u, pušteni smo svi, sa naredbom da ne izlazimo iz svojih stanova i kuća. Nekoliko dana kasnije, tačnije 10. aprila, ponovo je počelo hapšenje Srba. Srbi su zatvarani po raznim logorima, sve vreme provedeno u zarobljeništvu bio sam u ćelijama policijske stanice u Duvnu. Ćelije su se nalazile u podrumu policijske stanice, gde sam imao priliku da saznam, osjetim i vidim šta se sve dešava sa srpskim narodom u tom suludom ratu. Kroz te ćelije u podrumu prošlo je dosta ljudi, zarobljenika: Srba vojnika, Srba civila, Srba iz Duvna i iz drugih mjesta BiH, Hrvata vojnika i civila iz Duvna i Hrvata vojnika iz Hrvatske, vojnika dobrovoljaca iz Slovenije, zbog nepoštovanja vojnih pravila koja su im nametnule vojne vlasti i vojnika koji su pobjegli sa ratišta. U zatvorske ćelije, koje su se nalazile u podrumu zgrade SUP-a i Teritorijalne odbrane (TO), stizalo se sa prvog sprata preko 36 metalnih kružnih stepenica, tako da između prvog sprata i podruma nije bilo nikakve zvučne izolacije, pregrada ili druge zaštite, tako sam često mogao da čujem razne priče, komentare i saznanja o drugim dešavanjima u policijskoj stanici. U SUP-u, u hodnicima, kancelarijama, na mnogim vojnicima bila su obilježja Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine: slike Anta Pavelića, ustaški grbovi, ustaške pjesme, crne uniforme na nekim vojnicima. Na osnovu navedene ikonografije i ostalih obilježja, zaključio sam šta je glavni motiv i razlog zbog kojeg je došlo do sukoba u Hrvatskoj i BiH između Hrvata i Srba i svih drugih koji su bili smetnja nastavku realizacije programa stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Ta borba i rat bili su kontinuitet u ostvarivanju te ideje koja traje stotinama godina i ušla je u svijest većine Hrvata. Veliki dio tog programa u građanskom ratu od 1992. do 1995. godine je ostvaren. Međutim, taj projekat i ta ideja u ovom ratu nisu u potpunosti realizovani. Vjerovatno nisu ni mogli da uspiju i da se ostvare u projektovanim granicama. U novostvorenoj NDH nije se našla Zapadna Hercegovina, koja je bila u granicama NDH 1941. godine. Narod Zapadne Hercegovine bio je najvjerniji dio hrvatskog naroda odan ustaškoj ideji. Hrvati Hercegovine, Duvna i Livna ostali su uskraćeni iako su najviše dali za ostvarenje te ideje.

Projekat i ideja koja podrazumijeva Zapadnu Hercegovinu u NDH, po mom ubjeđenju, nisu uspjeli i zbog toga će ponovo taj nezavršeni dio plana biti u nekim arhivama, gdje se čuvao u svim fazama realizacije, i u svijesti Hercegovaca. Sumnjam da će se od ispunjenja tog dijela projekta ikada odustati, imajući u vidu da se radi o najekstremnijem dijelu hrvatskog naroda, koji je bio najistrajniji u njegovom ostvarenju. Ostvarene nove granice još više su odvojile Zapadnu Hercegovinu od Hrvatske jer su sada čvršće i postoje barijere i carine koje tu nisu postojale stotinama godina. Dok sam se nalazio u zatvoru, imao sam priliku da vidim svu ikonografiju NDH, metodologiju mučenja Srba i svih drugih koji su bilo kad i u bilo kom trenutku napravili neko djelo koje je bilo na putu stvaranju NDH, makar to bili i Hrvati. Vidio sam emigrante i legionare koji su rukovodili u svim sektorima vlasti za vrijeme rata i imali prevlast. Na osnovu onog što sam vidio, shvatio sam da Srbi više nemaju nikakvih šansi da ostanu da žive na prostorima Duvanjskog polja. Srbi su preživjeli mnoge ratove i bune, mnoge monarhije, Otomansko i Habzburško carstvo, ali građanski rat od 1992. do 1995. godine nisu mogli na tom prostoru da prežive i tu ostanu, i najvjerovatnije je da neće moći više nikad u Duvnu da žive. Taj rat je posljednji čin čišćenja Srba sa prostora Duvanjskog polja. U samici zatvora imao sam mnogo vremena da razmišljam o svemu što mi se dešavalo prije i u početku rata, razmišljao sam o svim postupcima i procjenama vezanim za mogućnost da dođe do rata, ali sam loše procijenio da nas Srbe u Tomislavgradu Hrvati neće dirati. Srbi nisu napravili nijedan postupak koji bi dao povoda da se nad njima vrše nasilje i tortura jer je mali broj Srba živeo u Duvnu. Razmišljao sam o svom položaju u zatvoru i o šansama da preživim rat. Nada da ću preživjeti i biti razmijenjen porasla je od momenta kada su me kao ratnog zarobljenika civila registrovali predstavnici Međunarodnog crvenog krsta (MCK). Poslije toga sam u samici u podrumu policijske stanice, gdje su dani bili godine, počeo da razmišljam sa više optimizma i nade. Razmišljao sam o svim dešavanjima koja su srpski narod u Duvnu pratila u posljednjih sto godina, slušajući ljude koji su, kao i njihovi preci, preživjeli taj period, a dosta ih je bilo u Rašćanima i drugim selima. Mnogo njih je za vreme građanskog rata imalo 70 i više godina. Razmišljajući o prošlosti, sjetio sam se pjesama koje je napisao Luka Karan Đeđo, priča preživjelih sa jama, priča koje su opisivale događaje sa Sutjeske i Zelengore. O svim tim pričama Srba iz Duvna koji su doživjeli ratove i stradanja, izuzev pjesama koje je napisao Đeđo i nikad nisu objavljene, nije napisana nikakva zabilješka, roman ili neki tekst koji bi pružio neko saznanje i mogućnost da se opisani događaji sačuvaju na duži vremenski period. Sva ta događanja koja su prepričavana svakim danom su sve bleđa, nevjerodostojnija. Svako je prepričavajući neke događaje dodavao nešto svoje, čak i oni koji su preživjeli strašne zločine u svojim ispovijestima često su zaboravljali 8

detalje i pojedinosti koji su od značaja za stvaranje slike o životu, uspjesima i padovima, o dobrim i lošim periodima života i o stradanjima srpskog naroda na prostoru Duvanjskog polja. U zatvoru sam odlučio da, ako preživim rat, opišem sve događaje i dešavanja kroz koje su prošli Srbi iz Duvna prije i u toku građanskog rata, čiji sam bio svjedok, i saznanja do kojih sam došao od drugih Srba i učesnika tih dešavanja sa kojima sam bio u kontaktu i koji su mi pričali o onome što se zbivalo van prostorija gde sam provodio zarobljeničke dane. Pored sjećanja na priče iz prošlosti o ratovima i stradanjima i straha i zabrinutosti za svoj život, za život svoje porodice: djece, supruge, majke, snahe, bratića i ostalih Srba koji su bili zatočeni po logorima BiH i Hrvatske, često su mi misli bile usmjerene na period od preko četrdeset godina života u Duvnu. Sjećao sam se i dobrih i lijepih dana koje sam proveo radeći, živeći i družeći se sa Hrvatima, Muslimanima i ljudima drugih nacija i vjera. Razmišljao sam o vremenu koje sam provodio u kafanama, na radnom mjestu, o putovanjima i drugim druženjima, na kojima nismo ni pomišljali na moguće sukobe po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti i ratu koji nas je snašao. Nikad nisam mogao da zamislim da će se desiti to što se desilo. Da će se zemlja raspasti na toliko djelova, da će ponovo zavladati mržnja, osveta i da će se istorija ponoviti. Bilo je perioda u kojima je bilo pokušaja da se pokrene proces raspada zemlje, kao što je to bilo sedamdesetih godina, kada su vaskrsavale ideje prošlosti, ali bio sam ubijeđen da su te ideje ugašene i da se nikad više neće pojaviti. Rat se ipak desio. Pored stradanja naroda, etničkog čišćenja, rušenja mnogih domova, vjerskih objekata, spomenika, posebno spomenika poginulim borcima i narodnim herojima koji su stradali u antifašističkoj borbi, uporedo se pljačkala društvena i privatna imovina velike vrijednosti, uništene su i opljačkane fabrike, opustošena sela i gradovi, mnogi su ginuli za neku ideologiju i ,,novi savremeni svjetski poredak”, o kojima su im pripovijedali oni koji su se u tom ratu usput bogatili, dok je narod u strahu i panici morao da se prikloni sili i komandi onih koji su rat planirali, organizovali i finansirali, vjerujući da su priče o ugroženosti njihovog naroda i eksploatisanju od strane drugih bile istinite i da će rušenjem socijalističkog sistema zavladati demokratija i blagostanje. U stvari, u većini slučajeva desilo se obrnuto. O značaju zapisivanja i opisivanja istorijskih događaja od strane preživjelih svjedoka i o saznanjima o svim društvenim pojavama i dešavanjima pisalo je dosad mnogo umnih ljudi. O tome bi se mogle napisati knjige. O tome koliko je važno da sve bude zapisano Ivo Andrić kaže: „Samo neuki i nerazumni ljudi mogu da smatraju da je prošlost mrtva i neprelaznim zidom zauvek odvojena od sadašnjosti. Istina je, naprotiv, da je sve što je čovjek nekad mislio, osjećao i radio neraskidivo utkano u sve što mi danas mislimo, osjećamo i radimo.“

Mnogi podaci su bestraga nestali, uzdajući se i onda i sad u svemoć ljudske pameti, ponegdje su izgubljeni, poneki stradali ili ih je podosta zagubljeno ljudskom nemarnošću. Bašeskijin je zaključak: ,,Što je zapisano ostaje, a što se pamti iščezne.“ Motiv da prikupljam materijalne dokaze o ratu i zbivanjima koja su se desila od 1992. do 1995. godine našao sam u Pjesmi o selu Rašćanima, koju je napisao Luka Karan Đeđo, u kojoj, između ostalog, govori o značaju zapisivanja: Mladi momci, tvoji stanovnici, oduvijek su najbolji vojnici, ali nisu bili književnici. O tebi se ne napisa tema, zato tvoje istorije nema, pa ma kakva i kolika bila, bez toga si ko ptica bez krila. Nit ikakve uspomene naše otkad živi stanovnici pamte, da se samo od tada napiše uspomena bilo bi previše. Odlučio sam da napišem to što sam doživio i preživio, kako u pjesmi piše, ,,otkad živi stanovnici pamte“. Nisam školovan, kako ja mislim, niti sam za tu vrstu posla nadaren i nisam vješt da se tim poslom bavim i da napišem neko književno ili istorijsko djelo koje bi bilo prepoznato po stilu pisanja i drugim znanjima iz te oblasti. Želja mi je bila da oživim uspomene na život Srba na Duvanjskom polju. Teško sam dolazio do arhivske građe, dokumenata i knjiga u kojima bih našao nešto više o našoj prošlosti i istorijskih podataka o životu Srba na tom prostoru. U sakupljanju građe za pisanje knjige učestvovalo je nekoliko Srba sa tih prostora, koji su se svesrdno angažovali da se do dokumenata, zapisa, popisa stanovništva dođe, kao i do dokaza koji dovoljno kazuju o kretanju i životu srpskog naroda na tom prostoru. Ono što smo uspjeli sakupiti napisano je u ovoj knji*zi. Utvrdili smo, iz popisa stanovništva, koliko je Srba i u kom periodu od 1879. do 1992. godine na Duvanjskom polju živjelo, opisali smo crkvene prilike i došli do nekih podataka o tragovima postojanja crkvenih objekata Srpske pravoslavne crkve na Duvanjskom polju. Popisali smo, opisali i snimili groblja u kojima su sahranjivani naši preci i groblja u koja 70 do 500 godina niko nije sahranjivan. Opisali smo stradanja Srba u dva svjetska rata i njihovo učešće u njima. Opisali smo događanja u posljednjem građanskom ratu od 1992. do 1995. godine, u kome su Srbi etnički očišćeni sa tog prostora. Trudio sam se da što opširnije i bolje opišem događaje kojima se knjiga bavi. Želja mi je bila da napisano ima što veći značaj za buduće generacije Srba čiji su preci porijeklom iz Duvna i da ima neki istorijski značaj, na argumentovan način, sa svjedočenjima ljudi koji su preživjeli dva posljednja rata i posljednje etničko čišćenje Srba. Navedeno je dosta svjedočenja Srba o tim istorijskim događajima. Trudio sam se da sakupim što više podataka da bih zadovoljio što više kriterijuma. Nastojao sam 10

da, kad su u pitanju neki podaci, prikupim što više podataka iz što više izvora i što više svjedočenja. Želim da se zahvalim svim ljudima koji su se uključili u prikupljanje građe za pisanje ove knjige. Dosta ljudi mi je pomoglo da ova knjiga ima što više podataka o istoriji Duvna i istoriji Srba u njemu. Bilo je dosta ljudi iz sva tri naroda koji su davali podatke, dokumente, slike i svjedočili o prošlosti. Motiv za nastanak ove knjige jeste da se prošlost ne zaboravi, da Srbi koji su zauvijek napustili svoju otadžbinu kao i njihovi potomci pamte odakle su njihovi preci. Nadam se da će ova knjiga biti podstrek mlađim generacijama i pojedincima da se angažuju da sa stanovišta naučnog i istorijskog gledišta istraže prošlost, dopune sliku o istorijskom periodu sa više naučnih činjenica do kojih se može doći, prije svega, arheološkim istraživanjima mjesta koja se navode u ovoj knji*zi, kao i drugih oblasti bogatih arheološkom građom, koja može da rasvijetli dosta sp*rnih činjenica o životu na Duvanjskom polju. Poslije osam mjeseci boravka u zarobljeništvu u podrumu policijske stanice u Tomislavgradu (Duvnu), razmijenjen sam 28. novembra 1992. godine, uoči Dana Republike Jugoslavije, 29. novembra. Zarobljen sam 10. aprila 1992. godine na Dan NDH. Kakva slučajnost, kako se neki događaji namjeste, kao što nam se mnogi istorijski događaji dešavaju na Vidovdan i oko tog datuma. Opet ,,slučajno“, Srbi su razmijenjeni i deportovani sa Duvanskog polja 29. juna, dan nakon Vidovdana. Nekoliko dana sam proveo u Republici Srpskoj, a zatim došao u Aranđelovac, u Srbiju, gdje sam davne 1972. godine, za vrijeme Masovnog pokreta (MASPOK), sa braćom, počeo graditi kuću kao nužni smještaj ako ne daj bože dođe do rata. Ali i pored svih priprema, koje su počele dvadeset godina ranije, rat nisam uspio izbjeći, od sudbine se nije moglo pobjeći. Odmah po dolasku u Srbiju počeo sam da zapisujem događaje koji su mi se desili i koje sam preživio, vidio i za koje sam saznao. Kako sam se kojeg događaja sjetio, tako sam ga zapisivao, a oni su se desili prije i u toku građanskog rata od 1992. do 1995. godine u BiH, koji sam proveo u zarobljeništvu u zatvoru SUP-a u Duvnu. Prvo sam imao ideju da zapišem svoje sjećanje i opišem doživljaje iz rata i perioda neposredno prije, da ih zapišem dok su sjećanja svježa. Napisani tekst sam dopunjavao kako sam se prisjećao događaja za koji sam smatrao da je važan za sagledavanje stanja i dešavanja koje sam opisivao. Kasnije sam došao na ideju da opišem doživljaje i sjećanja drugih Srba iz Duvna na rat. Počeo sam da prikupljam pisane i usmene ispovijesti Srba koji su preživjeli nemile događaje u Duvnu. U prikupljanju materijala koji treba da zapišem rukovodili su me stihovi iz Pjesme o Rašćanima – „otkad živi stanovnici pamte/da se samo od tada napiše/uspomena bilo bi previše“. Kad sam prikupio dosta tekstova, svjedočenja, izjava i sjećanja Srba iz Duvna, moje želje i ideje su se dalje širile, tako sam riješio da skupim tekstove koje su napisali oni koji više nisu živi, kao i tekstove koji su objavljeni u istorijskim knjigama, publikacijama, monografijama i drugim izvorima, kao što su arhiva Statističkog

zavoda BiH, u kojoj su sačuvani popisi stanovništva BiH od 1879. do 1991. godine. Pretraživao sam internet stranice i pronašao neke tekstove u kojima su objavljeni podaci i tekstovi o istoriji, geografiji i ekonomiji tog područja. Prikupio sam zapise nađene kod ljudi koji su sačuvali nešto istorijske građe i novinara koji su se bavili istraživanjima o Duvnu i sudbinom, životom, stradanjem i etničkim čišćenjem srpskog naroda sa Duvanjskog polja i šire. Korišćeni su podaci sačuvani u Arhivu Jugoslavije, Saveznom zavodu za statistiku. Svjestan sam činjenice da Srba više u Duvnu nema i da ako se i ovoga puta o tom ništa ne napiše, za kratak vremenski period neće se ni znati da su Srbi tu živjeli. A često pročitam tekstove, većinom mlađih ljudi, koji pišu:,,Šta će ovdje ćirilica kad Srbi ovdje nikad nisu živjeli?“ Više od 50 posto Srba iz Duvna, starosne dobi do pedeset godina, poslije deportacija, razmjena i izbjeglištva, po okončanju rata, preko međunarodne organizacije za migraciju MIO, iselilo se preko Atlantika u Ameriku i Australiju. Potomci Srba iz Duvna koji će se rađati i živjeti u dalekom svijetu teško da će sačuvati čak i maternji jezik, zbog toga im moramo ostaviti neke pisane tragove i činjenice o tome kako su, na koji način i odakle njihovi preci stigli do tako dalekih zemalja. Ta činjenica me je vodila da proširim temu jer je bilo neophodno da u ovoj knji*zi opišem ne samo dešavanja u posljednjem ratu, koji je bio neposredan razlog napuštanja domovine i zavičaja, već i istoriju, geografiju, stanovništvo naselja u kojima su Srbi živjeli, običaje, zanimanja kojim su se bavili, život u selima po godišnjim dobima i sve što bi trebalo da ostane zapisano i ostavljeno budućim pokoljenjima. Svjestan sam da će mnogi značajni događaji, običaji, navike i datumi vezani za Srbe u Duvnu ostati nepomenuti. Želio sam da, u skladu sa svojim mogućnostima, prikupim i opišem to što sam uspio da saznam i pronađem u knjigama i arhivama. Sve sam to radio uporedo sa svojim redovnim aktivnostima jer sam bio zaposlen. Zato je prikupljanje građe i zapisivanje svjedočenja trajalo dugo. Da sam imao vremena i mogućnosti da posjetim arhive koji čuvaju dokumente iz dužeg vremenskog perioda, možda bih došao do još nekih istorijskih podataka koji bi bolje posvjedočili o istoriji Srba u Duvnu. Iako su moje sposobnosti da događaje i život opišem ograničene, dešavanja sam opisao onako kako sam ih ja doživio i vidio i šta sam o njima saznao. Nadam se da moj trud neće biti bezvrijedan i uzaludan i da će imati značaj i doprineti da Srbi iz Duvna ne padnu u zaborav. U knjigu sam unio više pjesama Luke Karana Đeđe, koji je u desetercu slikovito opisao život, stradanja, ratove, običaje, veselja, slave i svadbe Srba iz Duvna. O životu Srba na Duvanjskom polju, pored navedenih, postoje i drugi dokazi koji najvjernije i najubjedljivije svjedoče o tome kada su Srbi tu naseljeni. Najvažniji dokazi su groblja, crkve, spomenici i sačuvani zapisi, kojih je vrlo malo, ali ipak dovoljno da bi se više znalo o prošlosti.

Da bi buduće generacije, posebno potomci Srba koji su se odselili na druge kontinente, mogle da imaju predstavu o istoriji mjesta i države svojih predaka, pokušao sam da iz više istorijskih izvora prenesem u što kraćim crtama saznanja do kojih je došlo više istoričara različitih vjera i nacija, kako bi se zahvaljujući činjenicama dobila što realnija slika o istoriji BiH i Duvna i Srba u njima. Posljednji ratni i predratni period i zločine koji su se desili nad Srbima u Duvnu nastojao sam da napišem na najobjektivniji način, da u tekstovima ne sudim, ne opisujem događanja pod pritiskom emocija, već da događaje opišem objektivno, kako sam ih vidio i doživio. Čitaoci su ti koji će o tim događajima donijeti svoj sud, na osnovu mojega svjedočenja, kao i svjedočenja svih onih koji su o ratovima pisali i govorili, o svim izvršiocima zločina, a takvima neka sude zemaljski i božiji sudovi. Ljudski život nije jedan trenutak, nije sveden na jedan naraštaj, ni na jedan vid i oblik. Svako zapisivanje o prošlim vremenima predstavlja iskonski ljudski otpor prolaznosti, demonstraciju utemeljenosti u magičnoj riječi: zavičaj, danak nostalgije, koji s godinama života raste, i svakako pamćenje budućim generacijama kada se budu osvrtale unazad, sve ono što hiljadama godina hrani ljudsku radoznalost za prošlim. Otuda se i istorijska nauka u svim civilizacijama hrani i radoznalošću zadovoljava na razini mikroregiona, te tako nastaju istoriografije i druge naučne discipline, koje se svesno ograničavaju na mali istorijski, etnološki, privredni i politički entitet. To je vraški teško raditi, pa odatle publikacije ovog karaktera kratko traju. (Nikola Popović, Kupreški sabornik, 2–3, 2006) Pored lokalnog značaja koji imaju tekstovi, podaci i zapisi koji su obrađeni i koji svjedoče o životu Srba u Duvnu, u ovoj knji*zi ima dosta istorijskih činjenica koje govore o događanjima znatno većeg značaja od lokalnog. Duvno je kroz istoriju imalo dosta zapažen značaj sa stanovišta političkih, ratnih, ekonomskih i vjerskih dešavanja. Na prostoru Duvanjskog polja bilo je mnogo značajnijih istorijskih događanja. Duvanjsko polje jedno je od najvećih kraških polja na području bivše Jugoslavije. Kroz istoriju, bilo je interesantno područje za mnoge osvajače. Duvno i Duvanjsko polje predstavljali su poprište istorijskih dešavanja i u novijoj istoriji, a naročito u dvadesetom stoljeću, posebno u Drugom svjetskom ratu. Duvno je značajnu ulogu imalo i u posljednjem, građanskom ratu u Bosni i Hercegovini. U Duvnu je održan prvi protest u BiH, znatno prije nego što su bile nagovještene promene, osnovane stranke i održani višeparlamentarni izbori u BiH. Duvanjski Hrvati imali su značajnu ulogu u tim promjenama, u formiranju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Hrvatskoj. A ta stranka je imala glavnu ulogu u promjenama u Hrvatskoj, kao i u raspadu države Jugoslavije. Prvi oružani sukobi u Bosni i Hercegovini krenuli su iz Duvna, tad već Tomislavgrada. Oružane jedinice vojske Hrvatske, uz podršku jedinica Teritorijalne odbrane Zapadne Hercegovine, napale su 3. aprila 1992. godine područje opštine 13

Kupres, u vrijeme kad BiH još nije bila priznata kao samostalna država ni od jedne zemlje ni bilo koje međunarodne organizacije. Tako se Duvno u ovom posljednjem ratu, kao i kroz cijelu svoju istoriju, opstajući na granicama (tromeđi) Bosne, Hercegovine i Dalmacije, suočavalo se istorijskim izazovima, posebno od početka Prvog svjetskog rata, pa sve do posljednjeg rata koji je izbio 1992. godine. U tom razdoblju, kad je ekonomski, kulturni, obrazovni nivo bio nizak, narod Duvanjskog polja, sve tri vere – pravoslavne, rimokatoličke i muslimanske – uspijevao je da živi zajedno i nekako preživi sve ratove i bune. Onda na kraju dvadesetog vijeka, kad je narod znatno ekonomski i kulturno napredovao, ostanak Srba na Duvanjskom polju nije bio moguć, Srbi su nestali sa tog prostora pod pritiskom hrvatskog šovinizma. Poslije Drugog svjetskog rata, nakon strašnih zločina izvršenih nad Srbima, ti odnosi su se nekako normalizovali tako da se svima činilo, Srbima, Hrvatima i Muslimanima, da je mržnja koja je stvarana tokom cijelog dvadesetog vijeka između tri slična ako ne i ista naroda prošla i da se zlo koje se dešavalo neće ponoviti. Raspadom Jugoslavije buknuli su sukobi koji su bili tragični, najviše za srpski narod u Duvnu.

GEOGRAFSKI POLOŽAJ I KLIMA „Duvanjsko polje, veliko karsno polje u jugozapadnoj Bosni, jugoistočno od Livanjskog polja, između Ljubuša-planine (1.779 m), Orla kuka (1.391 m), Oštraca (1.299 m), Medne planine (1.222 m), Tušnice (1.700 m) i Jelovače (1.527 m); tektonski predisponirano. Polje se pruža od severozapada na jugoistok, dugačko je 18 km, široko oko 8 km, na apsolutnoj visini od 860 do 890 m. Glavna je rečica polja Šuica, koja izvire iz voklijskog vrela, neposredno pod Kupreškim poljem, i Drina, koja protiče sa južne strane. Pored toga, Šuica prima nekoliko potočića sa severozapadnih planina, ali sve te vode poniru u Velikom ponoru, na zapadnom rubu polja. Zato su u tom polju poplave vrlo kratke, najduže desetak dana, a samo su nekoja mesta močvarna. To je najsuvlje i najbolje drenirano polje zapadne Bosne. Površina polja je 122 kvadratna kilometra. Najveće je mesto Županjac (Duvno) na severozapadnom rubu.“ (Stanoje Stanojević, Narodna enciklopedija srpsko–hrvatsko–slovenačka) Na Duvanjskom polju krajem devetnaestog vijeka boravio je Jovan Cvijić, koji ga je obišao i istražio, a rezultate svojih istraživanja objavio u čuvenom radu „Karsna polja Zapadne Bosne i Hercegovine“, gde je posebnu pažnju obratio na geološki sastav ovih polja, pa i Duvanjskog polja, gde se bavio i Rašćanima i Mandinim Selom, za koje je, između ostalog, rekao: „Ali nema mesta u poljima Bosne i Hercegovine sa tako tipski razvijenim terasama kao što su u ovom polju kod sela: Rašćana i Mandina Sela; pored terasa su karakteristični krečnjački ostenjci i kose, koji se osamljeni iz sred ravni dižu. Ima tri takva ostenjka: Jabuka, Strme njive i Mandina, od kojih je poslednji najviši. Ona je u diluvijumu bila školja i pri vrhu njenom je jasno urezana diluvijalna terasa; zatim se oko cele Mandine obavija niža diluvijalna terasa i vezuje se za istu terasu okvira. Strme njive i Jabuka bile su u tercijeru sprudovi, koji nisu izlazili na površinu, i tada su jamačno pločasto zaravnjeni; u diluvijumu su bili ostrvca i pri vrhu njihovom je ižljebljena niža diluvijalna terasa.“ (Jovan Cvijić, Karsna polja Zapadne Bosne i Hercegovine, Geografija krasa, Sabrana dela, knjiga 7, Beograd 1989, str. 98) Klima je na Duvanjskom polju veoma oštra, duvaju jaki vjetrovi bura i jugo. Na ovom polju ima dosta obradivog zemljišta, na kojem se gaje žitarice, krumpir, kupus i druge vrste povrća. Ima dosta pašnjaka, polovina polja su livade. Najtoplije je u Vinici, gdje se, kako kažu, ranije uzgajala i vinova loza i gdje i danas uspijevaju mnoge vrste voća i povrća. Klimatske osobine duvanjskog kraja pokazuje i ova tabela. Godišnje padavine Broj sunčanih dana Broj vjetrovitih dana Prosječna god. temp.

1.100 mm 280 363 9°S

Administrativno sedište Duvanjskog polja je varošica Duvno ili Županjac, koja se u poslednje vreme još zove i Tomislavgrad. Ovo mjesto je kroz istoriju mijenjalo ime. Smatra se da se u rimsko doba zvalo Delminijum, a korijen imena je u ilirskoj riječi d'lmno – pašnjak, odnosno dalma (delma) – ovca. U srednjem vijeku zvao se Županjac (po mjestu stanovanja upravitelja župe Duvno); u vrijeme turske vladavine Županj Potok; u vrijeme Austrougarske – opet Županjac; od 1918. do 1928. opet Duvno, zatim od 1928. do 1945. Tomislavgrad; od 1945. do 1990. ponovo Duvno, a 1990. Tomislavgrad.1

SRBI U DUVNU U IX VIJEKU KRUNISANJE SRPSKOG KRALJA PAVLIMIRA U DUVNU 840 GODINE U Duvnu je 840. godine krunisan srpski kralj Pavlimir (sin Radoslava). Tekst o krunisanju srpskog kralja objavio je u dnevnom listu Politika srpski istoričar Nikola Milovančev. Izvor na koji se poziva Milovančev je knjiga poznatog hrvatskog istoričara Ivana Katalinića, (1779–1847), „Storiia della Dalmazia“, 1-3. Zadar 1834– 1835. NIKOLA MILOVANČEV U zadnjih 150 godina mnogo je toga brisano o staroj srpskoj državi. Zato citiram rad donekle objektivnog (on ipak negira da se srpska država u 9. veku prostirala preko Cetine, do Like) hrvatskog istoričara Ivana Katalinića (Giovanni Cattalinich), „La storia della Dalmazia“, Zadar 1835, koji piše o srpskom kralju Pavlimiru (sinu Radoslava) i njegovoj krunidbi 840. god. u Duvnu. (svečanosti su trajale 12 dana, vodio ih papinski vikar Onorije): Kad mu je uspjelo da osvoji vlast, poželio je da bude svečano okružen po rimskim običajima, a na sveopštem slavenskom saboru, kom su prisustvovali svi srpski velikaši i crkveni velikodostojnici, pa i Domagoj, vojvoda hrv.-dalm. sa uglednicima i dalm. biskupima; Budući da se nije radilo samo o crkvenim stvarima već i o političkim, i s jedne i s druge strane, krunidba se imala odigrati upravo u Duvnu, na granici hrvatske Dalmacije kojoj je pripadalo Livno i Srbije kojoj je pripadalo Duvno. Četiri papina izaslanika, dva kardinala i dva biskupa, učestvovala su...

Ante Vukadin, Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb, 2011.

DUVNO U SREDNjEM VIJEKU

Panorama Duvanjskog polja

U antropogeografskoj studiji „Hercegovina“ dr Jevto Dedijer se bavio i Duvanjskim poljem i njegovim stanovništvom, pa i bogatom istorijom duvanjskog kraja, gde su ljudski tragovi prisutni od iskonskih vremena, na šta ukazuju bogati arheološki nalazi. Kasnija istraživanja samo su potvrdila naučna znanja do kojih se došlo u vreme kada je Dedijer pisao svoju znamenitu knjigu, prvi put štampanu u Beogradu 1909. godine. Prenosimo delove ove knjige koja se ponovo pojavila 1990. u izdanju IP ,,Veselin Masleša“ iz Sarajeva, gde on kaže: ,,Na osnovu predistorijskih ispitivanja do kojih je došao dr Truhelka, svi nađeni predmeti kod Gorice (kotar Ljubuški) potiču iz prve periode željeznog doba. V. Ćurčić je drukčijeg mišljenja i on, na osnovu komparativnih proučavanja, tvrdi da su ti isti predmeti iz trećeg vijeka prije Hrista... Znatno rjeđi, ali su za nas od ogromne važnosti spomenici predistorijske gradine (Wallbauten) i oni su vrlo malo proučavani. V. Radimski je našao u Duvnu 41 gradinu. On je došao do uvjerenja da su gradine, među kojima je izdvojio više oblika, bile neka vrsta utvrđenih predistorijskih naselja. Iz kog su vremena, nije mogao bliže utvrditi. V. Ćurčić je prekopavao gradine oko Prozora, dakle na samoj hercegovačkoj 17

granici. Ispitivač je bio uvjerenja da je većina njih neolitske starosti. Ovo bi prema tome bili najstariji istorijski spomenici ove zemlje… Valja još obratiti pažnju na jednu opštu osobinu svih gradina. Gradine su obično na usamljenim i strmim vrhovima oko današnjih sela. Razlike u visini između najviših današnjih kuća i gradina su velike: po nekoliko stotina metara. Na Lib-planini kod Duvna ima gradina od 1.300 do 1.400 metara visine. Prema današnjim klimatskim prilikama, na njima se moglo živjeti samo ljeti. Ako pregledamo mjesta u kojima su nađena glavna naselja rimskog vremena u Hercegovini, onda ih možemo uglavnom svesti na veća karsna polja i na dolinu Neretve. Najveća su rimska naselja bila u: Duvanjskom, Imotskom, Ljubuškom, Posušju i Stolačkom polju, a zatim u dolini Neretve. Obično se misli da su Rimljani zatekli u ovoj zemlji samo ilirska plemena. Rijetko se govori o Keltima, koji su u 4. vijeku prije Hrista prodrli u Bosnu, osvojili je i protjerali Ilire na jug i istok u planine, a sami se naselili u plodnim nizinama... Kad su Rimljani umarširali u ovu zemlju, naišli su na veliki broj lokalnih božanstava. Međutim, Rimljani su trpili domaću religiju ne samo kod seljaka i građana nego i kod vojnika. Ali se s vremenom stanovnici ove zemlje upoznaše s grčkorimskim Olimpom i počeše zamjenjivati svoja božanstva rimskim, kao na primjer i Bihać Bindus-a s Neptunusom-om. Gdje se to nije moglo, polatinili su imena svojih bogova (Armatus u Županjcu). S vremenom se romanizova i nebo sa stanovništvom... Prema današnjem znanju o pravcima rimskih drumova, može se tvrditi da je veći dio ispitivane zemlje jako siromašan u ostacima rimskih drumova. Tek u sjeverozapadnom kraju, u oblasti Duvnu, mreža drumova postaje tako gusta da taj kraj možemo smatrati u tome pogledu najbogatijim krajem cijele Bosne i Hercegovine.“

ZAPADNE STRANE U SVETLU NOVIH ISTRAŽIVANjA Tokom 2010. godine pojavila se knjiga Tanje Ribar „Zapadne strane u srednjovjekovnoj bosanskoj državi“. Ova knjiga osvetljava srednjovekovnu prošlost od desetog do kraja četrnaestog veka četiri kraška polja jugozapadne Bosne: Livanjskog, Duvanjskog, Glamočkog i Kupreškog, a taj prostor se u srednjem veku zvao Zapadne strane. Recenzenti su prof. dr Siniša Mišić i doc. dr Jelena Mrgić, profesori na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, koji važe za najbolje poznavaoce istorije srednjovekovne Bosne. Izdavač je ugledna beogradska izdavačka kuća „Svet knjige“. Što zbog nedostatka istorijskih izvora, a što zbog dugotrajne politizacije koja još traje, mnogi prostori i istorijska zbivanja u srednjovekovnoj Bosni ostali su zamagljeni. Do pojave ove knjige, tako nam se čini, najzamagljeniji prostor predstavljale su upravo Zapadne strane. Taj prostor mlada istoričarka Tanja Ribar, pred kojom je tek naučna karijera ako se bude bavila ovim poslom, osvetlila je, uz zanimljiv pristup, koristeći postojeće, znane i proverene istorijske izvore, čime je došla do novih naučnih rezultata o kojima u recenziji piše prof. dr Siniša Mišić: „Posebnu vrednost predstavlja u okviru ove teme čitava omanja studija o vlasteoskom rodu Klešića, gde se došlo do nekih sasvim novih rezultata. Ovo poglavlje, zajedno sa sledećim (Župe i naselja), predstavlja najvažniji deo rukopisa i saopštava najviše novih rezultata.“ Pored Klešića, Tanja Ribar prati još neke stare vlasteoske rodove koji su imali posede u Zapadnim stranama: Hlivljane, Galešiće, Semkoviće, Hrvatiniće. Prvi istorijski izvor na koji se poziva Tanja Ribar jeste dobro poznati „Spis o narodima“ Konstantina Porfirogenita iz desetog veka, u kom se navodi da je granica između tadašnje srpske i hrvatske države bila na reci Cetini. Najveći deo ovih prostora, koji su dugo bili u interesnoj sferi bosanskog i ugarskog kraljevstva, u dvanaestom veku bio je u sastavu bosanske države bana Borića. Sredinom prve polovine četrnaestoga veka Zapadne strane su u sastavu države bosanskoga bana Stjepana Drugog Kotromanića, a od 1378. godine one se sadrže u tituli kralja Stefana Tvrtka Prvoga i u titulama svih potonjih bosanskih kraljeva. Zanimljive su i tabele koje pokazuju kojim redom su Zapadne strane zastupljene u titulama bosanskih kraljeva, počevši od kralja Tvrtka Prvoga iz 1378, pa do kralja Stefana Tomaševića iz 1461. godine. Ovako se, na primer, titulisao bosanski kralj Stefan Tvrtko Prvi: „Stefan kralj Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama.“ Zanimljiva pojedinost, koja će u ovim tabelama skrenuti pažnju svih radoznalaca koji se interesuju za srednjovekovnu bosansku istoriju, jeste da svi bosanski kraljevi u svojim titulama na prvom mestu ističu „kralj Srbljem“ (kralj Srba). Ova četiri kraška polja tokom srednjeg veka predstavljala su, kako smatra Tanja Ribar, četiri župe (administrativne jedinice), čija je srednjovekovna prošlost osvetljena pokušajem određivanja jugozapadnih granica tadašnje bosanske države,

njihovim opstajanjem u srednjovekovnoj bosanskoj državi. Obrađene su, na osnovu postojeće građe, župe Livno, Duvno, Glamoč i Kupres, naselja koja su tamo postojala, privredne prilike, ali, koliko su dopuštali istorijski izvori, i crkveni običaji. Najmanje istorijskih podataka iz tog vremena ima o Kupreškom polju. Na kraju knjige je obiman spisak proverenih izvora i literature koje je koristila Tanja Ribar. Na tome spisku, što za Kuprešane može biti zanimljivo, nema knjige „Sa Kupreške visoravni“ Krunoslava Draganovića i Miroslava Džaje. Knjiga se završava rečnikom imena i geografskih pojmova koji se sreću u ovom delu. Nešto užim lokalitetom u bosanskoj državi, u kojem se nalazi Duvanjsko polje, bavi se istoričarka Tanja Ribar u svojoj knji*zi „Zapadne strane u srednjovjekovnoj bosanskoj državi“, gde su u prostoru u kom su živjeli i Srbi najsadržajnije i najkonkretnije istraženi detalji do kojih je navedena istoričarka mogla doći, pa sam delove knjige u kojima se piše o Duvanjskom polju citirao. (Jovo Bajić)

POSTANAK ZAPADNIH STRANA Tanja Ribar o Duvanjskom polju „Zapadne strane srednjovjekovne bosanske države razvile su se na području današnje jugozapadne Bosne. Ova oblast predstavlja dio dinarskog planinskog predjela i prostire se između panonske sjeverne Bosne na sjeveru, planinsko– kotlinske srednje Bosne na istoku i sjeveroistoku, planinske Hercegovine na jugoistoku, Dalmacije na jugu i Like na jugozapadu. Ovako omeđen geografski prostor karakterističan je po svojim geografsko–morfološkim odlikama. Riječ je o tzv. području Dinarskih bila i polja na kom se uzdižu planinska bila, sastavljena od jedne ili više planina, a između njih su spuštena i kraškom erozijom izdubljena polja koja se uporedo s planinama pružaju dinarskim pravcem. Ovdje se izdvajaju četiri veća kraška polja – Glamočko, Livanjsko, Kupreško i Duvanjsko. Strme obale koje se mogu danas vidjeti na ivicama Livanjskog i Glamočkog polja mogle su nastati jedino talasanjem valova i obalnom arozijom stajaće vode nekog velikog jezera. Sama polja su tektonskog porijekla. Duvanjsko polje, koje se prostire istočno od Livanjskog, a južno od Kupreškog polja, činilo bi cjelinu sa Livanjskim poljem da se između njih nije umetnula planina Tušnica (1.697 m). Leži na nadmorskoj visini od 860 do 890 metara i pruža se pravcem sjever–jug. Ovo polje natapa rijeka Šuica, koja izvire iz jednog vrela neposredno ispod Kupreškog polja. Šuica i ostale vode polja poniru u Veliki ponor kod Kovača na zapadnoj strani polja i stoga je ovdje poplava rijetka i traje nekoliko nedelja. Šuica ponovo izvire pod imenom Ričina u Buškom blatu. Planine koje se pružaju istočnim ivicama polja predstavljaju prelaz od kraškog ka visokom gorju u predjelu rijeke Neretve. Polje je ravno, ali sa svih strana opkoljeno planinama 20

sa malo šume, prekrivenim pašnjacima: od istoka se pruža Ljubuša (1.797 m), Ramšćik, Vran (2.079 m), Hlijeb, Orlokuk i Lipa planina; od zapada Tušnica, Kovač, Osiljar, Orlovica; od jugozapada prema Buškom blatu pruža se Midena (1.244 m) i Grabovica; na sjeveru Paklina (1.477 m), koja odvaja Duvanjsko polje od Kupreškog.“ „U titulama bosanskih vladara Zapadne strane javljaju se tek od vremena Tvrtkovog krunisanja za kralja (1378). Teritorija koja se nalazi iza ovog pojma, jugozapadna kraška oblast države, koja je obuhvatala župe u Duvnu, Kupresu, Glamoču i Livnu, ušla je u sastav srednjovjekovne Bosne odranije, u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1322–1353). Međutim, posjed ovih krajeva nije bio sasvim osiguran, što se pokazalo u vrijeme banovanja Tvrtka I, kada je dio ovih teritorija pedesetih godina XIV vijeka sasvim sigurno prešao u ruke ugarskog kralja. Izvora za rekonstruisanje određenih pitanja koja se odnose na ovu oblast srednjovjekovne bosanske države skoro da i nema. Svakako je važno pitanje administrativno–teritorijalne organizacije u vidu zemlje kakva je postojala u drugim dijelovima države. Kada je tačno organizovana? Da li je postojala i prije njene pojave 1378. godine u tituli kralja Tvrtka I? Na koji način je bosanski ban Stjepan II, osvojivši ove krajeve tokom dvadesetih godina XIV vijeka, uključio oblast kasnijih Zapadnih strana u postojeću administrativno–upravnu mrežu? Kakve je promjene unio kralj Tvrtko I kada je vratio pod svoju vlast ove oblasti? U vrijeme kada je bosanski ban Stjepan II Kotromanić ove oblasti uključio u bosansku državu ovdje je već postojala županijska organizacija. O postojanju neke više teritorijalno–upravne jedinice na ovom prostoru za ovo vrijeme nema podataka. Međutim, drugi dijelovi bosanske države počev od kraja XII do početka XII vijeka javljaju se u izvorima organizovani u vidu zemalja. Takve zemlje bile su, do vremena osvajanja bana Stjepana II, Bosna, Soli, Usora i Donji Kraji. Nakon teritorijalnih proširenja u vrijeme bana Stjepana II, u okviru Bosne nalazimo i Humsku zemlju, što se odrazilo u tituli bosanskog bana 1326. godine. Godine 1366. javlja se prvi put i Podrinje kao dio titule bosanskih vladara, što bi značilo da je do ovog vremena i ono organizovano kao zemlja. Međutim, na teritoriji kraških župa, o kojoj je ovdje riječ, u vrijeme bana Stjepana II i prvih godina vladavine bana Tvrtka I Kotromanića nema pomena teritorijalno–upravne organizacije u vidu zemlje. Jedini podatak u vezi sa ovom oblasti do vremena bana Tvrtka I je pomen vojvode Bogdana kao svjedoka od Duvna na povelji bana Stjepana II iz 1329/30. godine. Osim pojave vojvode od Duvna, u ovoj povelji još se jedina pojava čini vrijedna pažnje: prilikom nabrajanja svjedoka navedeni su, pored 'dobrih Bošnjana', još i svjedoci od Zagorja, Neretve, Rame, Duvna, Donjih Kraja, Usore, Soli i Trebotića, i to upravo ovim redom. Jasno je da je riječ o nabrajanju župa i zemalja bosanske države nad kojom je ban Stjepan II u ovom trenutku imao vlast. Pada u oči geografski princip, gdje se poslije svjedoka od Bosne nabrajaju svjedoci od župa južno od ove centralne bosanske zemlje pravcem istok–zapad, i to prvo Zagorje, koje se u odnosu 21

na Bosnu pruža jugoistočno, zatim Neretva, koja se nalazi na jugu, slijede Rama i Duvno, koji se nalaze na jugozapadu. Humska zemlja se izostavlja, ali ova pojava se čini jasna kad se uzme u obzir da je povelja izdata u vrijeme kada je srpski kralj Stefan Dečanski uspio nakratko da vrati veći dio teritorija koje mu je prethodnih godina oteo bosanski ban u Humu. Kao sljedeći u nizu javljaju se svjedoci od Donjih Kraja, koji se pružaju na sjeverozapadu od Bosne, a zatim dalje pravcem zapad–istok nabrajaju se svjedoci od Usore, Soli i Trebotića, čime se krug zatvara. Interesantna je pojava svjedoka od Duvna, i to u rangu vojvode, i istovremeno nepojavljivanje svjedoka od drugih župa kasnijih Zapadnih strana. Štaviše, pojava vojvode Bogdana kao svjedoka jedina je zabilježena pojava svjedoka sa naznakom da je iz neke od župa koje su činile zemlju Zapadne strane u do sada pronađenim i sačuvanim bosanskim poveljama. Sve do kraja postojanja bosanske srednjovjekovne države nije se više pojavio nijedan svjedok sa naznakom da je iz neke od ovih župa niti od zemlje Zapadne strane, čak ni u vrijeme kada se ona redovno javlja u titulama bosanskih vladara. S druge strane, jednom se vlastelin koji je imao posjede u Glamoču i Duvnu vojvoda Pavle Klešić javlja kao svjedok od Donji Kraja (na povelji kralja Dabiše 1394. godine). Takođe, na povelji bana Stjepana II, o kome je ovdje riječ, odmah nakon svjedoka iz Duvna javlja se svjedok od Donjih Kraja župan Porodaš s bratijom, iako su i ostale župe kasnijih Zapadnih strana u tom trenutku morale biti u sastavu države. Čini se da je, sa sadašnjim stanjem izvora, na pitanje o ranoj upravnoj organizaciji ovog dijela bosanske države nemoguće dati konačan odgovor. Sama zemlja Zapadne strane javlja se u tituli bosanskog vladara prvi put u vrijeme nakon krunisanja Tvrtka I za kralja. Prema tome što se obično javlja poslije Humske zemlje, a ispred ili poslije Donjih Kraja i što je dobro poznat teritorijalni opseg drugih bosanskih zemalja, zaključuje se da se ovaj pojam odnosio na teritoriju jugozapadnih bosanskih župa Duvna, Kupresa, Livna i Glamoča. Sad se postavlja pitanje zašto je ova oblast, osvojena još prvih godina treće decenije XIV vijeka, ovako kasno (1378. godine) zastupljena u tituli bosanskog vladara, dok se Humska zemlja, osvojena zapravo nakon osvajanja kraških oblasti kasnijih Zapadnih strana, javlja vrlo brzo u tituli Stjepana II, već 1326. godine? Cjelovit odgovor nije moguće dati na osnovu raspoloživih izvornih podataka. Ono što se u ovom slučaju mora uzeti u obzir jeste sam značaj Humske zemlje, koja je nekada imala svoju državnost, a u nemanjićkoj državi imala je status udione oblasti i poseban položaj sve do kralja Uroša I, koji je uveo veću centralizaciju u srpskoj državi. Uključivanje ove oblasti u bosansku državu predstavljalo je krupan korak za bosanskog bana Stjepana II, koji 1326. godine Humsku zemlju navodi u skoro svim svojim titulama. Oblast kraških župa na jugozapadu bosanske države nije sa sobom nosila one državne tradicije kao Humska zemlja i nije bilo razloga da joj se u tom smislu pridaje značaj. Ipak, pojava vojvode u Duvnu ukazuje na to da ove oblasti nisu bile beznačajne za bosanskog bana.

U titulama bosanskog bana Stjepana II, nakon ulaska župa koje će činiti Zapadne strane u sastav bosanske države, pominju se Bosna, Soli, Usora, Donji Kraji i Humska zemlja. Godine 1329/30. javljaju se svjedoci od Zagorja, Neretve, Rame, Duvna, a godine 1345. javlja se još jednom Rama u banskoj tituli u povelji izdatoj u Kninu. Dakle, ne vidi se na koji način su tri preostale župe, Livno, Glamoč i Kupres, u ovom periodu uključene u postojeću upravno–teritorijalnu organizaciju države. Slično je i sa prvim decenijama vladavine Tvrtka I Kotromanića. U sačuvanim poveljama Tvrtka I nema nabrajanja bosanskih zemalja u vladarskoj tituli sve do 1366. godine, kad se u povelji bana Tvrtka knezu Vukcu Hrvatiniću vladar Bosne naziva 'gospodin ban Tvrtko... milošću božjom gospodin mnogim zemljama: Bosni i Soli i Usori i Donjim Krajima i Podrinju i humski gospodin'. Nema pomena zemlje Zapadne strane niti neke od njenih župa, što je sigurno i u vezi sa gubitkom bosanske vlasti u ovom periodu nad teritorijom Livna i Glamoča. Ako u vrijeme bana Stjepana II, a to je sasvim sigurno, nije došlo do organizovanja zemlje na teritoriji kraških župa Livna, Glamoča, Duvna i Kupresa, zašto se to nije desilo u prvim decenijama vladavine bosanskog bana Tvrtka I? Odgovor svakako bar delimično leži u samoj situaciji u kojoj se mladi bosanski vladar nalazio, pritisnut spoljnim i unutrašnjim državnim problemima. U tituli bosanskog bana primjetna je ova pojava: godine 1366. javlja se Podrinje kao nova međa postojećim bosanskim zemljama, a te se godine javlja ponovo i Soli kao posebna zemlja, iako je od najkasnije 1351. godine bila u sastavu Usore. Opisana pojava u vezi je sa stanjem u bosanskoj državi tokom prvih godina vladavine bosanskog bana Tvrtka I. Ban se morao boriti ne samo sa unutrašnjom pobunom protiv svoje vlasti nego i sa ugarskim pritiskom koji je doveo do vojne akcije ugarskog kralja 1363. godine, doveo je do teritorijalnih gubitaka upravo na jugozapadu, gdje je ban Tvrtko I izgubio 1356–1357. godine Glamoč i Livno i Zapadni Hum, odnosno teritoriju koju je osvojio ban Stjepan II. Sve do osamdesetih godina XIV vijeka ova teritorija neće biti vraćena u okvir Bosne. Kako se cijelo pitanje odražava kroz titulu kralja Tvrtka I Kotromanića? Sa krunisanjem Tvrtka I za kralja, titula bosanskog vladara se mijenja, i to prema obrascu srpske kraljevske titule, ali sa elementima carske titule srpskih vladara. Godine 1380. kralj Tvrtko je ovako oformljenu kraljevsku titulu proširio banskom, koju je preuzeo od bana Stjepana II i tako je stvorena opširna kraljevska titula bosanskih vladara. Zapadne strane kao dio titule tek ovjenčanog bosanskog kralja Tvrtka I javljaju se prvi put 1378. godine.“ Zapadne strane javljaju se u tituli u kojoj su pojedinačno nabrojane bosanske zemlje 1380. godine. Kasnije se Zapadne strane nerijetko ispuštaju iz titula, iako je posve sigurno da su ulazile u sastav bosanske države. Sama zemlja Zapadne strane pojavljuje se u titulama bosanskog vladara prvi put tek u vrijeme nakon krunisanja Tvrtka I za kralja.

Tabela br. 1: Zapadne strane u tituli bosanskog kralja Tvrtka I (1378–1391) Datum mjesto 1378. 10. april Trstivnica 1380. 12. marta na Moištri

Izvor

Intitulacija

Povelja kralja Stefana Tvrtka I Dubrovniku – Monumenta Serbica, 187. Povelja kralja Stefana Tvrtka I Hrvoju Vukčiću – R. Mihaljčić, SSA, knj. 1 (2002), 119.

Stefan kralj Srbljemi Bosne i Pomorja i Zapadnim stranama Ja Stefan Tvrtko, po milosti Gospoda Boga kralj Srba, Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donji kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja i šire

U knji*zi „Zapadne strane“, u tabeli 3 i 4 (strana 147–151) navedene su povelje bosanskih kraljeva od 1392. do 1461, u kojima se pominje zemlja Zapadne strane. Od vremena kralja Dabiše pojava Zapadnih strana u kraljevskoj bosanskoj tituli uglavnom je ustaljena. U tabeli 3 i 4 predstavljene su intitulacije (u kojima se javljaju Zapadne strane) na sačuvanim poveljama bosanskih kraljeva od vremena kralja Dabiše do 1461. godine. Tabela 2: Zapadne strane u poveljama kralja Dabiše i kraljice Jelene (1392–1398) Datum mjesto

1393, 15. aprila 1393, 29. septembra

Izvor Povelja kralja Stefana Dabiše velikom vojvodi Hrvoju Vukčiću- J. Margić, Župe i naselja zemlje Usore, JIČ 1-2 (2000), tab. 2. Razrešnica računa kralja Stefana Dabiše protovestiriju Žoretu – Lj. Stanojević, Stare srpske povelje...I, 1, 177.

1395, 17. maja

Povelja kralja Stefana Dabiše kćeri Stani – F. Miklošič, Monumenta Serbica 224. Povelja kralja Stefana Dabiše županu Vukmiru Semkoviću i braći – S. Radić, SSA 5(2006), 160.

1397, 13. maja Sutjeska

Povelja kraljice Jelene Dubrovniku F. Miklošič, Monumenta Serbica, 230

1395, 26. aprila Sutjeska

Intitulacija Ja Stefan Dabiša, po milosti Gospodina Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dolnim krajem Zapadnim stranama, usorski i solski i Podrinju i k tomu Stefan Dabiša, milostju božijom kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dolnim krajem, Zapadnim stranama, Usori, Soli i Podrinju Mi gospodin Stefan Dabiša, po milosti Gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dolnim krajem, Zapadnim stranama, Usori, Soli i Podrinju Mi Stefan Dabiša, po milosti Gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dolnim krajem, Zapadnim stranama, Usori, Soli i Podrinju Gospođa kiri Jelena, po izvoljeniju božiju kraljica Srbljem, Bosne i Primorju i Zapadnim stranama i k tomu

U knji*zi „Zapadne strane“ navedene su povelje bosanskih vladara. Datum Mjesto 1398, 20. novembra Dumno

1399, 15. januara Lišnica

Izvor

Intitulacija

Povelja kralja Stefana Ostoje Dubrovčanima – Lj. Stanojević, Stare srpske povelje... I, 1, 418-419.

Az Stipan Ostoja, po milosti Gospodina Boga blagoverni kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Zapadnim stranama, Donjim krajem, Usori, Soli, Podrinju Mi v Hrista Boga blagovirnomu i Bogom postavljenomu gospodinu kir Stipanu Ostoji kralju Srbljem, Bosni i Pomorju i vsim Zapadnim stranama

Povelja kralja Stefana Ostoje Dubrovčanima – Lj. Stanojević, Stare srpske povelje... I, 1,421.

1444, 3. septembra Kreševo

Povelja Dubrovčana kralju Stefanu Ostoji kome daruju kuću i plemstvo – Lj. Stanojević Stare srpske povelje... I, 1,427. Molba Dubrovčana kralju Stefanu Ostoji da ukine carinu na Ljutoj – Lj. Stojanović, Stare srpske povelje... I, 1, 429. Povelja kralja Stefana Tvrtka II Dubrovčanima – Lj. Stanojević, Stare srpske povelje... I, 1, 490. Povelja kralja Stefana Tomaša Dubrovčanima – Lj. Stanojević, Stare srpske povelje I, 2, 115.

1446, 22. avgusta Vranduk

Povelja kralja Stefana Tomaša sinovima Ivaniša Dragišića – F. Miklošič, Monumenta Serbica, F. 438.

1399, 25. februara

1399, 10. avgusta

1405, 20. juna Trstivnica

1451, 18. decembra Bobovac

1461, 23. novembra Jajce

Ugovor o savezu kralja Stefana Tomaša s Dubrovčanima protiv hercega Stefana – F. Miklošič, Monumenta Serbica, 448 Povelja kralja Stefana Tomaševića Dubrovniku – F. Miklošič, Monumenta Serbica, 485–486.

Gospodina Stefana Ostoje po Hrista Boga kralj Srbljem, Bosne i vsim Zapadnim stranama i k tomu

Gospodinu Stefanu Ostoji po milosti božijoj kralju Srbljem, Bosne i Zapadnim stranama i k tomu Az Stipan Tvrtko Tvrtković po milosti Gospoda Boga moega kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Podrinju, Zapadnim stranama i k tomu Stefan Tomaš, kralj božijom milostju Srbljem Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hervatom Donim krajem, Zapadnim stranama i komu (potpis) Milostju božijom mi gospodin Stefan Tomaš, kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranama, Usori, Soli, Podrinju, i k tomu Milostju božijom mi gospodin Stefan Tomaš, kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humski zemlji, Donim krajem, Usori, Soli, Podrinju, Zapadnim stranama i veće Milostju božijom mi gospodin Stefan Stipan Tomašević, kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donim krajem, Zapadnim stranama, Usori, Soli, Podrinju i k tomu

Od vremena kralja Dabiše pojava Zapadnih strana u kraljevskoj bosanskoj tituli uglavnom je ustaljena, u tabeli 2 i 3 predstavljene su intitulacije (u kojima se javljaju Zapadne strane) na sačuvanim poveljama bosanskih kraljeva od vremena kralja Dabiše do 1461. godine. Iz svega rečenog moguće je zaključiti samo to da je sam početak osamdesetih godina XIV vijeka bio vjerovatan trenutak kada je Tvrtko I u okvir Bosne vratio teritorije izgubljene 1356/57. godine na jugozapadu države, u prvim godinama svoje vladavine. Proces uklapanja oblasti kasnijih Zapadnih strana u okviru bosanske države nije započeo sa banom Stjepanom I i vuče svoje korijene iz ranijih perioda. Izvora koji se odnose na ovo pitanje ima nedovoljno, kao uostalom i kad je riječ o bilo kom dijelu srednjovjekovne Bosne. Sigurno je da su se četiri kraške župe, Glamoč, Kupres, Duvno i Livno, od najranijeg perioda bosanske srednjovjekovne istorije nalazile u susjedstvu njenih granica i interesa. Širenje bosanske države u ovom pravcu išlo je, međutim, postepeno, u dužem vremenskom periodu od X do XII vijeka. Zbog malog broja izvora u ovom trenutku nije moguće detaljnije rekonstruisati pitanje zapadne bosanske granice u periodu do XII vijeka, u okviru njega, pitanje pripadnosti ili nepripadnosti bosanskoj državi oblasti i župa koje su kasnije činile teritoriju zemlje Zapadne strane.

JUGOZAPADNA BOSNA U VRIJEME BANA STJEPANA II Osvajanja bosanskog bana Stjepana II tokom dvadesetih godina XIV vijeka u pravcu jugozapada rezultirala su teritorijalnim proširenjem koje je postalo temelj organizovanja nove bosanske zemlje, iz kasnijeg perioda poznate kao Zapadne strane. Pratila su ih osvajanja u pravcu juga, u oblasti Huma i Krajine, a zajedno sa pomenutim osvajanjima u pravcu jugozapada predstavljaju odraz jedinstvene spoljnopolitičke akcije bosanskog bana u ovom periodu. Ban Stjepan II Kotromanić (1322–1353) radio je od 1322. godine na ponovnom okupljanju bosanskih zemalja. Sudeći po tome što su prve isprave Stjepana II izdate u zemlji Bosni, jasno je da je vlastela ove zemlje prva priznala njegovu vlast. Do 1323/24. to je uradila i vlastela zemlje Usore i Soli. Vlastela Donjih kraja takođe je vrlo rano priznala ponovo vlast bosanskog kralja. Vrativši tako vlast nad teritorijom koju je nekad držao njegov otac, a i preko toga, ban Stjepan II odmah se okrenuo osvajanju novih teritorija, koje dotad nikad nisu ulazile u sastav bosanske države.“ (strana 48–49). ,,U nauci se dugo vjerovalo da se vijest o osvajanju bana Stjepana iza pojave krije imena Završja u njegovoj povelji iz 1332. godine, kojom sklapa ugovor sa Dubrovnikom u vezi sa međusobnim sporovima. Ovo je jedini pomen Završja u sačuvanim izvorima, iza koga se imena, vjerovalo se, kriju tri kraška polja: Livanjsko, Glamočko i Duvanjsko. Vjerovalo se, shodno ovome, da je ban Stjepan II najdalje 1332. godine zadobio te teritorije. Danas je poznato da se vijest iz ove povelje ne odnosi na Glamočko, Duvanjsko, Livanjsko i Kupreško polje o kojim je riječ. Izvori svjedoče da je jedno od jugozapadnih bosanskih kraških polja sigurno krajem dvadesetih godina XIV vijeka bilo u sastavu bosanske države. U povelji bana Stjepana II velikom knezu Grguru Stipaniću pominju se svjedoci iz ot Duvna. Povelja je datirana u 1329/30. godini, te bi to bio termin za uspostavljanje vlasti bosanskog bana u Duvnu. Malo je vjerovati da je Stjepan II uspostavio svoju vlast nad Duvnom i tu se zaustavio. Put iz Duvanjskog polja vodi u Kupreško, Glamočko i Livanjsko polje, ona zajedno čine logičnu geografsku i političku cjelinu.“ Može se pretpostaviti da je Glamočko, Kupreško, Duvanjsko i Livanjsko polje Bosni priključio bosanski ban Stjepan II Kotromanić u prvim godinama svoje samostalne vladavine, vjerovatno prije preduzimanja akcije za priključivanje Krajine (krajem 1324. godine) i oblasti u dolini Neretve (1326. godine) bosanskoj državi. Smrću bosanskog bana Stjepana II Kotromanića srednjovjekovna bosanska država našla se još jednom na iskušenju, izložena pojačanom pritisku svog ugarskog sizerena. Njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić suočio se sa ugarskim pritiskom kao posljedicom up*rnog nastojanja ugarskog kralja Ludviga I (1324–1382) da ojača svoju vlast u cijeloj zemlji i podigne autoritet krune u odnosu na podložene feudalne

gospodare. Kada je 1348. godine umro Mladen III Šubić, rasplamsao se sukob oko njegovog nasljeđa na koje su pravo polagali ugarski kralj, Venecija, pa i sam ban Bosne, ali će Tvrtko u ovom događaju igrati daleko manju ulogu nego što je to u svoje vrijeme mogao ban Stjepan II, nakon pada Mladena II Šubića 1322. godine. Venecija je u ovom događaju za sebe prigrabila Skradin, a Mladenova udovica Jelena predala je Klis i Omiš svom bratu, srpskom caru Dušanu, čiji su vojnici zaposjeli ove tvrđave. Nakon smrti cara Dušana u decembru 1355. godine, Klis je došao u ruke ugarskog kralja. Iz Ostojine povelje iz 1400. godine vidi se da je jedino župa Livno 1356. godine cijela prešla u ruke ugarskog kralja. Grad Glamoč bio je sjedište glamočke župe i moguće je da je, kao i u slučaju Livna, najveći dio sela ove župe bio povezan sa njim. Stoga je ustupanje Glamoča Ugarskoj za sobom povuklo vjerovatno i cijelu teritoriju glamočke župe iz bosanske države. Ostaje nejasno šta se tačno desilo sa Duvnom u ovom periodu. Ono se u vlasti bosanskog bana pominje još 1355. godine. Da li je i ono bilo ustupljeno ugarskom kralju? Uzimajući u obzir ugarsku vlast u zapadnom Humu i nad Livnom i Glamočem od 1356/1357, činilo bi se vjerovatnim da je i Duvno, koje se prostire između ovih oblasti, takođe privremeno prešlo u ugarske ruke. Međutim, nema direktnih potvrda u izvorima da je ugarski kralj u ovom periodu došao i do vlasti nad Duvnom. Ono se kasnije sigurno nalazilo u domenu bosanskog kralja. Nasljednik kralja Tvrtka I Stefan Dabiša potvrdio je vlastelinu Vukmiru Semkoviću i njegovoj braći posjed u duvanjskoj župi, čime su Semkovići označeni kao vlastela Zapadnih strana. Kralj Dabiša je 17. maja 1395. godine na molbu župana Vukmira Semkovića potvrdio u posjed njemu i njegovoj braći Tvrtku i Stipanu selo Kolo u Duvnu. Iz sadržaja povelje vidimo da je selo Kolo već kralj Tvrtko I darovao Semkovićima u zamjenu za selo Jošanicu. Tvrtko je na ovaj čin bio podstaknut incidentom koji se desio u selu Kolo, gdje su se zavadili seljani među sobom i sukobili tako da je i mrtvih bilo. Da ih kazni, kralj Tvrtko ih je rastjerao, a selo konfiskovao i dao županu Vukmiru Semkoviću i njegovoj braći. Župa Duvno ležala je istočno od livanjske župe u području istoimenog kraškog polja. Bila je dobro naseljena i u vrijeme rimske vlasti, a na mjestu kasnijeg naselja Duvno nalazio se u rimsko doba municipij Delminijum. Delminijum se pominje i u Letopisu popa Dukljanina, istina u vezi sa legendom o saboru hrvatskog kraljevstva održanom na ovom polju, ali je bitno da je u VII vijeku, kad je letopis nastao, ovaj grad postojao i da se znalo za njegovu starinu. U bosanskim izvorima ova župa pominje se tek 1329/30. godine, kada se javlja vojvoda Bogdan sa braćom kao svjedok od Duvna na povelji Stjepana II Grguru Stipaniću. Bosanski ban u ovo vrijeme tek je priključio svojoj državi oblasti kraških župa na jugozapadu Bosne. Početkom XV vijeka ovdje su posjede imali bosanski Klešići. U drugoj četvrtini XV vijeka u političkom pogledu Duvno je bilo vezano za prostor Humske zemlje. Njeno uključivanje u feudalnu oblast Kosača ostavilo je posljedice, tako da u tursko vrijeme

ovu župu kao nahiju srećemo u okviru hercegovačkog, a ne bosanskog sandžaka, kome su pripadale ostale župe nekadašnje bosanske zemlje Zapadne strane. Izvornih podataka o naseljima ove župe ima vrlo malo, čak i kad je riječ o Duvnu (Dumnu), sjedištu duvanjske župe. Duvanjsko polje je u rimsko doba bilo dobro naseljeno, a najveće naselje bio je Delminijum, na mjestu današnjeg Duvna (Tomislavgrada), sa statusom municipijuma. U predrimsko doba postojao je drugi Delminijum, oko devet kilometara jugoistočno od rimskog, na planini Lib. Duvno se pominje kao grad u kome je boravio ban Tvrtko sa majkom Jelenom 1355. godine. U ovom gradu povelju je izdao kralj Ostoja 20. novembra 1398. godine. Sve do XVII vijeka nema opisa ovog grada, a tada je bio nevelika turska kasaba sa kućama zidanim od tvrdog materijala pokrivenim kamenom i pločama od škriljaca. Ne postoje ni izvorni podaci ni arheološki nalazi koji bi ukazali da je ovo središte duvanjske župe bilo utvrđeno. Grad Rog se nalazio na omanjem ali dominantnom brdu u Roškom Polju, koje se s juga nadovezuje na Duvanjsko polje. U praistorijsko doba ovdje se takođe nalazilo utvrđenje. Srednjovjekovne zidine grada bile su duge od 120 do 130 metara, a široke do 40 metara. U unutrašnjosti ostatka tvrđave danas se samo raspoznaju oblici nekih građevina. U blizini ostataka srednjovjekovnog grada danas se nalazi selo Roško Polje (Raško Polje), na čijoj su teritoriji pronađeni praistorijski tumuli, ostaci rimskih zidova i srednjovjekovnih nekropola. Prema tome, kontinuitet naseljenosti ovdje je sasvim uočljiv. Rog je čuvao pristup u Duvanjsko polje sa juga, a grad Stržanj sa sjevera. U izvorima se pominje u XV vijeku. U povelji kralja Alfonsa V iz 1444. godine, koji je potvrdio posjed hercega Stefana Kosače, navodi se Rog u Duvnu kao posjed hercegov, a u povelji istog kralja iz 1454. godine – civitate ro(g)cum castris et pertinentiis suis. U povelji Fridriha II hercegu Stefanu iz 1448. godine nalazimo castrum Rog kao posjed hercegov. U pismu pape Nikole V od 19. juna 1447. godine, kojim u zaštitu uzima Sladoja Semkovića i njegovu braću, Sladoje se navodi kao „dominus de Rogui“, iza čega se krije vjerovatno tvrđava Rog. U turske ruke ovaj grad pao je između 1470. i 1475. godine i nalazi se u prvom sačuvanom popisu hercegovačkog sandžaka iz 1476/77. godine. Bio je jedan od gradova koji su ostali u turskim rukama prema mirovnom ugovoru sa Ugarskom iz 1503. godine. U tursko doba nahija Duvno, u kojoj se Rog nalazio, ponekad je nazivana po ovoj tvrđavi – nahija Rog. Srednjovjekovni grad Stržanj nalazi se iznad izvora rijeke Šuice na strmim stijenama. Ovaj grad branio je prilaz Duvanjskom polju sa sjevera i nalazio se na samoj ivici polja. U rimsko doba ovdje je takođe postojala utvrda, a pronađeni su i ostaci praistorijskog naselja. Iz srednjeg vijeka sačuvani su ostaci jedne četvorougaone kule i zidina. U defteru iz 1528/29. godine pominje se selo Istržnić. Godine 1550, kad je Katarin Zeno prošao ovim krajem, grad je bio razoren. Evlija Čelebi ovaj grad smješta u Kupreško polje, prošavši pored njega na putu za Kupres. Arheolozi su pronašli ostatke naselja u rimsko doba u većem broju sela u Duvanjskom polju. Rimska naselja sigurno su postojala u Eminovu Selu, Borčanima, 29

Stipanjićima, Runovićima, Šuici i drugim mjestima. Rimski nalazi pronađeni su i na gradinama kod sela Ravne Glavice, Buhova, Kovača, Crvenice, Liskovača, Vučipolje, Mrkodol, Renići, Rašeljke, Vinica, Raško Polje, Vir, Zagorje, Bogdašići. Letka je bila naseljena još od praistorijskog vremena, a ostatke naselja pronalazimo i iz rimskog vremena. Većina ovih naselja pokazuje tragove naseljenosti i u srednjem veku. Ponegdje je broj nalaza vrlo veliki i riječ je uglavnom o nadgrobnim spomenicima, nekropolama i grobljima. Selo Stipanjići i Prisoje imaju po nekoliko srednjovjekovnih nalazišta na svojoj teritoriji, a slično je i sa Jošanicom, Raškim Poljem, Šuicom, Eminovim Selom, Lipom i drugima. Selo Šuica, koje i danas postoji pod istim imenom, na malom Šuičkom polju na sjeveru Duvanjskog polja pominje se tek u izvorima iz turskog doba, ali arheološki nalazi ukazuju na postojanje i približan položaj naselja i u srednjem vijeku. Na oko kilometar udaljenosti sjeverozapadno od današnjeg naselja pronađena je kasnosrednjovjekovna nekropola sa 22 stećka na lokalitetu koji se naziva Potkula. Još dvije nekropole pronađene su na oko kilometar i pet kilometara od Šuice prema Duvnu sa 49 i 30 stećaka koji takođe potiču iz kasnog srednjeg vijeka. Šuica je i u rimsko doba bila važna raskrsnica, jer se i ovdje spaja put iz Livanjskog polja sa putem iz Duvanjskog polja i dalje vodi prema Kupresu.“ Tabela br. 3: Arheološki nalazi naseljenosti iz praistorijskog, rimskog i srednjovjekovnog doba u župi Duvno Naselja i ostaci iz praistorijskog i rimskog vremena rimsko naselje, refugijum, stela i ranohrišćanska crkva u selu Prisoje (23.4, 23.114)

Srednjovjekovna naselja ili nekropole i groblja

praistorijska gradina, rimsko naselje, utvrda i nekropola u selu Borčani (23.14, 23.126. 198)

srednjovjekovna nekropola u selu Borčani (23.14)

praistorijska gradina i tumuli (23.86, 117), rimsko naselje i utvrda u selu Stipanjići kod Duvna (23.21, 23.95)

praistorijski tumuli u selu Renići (23.30) praistorijska gradina i rimsko naselje i utvrda 823.32, 23.92), kasnoantička bazilika i groblje u selu Crvenice (23.333) praistorijski tumuli (23.55), rimsko naselje i utvrda i kasnoantička crkva u selu Vinica (23.36, 23.96) praistorijska gradina u selu Oplećani (23.39) praistorijski tumulus i rimska utvrda u selu Cebara (23.45, 23.101)

srednjovjekovna nekropola u selu Prisoje (23.3, 23.27, 23.211, 23.260)

srednjovjekovna nekropola u selu Stipanjići (23.22, 23.216) srednjovjekovna nekropola na padinama Ljubuše (23.28) srednjovjekovno groblje u selu Renići (23.30) srednjovjekovno groblje u selu Crvenice (23.139) srednjovjekovno groblje i crkva u selu Vinica (23.136, 23.174, 23.37) srednjovjekovna nekropola u selu Oplećani (23.240) srednjovjekovno groblje u selu Cebara (23.45)

praistorijski tumulus i gradina u selu Donji Brišnik (23.51, 23.250) praistorijski tumulus i rimski grobovi i naselja u selu Rašeljke (23.53, 23.236, 23.291) praistorijski grobovi (23.59), rimsko naselje Delminijum (23.34) praistorijski tumuli u Šuici (23.84) rimsko naselje i ciglana u Eminovom Selu (23.177) praistorijski tumulus u selu Grabovica (23.70)

praistorijski tumulus u selu Dučić 823.74) praistorijski tumulus i gradina u selu Mokronoge (23.77, 23.201) praistorijski tumuli i gradina u selu Mrkodol (23.78, 23.202) praistorijska gradina i tumuli u selu Omolje (23.80, 23.111) praistorijska gradina (23.94) praistorijska gradina u selu Korita 23.102) praistorijska gradina i rimska utvrda u selu Kovači (23.103) praistorijska gradina, rimsko naselje i kasnoantička utvrda u selu Letka (23.104, 23.218) praistorijska gradina u selu Lipa (23.105) praistorijska gradina u Mandinom Selu (23.109) praistorijska gradina u selu Podgaj (23.113) praistorijska gradina u selu Srđani (23.115)

rimski novac u selu Kolo (23.162)

praistorijski tumulusi i rimsko utvrđenje i naselje u selu Kongora (23.164–165, 23.196) praistorijski tumuli i rimske zidine u selu Roško Polje (23.178, 23.57)

praistorijska gradina i rimska utvrda u selu

srednjovjekovna nekropola u selu Donji Brišnik (23.51, 23.234) srednjovjekovna nekropola Rašeljke (23.143) srednjovjekovno naselje Duvno, pronađena srednjovjekovna nekropola iz kasnog srednjeg vijeka (23.157) srednjovjekovna nekropola u Šuici (23.60, 23.213, 23.267) srednjovjekovno groblje i nekropola u Eminovom Selu (23.61-65) kasnosrednjovjekovni grobovi i nekropola u selu Grabovica (23.70, 23.232) srednjovjekovna nekropola u selu Baljci (23.71) srednjovjekovna nekropola u selu Dučić (23.74) srednjovjekovno groblje u selu Mokronoge (23.150) srednjovjekovni grobovi u selu Mrkodol (23.78, 23.225) srednjovjekovni grobovi i nekropole u selu Omolje (23.80, 23.239) srednjovjekovni grad Rog (23.94) ranosrednjovjekovna nekropola i srednjovjekovni grobovi u selu Korita (23.102) srednjovjekovni nadgrobni spomenici u selu Kovači (23.171) srednjovjekovni nadgrobni spomenici u selu Letka (23.187) srednjovjekovne nekropole u selu Lipa (23.188– 190) srednjovjekovna nekropola u Mandinom Selu (23,204-205) srednjovjekovno groblje u selu Podgaj (23.215, 23.261) srednjovjekovna nekropola u selu Srđani (23.313) srednjovjekovna nekropola u selu Jošanica (23.151, 23.247) selo Kolo pominje se u Povelji kralja Ostoje od 17. maja 1398. godine srednjovjekovna nekropola i groblje u selu Kongora (23.165-167) srednjovjekovna nekropola u Roškom Polju (23.137) srednjovjekovne nekropole u selu Lug (23.194-195) srednjovjekovna nekropola u selu Liskovača

Liskovača (23.199)

kasnoantička crkva u selu Bukova Gora (23.209) praistorijski tumulus u selu Tubolja (23.210) praistorijski tumuli u selu Sarajlije (23.298) praistorijski tumulus u selu Rašćani (23.290) praistorijski grad Bišegrad (Bužingrad) na mjestu sela Vučipolje (23.359) rimska utvrda u Stržanju (23.322)

praistorijska gradina i rimsko naselje Mesihovini (23.348, 23.325, 23.328)

(23.214) srednjovjekovni spomenik u selu Vojkovići (23.206) srednjovjekovna nekropola u selu Bukova Gora (23.209) srednjovjekovna nekropola u selu Tubolja (23.210) srednjovjekovno groblje u selu Sarajlije (23.279, 23.298) srednjovjekovna nekropola u selu Rašćani (23.290) srednjovjekovni spomenici u Vučipolju (23.296) srednjovjekovni grad Stržanj kod Šuice srednjovjekovna nekropola na planinskom polju Trebiševo između Vran planine i Ljubuše (23.336)

u srednjovjekovna (23.348)

crkva

selu

Mesihovina

CAR DUŠAN NA DUVANjSKOM POLjU Istorijska nauka još nije u potpunosti došla do saglasja u kakvim su vazalnim odnosima bili pojedini bosanski banovi, kraljevi i velikaši sa srpskim vladarima iz blagorodne loze Nemanjića. Ponekada bi, što je bio čest slučaj i u ostalim feudalnim državama toga doba, dolazilo do sukoba između vladara i njegovih vazala. Do sličnog sukoba došlo je između bosanskog bana Stjepana Kotromanića, koji je pokušavao da prisvoji neke oblasti u Hercegovini, čiji su direktni gospodari bili srpski vladari. Pored toga, Dušanova sestra Jelena bila je udata za gospodara Omiša, Klisa i Skradina Mladena III Šubića Bribirskog, koji je iznenada umro 1347. godine, a njegove posede pokušali su da prigrabe mađarski kralj Ludvig i okolni feudalci. Ostavši sama sa maloletnim sinom Mladenom, Jelena se za pomoć obratila bratu Dušanu. U proleće 1350. godine car Dušan se sa svojom vojskom zaputio u svoje oblasti u Hercegovini, uspostavljajući poredak i postavljajući zapovednike posada pojedinih gradova. Krajem leta te godine Dušan je sa svojom vojskom došao na Duvanjsko polje, gde je napravio logor, odakle su njegovi odredi išli na razne strane. Pretpostavlja se da je došao do srpskog pravoslavnog manastira Krke, koji je, sa još nekoliko manastira i crkava, obnovila njegova sestra Jelena. Dušanove srpske posade zaposele su tada dalmatinske gradove Skradin, Klis i Omiš. Zbog obaveza u drugim delovima svoje prostrane carevine, Dušan je napustio Duvanjsko polje u kasnu jesen 1350. godine. O Dušanovom boravku na Duvanjskom polju pisali su znameniti istoričari Mavro Orbin, Jovan Rajić i episkop Nikodim Milaš.

UTABORIVŠI SE U DUVNU, CAR POSLA DEO VOJSKE PREMA RECI CETINI Mavro Orbin U pomenuto vreme držao je Bosnu ban Stjepan, sin kneza Stjepana, vrlo pametan čovek kako ćemo posle kazati. Pošto je postao gospodarom Humske oblasti, njegovi ljudi su neprestano narušavali granice cara Stefana, a naročito su pričinjavali veliku štetu u predelima Trebinja, Konavala, Gacka i Rudina i drugih mesta sve do Kotorskog zaliva. A kako je car bio zauzet osvajanjem Romanije, nije se mogao starati oko odbrane granica Bosne i Huma. Ali kada je konačno zauzeo veliki deo Romanije i uspostavio potpuni mir u tim stranama, poče misliti na osvetu za uvrede i pogrde nanete mu od strane rečenog bana Stjepana i njegovih podložnika. Krenuvši na put s caricom, dođe na granicu Bosne, do reke Drine, s pedeset hiljada konjanika i trideset hiljada pešaka. Kad je o tome bio obavešten ban Stjepan, pripremi i on dobru vojsku. Ali uvidevši na kraju da neće moći odoleti neprijateljskoj vojsci, poseče mnogo velikih stabala, pomoću kojih zakrči prolaze, te osta povučen u šumama i planinama kao u 33

nekakvim tvrđavama, braneći s mnogo ljudi sve prolaze kroz koje se moglo prodreti s vojskom u Bosnu. I tog puta, s obzirom na pomenute preduzete mere, kao i na prolaze koji su po svojoj prirodi bili utvrđeni, sprečio bi carevim ljudima ulazak u Bosnu da su mu velikaši bili verni i da nisu bili u tajnom dogovoru s carem. Stoga odluči da se povuče u planine s malim brojem svojih ljudi, koje je i dalje, ipak, menjao kako ga neko od njih ne bi izdao. Primetivši to, car uđe sa svom vojskom u Bosnu bez ikakve prepreke i stade uništavati i paliti sve, ne štedeći ni banove dvore. Ovo u početku car nije hteo raditi, ali kasnije to učini po nagovoru svoje supruge, žene uistinu spremne na svako zlo. Baci se još na osvajanje utvrđenja Bobovca, u koje se bila sklonila Jelisaveta, jedinica kći bana Stjepana, koja je tada bila devojčica, a kasnije žena Ludovika, ugarskog kralja, i majka Marije, žene cara Žigmunda. Pošto je, dakle, Stefan više dana napadao rečeno utvrđenje bez ikakva uspeha, napusti poduhvat, te poče krstariti po svoj Bosni sve do Dolmna ili Duvna. Utaborivši se tu, posla deo vojske da pleni prema reci Cetini i onoj drugoj reci, Krki, prema Hrvatskoj, a on s ostalim delom vojske skrenu prema Humskoj oblasti. Zauzevši Imotski i Novi, ostavi u njima dobru posadu svojih ljudi. U to vreme pristupila je njemu mnoga bosanska i humska vlastela priznajući se njegovim podanicima. Potom su mnogi od njih otišli s njim u Rašku, a posebno Bogiša i Vladislav Nikolić, sestrići bana Stjepana i sinovi njegove sestre Katarine, koji su bili iz roda humskoga kneza Andrije, o kojemu je već bilo reči, a biće još i kasnije, te, prema tome, rođaci cara Stefana. Oni doneše takvu odluku jer su čvrsto verovali da će car njima ustupiti Humsku oblast kao njihovu baštinu koja im je po pravu pripadala, ali na kraju nisu imali nikakve koristi jer su bili ljudi bez ikakve vrednosti.2 DOĐE U REČENU ZEMLjU DUMNO Jovan Rajić Svom bosanskom državom prođe careva vojska silnom rukom sve do pograničnog kraja Dumna. Došavši car u rečenu zemlju Dumno, odmori se malo od svoga truda. Potom jednu čest svoje vojske posla na predeo reke Cetine, a drugu čest na dačerski predeo na zemlju horvatsku, da tamošnja mesta opleni; a sam s ostalom vojskom ode u zahumsku kneževinu i oružjem uzme gradove Imotski i Novi i dobrim garnizonom ukrepi ih. Tada mnogi bosanski i humski plemići i vlasteli pokloniše se caru, a mnogi s njim odoše u rašku zemlju. Ovako kazuje ovo Branković, što podobnim rečima opisuje i Mavrourbin u svojoj istoriji (str. 231), a Difren (gl. III §. 60–61) ukratko predstavlja, a dodaje da je car Stefan ovu banovu kćer bio prosio za svoga sina Uroša i iskao da mu kao miraz dade humsku kneževinu; a pošto ban nije pristao na njegovo iskanje, neprestano je među njima rata bilo. A ta Jelisaveta udala 2

Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968, str. 38. 34

se posle ugarskome kralju Laušu i bila je mati Marije, žene Žigmunda, ugarskoga kralja i potonjega rimskoga ćesara. A kad je car Stefan vojevao na obe Zete, kako Mavrourbin (str. 230) kazuje, oteo je mnogo zlato, srebro i dragocene stvari od rimskih crkava, zbog čega prećaše mu papa preko svojih poslanika svojim gnjevom da povrati otete stvari, koje kad car povrati, papa se umiri. Ali za takve njegove grabeže naše istorije ništa ne pominju. Još dokle se car nalazio u bosanskim zemljama, Mletačka i Dubrovačka republika otpraviše caru poslanike da načine mir među carem i banom, ali se zaludu trudiše, jer oni među sobom neprestano se gložiše, zbog čega car i predade konačnom opustošenju svu državu Stefana bana. Ovde pridaje Mavrourbin, da kad se car vraćao u Rasiju, dočeka ga na Baštinu polju između Blagaja i Mostara naročiti poslanik Dubrovačke republike, koji ga je pozvao u Dubrovnik. A on otpusti vojsku i ode tamo samo sa svojim dvorom, gde ga primiše sa svakom slavom i velelepotom, častvovan i obdarivan neprestano kroz tri dana. Onda ga na korabljima republike otpratiše u njegov grad Kotor i odatle vrati se preko Zete u Rasiju. A car blagodareći Dubrovčanima na učinjenoj mu ljubavi, nešto što su molili, a nešto što su zaslužili, milošću svojom darova im ne mali deo stonske zemlje sa celim poluostrvom, koji se po tvrdinji Stonu naziva stonskim Ratom. A Rat poluostrvo odstoji od Dubrovnika na 30.000 lakata i pruža se na 50.000 lakata, kuda sada prinadleže ostrova Hvar, Mlet i Crna Korčula. Tuberon (knj. V §. 6) i Frešot (br. 55) pišu da je ovaj car sa Mletačkom republikom uvek bio u prijateljstvu i da joj je u koliko je možno bilo išao naruku.3

Jovan Rajić, Istorija slovenskih naroda, Nemanjići–Mrnjavčevići i Grbljanovići–Brankovići, Beograd, 2003, str. 248–249. 35

Dopro je bio Dušan kao pobjedilac sve do Trogira, otkuda su mu 8. januara 1351. trogirski građani poslali darove i svoje poslanike da mu se poklone. Dok je Dušanova vojska bila u Dalmaciji, sestra mu Jelena, udovica Mladena Đurđeva Šubića, koja je u ime nejakoga sina joj Mladena vladala u Klisu i Skradinu, ne mogući sama da upravlja tim mjestima, dogovori se sa bratom i ustupi mu oba grada. Dušan ih primi pod svoju vlast i pridruži ih humskoj kneževini. Ujedno pošalje srpske posade u iste gradove, pod zapovjedništvom starješine carskih alemanskih tjelohranitelja Palmana za Klis i Đurđa Isete, srpskoga vlastelina, za Skradin. Mi mislimo da je to moglo biti 1350. godine, kada je Dušanova vojska bila najbliže tim gradovima. A može biti da je bilo i 1348. godine, kada je Jelenin muž umro i kad joj je usamljenoj sa nejakim sinom trebalo da brani svoje od Mađara. Kako bilo, ili 1348. ili 1350, svakako okolo te godine Skradin i Klis postaju srpski gradovi; a okoline tih gradova, od kojih su mnoge puste bile, budu naseljene srpskim narodom, većinom iz Hercegovine.4

KRALj TOMISLAV NIJE KRUNISAN NA DUVANjSKOM POLjU Jovo Bajić UVOD Zasnovan na nekoliko nepouzdanih rečenica u još nepouzdanijem istorijskom izvoru Letopisu popa Dukljanina, na čiju su nepouzdanost upravo ukazali najznamenitiji hrvatski istoričari, Duvno je, zahvaljujući događaju koji se nikada nije zbio, uvezano u jednu od najvećih istorijskih laži Balkana, koja se up*rno nameće kako je tobože hrvatski kralj Tomislav 924. godine krunisan na Duvanjskom polju. Ovu laž, koju je prvi ,,zamastio“ hrvatski istoričar Ivan Kukuljević, u devetnaestom i dvadesetom veku ,,gurala“ je Rimokatolička crkva i istoričari koji su delovali u njenom okrilju. ,,Krunu“ te laži predstavlja gradnja bazilike kralja Tomislava u Duvnu, čiji su temelji postavljeni 6. jula 1924. godine. Valja napomenuti da je glavni realizator toga projekta bio Duvnjak fra Mijo Čuić, vatreni pristalica hrvatskog nacističkog pokreta, jedan od glavnih podstrekača i organizatora pokolja duvanjskih Srba u leto 1941. godine, zbog čega mu je neposredno posle Drugog svetskog rata suđeno, kada je zbog zločina koje je počinio bio osuđen na smrt, pa mu je ta kazna preinačena na dugogodišnju robiju.

Preuzeto iz Kupreškog sabornika, 2–3, Beograd – Novi Sad, 2006. 36

HRVATSKI ISTORIČARI NISU PODRŽALI LAŽ U Letopisu popa Dukljanina, koji je po svoj prilici na srpsko-slovenskom jeziku napisao sveštenik Srbin u dvanaestom veku, na jednom mjestu se pominje kako je kralj Svetopelek u vreme carigradskog cara Mihaila i rimskog pape Stefana sazvao veliki narodni sabor na polju Dalma – što je ubicirano na Duvanjsko polje, a dvanaestog dana toga sabora kralja je krunisao papin izaslanik. U najstarijem, vatikanskom prepisu ove hronike pisanom na latinskom jeziku (srpska verzija se izgubila) piše da je pomenuti sabor održan na ,,planitie Dalmae“ – na polju Dalma. Jedan prepis ove hronike iz 1546. godine u hrvatskoj redakciji ne pominje nikakvo polje nego iznosi podatak da je sabor održan na planini Hliva. Niko se od onih koji su polje Dalma preimenovali u Duvanjsko polje nije potrudio da obrazloži kako je to učinjeno, ali se niko, na što upozorava Nikola Banašević, ,,nije usudio da ukaže na proizvoljnost te zamene kako je identifikovan Delminijum sa Dl mno, Doumno, Dl min, Doumin – imenima za koje se vezivalo Duvanjsko polje. Morao se desiti veliki nesporazum da se Dalma pretvori u Duvanj!“ Ni jedan ni drugi toponim – ni ,,planitie Dalmae“ ni planina Hliva nisu pouzdani putokazi da je pomenuti sabor održan na današnjem Duvanjskom polju, što je uostalom davno odbačeno. I najistaknutiji hrvatski istoričari – Ivan Lucius Lučić, Franjo Rački, Ferdo Šišić odbacili su svaku istorijsku vrednost prvog dela Letopisa popa Dukljanina, pa i onaj deo u kome se pominje sabor na polju Dalma, što se poistovećuje sa Duvanjskim poljem. Rački je bio kategoričan: ,,Istorička vrijednost Ljetopisa je neznatna, o ovom saboru (Duvanjskom, prim. J. B.) povijest ništa ne govori i ne mislim da bi se ikad bio držao.“ I jedan od najboljih poznavalaca Letopisa popa Dukljanina hrvatski istoričar Ferdo Šišić poricao je svaku istorijsku vrednost ove navodne hronike, smatrajući je pre svega književnim delom koje se oslanja na maštu svoga pisca, a ne na činjenice, na šta on kaže: ,,Očito je da su te 'godine i meseci vladanja' (vladara, prim. J. B.) ponajviše puke izmišljotine i zato Letopis popa Dukljanina ima karakter dela sastavljena bez ikakva oslona na analitički egzaktna i istorijska data. Letopis je, dakle, za starije vreme prosto pričanje; sve se okreće sem retkih izuzetaka – na tlu priče i koliko god mi imali gdegde osećaj da se ipak radi o nekim istinskim događajima, mi uz to sve stojimo bez pomoći pred njima i ne možemo da ih bar sa nekom vjerojatnošću naučno iskoristimo... Stoga je upravo pravo čudo kako je ova sasvim nepouzdana osnova mogla da posluži kao dokaz za tvrđenje da je kralj Budimir (Svetopelek) zapravo hrvatski kralj Tomislav i da je u toj devetoj glavi upravo reč o njegovom krunisanju hrvatskim kraljem na Duvanjskom polju.“ U tome je najdirektniji bio Miha Barada, koji je bio kategoričan: da Duvanjski sabor ,,nije uopće postojao biva jasno svakomu tko samo jednom pročita tekst tog (devetog, prim. J. B.) poglavlja a ima bar nešto povjesnog znanja, nego da je prosto izmišljotina popa Dukljanina, sa svrhom da dokaže legitimitet Dukljansko–barske nadbiskupije.“

Ovako kategoričan stav o navodnom Duvanjskom saboru najuglednijih hrvatskih istoričara našao je mesta i u enciklopedijama. U Narodnoj enciklopediji srpsko–hrvatsko–slovenačkoj Stanoja Stanojevića, u odrednici o hrvatskom kralju Tomislavu njegovo krunisanje na Duvanjskom polju uopšte se ne pominje, niti se pri pomenu Duvanjskog polja i mesta Duvna pominje da je na tom prostoru nekada održan bilo kakav sabor. U Enciklopediji Jugoslavije Leksikografskog zavoda iz Zagreba pominje se da je Tomislav bio kralj, ali se istovremeno navodi da se ne zna kada je bio krunisan, a ,,tobožnji krunidbeni sabor na Duvanjskom polju iskonstruisao je I. Kukuljević na temelju sasvim nepouzdanog pričanja u Ljetopisu popa Dukljanina.“ KAD SVETOPELEK POSTAJE TOMISLAV Laž o Duvanjskom saboru na kome je navodno krunisan kralj Tomislav izmislio je, dakle, hrvatski istoričar Ivan Kukuljević. On je navodni sabor iz Dukljaninove hronike prihvatio kao gotovu istorijsku činjenicu, iznevši izmišljotinu da se iza kralja Svetopeleka, za koga nije utvrđeno da je postajao, ili je postojao na drugim prostorima, zapravo krije hrvatski kralj Tomislav i da je baš on Tomislav krunisan na Duvanjskom polju. Na izmišljotinu Ivana Kukuljevića nadovezali su se još neki hrvatski istoričari, među kojima je bio i Vjekoslav Klaić, istoričar koji se bavio Bosnom i Hercegovinom, a postao je poznat po tome što je sve stanovnike Bosne i Hercegovine i današnje Raške oblasti (novopazarskog okružja) proglasio Hrvatima, u koje je ubrojao Srbe, pretvorivši ih u nekakve ,,grčko–istočne Hrvate“ ili pravoslavne, Muslimane je preimenovao u muhamedanovske Hrvate ili Turke, a bosansko– hercegovačke rimokatolike nazvao je kršćanskim Hrvatima. Eto takav istoričar dao je doprinos iskonstruisanoj priči o krunisanju kralja Tomislava. Za njega je Duvanjski sabor istorijska činjenica, ali na njemu, bar na onom saboru o kome govori pop Dukljanin, nije krunisan hrvatski kralj Tomislav, nego hrvatski kralj Budimir, ali nije isključeno, kako iznosi Klaić, da je i kralj Tomislav posle ovoga sazivao na Duvanjskom polju neki svoj novi sabor. Hrvatski istoričar dr Luka Jelić tvrdio je da je Duvanjski sabor održan u avgustu 1057. godine, ali na tom saboru nije krunisan kralj Tomislav nego Petar I Krešimir. Duvanjski sabor i krunisanje Tomislava za kralja kao dokazane istorijske činjenice prihvatili su istoričari iz redova Rimokatoličke crkve, nadodajući staroj priči nove detalje, a među takvima je i Federik Gogala. Zanimljivo je da je Gogala tvrdio da se Duvanjski sabor dogodio 823. godine. Posebnu zabunu izazvao je dr fra Dominik Mandić, koji je 1963. godine izašao sa tvrdnjom da je Duvanjski sabor održan znatno ranije – 753. godine, da je skup održan na planini Hlibu (Libu) na dnu Duvanjskog polja.

PROJEKAT NADBISKUPA ANTUNA BAUERA Ideja o podizanju spomen-doma i bazilike kralja Tomislava u Duvnu začela se početkom dvadesetog veka, a saopštena je 1906. godine u listu „Hrvatski branik“, koji je izlazio u Sremskoj Mitrovici, kada je predloženo da se na Duvanjskom polju obeleži hiljadugodišnjica hrvatske državnosti. Ova ideja podgrejana je krajem Prvog svetskog rata; nije isključeno da je za to bio zaslužan duvanjski svećenik fra Mijo Čuić, koji je na sebe skrenuo pažnju hrvatskih klerikalnih krugova organizacijom odeljka Matice hrvatske u duvanjskom selu Kolu, ali i vatrenim progonima duvanjskih pravoslavnih Srba koji su usledili posle Sarajevskog atentata, čime je, za jednog hercegovačkog franjevca iz malog mesta, stekao pristojne pozicije na zagrebačkom Kaptolu, po čijem je nagovoru 1917. godine u Školi časnih sestara u Duvnu održan skup na kome je prvi put izneta ideja da se u Duvnu gradi crkva u čast hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva i tobožnjeg krunisanja kralja Tomislava na Duvanjskom polju. Iza ove ideje stao je zagrebački nadbiskup dr Antun Bauer, posle čega je u Zagrebu osnovan Centralni duvanjski odbor, koji je preduzeo konkretne akcije za podizanje crkve u Duvnu. To praktično znači da su visoki velikodostojnici Rimokatoličke crkve kod Hrvata, uz saglasnost Vatikana, na nekom tajnom sastanku, ne osvrćući se na istorijske činjenice, doneli neopozivu odluku: Duvanjski sabor, na kome je krunisan kralj Tomislav, održan je sredinom leta 924. godine. Ovakav zaključak morao se naknadno obrazlagati, dokazivati, dograđivati domišljanjem navodno novih činjenica. U akciji podizanja bazilike kralja Tomislava fra Mijo Čuić pokazao je fanatičnu up*rnost prikupljajući novac za buduću građevinu. Odmah po svršetku Prvog svetskog rata otišao je u Sjedinjene Američke Države, gde se zadržao do 1922. godine, skupljajući novac od hrvatskih iseljenika. Nije isključeno da su ga crkveni krugovi iz Zagreba tamo uputili da ga sklone kako bi izbegao kaznu zbog zlodela počinjenih nad Srbima tokom minulog rata. Po povratku iz Amerike fra Mijo Čuić obratio se za pomoć srpskom kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji je takođe darovao izvesnu svotu novca za gradnju ove građevine. Konkretnu organizaciju projektovanja crkve i prikupljanja novca nadbiskup Bauer poverio je klerikalnoj organizaciji ,,Braća hrvatskog zmaja“, koja je angažovala zagrebačkog arhitektu Stjepana Podhorskog da sačini projekat buduće građevine, što je on ubrzo i učinio. Za osnivače duvanjske bazilike imenovani su Zvonimir Štauduar, Dragutin Mlinarić i Milutin Majer. Kamen temeljac položen je 8. jula 1924. godine. Svečanosti polaganja kamena temeljca prisustvovala su i dvojica visokodostojnika Rimokatoličke crkve – mostarski biskup Alojzije Mišić i banjalučki biskup Jozo Garić. I na tom skupu domišljana je i dograđivana priča o navodnom Duvanjskom saboru, dodavani su joj detalji, određivan prostor gde se tobože sabor održavao, o čemu svedoči Milutin Majer u svom putopisu „Sa puta na Duvanjsko polje“, koji je 39

kao izaslanik organizacije ,,Braća hrvatskog zmaja” početkom jula 1924. godine boravio u Duvnu, prisustvujući polaganju kamena temeljca bazilike kralja Tomislava. U tu priču on je uvezao selo Kongoru, koje je, za njega, dobilo ime baš po (congres) Duvanjskom saboru, našlo se tu i selo Seonica, gde je, pozivajući se na tobožnje narodno predanje, izmislio nekakvu opatiju, a u selu Lipi, kako je on došao do podataka, nekada je rasla velika lipa, pod kojom je mogao biti krunisan kralj Tomislav! Ova čisto literarna domišljanja pratili su naučni radovi koji su imali za cilj da sa naučne strane, navodnim naučnim dokazima, potkrepe ovu iskonstruisanu priču. Među takvim istoričarima vredi istaći i Dr Rudolfa Horvata. TOMISLAVGRAD PO KARAĐORĐEVIĆU Laž na kojoj su izgrađeni temelji duvanjskog samostana i bazilika kralja Tomislava u Duvnu dugo je građena, a sa gradnjom na veštački način širen je mit o Duvanjskom polju kao najsvetijem delu hrvatske zemlje, gde je krunisan prvi hrvatski kralj i utemeljena hrvatska državnost. U kolopletu laži našla se i ideja o menjanju imena administrativnog sedišta Duvanjskog polja, varošice Duvna koja je imala tu zlehudu sudbinu da se javlja pod raznim imenima. U tursko vreme za nju se ustalilo ime Duvno ili Dumno. Austrijska okupacija Bosne i Hercegovine donela je ovoj varošici novo ime – Županjac. Vjerovatno je izvedeno po Županj potoku, koji protiče kroz naselje, da bi 1928. godine bilo zamenjeno novim, trećim imenom – Tomislavgrad, po drugorođenom sinu tadašnjeg jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića. Pod tim imenom Duvno je dočekalo Drugi svetski rat, kada je ušlo u sastav fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske i kada su mu ustaške fašističke vlasti, brišući svaku uspomenu na srpsku dinastiju Karađorđević, vratile staro ime Duvno. Ono je bilo prihvatljivo i za komunističke vlasti „druge Jugoslavije“ i potrajalo je sve do avgusta 1990. godine, kada su nove vlasti, koje su činili članovi pronacističke partije Hrvatske demokratske zajednice, odlučili da ovom mestu ponovo menjaju ime. Opet je vraćen naziv Tomislavgrad, ali se obrazlagalo da to ime nije izvedeno po srpskom princu Tomislavu Karađorđeviću, nego po hrvatskom kralju Tomislavu. Još dok je trajao versko–građanski rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, predstavnici Rimokatoličke crkve i političke partije Hrvatske demokratske zajednice nastojali su da pridobiju hrvatske istoričare van crkvenih krugova koji bi pristali da napišu radove koji bi potvrđivali ,,svetu laž“ kako je kralj Tomislav krunisan na Duvanjskom polju. Ali u tome nisu imali uspeha. Tek u junu 1996. godine u Duvnu je organizovan nekakav multimedijalni program, na kome je obeležena uspomena na Duvanjski sabor, ali ne na onaj iz 925. godine koji je ranije odredila Rimokatolička crkva, nego na neki sabor iz 753. godine koji je, pozivajući se na Letopis popa Dukljanina, naknadno otkrio istoričar, svećenik Rimokatolike crkve dr Dominik Mandić! Na svečanosti upriličenoj 8. avgusta 1997. godine proglašen je grb 40

Tomislavgrada (Duvna), na kom dominira kraljevska kruna, koja bi trebalo da podseća da je Duvno kraljevski grad. Istoga dana gvardijan duvanjskog samostana fra Mirko Bagarić otkrio je veliki spomenik fra Miji Čuiću, najzaslužnijem graditelju bazilike kralja Tomislava i ustaškom ratnom zločincu. Na tome se nije stalo, pa je 31. oktobra 1997. godine otkriven spomenik kralju Tomislavu, rad vajara Vinka Bagarića i Ante Jurčića, gde je kralj prikazan u stojećem stavu sa krunom na glavi i mačem u ruci. Spomenik se nalazi u sastavu spomenkompleksa podignutog hrvatskim vojnicima Duvnjacima izginulim u ratu od 1992. do 1995. godine. Tom prilikom održana je i misa, koju je služio gvardijan duvanjskog samostana fra Mirko Bagarić, kada je pročitana i poruka Ratka Perića, biskupa Mostarsko–duvanjske i trebinjsko–mrkljanske biskupije.5

SMRT STOJANA JANKOVIĆA I SEOBA RAMSKIH FRANjEVACA U DALMACIJU Boško Desnica Među mnogim franjevačkim ljetopiscima i istoričarima koji su pisali o dolasku svoga bratstva iz Rame u Dalmaciju, nijedan nije taj dolazak prikazao na osnovu zvaničnih izvora iz vremena samoga događaja. Otuda dolazi da su vijesti o toj seobi kod starijih pisaca fantastične, a kod novijih nedovoljno tačne. Ni sam datum seobe nije bio sa sigurnošću utvrđen, dok ga I. Marković, poslije mučnih dedukcija, nije tačno odredio. Dolazak ramskog bratstva nije, međutim, bez važnosti za istoriju naše uže domovine. Tim dolaskom, a naročito naseljenjem ramskih fratara pod sinjskom tvrđavom, došla je pod franjevački upliv prostrana i bogata Cetinska Krajina, koja je ležala van domašaja prvog i starijeg franjevačkog žarišta, Visovca, pa kad je nešto kasnije obnovljen imotski i karinski manastir, franjevačka duhovna baština obuhvatila je čitavu dalmatinsku unutrašnjost od Zrmanje do Neretve. Franjevački upliv na katoličko stanovništvo kopnene Dalmacije kroz više od dva vijeka bio je ogroman i on bi nesumnjivo još dugo potrajao da ga u nedavnoj prošlosti nije paralizovao i suzbio jedan još markantniji i još začudniji fenomen mesijanizma. Ta duga hipnoza katoličkog naroda kopnene Dalmacije daje ključ za razumijevanje njegovih duhovnih nastrojenja i njegova držanja u svim udesnim časovima naše prošlosti od pada Mletačke republike pa sve do naših dana. Radi toga osnovana je tvrdnja da je prelaz ramskih franjevaca u Dalmaciju važan i radi toga ćemo pokušati da taj prelaz prikažemo tačnije nego je to do sada rađeno. Bosanski paša Mehmed Atlagić preduzeo je na proljeće 1687. godine opsadu Sinja, da se time izmakne ugarskoj vojni, od koje su svi pogranični paše silno zazirali. Ali kad je koncem aprila uzmakao pred vojskom generalnog proveditora Kornara i 5

Kupreški sabornik, 2–3, Beograd – Novi Sad, 2006. 41

napustio opsadu, morao je i on da se, kao i ostali valije, pridruži vojsci velikog vezira, utaborenoj kod Osijeka. Odsustvo glavnih zapovjednika i najbolje vojske iz pograničnih turskih pokrajina dalo je maha Kornaru da ostvari jednu davnu ambicioznu želju svih mletačkih providura: osvojenje Herceg Novog. Radi vojničke i diplomatske pripreme tog pothvata, Kornaro se u ljetu te godine bavio u Splitu i po okolnim otocima, a zapovjednika konjice, bivšeg kotorskog providura Antonija Zena bješe uputio u Sinj da sa kotarskim uskocima pod Stojanom Jankovićem brani granicu i vrši upade u Bosnu kako bi na tu stranu vezao bosanske Turke i zadržao ih da ne priteku u pomoć opsjednutim Novljanima. Pogranični Turci, uznemireni mletačkim pripremama, tražili su da im se paša povrati u zemlju, ali mjesto paše, veliki im vezir pošalje hercegovačkog alajbega. Oko dvadesetog avgusta Zeno je stigao u Sinj i istog dana dobio vijest da je alajbeg sa nešto spahijske vojske pao u Duvno. Na tu vijest Zeno krene odmah svoju vojsku od 1.000 kotarskih i 300 plaćenih konjanika i 2.300 kotarskih pješaka i 23. avgusta osvane pred Duvnom. U prvom naletu Kotarani potuku alajbegove spahije, a njega prisile da se zatvori u tvrdu, olovom pokrivenu džamiju, a potom opljačkaju i potpale varoš i sve usjeve prostranog Duvanjskog polja. Dok se Zeno spremao da udari na džamiju, ukaže se sa livanjske strane jedan turski pomoćni odred. Zeno izda odmah zapovijed da se po polju raštrkani Kotarani okupe oko njega, ali mjesto da ga poslušaju, oni se, na njegovo zaprepašćenje, povuku k brdima tri milje daleko od varoši u kojoj je on bio utaboren. Sve Zenove molbe, prijetnje i zapovijedi nijesu uspjele da toga dana maknu Kotarane iz stava pasivnih posmatrača. Postiđen i ojađen radi takog držanja svojih četa, Stojan Janković udari očajnički na tu pomoćnu vojsku i u tom bezumnom okršaju padne. Njegovu pogibiju opisuje Zeno do u tančine u depeši upravljenoj Senatu iz sinjskog polja 26. avgusta 1687, dakle samo dva dana poslije događaja. „Oko osamnaestog časa – javlja tu Zeno – počeše Turci da naviru u velikom broju i da se pokazuju na uzvisici i ja sam opetovanim odašiljanjem oficira ponovio Morlacima** poziv da se primaknu, ali ništa nije moglo da ih na to riješi! Kavalir Janko, pošto je posjekao tri glave, ne mogavši da podnese toliki kukavičluk svojih (Morlaka) ni da obuzda svoje veliko srce, zagna se očajnički i sa samih osam ili deset drugova zametnu boj s Turcima, koji, međutim, ne htjedoše da se odmaknu od dometa njihovih mušketa (pušaka). Premda sam mu više puta javio da se ne zapliće u borbu i da se pridruži meni, kako bijaše zanesen sopstvenim junaštvom, nije mi uspjelo rastaviti ga (od neprijatelja), pa videći da je izmakao naprijed, isturih jedan eskadron konjice pod zapovjedništvom kneza kapetana Radoša. Broj je Turaka neprestano rastao, pa se makoše i neki oficiri, ljudi moje lične straže, i drugi, koji su se nalazili uza me kao dobrovoljci, te ne videći da se miču Morlaci, iako su izdaleka posmatrali (što se događa), odlučih da potečem u pomoć našima i ja sa čitavim odredom plaćene konjice.

Nastade sa jedne i druge strane jak okršaj, koji potraja nekoliko sati i u kojem pogibe mnogo uglednih Turaka, među kojima glasoviti Singlić (valjda Čengić) i, kaže se, još i Filipović. Ogorčava mi veselje uspjeha nesreća koja je zadesila kavalira Janka. Pogođen puščanim metkom i udarcem sablje preko leđa, predao je, poslije nekoliko sati, dušu Spasitelju. Žalost koju osjećam radi gubitka tako dostojna i hrabra muža, kojeg sam na djelu prokušao kao bezgranično predana i vjerna Vašoj Prevedrosti, naići će na razumijevanje uzvišenog Senata. Poginuo je doista onako kako je i živio: kao velik vojnik. I može se kazati da je sam potražio smrt, jer su sile bile i previše nejednake i on je proti mojim opetovanim zapovijedima htio da pogine, premda se je izrazio da je njegova svrha bila da domami Turke u otvoreno polje i tako omogući plan koji sam s njim bio zasnovao. Po njegovoj smrti otišao sam lično u odred Morlaka da ih potaknem na osvetu njihova poglavice, ali ništa nije pomoglo; našao sam ih štaviše riješene na povratak i bez mene, te sam ih s mukom zadržao i povukao se uredno i bez štete. Obzirom na mali broj plaćene konjice, bio sam izabrao dvije stotine konjanika među Morlacima, te od njih obrazovao dva eskadrona da time dadem veći izgled odredu duždeve (tj. plaćene) vojske, ali su me i oni u mučnom času napustili i nijedan nije ostao uza me, tako je ovo malo konjice moralo da izdrži najveći napor. O svemu sam obavijestio uzvišenog gen. Proveditora, da se s njim dogovorim kome bi trebalo povjeriti upravu nad Morlacima mjesto zaslužnog kavalira Janka, koji me je, dok je izdisao, dao zamoliti za milostivu pomoć njegovoj djeci i ja ne mogu nego da ih ponizno preporučim državnom milosrđu kao izdanke tako dostojna oca.“ Poslije tako žalosna ishoda ovoga pothvata, Zeno uzmakne k Sinju, jadikujući što mu se u ovakvoj prilici, mjesto one sile neobuzdanih Kotaraca, nije našlo bar stotinjak onih hrabrih hajduka koje je bio ostavio u Boki. Susljedni septembar bio je ispunjen sav pljačkaškim pohodima naših uskoka u Bosnu i Liku, među kojima je najznatniji bio jedan zadarskih i šibenskih Morlaka na Varcar-Vakuf. Tridesetog septembra predao se Herceg Novi, ali se Kornaro sve do zime zadržao u Boki, pa je uprava zemlje ostala i dalje povjerena Zenu. Dvadeset i sedmog oktobra 1687. Zeno je iz Splita uputio Senatu ovaj izvještaj. „Oci franjevci manastira Sv. Petra u Rami koji ne mogu više da podnose varvarske postupke i neprekidne zulume kojima ih Turci muče poslaše mi prošle nedjelje jednog svog sveštenika, prerušena na vlašku, da mi saopšti njihovu odluku da će napustiti manastir i zemlju ako im dadem jak sprovod, pod čijom će zaštitom preći u državu Vaše Prevedrosti. Javio mi je ujedno da se istom namjerom nose i mnoge od onih hristjanskih porodica koje su to fratrima u ispovijedi povjerile.

Kako su se upravo tih dana okupljali svi Morlaci radi opšteg pohoda koji je trebao da opustoši i popali onu pokrajinu, ulučio sam tu priliku da im smjesta udovoljim želji. Sporazumjevši se sa fratrom otpravim njega i još nekoje pouzdanike nazad k fratrima sa porukom da se drže spremni kako bi se pridružili pohodu čim se ovaj pojavi. Digoše se Morlaci na put i, mada je kraj vrlo dalek (od Sarajeva ga dijeli samo jedan i po dan hoda), posluži ih sreća te u putu ostadoše nezapaženi i stigoše nenadno. Kako onaj kraj nije ni u prošlome ni u ovome ratu bivao napadan, žitelji su se smatrali sigurni od prepada, pa je tim lakše uspjelo zaskočiti ih, isjeći i mnoge zarobiti. Naših je, što pješaka, što konjanika, bilo do četiri hiljade ljudi. Oni su, podijeljeni po raznim selima onoga prostranog kraja, zapalili mnoge kuće, od kojih su se neke isticale veličinom, te više od stotinu skladišta sijena i žita za vojsku, koja obično zimuje u onom predjelu. Pošto je kraj plodan (a to potvrđuju i sami fratri), ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka sa čitavim porodicama izgorjelo zajedno sa kućama, mnogo ih je izginulo u odbrani, a zarobljeno ih je preko dvije stotine što muških, što ženskih. Morlaci su izgubili samo četiri čovjeka, a ranilo ih se isto toliko, ali je gubitak naknađen velikim plijenom, koji se penje na šest do sedam hiljada glava što krupnog, što sitnog blaga. I na povratku su nastavili haranjem predjela kroz koje su prolazili, tako da je jedan velik dio toga kraja opustio, te će Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama. Oci, njih petnaestorica što sveštenika, što đaka, što laika, vrlo su zadovoljni; sklonili su se ovamo, donijevši sobom najglavnije stvari iz manastira, koji su, zajedno sa hranom, volili predati ognju i prije polaska vidjeti uništen (a bio je znatna građevina, udešena za stanovanje osamdesetorice i više misnika), nego ga ostaviti obijesti i poruzi varvara. Njima su se pridružile i mnoge porodice koje će, sa onima nedavno uskočenim iz Duvna, davati pet stotina i više ljudi od oružja, od kojih stotinu i pedeset konjanika na dobrim konjima. Došao sam ovamo da se radi smještenja ovih duhovnika dogovorim sa monsinjorom i nadbiskupom Kozmijem (Cosmi) koji ih je, u svojoj dobroti, rado vidjeo i pobožnim milosrđem prihvatio. Dovela me je ovamo i briga za smještanjem ovih novih porodica, pa kako je moje mišljenje bilo da je vrlo korisno naseliti ih po sinjskome polju, tješi me što od istoga prelata čujem da to želi i uzvišeni generalni preveditor Kornaro radi naseljavanja tog opustjelog kraja, i što broj sposobnih za oružje može da obezbijedi onu granicu bez državnog troška. Kako noćas polazi jedan brod za Kotor, javiću sve Njegovoj Uzvišenosti, a odluku ću odgoditi dok saznam njegovu pozitivnu namjeru...“ U depeši od 3. novembra 1687. javlja: „... utoliko popisujem pojedinačno porodice novih stanovnika koje su u zadnje doba uskočile iz Duvna, Rame i drugih okolnih predjela u državu Vaše Prevedrosti, kako bi ih mogao bez odlaganja naseliti gdje mi bude naređeno od uzvišenog 44

generalnog proveditora. Nadam se da će pristati da ih smjestim u okolici Sinja, jer kako su svi katoličkog obreda, manje pobuđuju sumnju nego drugi. Čekam njegovo mišljenje i u pogledu prebivališta ramskih otaca, a mislim da bi najuputnije bilo kad bi se moglo naseliti ih na kakvo ostrvo, tim više što se među njima nalazi i izvjesni fratar Andrija, koji je sa Atlagićem toliko prisan i domaći da je postao ako ne odmetnik, svakako vrlo sumnjiv i koji, pod izgovorom bolesti, nije još izišao preda me već boravi među Morlacima u Dugopolju, nekoliko milja daleko od Klisa. Ja sam, međutim, na spretan način donio gvardijanu do znanja da bih želio s njim se sastati, pa ako i dalje ostane uporan, nastojaću da ga oprezno privedem dužnoj pokornosti. Što više primjećujem njegov strah, tim se većma uvjeravam da mu je savjest nečista i to daje povoda da ga ne puštam s oka...“ U depeši od 18. novembra, još uvijek iz Splita, Zeno izvješćuje: „Još sam u očekivanju namjera uzvišenog generalnog proveditora u pogledu smještanja ramskih otaca i porodica koje su se poslije njegova odlaska podložile Vašoj Prevedrosti i čiji broj, naročito onih katoličkog obreda, dnevno raste. Ja ih, međutim, neprekidno mitim ljubaznim postupcima ne bih li primamio još i druge, kao što mi je doista i uspjelo privući dvadesetak kuća iz Rakitna, mostarskog okruga, među kojima ima četrdeset ljudi od oružja... Očekujem svakog časa i četu koja se uputila na Skoplje da sprovede još i druge porodice iz onog kraja, kojima je poglavica neki pop Đurađ, grčkog obreda...“ Napokon se riješilo i pitanje koje je Zena tako dugo zadržalo u Splitu. Osmog decembra piše on iz Zadra Senatu u Mletke: „... Privolom uzvišenog generalnog preveditora ramskim se je ocima doznačila privremeno za prebivalište opatija Sv. Stipana van grada Splita, a fratar Andrija, bivši Atlagićev prisni, oporavljen od bolesti, došao je na pokornost. Ja ga zadržavam kod sebe da iz njega izvučem što bi moglo da bude od koristi za opštu stvar, mada mi se ne čini upotrebljiv za velike zadatke. Istina je da on poznaje dobro susjedne krajeve i da uživa povjerenje uglednih Turaka, naročito u Kninu, na koji ja budno pazim. Generalni proveditor pristao je i da brojne porodice hristjana katolika, koje su se u zadnje doba podložile Vašoj Prevedrosti, ostanu smještene u području Sinja i Dicma...“ Ovim prestaju u Zenovim depešama vijesti o ovom predmetu. Dalje zgode ramskog bratstva do njegovog konačnog naseljenja u Sinju poznate su iz knjige I. Markovića.

DUVANjSKO POLjE OD VREMENA HERCEGA STEFANA DO AUSTROUGARSKE OKUPACIJE Sredinom petnaestoga vijeka na prostoru srednjovjekovne države bosanske jača jedan novi oblasni gospodar, herceg Stefan Kosača, u narodu zapamćen i kao herceg Šćepan ili herceg Stjepan. Sredinom petnaestog vijeka, kako kaže Miloš Blagojević, on je bio i turski vazal, ali je labavim vezama bio vezan i za bosanskog kralja. Njegova titula glasila je – gospodin Stefan, Božijom milošću herceg od Svetoga Save, gospodar humski i primorski, knez drinski i veliki vojvoda rusaga bosanskog. Na prvom mjestu u njegovoj tituli je „herceg od Svetoga Save“, čime se vezuje za manastir Mileševu, koji je tada bio na njegovoj teritoriji i u kom je počivalo tijelo Svetoga Save, čime se herceg Stefan vezivao za Nemanjiće. Njegova oblast, kako kaže Miloš Blagojević, prostirala se „od Polimlja i Mileševe na istoku, pa na zapad do donjeg toka reke Cetine. Na sever je ova teritorija dopirala do planine Jahorine i Bjelašnice, da bi se spuštala na jug do obala Jadranskog mora kod Herceg Novog. U pitanju je zaista veliki prostor, koji je obuhvatao nekadašnju Krajinu, odnosno Makarsko primorje, zatim veći deo Humske zemlje, celu Travuniju (Trebinje), potom krajeve oko gornje Drine i zapadne krajeve Raške“.6 Kao krajnja sjeverozapadna tačka zemalja hercega Stefana javljalo se i Duvanjsko polje. Većinu stanovništva oblasti hercega Stefana, koja je po njemu dobila ime Hercegovina (ili zemlja hercegova) činili su pravoslavni Srbi. „Teritorija kojom je vladao 'herceg od Svetog Save' predstavljala je pred kraj XIV veka integralni deo države Nemanjića, pa su iz razumljivih razloga većinu stanovništva činili pravoslavni hrišćani. Versku pripadnost stanovništva poštovao je herceg Stefan, dok se srpska crkva u organizacionom pogledu prilagođavala postojećim političkim okolnostima. Prilagođavanje se manifestovalo na taj način što je osnovana posebna pravoslavna mitropolija sa sedištem u manastiru Mileševi. Pod duhovnom jurisdikcijom Mileševske mitropolije nalazili su se svi pravoslavni hrišćani na teritoriji koja je pripadala hercegu Stefanu Vukčiću Kosači. Nije poznat datum osnivanja Mileševske mitropolije, ali je poznato da se mileševski mitropolit David prvi put pominje 1466. godine. On je uspostavio prisnu saradnju sa hercegom Stefanom, a kasnije i sa njegovim sinom i naslednikom hercegom Vlatkom. Mitropolit David uživao je njihovo poverenje, živeo je u njihovoj blizini, pa je sastavio i napisao testament hercega Stefana 1466. godine. Nekoliko godina kasnije sastavljao je i dokumenta hercegu Vlatku. Zahvaljujući prisnoj saradnji pravoslavnog mitropolita i dvojice hercega, pravoslavni hrišćani su uživali visoku zaštitu. Izbor manastira Mileševe za sedište mitropolije nije bio slučajan. Dobro je poznato kako je 6

Miloš Blagojević, Zahumsko–hercegovačka episkopija i mitropolija od osnivanja do kraja XIX veka, Beograd, 2009, 46. 46

ovaj manastir uživao izuzetno visok ugled među svim manastirima u Srbiji kako zbog toga što je u njemu sahranjen prvi srpski arhiepiskop Sveti Sava, tako i zbog bogatstva. Mileševi su bila potčinjena mnogobrojna sela i katuni stočara, a organizacija manastirskog gazdinstva služila je za ugled ostalim manastirima u srpskim zemljama. Jedan deo manastirskih poseda izgubljen je u međusobnim borbama oblasnih gospodara, ali je mnogo toga i ostalo, pogotovo što mu je despot Stefan Lazarević potčinio nekoliko sela (1413) u župi Moravici u okolini Arilja.“7 Oblasni gospodar herceg Stefan Kosača, da bi proširio svoje posjede unutar bosanske države, često je tražio saveznike i među Turcima, koji su rano dospjeli u predjele Hercegovine. Kako piše Veljan Atanasovski, „Turci su se relativno vrlo rano stali upoznavati sa zapadnim predelima Hercegovine. Njihovi akindžijski (jurišni konjički, prim. M. K.) odredi izgleda pljačkali su njene krajeve već prilikom jednog od svojih prvih prodora u one strane naše zemlje 1415. godine. 1436, pak, odredi Turaka tada kao saveznici Stjepana Vukčića doprli su do Sinja. Tri godine docnije, 1439, Turci su za 'svoj račun' ugrozili i kraj oko Duvna, a 1448. opljačkali su i trg Drijeva.“ „Prvi pokušaj da konačno zaposednu područje zapadno od Neretve Turci su preduzeli u isto vreme kada su osvojili Bosnu. Zauzeli su, izgleda, dobar deo Humske zemlje, jer je i Ljubuški jedno vreme bio u njihovim rukama, a ugrožavali su i Drijeva. Pokušaj se, međutim, pokazao kao neuspešan. Kada se glavnina turske vojske sa sultanom na čelu povukla iz Bosne u leto 1463, herceg je sa sinovima (herceg Stefan sa sinovima Vladislavom, Vlatkom i Stefanom, prim. M. K.), kako izgleda, relativno lako očistio zemlju od neprijatelja. U zapadnoj Hercegovini operisao je Vlatko sa Vlatkovićima. Za Ljubuški se zna sigurno da ga je oslobodio najstariji hercegov sin. Pod kraj godine Vladislavu je ugarski kralj potvrdio posede Rame sa Prozorom, Uskoplje sa veselom Stražom i Livno, kraj koji dotle nije ulazio u sastav hercegove države, ali iz koga je on po svoj prilici te godine proterao Turke.“8 „Za to vreme Turci su učvršćivali svoje pozicije na Neretvi, ali ne samo na njoj. Vilajet (pokrajina, prim. M. K.) pod nazivom Primorje, koji su možda baš 1473. godine osnovali, mogao je obuhvatati upravo novostečenu oblast zapadno do Neretve... Turci su ovih godina čvrsto zakoračili u pomenute krajeve zapadne Hercegovine, u to ne može biti nikakve sumnje. Podaci koje nam pruža turski popisni defter (registar, popis, prim. M. K.) za Hercegovinu od 1475. do 1477. reklo bi se da upravo sjajno potvrđuju ovaj zaključak. Pored nahije Drežnica i dela nahije Mostar, koje su i 1468– 1469. bile u rukama Turaka, kao jedine na toj strani, pojavljuju se i druge, Duvno ili Rog na jednoj strani i – što je naročito značajno – Ljubuški, za koji se u komentaru

7 8

Blagojević, 48. Atanasovski, 121. 47

podataka iz pomenutog deftera izričito naglašava da je (on) došao pod tursku vlast koju godinu ranije.“9 Turci, kao što navodi Hazim Šabanović, zaposjevši Bosnu 1463. godine nisu, kao što su činili u drugim zaposjednutim oblastima, formirali pašaluk, administrativnu jedinicu koja bi zahvatala cijelu teritoriju bivše bosanske države. Oni su osnovali Bosanski sandžak, nešto manju i po strukturi vlasti jednostavniju administrativnu jedinicu kojoj bi odgovarao današnji naziv okružje. Godine 1470, kako kaže Šabanović, osnovan je Hercegovački sandžak. Turci su poštovali zatečeno stanje, pa su nove administrativne jedinice formirali prema starim. Hercegovački sandžak zahvatao je zemlje hercega Stefana i njegovih sinova. Na prostoru zemalja hercega Stefana i u vrijeme turske vladavine opstajala je Zahumsko–hercegovačka episkopija. U okviru Hercegovačkog sandžaka i Zahumsko–hercegovačke episkopije našao se i duvanjski kraj. Hercegovački sandžak dijelio se na manje administrativne jedinice, vilajete, i Duvno se prvobitno našlo u vilajetu Foča. U okviru toga vilajeta na Duvanjskom polju formirana je još manja administrativna jedinica, Duvanjska nahija (manja upravna jedinica). „Nahija Duvno (tur. Dumne)“, navodi Šabanović, „ili Rog, odgovara staroj duvanjskoj župi. Glavni grad te župe, kasnije nahije, ležao je na južnoj granici malog Roškog Polja, što se prostire jugozapadno od Duvanjskog polja. Stoga se ova nahija 1477. spominje pod imenom Rog, a kasnije pod imenom Duvno. Roško Polje vezano je sa istočne strane jednom udolinom za južnu ivicu Duvanjskog polja, pa je svakako stoga smatrano sastavnim dijelom župe, odnosno nahije Duvna.“ Rog se prvi put spominje 1444. u posjedu hercega Stefana. U tursko doba javlja se prvi put 1477. godine, a zatim 1503, oba puta kao utvrđeni grad. Posadu je imao i 1519. godine. Tada je dizdar (zapovjednik tvrđave, prim. M. K.) bio neki Senkur; on je imao timar, a ostala posada plate u novcu. Duvanjska ili roška nahija pripadala je prvo drinskom, odnosno fočanskom kadiluku, a kasnije je priključena novom mostarskom kadiluku. U novoj upravnoj podjeli Hercegovačkog sandžaka u šesnaestom i sedamnaestom vijeku nahija Duvno, kako svjedoči Šabanović, „ostala je u sastavu imotskog kadiluka sve do XVII stoljeća, kada je i ona pretvorena u središte kadiluka.“10 U prvoj polovini sedamnaestoga vijeka nahija Duvno, kaže Šabanović, pretvorena je u kadiluk: „Nahija Duvno pripadala je do 1575. g. mostarskom, a zatim imotskom kadiluku, u čijem sastavu je ostala sve do četrdesetih godina XVII stoljeća, kada je osnovan poseban Duvanjski kadiluk. On se prvi put spominje sredinom marta 1633. (u prvoj dekadi Ramazana 1042. godine). Duvanjskom kadiluku pripadala je i nahija Buško blato. Interesantno je da je u isto vrijeme duvanjski vojvodluk obuhvatao tri kadiluka: mostarski, imotski i gabelski.“11 Bosna je u Turskoj carevini imala jednu svoju specifičnu instituciju – kapetaniju koje nije bilo u ostalim djelovima ove prostrane države. „Kapetanije su“, kako kaže 9

Atanasovski, 123. Šabanović, 194. 11 Šabanović, 196. 10

istoričar Hamdija Kreševljaković, „jedna feudalna institucija, a njihovi zapovjednici kapetani, jedna vrsta feudalne gospode turskoga doba. Ta je institucija nešto čisto bosansko, jer je nije bilo ni u jednoj drugoj provinciji nekadašnje osmanske carevine. Uz jeničare (janjičare, prim. M. K.) i spahije sačinjavala je vojska kapetanija posebnu vrstu odbrambenih snaga u ovoj zemlji. U zadnjih sto godina opstanka ove institucije kapetani su igrali vidnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine.“ (Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1980). Duvanjska kapetanija, prema Kreševljakoviću, „osnovana je 20. reb. I 1123 (8. svibnja 1711. godine). Sjedište kapetanije bio je Županj Potok, kasnije Županjac, danas Duvno. Ova se kapetanija sterala između Hlivanjske i Ljubuške kapetanije i mletačke granice. Palanka Županj Potok udaljena je od Hlivna i Ljubuškog po šest, a od onovremene mletačke granice samo dva i po sata hoda. I prije osnutka kapetanije bio je u Županj Potoku jedan agaluk (vojnoadministrativna teritorija, manja od kapetanije, kojom je zapovijedao aga (prim. M. K.), ali to nije bilo dostatno nakon novopovučene granice iza Karlovačkog mira. U beratu (carskom ukazu, prim. M. K.) izdatom na Drinopoljskom polju pod gornjim datumom, kojim se postavlja neki Hasan-agom prvog džemeta (skupine, prim. M. K.) konjanika i kapetanom novoustrojene kapetanije čitamo među ostalim i ovo: Palanka Županj Potok u Duvanjskoj nahiji i Hercegovačkom sandžaku krajnja je granica (serhat), pa je malo vojnika koji je čuvaju, a službe im je mnogo. Osim toga je na 4–5 sati blizu gradova Sinja, Makarske i Zadvarja, pa je prema tome suviše skrajnja granica (serhat). Stoga je visokodostojni vezir, preuzvišeni mušir (maršal, veliki vezir, prim. M. K.), reditelj svijeta, bosanski valija (guverner provincije, prim. M. K.), moj vezir (najviša titula u turskoj državi, ministar, guverner, prim M. K.) Ali-paša učinio predlog (araz) i zamolio da se spomenuti grad nanovo popiše i da mu se još nešto pripoji, tako da bude najmanje stotinu nefera (običnih vojnika, prim. M. K.) od tri agaluka kojim plaća (mevadžib) neće biti iz carske blagajne, već da im se nanovo odredi odžakluk iz nekih zgodnih prihoda spomenutog sandžaka, te da se to na licu mjesta zabilježi i izda im se berat... U Župnom Potoku sagrađen je 1136. (1723) godine grad (tvrđava) i prozvan Sedi-džedid (Novi zid), a po njemu je nazvana i kapetanija. U grad je smještena i gradska posada s dizdarom na čelu. Vrlo je vjerovatno da je ova posada premještena iz grada Roga u Roškom Polju u Sedi-džedid i da je toga vremena Rog napušten. Još 1706. godine imao je rog svoga dizdara. U ovom gradu izgrađena je gradska džamija na ime sultana Ahmeda III (1703–1730), za čije vlade je grad sagrađen. Ostaci ovog grada nedavno su potpuno sravnjeni sa zemljom. Još 1878. godine bio je Sedi-džedid u dobrom stanju. Koliko je momaka brojala gradska posada ne zna se, ali se iz raznih isprava vidi da se sastojala iz mustafhiza (stalne posade, prim. M. K.) i džebedžija (brinuli se o vojnim potrebama i komori, prim. M. K.). Iz gore navedenog berata znamo da su bila uz kapetana još dvojica aga, dakle tri džemeta, a kako se tražilo da se broj vojnika povisi na 100, to znači da ih je prije

osnutka kapetanije bilo 17, jer su pod zapovjedništvom trojice aga bila 83 vojnika i časnika... Pored ta tri džemeta bio je u ovu kapetaniju pridijeljen četvrti džemet konjanika iz Prusca sa svojim plaćama iz vojnuganske mukate (pomoćna vojska koju su činili hrišćani koji su za to plaćani, prim. M. K.). Desilo se to nešto prije 1728. godine. Na ovaj nas džemet podsjeća poznati Duvanjski arzulah od nepoznatog pjesnika, u kome se onovremene prilike Duvna crtaju u najcrnjem svjetlu.“ (Kreševljaković, 248–252) Kreševljaković navodi i imena duvanjskih kapetana: Kasankapetana, Ibrahim Hasana, Husein-kapetana, Sulejman-kapetana i poslednjeg duvanjskog kapetana Ahmeda, koji se u istorijskim izvorima pominje 1830. i 1831. godine. (Kreševljaković, 250–251) Godine 1660, obilazeći pojedina bosanska mjesta, u Duvno je stigao i poznati turski pisac Evlija Čelebija, ili kako neki zapisuju njegovo ime – Evlija Čelebi. U Duvno je Čelebija došao preko Šuice, i evo šta je zabilježio: „Iz Kupresa smo najprije došli u Šuicu, a odatle smo poslije tri sata stigli u Duvno. Kasaba Duvno. Ja siromah nisam nikad prošao kroz ovo mjesto. Međutim, to bijaše jedna kao rajska bašča uređena kasabica. Nalazi se na području Kliškog sandžaka i ima četiri stotine kuća koje su zidane od tvrdog materijala i pokrivene kamenom i pločama od škriljaca. Takođe ima jednu impozantnu džamiju, više mesdžida (manjih islamskih bogomolja, prim. M. K.), jedan han, jedan skroman malen hamam i deset dućana.“ Stvarni gospodar Duvanjskog polja i njegove okoline tokom viševjekovne turske vladavine bila je turska feudalna porodica Kopčića, koji su igrali važnu ulogu u političkom životu Bosanskog sandžaka i Bosanskog pašaluka i koja je i u pjesmama opjevana. Posjedi Kopčića, kojih je bilo ne samo na Duvanjskom polju nego i drugim kadilucima širom Bosne, bili su ubilježeni na ime Džafer-bega i Murad-bega Kopčića, sinova Džaferbegovih. (Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Sarajevo, 2007, videti str. 461) Ovom porodicom bavio se Milenko Filipović (Dr Milenko S. Filipović, Rama u Bosni, SEZ, knjiga LXIX, Beograd, 1955). Nije utvrđeno njeno poreklo. Neki pretpostavljaju da je predak Kopčića bio srednjovjekovni hrišćanski plemić iz roda Kopčića ili Jakovčića, a drugi smatraju da je riječ o strancu koji je ratovao u turskoj vojsci protiv Mađara, gdje se istakao u Mohačkoj bici 1526. ili u Bici pod Bečom 1529. godine, gde se pokazao junaštvom i dobio posjede u Bosni. Kao posjed dobio je Ramu i naselio se u najljepšem delu, blizu izvora reke Rame, gdje je podigao kulu. U Ramu se, kako kaže Filipović, prvi naselio Gazi Kasum vojvoda i od njega svi Kopčići vode poreklo. Nije utvrđeno da li je ramsko selo Kopčići dobilo ime po prezimenu prvog Kopčića Muslimana koji se u njega naselio, ili je turski junak, koji je u Rami stekao posjede, dobio prezime po selu Kopčići u koje se uselio. Najveći posjed Kopčića bilo je Duvanjsko polje. Razvilo se narodno predanje o tome kako su Kopčići obilježili svoje posjede na Duvanjskom polju, što je sažeto i u narodnu izreku: „Oblijeće kao Kopčić oko Duvna.“ Ovim predanjem bavio se i Milenko S. Filipović (Mil. S. Filipović, Zauzimanje zemlje obilaženjem na konju, Bilten

instituta za proučavanje folklora, 3, 1955). Po tome predanju, Kopčiću je kao nagrada za junaštvo koje je pokazao kao turski vojnik dozvoljeno da zauzme onoliko zemlje u krugu koji napravi na konju od izlaska do zalaska sunca na Duvanjskom polju, što je zabilježila i narodna pjesma: Kopčića je polovina Duvna, Vran planina – po njoj travarina Od Ljubuše do vode Grkuše. Ovo predanje o obilježavanju Kopčića posjeda na Duvanjskom polju, kako kaže Filipović, nije originalno, javlja se od davnina ne samo u Bosni, na balkanskim prostorima, već i šire. „Glavno imanje Kopčića – piše Filipović – bilo je u Duvnu i tamo su starešine sela (knezovi) bili ujedno subaše Kopčića. Samo preko leta su Kopčići stajali na Duvnu, a tamo im je stoka bila stalno. Poslednji koji je tako leti izlazio na Duvno bi je Džafer-beg, a Mustaj-beg je do 1928. godine držao gore i stoku i kuću. 'Kopčevina' je bila podeljena na pojedine ogranke, na 'šestine'. Tu je podelu izvršio Zelenkapa (umro 1924). U Lipi i u Kongori su imali kule, od kojih poslednja i sad stoji. Kopčići se odavno uzimaju među sobom.“ Na Duvanjskom polju i po njegovim obodima i u tursko vrijeme postojala su sela koja su nastavila život pod imenima koja su imala i u vreme srednjovjekovne bosanske države. U selima je na uobičajen način živjelo ono isto stanovništvo, bavilo se stočarstvom, obrađivalo zemlju i, uglavnom, čuvalo svoje narodne običaje i vjeru svojih predaka. Polovinom šesnaestog vijeka i tu kompaktnu seosku masu počela je da „nagriza“ islamizacija. Kako je to izgledalo pokazuju nam poreski spiskovi dva današnja duvanjska naselja – Šuice i Galečića, koji su se u ono vrijeme nalazili u sastavu Kupreškog kadiluka, koji je tada bio deo Kliškog sandžaka. Turska administracija nije popisivala prezimena ni rodove svojih poreskih obveznika, nego samo ime glave domaćinstva i ime njegovog oca. Imena su srpska narodna i muslimanska. Ali popisani Muslimani predstavljaju konvertite koji su rođeni kao hrišćani, a onda su preverili i uzeli islamsku veru, što potvrđuje i činjenica da su turski činovnici popisivači uz njihova muslimanska imena upisali i imena njihovih hrišćanskih očeva. Tako je, prema Opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Šuica imala 27 kuća ili domaćinstava. Na čelu seoske zajednice (džemata) bio je knez Vukić, sin Vojkanov. Domaćini u šuičkim domaćinstvima 1650. godine, prema tome popisu, bili su: Kasim, sin Radoja; Husejin, sin Mehmeda; Dragić, sin (ime oca nečitljivo); Radič, sin Milobrada; Ivan, sin Dragića; Pavko, sin Vukše; Vučihna, sin Vukdraga; Radoje, sin Radivoja; Vukac, sin Vladka; Radoslav, sin Radojine; Nikola, sin Bogdana; Radivoj, sin Radiča, Đorđe, sin Vukše; Dragoje, sin Vukića; Radoslav, sin Ivana; Novak, sin Ivana; Radosav, sin Vladka; Vukić, sin Radoja; Vukas, sin Alekse; Dragić, sin Vladka; Vujin,

sin Uglješe; Miloš, sin Radojine; Radosav, sin Radojine, na baštini Husejina Vukićeva; Pava, sin Ivana, na baštini Radivoja Ivanova; Vukić, sin Kovača, na baštini Ivaniša Vukdragova; Vujica, sin Stepana, na baštini Vučihne. (strana 31–32) Prema istom Opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine, selo Galečić imalo je 12 kuća ili dvanaest domaćinstava koja su državi plaćala porez. Kao poreski obveznici vodili su se domaćini ovih domaćinstava: David, sin Vukadina, na baštini Heraka Ivanova; Murad, sin Radiča na baštini Dragića, sina Stepana; Vuksan, sin Uglješe; Radovan, sin Vukić Brativoja; Radivoj, sin Vukmana; Dmitri, sin Ljuboja; Dragiša, sin Radiča; Marko, sin Radoja, na baštini Radoslava, sina Vlaća; Jakov, sin Vukmana, na baštini Vukašina, sina Đurđa; Pavko, sin Vukića; Đurađ, sin Radojine; Radivoj, sin Vukića, na baštini Vukmana Kačića. (str. 32) Koju je vjeru ispovijedalo hrišćansko stanovništvo Duvanjskog polja u vrijeme i posle ovoga popisa potvrđuje i jedan izvještaj makarskog biskupa Bartolomeja Kačića iz 1626. godine u kom on, na latinskom jeziku, piše o tome koja se vjera ispovijedala među hrišćanima na prostoru Makarske biskupije, u čijem je sastavu bilo Duvanjsko polje. Navodeći konkretna mjesta u Makarskoj biskupiji, on u izvještaju navodi i ovaj zaključak: „U svim pomenutim parohijama, izuzimajući parohiju Rame, najvećim delom su šizmatici.“ Šizmatik (raskolnik) je termin kojim su predstavnici Katoličke crkve označavali pravoslavne. Ovaj podatak nam svjedoči da su u prvim decenijama sedamnaestoga vijeka, kada je riječ o hrišćanskom stanovništvu, većinu žitelja Duvanjskog polja činili pravoslavni. Već narednih decenija stanje se mijenja, pojačana aktivnost katoličkih misionara Makarske biskupije koji, služeći se raznim metodama, uspijevaju da u katoličku vjeru prevedu veći broj pravoslavnih. Makarski biskup Nikola Bjanković, posle 20 godina misionarskog rada i 12 godina upravljanja Makarskom biskupijom, u jednom izvještaju datiranom 20. maja 1707. godine kao svoj najveći uspjeh navodi da je na katoličku vjeru „preveo mnoge šizmatike i krstio mnoge turske porodice“ (Bosnu, pa i Duvanjsko polje više puta je morila kuga. Ova opaka bolest posebno se ustremila na jugozapadnu Bosnu 1772. i 1773. i 1814. i 1815. godine, kada je stanovništvo kraških polja jugozapadne Bosne, pa i Duvanjskog, bilo desetkovano. Kada se bolest povukla, bosanski begovi, vlasnici obradive zemlje, a među njima i Kopčići, nastojali su da na svoje posjede dovedu nove kmetove. A kmetova hrišćana bilo je u susjednim oblastima iza mletačke i, poslije pada Napoleona, austrijske granice. Hrišćansko stanovništvo, od kojih su mnogi prihvatili katoličku vjeru, toliko se iza turske granice bilo namnožilo da nije moglo da se prehrani. Turska Bosna, a posebno plodno Duvanjsko polje, za mnoge je bila obećana zemlja. Tridesetih godina devetnaestoga vijeka na posjede Kopčića doselili su se mnogi kmetovi hrišćani, većinom katolici. U svom „Putovanju po Bosni 1845. godine“ katolički sveštenik Ivan Franjo opisuje bosanske predjele kroz koje je prolazio, a u avgustu te 1845. godine došao je 52

u Duvno. Ovako je Jukić opisao duvanjski kraj: „U Duvnu ima najviše kršćana (katolika, prim. M. K.) oko 4.000, kojima služe jedan župnik u Mokronogama, a drugi u Seonici. Rišćana (pravoslavnih, prim. M. K.) ima oko 1.500 i svoga sveštenika imaju u Županjcu. Turaka, osim Županjca, malo i još gdje po selima ima do 2.000. Županjac jeste grad u ravnici, omalušan, ima nekoliko kuća turskih i dućana u njemu, a oko grada stoje rišćani i kršćani. Odstoji od dalmatinske međe šest sati.“) Godine 1875. izbio je Bosansko–hercegovački ustanak, koji su podigli Srbi, nastojeći da se oslobode turskog ropstva. Ustanak je zahvatio one predjele u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo, lijevu obalu Neretve, ili istočnu Hercegovinu, ali i Bosansku Krajinu, posebno zapadni dio Livanjskog polja. Krvave bitke sa turskom vojskom Srbi su vodili tri godine. Ustanku se, po nagovoru Katoličke crkve, nisu pridružili katolici. Zbog toga se ustanak nije prelio na Duvanjsko polje, gdje su Srbi bili manjina. Ustanak je okončan Berlinskim kongresom održanim 1878. godine, gde su velike evropske sile odlučile da se Bosna i Hercegovina ustupi Austrougarskoj.

DUVANjSKI SRBI U IZVJEŠTAJIMA MAKARSKIH BISKUPA Još je austrougarska država, nastojeći da se učvrsti u okupiranoj Bosni i Hercegovini, oslonac tražila u katolicima, namećući im hrvatsko ime, pravoslavne Srbe i Muslimane nastojala je da pretvori u novu naciju – Bosance, a srpski jezik kojim se govorilo, a i danas govori u Bosni, u bosanski. Da bi se to postiglo, pravljeni su istorijski falsifikati, kada su novi austrougarski istoričari najteže prolazili sa Srbima, trebalo je po svaku cijenu dokazati da Srba u Bosni i Hercegovini nije bilo u srednjem vijeku i da su današnji Srbi potomci nekakvih Vlaha, starosjedilaca Balkana mutnog porijekla koji nemaju veze sa Srbima. Te Vlahe je navodno kao stočare nomade Turska naselila u Bosnu, a Pravoslavna crkva im je nametnula pravoslavlje i srpsko ime. U tome je srpska crkva bila toliko uspješna da su bivši Vlasi potpuno zaboravili na svoje prethodno porijeklo, svoj vlaški – cincarski jezik i svoje običaje. Posebno je u tome bila istrajna hrvatska istoriografija. Na te događaje ukazali su mnogi tadašnji srpski naučnici, a posebno je bio direktan dr Jevto Dedijer, objavivši 1911. godine rad „Porijeklo bosansko– hercegovačkog stanovništva“, u kom, između ostalog, kaže da se šire zlonamjerne tvrdnje da ,,u Bosni i Hercegovini nema nikako srpskog naroda i da cijelo pravoslavno stanovništvo predstavlja ostatke Vlaha ili potomke rumunjskih doseljenika. Te teorije su eksploatisali na razne načine svi politički faktori koji su sa pravoslavnim dijelom stanovništva imali ma kakva razračunavanja... Tu novinarsku kampanju podstakla su dva bosanska činovnika koji se samo uzgredno bave naukom i od kojih je jedan izmjerio nekoliko seljačkih lubanja, a drugi ispitao nekoliko karavlaških Cigana. Nauka je obojici izrekla konačni sud, koji bi za njih da imaju osećanja zaistinu mogao biti fatalan.“12 Ta teorija o vlaškom porijeklu bosansko–hercegovačkih Srba ponovo je „oživljena“ u savremenoj bosansko–hercegovačkoj istoriografiji, a zastupljena je i u knji*zi „Pučanstvo duvanjske župe 1469–1800“.13 Za argumentaciju o vlaškom porijeklu Srba Ivić koristi dobro poznate turske popise poreskih obveznika iz šesnaestoga vijeka iz sela Šuica, Galečić, Drežnica. Poznato je da poreska administracija turske države nije koristila prezimena, pa je za navođenje poreskog obveznika bilo potrebno samo njegovo ime i ime njegovog oca. Popisi poreskih obveznika, kao što smo napred pomenuli u našoj knji*zi, pokazuju da je i u selima Šuica, Galečić i Drežnica u šesnaestom vijeku živjelo isto stanovništvo kao širom Like, Slavonije, Bosne, Hercegovine i Srbije, da muškarci, izuzev onih koji su primili islam, nose slovenska srpska imena i među tim imenima nema nijednog koje bi ukazivalo na njegovo vlaško porijeklo. 12

Dr Jevto Dedijer, Porijeklo bosansko–hercegovačkog stanovništva, Pregled, Sarajevo, 15. januar, 1911, str. 421–422) 13 Ante Ivića, objavljena u Tomislavgradu 2011. godine 54

Pored toga, mora se imati na umu da se u vrijeme turske vladavine sve stanovništvo na Balkanu dijelilo na Turke, u koje su ubrajani i islamizirani Bosanci i Hercegovci koji nisu znali da govore turski, a da su hrišćani – pravoslavni i katolici – nazivani jednim imenom vlasi, što je značilo hrišćanska raja. Autor knjige „Pučanstvo duvanjske župe“ navodi kako se na osnovu imena navedenih u turskim defterima ne može utvrditi da li se radi o slovenskom ili vlaškom stanovništvu. Prema popisu, jasno je da se radi o srpskim imenima. Imena Đorđe, Uglješa, Vukašin, Aleksa, Dragić, Radivoje, Petar, Vlatko, Vukić, Vujin, Viganj i danas su vrlo česta u srpskom narodu.14 Na osnovu navedenog popisa, u selima Galečiću i Šuici, u kojima danas nema Srba, u tom periodu živjeli su samo Srbi. ,,Osmanska država je povremeno vršila popis radi utvrđivanja posjeda Carstva, prihoda s određenih područja i poreznih obaveza stanovništva koje je tu živjelo. Na području današnje BiH, sumirani su popisi sandžaka Bosna iz 1468/69. Popis obuhvaća samo periferna naseljena mjesta prostora koji će duvanjska župa imati u prvoj polovici 18. stoljeća. Od naselja nalazimo samo ona iz Drežnice. Iz pomenutog popisa hercegovačkog sandžaka iz 1477. saznajemo imena žitelja nahije Drežnica, koju čine tri sela, u kojim su popisana 142 doma. Popis imena i prezimena u navedena dva sela isti je ili sličan popisu stanovništva Šuice i Galečića. Preovladavaju imena Radiša, Radivoje, Božidar, Đurađ, Vladislav itd., pa se na osnovu navedenih turskih dokumenata nameće zaključak da su u tim selima prije dolaska Turaka živjeli Srbi. Dalje, u ovoj knji*zi su objavljeni i drugi dokumenti – Pismo pape Julija Trećeg, od 24. 12. 1551, u kojem stoji da je imenovao biskupa fra Danijela na njihov prijedlog, upućeno je knezovima Grguru Lučiću i Pavlu Vukoviću te svemu narodu grada Duvna. Obitelj Lučić bila je najbogatija s nepokretnim posjedom u Duvnu, kasnije je osiromašila, ali njihovi potomci su se održali i do danas u Duvnu. Za razliku od njih, Vukovića više nema. To je glasovita plemićka porodica u Duvanjskom polju u srednjem vijeku. Nedaleko od sela Srđana postoji Vukovića gradina s ostacima njihova dvora.“15 Tvrdnja Ante Ivića koja se odnosi na Vukoviće nije tačna. Vukovići su Srbi i u Duvnu su živjeli sve do 29. juna 1992. godine, kad su morali, kao i svi ostali njihovi srpski sunarodnici da napuste Duvno. Supruga Rajka Vukovića i njegova sestra sa sinovima poslije progonstva iz Duvna i poslije rata odselile su se u Las Vegas u Ameriku. Porodica Bore Vukovića odselila se u istom periodu u Toronto u Kanadu, gdje i danas živi. Vukovića je do dolaska Turaka bilo i u selu Crvenice, odakle su ih Turci protjerali i raselili, a sve do šezdesetih godina 20. vijeka živjeli su i u Mandinom Selu. Nisu imali muških potomaka, pa su nestali, a potomci po ženskoj liniji živjeli su u 14 15

Ivić, 25–32. Ivić, isto 55

Rašćanima do 1992. godine. Navešćemo još neke zanimljive podatke iz knjige Ante Ivića koji svjedoče o prisustvu Srba na Duvanjskom polju: ,,O naseljenosti Duvna 1609. godine – navodi Ivić i ovaj podatak – govori pismo don Tadije Milinića upućeno papskom nunciju u Veneciji. Don Tadija je dokazivao kako bi za katolike u BiH bila propast kada bi se duvanjska biskupija pripojila Splitskoj nadbiskupiji. Na početku kaže – Znajte vaše slavno gospodstvo da Dalma nije ništa drugo nego obična ravnica okružena nekolicom kuća. Ima oko 70 katoličkih obitelji, a svi ostali su Turci i Vlasi, raskolnici.“16 ,,Treći (po redu, prim. M. K.) makarski biskup fra Marijan Lišnjić imao je problema s Turcima. Tako su ga dvaput gotovo do smrti istukli u Mostaru 1669. i u Ljubuškom 1670. U oba slučaja morao je isplatiti otkupninu. Vizitirao je Duvno godine 1670. i 1671. i prema njemu glavna sela u Duvnu su Kongora, Lipa, Mandino Selo, Oplećani, Županjpotok, Mokronoge, Kolo i Stipanjići. Nije našao nikakav grad, tvrđavu ni crkvu. Bilo je malo katolika, a mnogo muslimana i pravoslavaca. Oni katolici što su ostali nemaju nikakvu crkvu, a muslimani imaju jednu džamiju. Krizmao je oko 250 vjernika, a prema njemu svega je bilo oko 400.“17 ,,U srpnju 1706. makarski biskup Nikola Bijanković krizmao je vjernike koji su došli iz Livna, Županjca, Donjeg Vakufa, Rame i Mostara. U Duvnu je zatekao ruševine i ostatke 640 katoličkih i 100 pravoslavnih kuća. Za sela kaže da su u bijednom stanju, opustjela su i sada su naseljena novim doseljenicima, koji dolaze iz Bosne. Međutim, dolaze muslimani i kršćani. Svi žele da se održi mir i dobri odnosi sa Venecijom. Duvno i okolna sela nemaju crkvu ni kapelu.“ ,,Makarski biskup Nikola Bijanković više puta je obilazio ove krajeve (1706, 1710, 1713, 1718. i 1723). Konkretniji podaci o mjestu i osobama iz duvanjske župe zabilježeni su u dnevnicima i izvještajima obilaska biskupa Bijankovića. Stoga ćemo navesti neke detalje prema Mili Vidoviću. U siječnju 1706. biskup je stigao u Bukovicu. Zapovjednik Duvna Ibrahim-beg Kopčić ga je sa još tri njegova brata lijepo primio… Odatle se uputio u Rakitno i zadržao četiri dana. Pripovijedao je, posjećivao pastire i bolesnike, ispovijedao do četiri sata u noć. Po brdima je zatekao više dugovječnih staraca koji poste tri dana u tjednu o kruhu i vodi. U jednoj kući u šumi zatekao je Vida Pipunića, starca od 130 godina. Po brdima je našao više staraca od 80 i 90 godina, koji strogo obdržavaju Kristov zakon. U Rakitnu biskup nije mogao udovoljiti željama mnogih muslimana i pravoslavaca da ostane još četiri dana i blagoslovi njihove domove. Generalni vizator De Vijetri izvijestio je 1708. kako je Duvno pusto, gotovo bez stanovnika. Duvno tada ima samo pet sela s vrlo malo obitelji.

16 17

Ivić, 109. Ivić, 109. 56

Veliku nevolju i težak život spominje Mehmed-aga Pruščanin, zapovjednik turske posade. Još teže je bilo raji.“18 U knji*zi ,,Pučanstvo Duvanjske župe“, gde je većina podataka iz izvora Katoličke crkve, što su nastajali na osnovu podataka iz obilazaka katoličkih biskupa i drugih sveštenika, koji su popisivali katoličke vjernike u periodu od 1469. do 1800. godine, nigdje se ne pominje selo Rašćani, iako ono postoji, što se vidi iz karte područja Duvanjske župe od 1718. do 1758. godine. Na osnovu navedenih izveštaja koji su usledili posle poseta, može se sa sigurnošću zaključiti da u selu Rašćani za sve vreme njegovog postojanja nije evidentirano da su živjeli katolici. U popisu katolika u vrijeme obilaska 1743. godine biskupa Dragićevića i u popisu porodica u vrijeme posete 1768. godine biskupa Bogdanovića u selima Mokronoge, Srđani, Rašćani i Kovači nije popisan nijedan katolik, iako se na karti područja Duvanjske županije od 1718. do 1758. godine nalaze navedena sela. Ovi podaci govore o kretanju stanovništva i njihovom prelasku iz jedne vjeroispovijesti u drugu, pretežno u katoličku vjeru, koja je imala jaku materijalnu podršku i sveštenički kadar iz Rima. U izvještajima koji su nastajali na osnovu popisa odnosno obilazaka nigdje ne postoji iskazana narodnost popisanih vjernika. Ni u jednom izvještaju nije pomenuta riječ Hrvat. Neki sveštenici koji su obilazili sela, na primer Rakitno, pominju da u tom selu ima pravoslavaca. Kad spominje ukupno stanovništvo, razvrstavaju se na dvije skupine – kršćane i muslimane. Na osnovu podataka u knjigama iz katoličkih arhiva, ne može se utvrditi kojem narodu vjernici pripadaju. Iz izvještaja možemo saznati kako su ljudi prelazili u katoličku vjeru: neki iz straha, neki dobrovoljno, vjerovatno zbog toga što su posete katoličkih sveštenika bile češće od poseta sveštenika Pravoslavne crkve. Zbog zaraznih bolesti, ratova, progona, sušnih godina i društvenih prilika bile su česte migracije stanovništva. Poslije izvjesnog vremena neko se vraćao na napuštene prostore, a često su se na to područje doseljavali drugi stanovnici.

Ivić, 113. 57

NASELjA NA DUVANjSKOM POLjU U KOJIMA SU ŽIVJELI SRBI Na Duvanjskom polju, na mjestima gde su današnja naselja, živjelo se od davnina, što potvrđuju arheološki nalazi iz praistorije, iz ilirskih i rimskih vremena, ali i iz srednjeg vijeka i vremena Turaka. Neka od tih sela, kao što je Kolo, javljaju se pod istim imenom i u srednjem vijeku. U knji*zi „Stećci – kataloško topografski pregled“ (Sarajevo, 1971) Šefik Bešlagić bilježi osamnaest srednjovjekovnih nekropola na Duvanjskom polju. Grobovi su okrenuti od zapada prema istoku, a to je način sahranjivanja pravoslavnih hrišćana. Na srpskim grobljima sačuvani su srpski spomenici iz turskih vremena, stari i po nekoliko stotina godina. U mnogim selima nema Srba, što ne znači da ih, kao na primer u Brišniku, nije ranije bilo. Mi ćemo sada pomenuti samo ona naselja u kojima su Srbi živjeli do Drugog svjetskog rata, kada je počelo njihovo zatiranje. Srbi su na prostoru Duvanjskog polja i opštine Duvno živjeli u gradu Duvnu i u 14 sela. To su: Mokronoge, Oplećani, Srđani, Mandino Selo, Lipa, Kongora, Cebara, Prisoje, Vrilo, Eminovo Selo, Baljci, Crvenice i Kolo. TABELA BR. 4 POPIS STANOVNIŠTVA GRADA DUVNA 1879-1991.

DUVNO. Gradić Duvno se nalazi na zapadnoj strani Godina Broj Srba u Srba po % Srba u Odnos Srbi Duvanjskog polja. Kroz istoriju je popisa opštini popisu u gradu ukup./Srbi u promijenio nekoliko imena. U gradu gradu % 1879 1051 91 5.89 8.66 dvadesetom vijeku četiri puta je 1885 812 139 7.93 17.12 mijenjao ime. U gradu su živjeli 1895 1050 174 8.79 16.57 Hrvati, Srbi i Muslimani, koji su sve 1910 1122 180 9.96 16.04 do šezdesetih godina dvadesetog 1921 1107 157 10.12 14.18 vijeka bili apsolutna većina sa 50 1931 1222 170 10.39 13.91 do 60 odsto stanovništva grada. Sa 1948 807 160 10.62 19.83 razvojem grada, školstva, 1961 1239 246 7.50 19.85 zdravstva i privrede stvoreni su 1971 970 241 7.38 24.85 uslovi da se ljudi sa sela zaposle u 1981 671 214 5.06 31.89 privredi i društvenim 1991 576 219 4.37 38.02 djelatnostima, što je stvorilo uslove za migraciju ljudi iz sela u grad. Pošto je 90 posto Hrvata živjelo u selima, najveći broj doseljenika u grad bili su Hrvati, čemu je potpomogla njihova ekonomska mogućnost. Hrvati su masovno odlazili na privremeni rad u inostranstvo, vrijedni i štedljivi, dosta su dobro zarađivali i stvarali kapital koji su donosili kući. Priliv kapitala iz inostranstva uticao je na brži razvoj i standard stanovništva opštine Duvno. Kretanje stanovništva iz sela u grad bilo je karakteristično za cijelu zemlju. Tako je broj stanovnika u gradu počeo da raste, a u selima sve više da se smanjuje. Zbog navedenog kretanja stanovništva, Hrvati u gradu postepeno postaju većinski 58

narod sa preko 70 posto stanovništva grada. Srbi u gradu uspijevaju da sačuvaju procenat koji su imali u cijelom periodu od kada se vrši popis, od dolaska Austrougarske, i stalno su bili manjina. U svim popisima od 1885. do 1948. godine, Srbi su činili od devet do deset posto stanovništva grada. Srba je u gradu najviše živjelo sedamdesetih godina 20. vijeka. Na popisu stanovništva 1971. godine upisan je 241 Srbin. Procentualno, skoro isto toliko živjelo je prema popisu stanovništva iz 1885. godine, kada je popisano 139 Srba. U samom Duvnu su živjeli Srbi sa prezimenima: Vuković, Vujinović, Kovačević, Mihojević. To su bile porodice koje su od starina živjele u gradu, kasabi, koji je mijenjao ime. Sigurno je bilo još srpskih porodica koje su od starina živjele u Duvnu, ali su izumrle ili su na drugi način nestale sa područja grada. U grad su se naselile srpske porodice Zelen iz sela Cebara, Milisav iz Lipe i Eminova Sela, Važić i Karan iz Rašćana. Pored Srba koji su starosjedioci na području Duvanjskog polja, u Duvnu su prije Drugog svjetskog rata živjeli Srbi koji su radili u državnim institucijama ili su na neki drugi način došli u Duvno. Na osnovu spiska žrtava rata od 1941. godine i svjedočenja preživjelih Srba, u Duvnu su živjele porodice s prezimenima: Kozomara, Glamočlija, Basta, Mornarić, Mavrak, Pavlović, Vlajčić i jeromonah Sebestijan Milovanović.

Županjac – Duvno bila je mala kasaba sa malo stanovnika. Prema popisu stanovništva koji je izvršila Austrija 1879. godine, Županjac je imao oko 1.545 žitelja.

Broj stanovnika koji su živjeli u gradu sporo se povećavao, tako da je od popisa 1879. do 1948. godine bilo povećanja i smanjenja, do 1.800 ili 1.900, da bi na popisu stanovništva iz 1948. godine bilo 1.507 stanovnika, skoro kao i na prvom popisu. Poslije Drugog svjetskog rata dosta Srba se preselilo iz sela u grad, i to: Bilanovići iz Mandina Sela i Srđana, Stanišići, Karani i Važići iz Rašćana, Gligorići i Savići iz Eminova Sela, Zečevići iz Kongore, Bošnjak iz Mokronoga. U Duvno su se poslije Drugog svjetskog rata doselili i Srbi iz drugih opština i republika, gdje su neki ostali da žive do početka rata 1992. godine, a neki kraće vrijeme, i to: Mile Marković, Nenad Pejović, Mirko Crepulja, Ilija Popović, Savo Manojlović, Mirko Kovačević, Pero Čulić, Krsto Bosnić, Timotije Krstić, Vlado Boljanović, Drago Nenadić, Savo Pavlović, Mitar Zolotić, Radovan Piljević, Miloš Vuković, Rade Kos, Đoko Erceg, Rade Ćulum, Milan Majkić, Mišo Gvozdenović, Đoko Radujko, Milan Čvoro, Slavko Lončar (Crnogorac), Božo Spaić. Sigurno je bilo još srpskih porodica koje su kraći ili duži period živjele na području opštine Duvno, ali nismo uspjeli da saznamo ništa o njihovom boravku u ovom mjestu. Jedan broj navedenih porodica živio je dugo u Duvnu, tu su zasnovali porodice, i u Duvnu su ostali da žive članovi njihovih porodica sve do rata 1992. godine. Iako je grad bio administrativno, kulturno i privredno mjesto, osnovna privredna djelatnost u njemu do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka bila je poljoprivreda. Uslovi za bavljenje stočarstvom u gradu bili su znatno nepovoljniji od uslova koji su bili u selima. Grad je izgrađen na uzvišenju oko kog su njive oranice i nisu postojali uslovi za izgon stoke na pašnjake u planinske predjele niti u polje dok se ne skinu prinosi sa njiva. Zbog toga je stoka hranjena u štali. Najzastupljenije je bilo gajenje goveda. Razvoj grada i naseljavanje stanovništva sa sela uticali su da se u perifernim dijelovima dosta dugo održi stočarstvo, posebno proizvodnja mlijeka. Čak na osnovu broja grla krupne stoke, moglo bi se zaključiti da se stočarstvo u gradu duže zadržalo nego u selu. Za to je bilo i ekonomskih razloga. Potražnja u gradu za mlijekom je porasla, pa je svježe mlijeko, koje se proizvodilo na periferiji grada, imalo dobru cijenu i siguran plasman.

Duvno - kasaba, razglednica oko 1898.god. 60

Panorama grada Duvna, označena lokacija Srpske pravoslavne crkve i srpskog groblja u Duvnu

Srbi koji su živjeli u gradu imali su poljoprivredna imanja, veleposjednici su bile porodice Kovačević i Vujinović. Pored poljoprivrede, u gradu su se postepeno razvijale i druge privredne djelatnosti. Razvijalo se zanatstvo, formirane su zanatske radnje: kovačnice, stolarske i krojačke radnje, pekare, fotografske i trgovinske radnje, ugostiteljski objekti i druge zanatske djelatnosti.

Razglednica Županjca snimljena oko 1898. godine 61

Pre početka rata 1941. godine Srbi su imali dosta razvijenu privrednu djelatnost u Županjcu. Prema popisu žrtava stradalih u Drugom svjetskom ratu i svjedočenja preživjelih o tim žrtvama, pored čijih imena su napisane i djelatnosti kojima su se bavili, Srbi koji su živjeli u gradu imali su trgovinske radnje, gostionice, fotografske radnje, pekare... Srba je bilo i u državnim institucijama: činovnika, učitelja, veterinara, policijskih službenika i policajaca. Srbi iz grada su, kao i Srbi iz sela, u dvadesetom vijeku zlostavljani i nad njima su vršeni stravični zločini. Poslije Drugog svjetskog rata ili političke nestabilnosti, Srba je u selima bilo sve manje. Broj Srba u gradu, i pored stradanja i iseljavanja, nije se mnogo smanjivao, jer je u svim tim periodima bilo preseljavanja iz sela u grad, što je uticalo da se broj Srba u selu drastično smanji. To se dešavalo po tri osnova, i to: stradanjem u ratovima, iseljavanjima pod pritiskom i ekonomskom migracijom. Poslije posljednjeg, građanskog rata Srbi su morali da napuste grad koji je etnički očišćen. Etničko čišćenje Srba iz grada desilo se 1. juna 1992. godine, kad su svi Srbi prisilno odvedeni u logor u selo Rašćane i druge logore, i u grad se više nisu vratili. U Duvnu je poslije posljednjeg rata ostalo da živi oko dvadeset Srba. Oni koji su ostali u Duvnu žive u mješovitim brakovima.

Pravoslavna crkva i parohni dom u Županjcu–Duvnu, vjerovatno kako su izgledali kad su podignuti

U Duvnu je 1864. godine podignuta pravoslavna crkva posvećena Svetom Nikoli, koja u posljednjem ratu nije oštećena. Pored nje, kao spomenik i dokaz življenja Srba u gradu je srpsko groblje koje je na uzvišenju, iznad sjeverne strane grada, zvanom Karaula.

Sa dosta rezerve mora se prići podacima koje je ostavio fra Anđeo Nuić, koji govori o borbi katolika i rišćana (kako se Srbi pravoslavci u tom tekstu nazivaju) za mjesto za groblje na uzvišenju Karauli u Duvnu. Nemoguće je da na mjestu na kome je današnje Duvno u srednjem vijeku nije bilo naselja i da kraj toga naselja nije bilo hrišćanskog groblja. Činjenica je da se na uzvišenju Karaula nalaze oba groblja – pravoslavno i katoličko, koja su međusobno udaljena stotinak metara. Nije isključeno da su katolici u Duvnu počeli da sahranjuju svoje mrtve pored već postojećeg starog hrišćanskog groblja. Sa rezervom se mora prihvatiti i Nuićeva tvrdnja da u Kolu nikada nisu živjeli pravoslavni, a da su pravoslavno groblje u tome mjestu zasnovali Srbi koji su živjeli u Duvnu, a čije je groblje, po nalogu turskih vlasti, sve do navodnog otvaranja novog groblja na Karauli bilo u Kolu. U prilog pretpostavci da je katoličko groblje na Karauli zasnovano kraj starijeg hrišćanskog groblja, u kome su sahranjivani Srbi, svjedoči i zapis fra Anđela Nuića u „Sveštenjaku“: „Prema jugu tik Županjca nahodi se mjesto zvano Karaula, na ovom mjestu jest bilo starinom groblje, u kom se i sada vide stećci. Katolici iz Županjca jesu se kopali zajedno u groblje nad selom Kolo. Oko godine 1874. bivši župnikom fra Petar Kordić, strašni fanatik svega što se tiče katoličkog, usudi se pokopati tude na Karauli jednog prosjaka, zatim proglasi da ovde se svi kopaju katolici iz Županjca. Sada rišćani ustanu da se i oni tude kopaju. Turci ustanu da se tude ne ima kopati nitko zato se ne zna čije je groblje starinom bilo; poslen mnogi razmirica na sudu turskom dopusti se da katolici i rišćani podijele mjesto po pola i da se kopaju. Rišćani kao lukavci narede kriomice na selah drugim rišćanim da svak donese što može više (65) pletera i kolaca i tako za jednu noć ograde čitavo mjesto uzdajući se tako ga prisvojiti; ovo je bilo u subotu navečer. Kad u nedilju svak se čudi koji đavli ogradiše groblje! Poznavši katolici lopovštinu rišćansku, prikažu sve župniku. Fra Petar kad je rekao pučku misu naredi svemu puku da odmah iza mise ima svak za njim poći u groblje i sve razvaliti. Katolici već razdraženi svak tamo pohrli muško i žensko i kazuju mi ljudi toliko je bilo naroda da ga nije mogao ni kolac zapasti. Kroz jedan čas to je sve uništeno! Vidivši turska vlada prievaru rišćansku pridade ga sasvim katolicim.“ Srpsko groblje je ograđeno betonskim zidom koji se nalazi u dobrom stanju. Uz ogradu su prije 60 i više godina posađeni četinari, crni bor, koji su izrasli dosta visoko. Groblje je veliko, pa ima dosta prostora na kojem nema grobova i groblje podsjeća na park. Borovi podsećaju na pravu šumu, pa groblje može da se vidi iz skoro svih dijelova grada. Spomenici su dosta dobro očuvani. Ima dosta spomenika na kojima su uklesana prezimena srpskih porodica koje su živjele u gradu. I stari spomenici su dobro očuvani i na njima se još mogu prepoznati slova. Na krstovima se prepoznaju i sve isklesane i dobro obrađene bordure i drugi ukrasi. Pored starih

krstova bliješte i novi granitni spomenici, koji dokazuju da su Srbi, koji su živjeli u gradu, bili dosta imućni, pa su mogli da podižu skupe spomenike.

Na groblju se posebno ističe desetak starih spomenika porodice Kovačević, koji su u nizu i uspravno stoje kao vojnici. Krstova ima velikih i malih, svi su ukrašeni isklesanim bordurama i drugim slikama. Grobnice su sa strane obložene i pokrivene isklesanim pločama od kamena krečnjaka, što je u to doba, a i danas rijetkost vidjeti po grobljima. Srpsko groblje u Duvnu (Tomislavgradu), prema podacima iz Katastra nepokretnosti opštine Tomislavgrad, nalazi sa na k. p. br. 1.312, KO Tomislavgrad, naziv parcele je Groblje. Površina je 5.767 metara kvadratnih. Posjednik nepokretnosti, parcele, odnosno groblja je Srpskopravoslavna crkvena opština Tomislavgrad. Koordinate za lociranje parcele su – Y:6438075, X:4842526.

TABELA BR. 5 POPISI STANOVNIŠTVA SELA MOKRONOGE 1879-1991.

MOKRONOGE. Ovo selo je smješteno na Godina Ukupno po Popisano % Srba u Odnos Srbi sjeverozapadnom dijelu popisa popisu u Srba u Mokrono- ukupno/Srbi u MokronoMokrogama Mokronogama Duvanjskog polja, u podnožju gama nogama u% planine Ljubuše, četiri 1879 182 9 4.95 0.86 kilometra udaljeno od 1885 321 14 4.36 1.66 opštinskog sjedišta, varošice 1895 376 21 5.59 2 Duvna. U selu su živjeli Hrvati, 1910 425 23 5.41 2.05 Srbi i Muslimani. Srbi su činili 1921 491 37 7.54 3.34 manjinu, svega četiri do pet 1948 397 3 0.76 0.37 odsto stanovništva. Početkom 1953 408 rata 1941. godine u selu je 1961 471 15 3.18 0.37 živjelo šest srpskih porodica, 1971 557 0 0.00 0 pet Simića i jedna Bošnjak. Sahranjivali su se na groblju u Eminovom Selu. Srbi su iskorijenjeni iz Mokronoga tokom Drugog svjetskog rata. Na prvom popisu poslije toga rata, popisano je samo dvoje Srba. Srbi iz sela Mokronoge imali su dosta dobar poljoprivredni posjed. Prema izjavi Ilije Bakovića, moglo bi se zaključiti da su bili veleposjednici, imali su svoje najmenike i čobane. Selo Mokronoge, kao i sva druga sela, imalo je sve uslove za bavljenje stočarstvom. Iznad sela uzdiže se planina Ljubuša, bogata pašnjacima. Plodne njive oranice su odmah ispod sela, pored kog protiče rijeka Šuica, što je uticalo na razvoj poljoprivredne djelatnosti. TABELA BR. 6 POPIS STANOVN. SELA OPLEĆANI 1879-1991.

OPLEĆANI. Selo se nalazi na sjeveru Duvanjskog Godina Ukupno Popisano % Srba u Odnos Srbi polja. Udaljeno je od Duvna popisa popisano u Srba u Oplećaukupno/Srbi u oko četiri kilometra. Na OplećaOplećanima Oplećanima u % nekoliko stotina metara ispod nima nima sela teče rijeka Šuica, koja 1879 212 59 27.83 5.61 skreće prema sredini 1885 256 64 25.00 7.60 Duvanjskog polja i teče kroz 1895 274 79 28.83 7.52 cijelo polje prema suprotnoj, 1910 281 72 25.62 6.42 južnoj strani, prema selu 1921 305 81 26.56 7.32 Kovači, gdje uvire. Teče kroz 1948 361 0 0.00 0.00 brdo Prevlaka i izvire u selu 1953 394 Vrilo u Buškom blatu i pravi 1961 434 79 18.20 6.38 rijeku Ričinu. To je selo sa 1971 416 50 12.02 5.15 mješovitim stanovništvom, u 1981 428 43 10.05 6.41 kom su živjeli pravoslavni, 1991 424 36 8.49 6.25 muslimani i rimokatolici. Većinu stanovništva čine Muslimani. Srba je bilo od 25 do 30 odsto. U ovom selu živjele su srpske porodice: Stanić, Draško, Ućukalo, Važić i Vulić. Vulići i Važići imali 65

su po jedno domaćinstvo sa dosta članova. Srbi iz te dvije porodice, koji su preživjeli rat, odselili su se u Srbiju i danas tamo žive. Važići žive u Beogradu, Vulići u Vojvodini. Srbi su imali dosta zemlje u posjedu u Duvanjskom polju. Njive oranice ispod sela Oplećana spadaju u najkvalitetnije zemljište na području Duvanjskog polja. Kao i u drugim selima, i u Oplećanima osnovna poljoprivredna djelatnost bila je stočarstvo. Bili su pogodni uslovi za ispašu na planini Ljubuši, a poslije skidanja ljetine i na njivama u blizini rijeke Šuice, što su najbolji uslovi za stočarstvo. Srbi iz Oplećana iza sebe su ostavili groblje na nekoliko stotina metara ispod sela u polju. Pored groblja prolazi put koji vodi ispod sela Vedašića i Oplećana i izlazi na put koji povezuje sela ispod Ljubuše, Vrana i Orlokuka sa gradom. Srpsko i hrvatsko groblje su jedno pored drugog i dijeli ih samo zid. Na oba groblja posađeni su borovi, pa liče na mali gaj. Srpsko groblje je ograđeno betonskim blokovima. U njemu ima dosta starih spomenika i krstova, dva stara krsta iz 16. i 17. vijeka. Jedan od starih krstova je oboren, drugi stoji uspravno. Groblje je, dok su u selu živjeli Srbi, dobro održavano.

Panorama sela Oplećani; u istočnom dijelu sela živjeli su Srbi

Srpsko groblje u selu Oplećani, prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, nalazi se na k. p. br. 560. Površina parcele je 2.260 metara kvadratnih. Naziv parcele je Oplećani. Posjednik DS Skupština opštine Tomislavgrad. Koordinate za lokaciju groblja su – Y:6441986, X:4841549.

Srpsko i hrvatsko groblje u selu Oplećani, koje dijeli samo betonski zid

Krst na srpskom groblju u Oplećanima, po obliku i dubini reljefa slova, prema mišljenju arheologa, datira iz XVI ili XVII vijeka. Smatra se najstarijim nadgrobnim spomenikom na području opštine Duvno. Tekst na krstu, koji je protumačio arheolog, glasi: OVDE POČIVA RAB BOŽIJI PETAR, ostatak teksta oštećen

SRĐANI. Nalaze se sjeveroistočno od Duvna, od Godina Popis u Popis Srba u % Srba u Odnos Srbi kog su udaljeni pet kilometara, popisa Srđanima Srđani-ma Srđanima ukup./Srbi u između sela Oplećana na Srđanima u % zapadnoj i Rašćana na istočnoj 1879 104 29 27.88 2.76 1885 116 17 14.66 2.02 strani. U selu Srđanima živjeli 1895 171 42 24.56 4.00 su Srbi i Hrvati i o njemu je 1910 187 35 18.72 3.12 Jevto Dedijer u svojoj knji*zi 1921 203 37 18.23 3.34 „Hercegovina“ na 310. strani 1948 223 0 0.00 0.00 pisao: „Andrijaševići su imali cio 1953 239 0 0.00 0.00 Vedašić (Duvno). To je bilo u 1961 239 27 11.30 2.18 vrijeme kad ovuda nije bilo 1971 271 17 6.27 1.75 crkava ni stalnih popova već bi 1981 284 13 4.58 1.94 popovi putovali, čitali časove i 1991 284 15 5.28 2.60 svetili vodicu na vrelima i studencima. Tako su Andrijaševići na Studenac, izvor više Srđana, dolazili na 12 konja u srmi i u zlatu. Docnije ih Turci protjeraše, a od cijelog njihovog imanja ostadoše nekoliko njiva. Ima predanja da su odnekle s tromeđe crnogorsko–dalmatinsko– hercegovačke. Slave Đurđevdan. Vulići su se prije 30 godina preselili iz Kongore na imanje. Bilanović je došao prije 10–15 godina iz Lipe ujacima. Osim ovih pravoslavnih porodica, ima i ovih katoličkih porodica, koje o svom porijeklu nisu umjele ništa kazati. Landeka (2 kuće), Kovačevići (7 k.) i zatim Milići, koji su došli iz Kola.“ U selu Srđanima živjeli su Srbi: Andrijaševići, Vulići, Savići i Bilanovići. Andrijaševići su slavili Đurđevdan, Vulići Jovanjdan, Bilanovići Nikoljdan, Savići Šćepanjdan. Srbi iz sela Srđana nemaju svoje groblje, sahranjivani su na groblju u selu Rašćani, koje je udaljeno oko dva kilometra. U Srđanima je živjela i jedna porodica Savića. Članovi porodice koji su preživjeli rat 1946. godine kolonizirani su u Vojvodinu. Andrijaševića je bila samo jedna porodica. Imali su nadimak Šikići, i po tom nadimku više su ih poznavali nego po prezimenu. Iako su se davno doselili, stalno je bilo samo jedno domaćinstvo sa više članova. Porodica Andrijašević bila je među najbogatijim, ako ne i najbogatija u Duvnu, imala je veliki poljoprivredni posjed u Duvanjskom polju. Agrarnom reformom poslije Drugog svjetskog rata, kad je oduziman „višak“ zemlje, Andrijaševićima je posjed znatno smanjen, ali su i dalje imali jedan od najvećih posjeda u opštini Duvno. Prije Drugog svjetskog rata Andrijaševići su u centru Banjaluke imali stambenu zgradu – vilu sa četiri stana. Poslije rata pola zgrade im je nacionalizovano, a drugu polovinu nikad nisu mogli da koriste jer su vlasti uselile TABELA BR. 7 POPIS STANOVNIŠTVA SELA SRĐANI 1879-1991.

stanare koji su vremenom stekli stanarsko pravo. U posljednjem ratu, kao i drugi Srbi, morali su da napuste svoje imanje. Vlasnici jednog od najvećeg imanja u Duvnu doživjeli su sudbinu da ih ustaše iz njihovih domova izbace i da žive kao izbjeglice i deportovana lica, podstanari.

Панорама села Срђани

Skoro istu sudbinu imala je porodica Vulić iz Srđana. Oni su, takođe, imali dobro i veliko imanje, dobar posjed. Bile su tri porodice Vulića sa dosta članova. Mnogi iz porodice Vulić učestvovali su u NOB-u. Poslije rata u selu su ostale dvije porodice. Nove generacije su završile škole i otišle iz Duvna. Pred početak građanskog rata 1992. godine, u kući je živjelo samo troje staraca, koji su morali prisilno da napuste svoje kuće i imanje. Selo Srđani je u posljednjem, građanskom ratu 1992. godine u potpunosti etnički očišćeno, u njemu više nema Srba.

Panorama sela Srđani u proljeće 69

Prema popisu stanovništva iz 1879. godine, u Srđanima je živjelo 29 Srba, što je činilo 27,88 posto ukupnog broja stanovnika tog sela. Na popisu iz 1921. godine Srbi su činili 18,23, a 1981. godine samo 4,58 posto stanovništva. Navedeni statistički podaci pokazuju kojim intenzitetom su Srbi nestajali iz ovog sela. RAŠĆANI. Nalaze se istočno od Duvna, od kog su udaljeni oko sedam Godina Popisano u Srba u % Srba u Odnos Srbi popisa Rašćanima Rašćanima Rašćanima ukupno/Srbi u kilometara. Ovo je vrlo staro Rašćanima u % naselje koje se razvilo od uzvišenja 879 198 198 100 18.84 nedaleko 1885 221 221 100 26.25 Mandine ili Markove 1895 255 255 100 24.29 gradine. Na ovom uzvišenju, 1910 268 268 100 23.89 na kome je podignuta 1921 290 290 100 26.20 pravoslavna crkva 1931 0 0 0 0.00 Vavedenija Presvete 1948 247 210 85.02 26.02 Bogorodice, nađeni su ostaci 1953 266 266 100 0.00 ilirske i rimske utvrde. O 1961 234 233 99.57 18.81 etimološkom poreklu imena 1971 198 198 100 20.41 ovoga naselja teško je 1981 146 146 100 21.76 govoriti. U „Imeniku mesta u 1991 103 103 100 17.88 Jugoslaviji“ (Beograd, 1973) sreće se četrdesetak naselja, u čijem je imenu koren reči ras. U ovom selu vijekovima su živjeli samo Srbi i o tom postoje ubjedljivi pisani tragovi. Od kada se popisuje stanovništvo, pa i u popisima koje su vršili katolički sveštenici, u Rašćanima nije upisan nijedan katolik. Jevto Dedijer bilježi u Rašćanima pet srpskih prezimena: Karan, Važić, Stanišić, Milisav, Vulić i jednu porodicu Ćevap, koja se doselila iz sela Baljci. Prema popisima stanovništva, za koje postoji arhiva u selu Rašćanima, obavljenim od 1879. do 1991. godine, u selu su živjeli samo Srbi. Prema tim popisima, broj domaćinstava se kretao od 18 prema popisu iz 1879. do 43 prema popisu iz 1953. godine. Najviše stanovnika u selu bilo je po popisu iz 1921, 290, a najmanje 103 po popisu iz 1991. godine. Selo se nalazi na prvom uzvišenju koje se izdiže nekoliko metara od krajnjih ivica polja, tako da nije ugroženo od voda koje plave Duvanjsko polje. Ispod sela se prostire najravniji i najplodniji dio Duvanjskog polja. Uzvišenja, koja su od sela udaljena oko kilometar, kao da razdvajaju, dijele ravne površine na dva dijela. Polje poplavi voda poslije obilnih jesenjih i proljetnih kiša. Odmah iznad kuća dižu se obronci planine, gdje se proteže dosta ravan prostor širine od 300 do 500 metara, i na tom dijelu postoje obradive površine u ulegnućima i ravnim površinama, koje se zovu Podine. Iza Podina su veća uzvišenja i viši dijelovi planine Ljubuše pogodni za stočarstvo. Na ovoj planini je malo šuma, ali ima dobrih pašnjaka. TABELA BR. 8 POPIS STANOVNIŠTVA SELA RAŠĆANI 1879-1991.

Osnova imena sela nastala je od imenice Ras. Stari ljudi još pamte kako su Srbe zvali Rasi. Postoji još naselja koja su najvjerovatnije dobila ime po Rasima. U Dalmaciji postoji selo sa istim imenom, Rašćani kod Vrgorca, selo Rašćani postoji i kod Križevaca u Hrvatskoj. Kod Mostara postoji selo Rštani. Ima još dosta sela čije ime ima za osnovu imenice Ras i Raška.

Панорама Дувањског поља од сјевера до југа, од села Рашћана до Цебаре

Panorama sela Rašćani 71

Po pisanim tragovima i predanjima o doseljavanju Srba u Rašćane, po prezimenima, pretpostavlja se da su došli odnekud prije 300 do 600 godina. Ko je u Rašćanima živio prije doseljavanja Srba nije bilo moguće utvrditi, kao ni period kad su se Srbi doselili. Istraživanjem sela i naselja bavio se Jevto Dedijer. U knji*zi „Hercegovina“ o selu Rašćani je napisano: „Važići su starinom iz Kotora, živjeli su na Ržanom, pa su radi nekog turskog zuluma jedni pobjegli u Bosnu, a drugi u Duvno. Drugi pričaju da su oni iz Crne Gore došli u Kotare. Imaju svoje stare baštine u Buškom blatu. Ima ih i na Ržanom. Slave Jovanjdan.

Panorama polja ispod sela Rašćani

Karani su starinom Ličani, ovdje su došli iz Prisoja (Duvno), uvijek su imali nešto i svoje baštine. Ima ih 12 kuća. Slave Nikoljdan. Milisavi znaju da je cijela Crvenica bila njihova. I danas je tamo njihovo, pravoslavno groblje. Turci su im oteli zemlju i raselili ih. Ima ih u Lipi šest kuća, u Eminovu Selu jedna i ovdje dve kuće. Slave Nikoljdan. Stanišići samo znaju da su iz Lipe i da su tamo imali svoju vlastitu zemlju. Stanišića još ima u Opari kod Travnika. Stanišići slave Jovanjdan.“ Jedno je sigurno – da je selo Rašćani postojalo 1718. godine. U knji*zi ,,Pučanstvo Duvanjske župe 1469–1800“, za koju je autor uzimao podatke iz izvora Katoličke crkve, nastale na osnovu podataka iz vizitacija katoličkih biskupa i drugih sveštenika, koji su popisivali katoličke vjernike u periodu od 1469. do 1800. godine, selo Rašćani je upisano u svim kartama koje su objavljene i opisane u navedenim vizitacijama. Na karti područja Duvanjske župe od 1718. do 1758. godine upisano je selo Rašćani. Na osnovu navedenih podataka može se zaključiti da u Rašćanima od njegovog postojanja nikad nije evidentirano da su živjeli katolici. Pored zapisa u knji*zi „Hercegovina“ o porodici Karan, o porijeklu, nastanku prezimena i kretanju naroda sa tim prezimenom i naseljavanja u selu Rašćani postoje istraživanja koja citiramo. 72

O prezimenu Karan objavljen je tekst u dnevnom listu „Politika ekspres“ od 10. avgusta 2003. godine. U navedenom listu između ostalih prezimena objavljen je tekst „Karani, Karanovići“ u rubrici Porodično stablo pod naslovom „Poreklo porodica prezimena“. „Momir Karan iz Beograda moli nas da objavimo nešto o ovom prezimenu i posebno njegovom poreklu, za koje zna da je iz oblasti Duvna, sela Rašćani, sa krsnom slavom Sveti Nikola. Odatle su, veli on, Karani raseljeni svuda. Koliko zna, ima ih u Mladenovcu, Aranđelovcu, Beogradu, Bijeljini, Vojvodini i Americi.“

Panorama sela Rašćani

Prezime Karan potiče od reči karan (grđen). Isto tvrdi i Vuk u Rječniku i Erdeljević u Staroj Crnoj Gori. Po nekim filolozima, nastalo je kao hipokoristik Kareman, od glagola karati – grditi, a od ovih imena prezimena ne samo Karani i Karanovići nego i Karići i Karovići, kao i neki toponimi, npr. selo Karović (Srbija, Bosna), Karušević u Konavlima i u Kučima zemljište Karušica. I Franjo Jukić i Stojan Novaković bili su mišljenja da je koren riječi „karn“ nastao od naziva za rudarska kola karen, ali je uvjerljivije tumačenje koje se navodi u Rječniku hrvatskog i srpskog jezika (izd. JAZU), da je nastalo od turske riječi kara (crn). Tako je u selu Uskocima kod Gradiške lično ime Karan rasprostranjeno i kod pravoslavnih i kod katolika. Uostalom, očigledno je da nije zabeleženo u poznatim srednjovjekovnim dokumentima pre dolaska Turaka, npr. u Dečanskoj hrisovulji. Zajednička „zakopina“ za sve Karane u Uničkoj oblasti je u Bobuljucima, gde ih, sa produženom osnovom, kao Karanovića, ima u oko 100 domaćinstava. U Bosanskoj Krajini, koja je tranzitna oblast za migracije od Raške, stare Crne Gore i Hercegovine, te centralne Bosne za posavske i podravske krajeve preko Like i Banije, postoji tako prezime Karanović (najmnogobrojnija familija u Uncu), koje je istog korena kao i Karan. Rađenović navodi i toponim Karanovo groblje u Drvaru, što je samo spomen na nekadašnje Karane u ovoj oblasti. U „Plemenskom rječniku Ličko–krbavske županije“ R. Grujić, s prezimenom Karan, bilo ih je u vrijeme Prvog svetskog rata u osam kuća. U Buniću – 4; u Gospiću – 1; u Gornjem Lapcu – 1 i u Smokiću – 1. Ali neke od tih „kuća“ su bile tzv. „zadružna“ domaćinstva, pa su mogla brojati i po tridesetak i više (dvostruko više) članova.

M. Radeka u „Karlovačkom vladičanstvu“ spominje Karane kao pravoslavne sa slavama: Sveti Stevan, Đurđevdan, Pantelijevdan, Nikoljdan i Velika Gospojina i Karanovići sa slavama Đurđevdan i Jovanjdan. Kod Stj. Pavičića, Karani se spominju kao starinci na lovinačkom području (13 kuća), prisutni su na ovim prostorima od Krajiškog uređenja 1700. godine. On kaže da su Karani doseljeni sa mnogobrojnim srpskim porodicama pod zapovjedništvom Stojana Kovačevića i u oblast Zrmanje 1712. godine. U ovim podacima nema krsnog imena, tako da ne možemo nešto preciznije reći. U Bjelajskom i Bravskom polju pominju se i Karanovići doseljeni iz Dalmacije sa slavom Đurđevdan. U Pounju Karani su starinački rod čija je matica, čini se, srednja Bosna, oko Travnika i Zenice, kaže M. Karanović, i Raselice, preko planine. Čuvaju skraćeno prezime Karan i nije im pravo kad ih oslovite sa dodatkom -ić. Najviše ih ima u srednjem Pounju i slave Đurđevdan u 68 kuća, u 25 naselja (od njih su Ljubičići), a oni drugi slave Nikoljdan (četiri kuće i od njih su Damjanići devet kuća). Prvi je ovamo krenuo predak Karana u Bušević i od njih su Damjanići. Starac od 90 godina Adam Karaniz Vodevice pričao je autoru „Pounja“ M. Karanoviću da su umakli poteri Turaka i naselili se najpre u Krlju, rekavši da slave Nikoljdan. Odatle su se preselili u Umićovića Rijeku, pa u Vedovnicu. Iza jednog je ostala udovica Damjana, koja se sa sinovima preselila u Gornje Rekane, od njih su Damjanići. Dvojica sinova su se odselila u Baniju. jedan od njih je bio general Damjanić u Mađarskoj revoluciji 1848. Obešen je u Aradu. Drugi se iselio u Mataveze (sedam kuća) i u Veliku Rujišku (dve kuće). Od tih udovičkih Karana jedan se iselio u Bušević, jedan u Novi, a odatle u Šabac. Po kazivanju Ostoje Karana iz Velike Rujiške, drugi osip Karana bio je oko 1780. godine. U vrijeme Laudonovog rata bila su tri brata: Topo, Pilip i Marko. Od Tope su oni u Mrkaljima, Budimlića Japri i Svodnoj u Prekosanju. Od Marka su oni u Osretku i dijelom u Velikoj Rujiški. Pilip je imao sinove Jovu i Gaju. Jovo je imao sinove koji su naselili Donje Rakine i Čađevicu, dok je jedan otišao u Srbiju i za njega ne znaju. Pilipovi potomci odselili su se u Slavoniju, u Striježevicu kod Požege. Tamo su po majci dobili ime Jagodići. Iz Slavonije su se neki vratili u Kostajnicu, gde su im ostali potomci sve do prošlog vijeka. Gajini potomci su se naselili iz Velike Rujiške u Kozarac, Bosanski Novi i Sarajevo. Odatle su se odselili u srednje Pounje: Suvaju, Petroviće, Osretke, pa su ih nazivali i Glamočanima. Odatle su se naselili i u Buševiću. Od ovih su Karana i Karani u Baštri. Po kazivanju jednog od njih, oni su poreklom iz Crne Gore, a najpre su se zadržali u Dalmaciji. Kad su se doselili u zapadnu Bosnu, bili su Grubiše i naseljeni su na Zmijanju. Oko 1875. godine jedno od većih zadružnih domaćinstava u Pounju bila je zadruga Andrije Karana. Brojala je 36 čeljadi i od toga 25 muškaraca. Karana ima i Muslimana kod Zenice i katolika u Lici. U Zapadnoj Hercegovini, Duvno, u selu Rašćanima Karana ima 12 kuća. Slave Svetog Nikolu. Za njih Dedijer kaže da su u Prisoju (Duvno) imali svoje baštine i da su

poreklom iz Like. Ima ih i u Domanovićima, poreklom su iz Duvna (Rašćana), slave, takođe, Svetog Nikolu.

Groblje u selu Rašćani

Spomenici-krstovi na groblju u Rašćanima sa karakterističnim uklesanim ukrasima, koji ih čine posebnim 75

U „Leksiku prezimena SR Hrvatske“ zabeleženi su do 1976. godine Karani i Karanovići. U Hrvatskoj su Karani bili naseljeni u Benkovcu, Bjelovaru, Varaždinu, Virovitici, Visu, Vojniću, Vukovaru, Garešnici, Daruvaru, Dvoru, Dinjem Lapcu, Đakovu, Đurđevcu, Županji, Zagrebu, Karlovcu, Kostajnici, Kutini, Metkoviću, Našicama, Novoj Gradiški, Novskoj, Orahovcu, Osijeku, Pakracu, Petrinji, Rijeci, Sinju, Slavonskom Brodu, Slavonskoj Požegi, Splitu. Karani su se nastanjivali u Podravskoj Slatini, a Karanovići u Belom Manastiru, Bjelovaru, Varaždinu, Vinkovcima, Virovitici, itd. U Šajkaškoj su zabeleženi Karani, Karanovi, Karanovići i Karanski. Karani se prvi put pominju u Mošorinu 1788. godine, a Karanovi još 1763. u istom mestu, a u Šajkašu su od 1809, Donjem Kovilju 1839. godine, u Gospođincima od 1849, Turiji 1842. i Nadalju od 1853. godine. Karanovići su u Mošorinu od 1786, a u Gospođincima od 1790. godine. Prezime Karanski javlja se u Mošorinu od 1795. godine. Velike familije Karan, odnosno Karanović, dale su dosta značajnih ljudi. U ovim prilozima retko navodimo pojedince, ali sveštenika Karana ne možemo da ne spomenemo. Ovaj veliki borac protiv Turaka pokretač je jedne lokalne bune, bio je najpre u Srbiji, u emigraciji, šezdesetih godina devetnaestog vijeka, a onda ponovo u svojoj Krajini kao slavni učesnik Bosanskog ustanka 1875–1876. godine. Imao je svoju četu boraca, ustaša, kako se to govorilo (ustaše, izvorno srpska riječ), sa kojima je neustrašivo jurišao u bojeve. U jednoj prilici je spasao život Petru Mrkonjiću, potonjem kralju Petru Prvom Karađorđeviću. Opevan je u nekoliko junačkih pesama; u jednoj od njih se poručuje Turcima: „Bjež'te, Turci, zarana, eto popa Karana!“ Spominju se i dva kaluđera rodom iz Crne Gore. Grbić veli da su došli s kapetanom Filipom Vukasovićem. Kad je bilo direktnih seoba iz Crne Gore, moglo ih je biti i iz Hercegovine. O seobama Hercegovaca u Liku više nam kazuju predanja nekih ličkih porodica. Borivoje Ž. Milojević zabilježio je da je predak Karana došao iz Mandinog Sela kod Duvna početkom 19. stoljeća. Vrijeme dolaska potvrđuje i mitropolijski popis pravoslavnih porodica iz 1882. godine, koji Karane nalazi u parohiji Vukovsko, kojoj je Blagaj tada pripadao. Ni ishodište roda nije sp*rno, pošto ih je 1991. godine još uvijek bilo dosta na Duvanjskom polju. Istina, nije ih više bilo u Mandinom Selu, ali su zato u većem broju živjeli u susjednom selu Rašćanima. Jevto Dedijer je za duvanjske Karane zabilježio da su po pričanju došli iz Like, a da su na Duvanjskom polju najprije živjeli u selu Prisoje, pa se tek onda doselili u Rašćane. Karana u Lici doista ima, ali oni su katolici Bunjevci. S druge strane, u Dalmaciji ima i pravoslavnih Karana i Karanovića, koji slave Nikoljdan i čini se da su u srodstvu s mnogobrojnim Karanima i Karanovićima nikoljštacima u Bosanskoj Krajini. Aleksandar Bačko navodi da su Karanovići došli iz Crne Gore, iz nekadašnjeg sela Karanovići iz plemena Rovci. Doselili su se najprije u 15. stoljeću sa Turcima u Sanicu kod Ključa, a krajem 17. su izbjegli u Plavno kod Knina. Izvorna slava im je bila Đurđevdan, ali su iz nekog razloga 76

počeli slaviti Svetog Nikolu. Iz Plavna je početkom 18. stoljeća jedan ogranak roda prešao u Boboljuske kod Drvara. Boboljusci su matica skoro svim Karanima i Karanovićima u Bosanskoj Krajini. S obzirom na to da se nalaze uz samu granicu s Likom, moguće je da zbog tog duvanjski Karani smatraju da su došli iz Like. O porijeklu prezimena Važić i Stanišić nismo mogli da pronađemo pisane tragove i podatke na osnovu kojih bi nešto više moglo da se napiše. Prezime Stanišić mnogo je zastupljeno u cijelom srpskom narodu. Srba u selu Rašćani više nema, iza njih u selu je ostalo groblje, gdje su, pored žitelja Rašćana, sahranjivani i Srbi iz susjednog sela Srđana. Groblje je u polju, na malom uzdignutom platou, dvesta metara ispod sela. Zbog toga nikad nije moglo biti plavljeno. Nasred groblja postoji uzvišenje, poput male piramide, na čijem je vrhu stećak. Ograđeno je betonskim blokovima i dobro je očuvano. Pored ograde posađeni su crni borovi pre sto i više godina. Groblje se vidi iz svih djelova Duvanjskog polja. Neki borovi se suše, a nove niko ne sadi. Na groblju je mnogo spomenika koji oblikom i načinom izrade ukazuju na svoju starost. Mnogi kameni nadgrobni krstovi su izvaljeni, pa se zbog vode i leda pretvaraju u komade kamena. Ima dosta novijih granitnih spomenika koji su, većinom, u dobrom stanju. Dok je u Rašćanima bilo Srba, groblje je redovno održavano, košeno i čišćeno. I stanovnici Rašćana su poslije mnogo stoljeća u posljednjem ratu 1992. godine morali da napuste svoje selo i svoj zavičaj. Prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, srpsko groblje u selu Rašćani nalazi se na k. p. br. 576, KO Rašćani, površina groblja je 5.076 metara kvadratnih. Naziv parcele je Čavića groblje. Posjednik nekretnine je Srpskopravoslavna crkvena opština Tomislavgrad. Koordinate za lokaciju groblja su – Y:6443694, X:4838517. TABELA BR. 9 POPIS STANOVN. MANDINA SELA 1879-1991. Godina Popis Mandino popisa Selo ukupno 1879

Srba u % Srba u Odnos Srbi Mandinu Mandinu ukupno/Srbi u M. Selu Selu Selu % 198 178 89.90 16.94

1885

266

139

52.26

17.12

1895

305

116

38.03

11.05

1910

334

130

38.92

11.59

1921

351

127

36.18

11.47

1948

1231

382

31.03

47.34

1953

397

0.00

1961

471

125

26.54

10.09

1971

455

14.95

7.01

1981

441

9.52

6.26

1991

453 38 8.39 6.60 Popis stanovništva 1931. izvršen po opštinama, a 1948. po mjesnim zajednicama

MANDINO SELO. Smješteno je ispod planine Ljubuše i sa zapadne strane graniči se sa selom Rašćani, a sa istočne selom Lipa. Istočno je od gradića Duvna, od koga je udaljeno osam kilometara. Rašćani i Mandino Selo su praktično spojeni i između njih nema praznog prostora koji bi ih razdvajao. Šta pripada jednom, a šta drugom selu određuje katastarska granica, koja vijuga između kuća. Mandina gradina i crkva na njoj pripadaju katastarskoj

opštini Rašćani iako su po položaju istočnije od zgrade škole, koja se uvukla u selo Rašćani, a pripada Mandinom Selu. Ko ne poznaje to razgraničenje, ne bi mogao, na osnovu zgrada, da zaključi gdje je jedno, a gdje drugo selo. O istoriji Mandinog Sela nešto više smo saznali iz podataka koji su objavljivani u istraživanjima Katoličke crkve i obilazaka katoličkih biskupa kroz vijekove.

Zapadni dio Mandina Sela u kojem su živjeli Srbi

Podaci koji se odnose na Mandino Selo objavljeni su u monografiji „100 godina škole u Mandinu Selu“. U knji*zi „Hercegovina“ Jevte Dedijera napisano je: „U Mandinu Selu najstariji su Bilanovići. Ne zna se odakle su. Ima ih 12 kuća, slave Nikoljdan. Vukovići su veoma davno došli iz Kolašina i živjeli u Crljenicama, gdje su imali svoju zemlju. Ima ih i u Županjcu, po Bosni i ovdje dvije kuće. Milisavi znaju da je njihova starina iz Crne Gore. Ovdje su došli iz Crljenica. Ima ih jedna kuća. Katolici Ivići (10 k.) i Markovići ne znaju odakle su. Isto tako Križanci (1 k.). Muslimani Dilaveri potiču iz Prološca kod Imotskog. Kad je Austrija osvojila Dalmaciju, otela im je zemlju i protjerala ih. Vukadini (2 k.) su se prije 35 godina doselili iz Omolja, a Majići (2 k.) iz Borčana. Seljaci pričaju da se mnogo porodica iz ovog kraja poslije turskog osvajanja preselilo u Bosnu i Liku. Zna se da su u stara vremena Ličani dolazili ljeti sa stokom na litište.“ Seljaci tvrde da su ova sela nekad bila većinom pravoslavna i da ih je više kuga pomorila nego što su ih Turci rastjerali. Zna se da su u Mandinom Selu živjele ove pravoslavne porodice, i to: u Crljenicama Vukovići, Drašci, Milisavi i Pivčevići; u Bukovici Perinovići, u Prisoju porodica Bošnjak, u Cebari Zelen i Vitezović. (Dedijer, 13)

Панорама Мандина Села

U istoj knji*zi, koja govori o migracijama stanovništva, navodi se i jedna porodica koja je živjela u Mandinom Selu: „Dr Grund tvrdi da su lička polja naseljena hercegovačkim Srbima. Drakulić iz Korjenice priča da su porijeklom iz Korjenića u Hercegovini. Mandići iz Tomina Gaja kod Graca u Lici porijeklom su iz Mandina Sela u Duvnu, odakle su se bili iselili u Dalmaciju, pa onda u Liku. Markovići iz Korjenice kažu da su od Prozora, u Bosni.“19 Podatak koji je naveden o iseljavanju Mandića iz Mandinog Sela u Liku mogao bi da bude i jedna od pretpostavki kako je selo dobilo ime. Istovremeno je dokaz da su Srbi iz Duvna raseljavani pod pritiskom Turaka. Činjenica da su u Mandinom Selu živjeli Mandići može da bude povod za ime sela. Možda je od prezimena Mandić selo dobilo ime. Često su, na ovim prostorima, skraćivanjem prezimena dobijali nadimke. Od prezimena Mandić, Mandušići, i slično imali su nadimak Manda. Mnogi Hrvati se domišljaju da je Mandino Selo dobilo ime od ženskog imena Manda, koje je, navodno, hrvatskog porijekla i da je Manda bila priznata i plemenita žena. Međutim, i u srpskom narodu postoji žensko ima Manda, što se može vidjeti u spisku čestih i tradicionalnih narodnih imena koje objavljuje Pravoslavna crkva u svojim časopisima i kalendarima. Na osnovu imena Manda ne može se zaključiti da je ime sela nastalo po imenu žene katolikinje. Gradina ispod sela Rašćana, koja se zove Mandina gradina, nekad se zvala Markova gradina. Važan je istorijski spomenik, na vrhu je sagrađena pravoslavna crkva. Najvjerovatnije da su, ako ne i sigurno, Mandino Selo i Mandina gradina dobili ime po geografskom pojmu dijela Duvanjskog polja, koji se naziva Mandini i prostire 19

Dr Alfred Grund, Die Karsthydrographie. Penck’s Geograph. Abhandlungen. Laeipzig 1903, str. 10. 79

se zapadno od uzvišenja (kose) Jabuke. Jabuku i Mandinu dijeli najniži dio polja širine 50 metara koji se zove Groce i na tom dijelu postoji jaruga kojom se sve vode koje se slivaju sa planina od Srđana do Mandinog Sela odvode prema nižim dijelovima polja, prema rijeci Šuici.

Jabuke i Mandina ispod planine Ljubuše

Mandina se prema istoku prostire do Mandinog Sela, do potoka Stubo, takođe najnižeg nivoa u tom djelu polja, kroz koji otiču sve vode sa područja sliva Mandinog Sela. Taj potok razdvaja Mandinu i Strme njive, koje su treće uzvišenje na Duvanjskom polju. Ta uzvišenja nisu povezana sa brdima i planinom, od sela su udaljena 400 do 600 metara. Na tim uzvišenjima su njive oranice jer vode ne mogu da ih plave. Na geografskoj karti jasno su označena ta tri uzvišenja. Jovan Cvijić, koji je istraživao polja zapadne Bosne i Hercegovine, opisao je polja ispod sela Rašćana i Mandinog Sela i između ostalog napisao: ,,Ali nema mesta u poljima Bosne i Hercegovine sa tako tipski razvijenim terasama kao što su u ovom polju kod sela: Rašćana i Mandina Sela; pored terasa su karakteristični krečnjački ostenjci i kose, koji se osamljeni iz sred ravni dižu. Ima tri takva ostenjka: Jabuka, Strme njive i Mandina, od kojih je poslednji najviši. Ona je u diluvijumu bila školja i pri vrhu njenom je jasno urezana diluvijalna terasa; zatim se oko cele Mandine obavija niža diluvijalna terasa i vezuje se za istu terasu okvira. Strme njive i Jabuka bile su u tercijeru sprudovi, koji nisu izlazili na površinu i tada su jamačno pločasto zaravnjeni; u diluvijumu su bili ostrvca i pri vrhu njihovom je ižljebljena niža diluvijalna terasa.“20 20

Jovan Cvijić, Karsna polja Zapadne Bosne i Hercegovine, Geografija krasa, Sabrana dela, knjiga 7, Beograd 1989, str. 98. 80

Мандино Село као насељено мјесто први пут се спомиње 1652. године у једном судском спису мостарског суда. У њему се наводе имена двојице људи којима се суди ради неког спора око земљишта. Други пут Мандино Село спомиње се 1666. у „Хроници“ Павла Шилобадовића о четовању у приморју 1662–1668. (Старине XXI, Загреб, 1899)

Srpsko groblje u Mandinu Selu

Stanovništvo Mandinog Sela različitih je vjera. U dijelu sela odmah do škole živjeli su Srbi Bilanovići, slave Nikoljdan, u središnjem dijelu Muslimani, pored kojih su na istočnoj strani živjeli Srbi Milisavi, koji slave Nikoljdan. U istočnom dijelu Mandinog Sela, do sela Lipa, žive Hrvati. Pored Srba Bilanovića i Milisava, koji tu žive od starina, u Mandinom Selu su živjeli i Srbi koji su se doselili iz sela Ravno, porodica Jove Čelebića, i iz sela Mušića, porodica Laze Pavlice. Porodica Čelebić u Mandinom Selu živjela je 10 do 15 godina i iselila se u Vojvodinu sedamdesetih godina, poslije dešavanja tokom MASPOK-a u Duvnu. Porodica Pavlica doselila se šezdesetih godina i u Mandinom Selu živjeli su do posljednjeg rata, kad su zajedno sa ostalim Srbima deportovani iz Duvna. Srba u Mandinom Selu, prema popisu stanovništva iz 1885. godine, bilo je oko 52 posto. U odnosu na broj ostalih stanovnika, njihov procenat se stalno smanjivao, a posebno poslije ratova i sukoba, najviše u Drugom svjetskom ratu 1941. godine. Na posljednjem popisu stanovništva 1991. godine, Srba je u Mandinom Selu bilo samo 8,39 posto. Srbi iz Mandinog Sela, kao i iz ostalih sela, morali su pod pritiscima za vreme ratova i u politički nestabilnim vremenima da napuštaju svoje selo, tako da se broj Srba stalno smanjivao u znatno većoj mjeri nego broj pripadnika ostala dva naroda. Srbi su konačno nestali iz Mandinog Sela u posljednjem, građanskom ratu od 1992. do 1995. godine.

Stari krstovi na groblju u Mandinu Selu iz XVII vijeka.

Srpsko groblje nalazi se odmah ispod srpskog naselja u Mandinom Selu, a sjeverno od Mandine gradine. Pored srpskog je muslimansko groblje, razdvojeno od njega lokalnim putem koji prolazi pored svih sela u podnožju planine Ljubuše. Ograđeno je betonskim blokovima. Polovina grobljanske ograde je porušena. Na groblju ima dosta starih kamenih krstova, među kojima jedan krst nešto drugačijeg oblika i pripada grupi najstarijih krstova na Duvanjskom polju. Krst je iz XVI vijeka. U groblju je zasađen bijeli bor, koji brzo raste. Plodovi koji padaju na zemlju brzo niču i rastu pa, kad se groblje ne održava, svojim korijenjem ugrožavaju grobove i spomenike. Na groblju rastu šipražje i divlje voćke koje, takođe, ugrožavaju grobove i spomenike. Srpsko groblje u Mandinu Selu, prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, nalazi se na k. p. br. 626, KO Mandino Selo. Površina groblja je 3.756 kvadratnih metara. Naziv parcele je Groblje. Posjednik je DS Opština Tomislavgrad. Koordinate za lokaciju groblja su – Y:6444220, X:4838011.

LIPA. U knji*zi „Hercegovina“ o selu Lipa piše: „Selo Lipa je na prisojnoj strani Duvanjskog polja, na kosi (terasi) zvanoj Rašovik. Ima jakih izvora sa kojih se pije voda i poji hajvan. Selo je izloženo vjetrovima, a naročito buri i sjeveru. Snijeg može na ravni da padne do pasa. A može se držati dva mjeseca i više. Sjever je najjači vjetar, a za njim jug. Imaju dovoljno zemlje za obrađivanje. Zemlja je sva u polju ispod kuća. Seoska ispaša počinje odmah od kuća uz brdo Rašovik, pa sve do nakraj toga brda, jedan sahat daleko od sela. Selo nema šuma. Drvari se iz državne šume zvane Mišin gvozd, koji je od sela daleko tri sahata. U ovu šumu seljaci ne smiju svaki dan, nego je vlast odredila svakom selu u ovom predjelu po dva dana u sedmici. No i tad sjeku samo za svoje potrebe. Seljani su svi kmetovi. Agama daju jednu četvrtinu od proizvoda, osim sijena. Od sijena daju po pogodbi u novcu ili maslu. Oni mogu orati još i drugu zemlju i daju jednu četvrtinu. Ovi se zovu paorci. TABELA BR. 10 POPIS STANOVN. SELA LIPA 1879-1991. Godina Ukupno popis Popis Srbi % Srba u Odnos Srbi popisa Lipa u Lipi Lipi ukupno/Srbi Lipa u % 27.93 1879 179 50 4.76 3 20.54 1885 185 38 4.51 05 34.29 1895 207 71 6.76 95 22.05 1910 340 75 6.68 88 13.39 1921 463 62 5.60 09 1948 356 0 0.00 1953 386 0 0.00 19.72 1961 360 71 5.73 22 14.24 1971 386 55 5.67 87 12.13 1981 346 42 6.26 87 11.46 1991 349 40 6.94 13

Dio sela Lipa u kojem su živjeli Srbi

Selo se ne dijeli na mahale, no su kuće oko polja i na podnožju brda Rašovika poređane. Kuće su rasturene bez ikakvog reda, samo su sve licem k polju okrenute. U selu ima svega 35 kuća. Stanova nema pošto seljaci ne idu u planinu, jer oko kuće ima dosta paše. Selo je, vele, dobilo ime od izvora Lipe. Izvor je opet tako nazvan po tome što je u staro doba pored njega bila jedna velika lipa. Pravoslavni su porodice Zelen (1 k.), Karan (1 k.), Vukšići (1 k.), Galići (4 k.), Milisavi (4 k.) starosjedioci su i svi slave Nikoljdan, sem Galića, koji slave Jovanjdan. Slavu slave tri dana. Katolici su se u novije doba počeli naseljavati, i to većinom u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Naseljavale su ih age na zemlje s kojih su pravoslavni bježali od turskog zuluma. Neki su naseljeni na zemljišta, koja su poslje okupacije Muslimani ostavili i otišli u Tursku ili u varoši Bosne. Ovi katolici doselili su se iz Hercegovine, i to najviše iz kotara ljubuškog i mostarskog, a dijelom i iz Dalmacije, iz predjela Imotski. Ima staro grobljište na njivama zvanim Gornjuše. Tu na tri mjesta ima mnogo srednjovekovnih grobova.“

Srpsko groblje u selu Lipa

U selu Lipa prema popisu stanovništva iz 1879. godine živjelo je 50 Srba, što je činilo 28 posto stanovništva. Na posljednjem popisu 1991. godine bilo je 40 Srba ili 11,46 posto. U Lipi su živjele porodice Srba sa prezimenima koje navodi Jevto Dedijer. U porodicama Karan i Zelen do posljednjeg rata bila je samo po jedna kuća, isto koliko i prije skoro sto godina, koliko je navedeno u knji*zi Jevte Dedijera, sa manje članova. Porodica Galić, iako je prije 100 godina imala četiri kuće, ugasila se jer nije bilo muških potomaka, a nema podataka kad je nestala porodica Vukšić, koja

se pominje u navedenoj knji*zi. Milisavi su, od Srba, u selu Lipa bili najbrojniji, živjelo je pet, šest porodica. U Lipi su živjeli Srbi Mijatovići, imali su nadimak Savić. Bila je jedna porodica, kolonizirani su 1945. godine u Bačku. U spisku koloniziranih Mijatovića bilo je sedam članova.

Krst na srpskom groblju u selu Lipa, na kojem je uklesana Davidova zvijezda

U šematizmu franjevačke provincije iz 1873. godine opisano je katoličko stanovništvo, a napomenuto je: ,,Radi zanimljivosti, važno je prikazati i tablicu s prikazom brojnosti ostala dva naroda – Srba i Muslimana – koja su živjela tada (1873) na prostoru župe Kongora.“ Prema podacima fra Bakule, u selu Lipi živjelo je 120 žitelja u 11 kuća. Od toga 28 pravoslavnih i sedam muslimana. U toku Drugog svjetskog rata nije bilo većih stradanja Srba u ovom selu, ali su svi morali da ga napuste u građanskom ratu 1992. godine. Jedan broj Srba, kao i iz drugih sela, prije rata je izbjegao u Srbiju i druga mjesta van Duvna. Selo Lipa je u potpunosti etnički očišćeno od Srba 23. juna 1992. godine, kad su ih hrvatske vlasti autobusom deportovale u logor u Duvnu i Rašćanima. O tragovima življenja Srba u selu Lipa svjedoči i srpsko groblje. Ono se nalazi na nekoliko stotina metara od sela, prema selu Kongori. Na groblju su, pored Srba iz sela Lipa, sahranjivani i Srbi iz sela Kongore. Pored srpskog groblja nalazi se hrvatsko, a dijeli ih samo betonski zid. Hrvatsko groblje je na istočnoj, a srpsko na zapadnoj strani. Na oba groblja posađen je bijeli bor. Hrvatsko groblje se dobro održava,

podižu se i novi spomenici. Srpsko groblje je obraslo šipražjem, divljim drvećem i korovom. Ima dosta porušenih kamenih krstova, a neki su nakrivljeni ili pali na zemlju. Na groblju, pored srpskih krstova, postoje i tri krsta sa Davidovom zvijezdom, što dokazuje da su u selu živjeli Jevreji i da su sahranjivani na srpskom groblju. Sva tri krsta sa Davidovom zvijezdom su u dobrom stanju. Na oba groblja ima stećaka. Ograda srpskog groblja, zapazili smo prilikom obilaska 2012. godine, bila je u dobrom stanju. Groblje od rata nije čišćeno ni košeno, pa su mnogi krstovi zarasli u korov i šipražje te je do nekih krstova nemoguće doći. Prema katastarskim podacima, srpsko groblje u selu Lipa nalazi se na k. p. br. 1.152, KO Lipa, površina groblja je 3.321 metar kvadratni. Naziv parcele je Pravoslavno groblje. Posjednik parcele je DS Skupština opštine Tomislavgrad. Koordinate za lokaciju groblja su – Y:6448184, X:4833801. TABELA BR. 11 POPIS STANOVN. SELA KONGORA 1879-1991.

KONGORA. Nalazi se na jugoistoku Duvanjskog Godina Ukupno popis. Popis Srba u % Srba u Odnos Srbi popisa u Kongori Kongori Kongori ukupno/Srbi u polja, na suprotnoj strani od Kongori u % Duvna, od kojeg je udaljena 1879 328 0 0.00 0.00 1885 352 12 3.41 1.43 oko 15 kilometara. Selo je 1895 420 25 5.95 2.38 smješteno ispod planine Lib, 1910 582 18 3.09 1.60 na kojoj se nalazi praistorijska 1921 657 22 3.35 1.99 gradina. U Kongori većinsko 1948 694 0.00 0.00 stanovništvo čine Hrvati. Srba 1961 894 28 3.13 2.26 je bilo malo. Nekada su u selu 1971 929 22 2.37 2.27 živjeli i Muslimani. 1981 777 7 0.90 1.04 Prema podacima fra 1991 866 6 0.69 1.04 Bakule, u Kongori su 1867. Popis stanovništva izvršen 1879.g.ima nelogičnosti i ne može se smatrati godine živjela 272 stanovnika, validnim. a 1873. 241 katolik, 38 pravoslavnih i 15 muslimana. Po popisima stanovništva od 1885. do 1921. godine broj Srba je bio promjenljiv i kretao se od 18 do 25, a na posljednjem popisu 1991. godine u selu je bilo samo sedam Srba. O nazivu sela Kongore Jevto Dedijer piše: ,,Među imenima stranog porijekla čini se da će biti imena romanskog porijekla. Meni se čini da će romanskog porijekla biti imena: Rotimlja u stolačkom kotaru, Kongora u Duvnu, Turija u konjičkom kotaru itd.“ U Kongori su živjeli Srbi Zečevići i Vulići. Ratovi i malobrojnost porodice učinili su da prezime Vulić nestane iz tog sela. Zečevića je bilo četiri do pet porodica sa dosta muških članova. Ekonomske prilike, migracija u Vojvodinu, školovanje mlađih generacija koje se nisu vraćale u selo uticali su da se porodica Zečevića do građanskog rata 1992. godine smanji na dva staračka domaćinstva sa pet članova. I tako mali broj članova porodice Zečević, od kojih je četvoro prešlo 65 godina, bili su

smetnja Hrvatima u Kongori, pa su ih napali, kuće popalili i sve četvoro Srba koje je rat zatekao u Duvnu deportovali u logore, a poslije skoro godinu dana provedenih u logorima, sa teritorije Duvna. Srbi iz Kongore sahranjivani su na groblju u selu Lipa, koje je od sela Kongore udaljeno oko dva kilometra, nalazi se između Lipe i Kongore, nešto bliže selu Lipi.

Село Конгора и Липа на „Гугл мапи“ TABELA BR. 12 POPIS STANOVN. SELA CEBARA 1879-1991. Godina Popis . Popis. % Srba u Odnos Srbi пописа у селу 1879 укупно 161 Срба161 100.00 укупно/Срби 15.32 у% 1885 192 Цебари 108 Цебари 56.25 у Цебари13.30 1895 230 125 54.35 11.90 1910 256 141 55.08 12.57 1921 242 125 51.65 11.29 1948 124 0 0.00 0.00 1953 128 0 0.00 0.00 1961 894 2 0.22 0.16 1971 929 1 0.11 0.10 1981 161 1 0.62 0.15 1991 139 0 0.00 0.00

CEBARA. Nalazi se na putu Duvno – Mostar, udaljeno oko pet kilometara od Duvna. U selu su do početka rata 1941. godine bile 23 porodice Srba i nešto malo manje Hrvata. Kuće Srba i Hrvata nisu bile mnogo udaljene. Na mjestu zvanom Sredokraća nalazio se bunar sa „živom vodom“. Bio je ograđen sa dva betonska zida, sa ulazima na obe strane. Pored bunara ozidano je zajedničko korito za napajanje stoke. Vodu sa tog bunara koristili su i jedni i drugi. U korišćenju vode nikad nije bilo problema. Ona je bila simbol zajedničkog života. U selu Cebari vjekovima su živjeli Srbi i Hrvati. Srbi su oduvijek bili u većini. 87

Livade u selu Cebara gdje su bile kuće u kojima su do 1941. godine živjeli Srbi

U selu su živjeli Srbi Zeleni, koji su slavili Nikoljdan, i Vitezovići, koji su slavili Jovanjdan. Srbi iz Cebare bili su vrijedni i radni ljudi. Porodice su bile dosta velike, imale su od osam do 10 članova. Bila je potrebna radna snaga za obradu zemlje, ali je dosta djece i odraslih umiralo, dok je ekonomija uticala na život u većim porodičnim zajednicama. Usled loših ekonomskih uslova, dosta Srba bilo je primorano da ide na rad u druge zemlje i druge dijelove zemlje. Kao i drugi narodi sa područja Hercegovine i Dalmacije, najviše su odlazili u Belgiju, Argentinu i Ameriku.

Srpsko groblje u selu Cebara 88

U Cebari je bilo dosta ljudi koji su se poslije povratka iz inostranstva počeli baviti trgovinom, i to „korparenjem“. Trgovci su u korpama nosili razne predmete, pretežno manje veličine i veće vrednosti. Robu su prodavali po selima i gradovima. Neki su imali više uspjeha u tom poslu, pa su uspjeli da stvore dovoljno sredstava i počeli su otvarati prodavnice po selima i gradovima. U Duvnu (Županjcu) je među prvima trgovinske radnje otvorila porodica Zelen iz Cebare. Stvarali su kapital i gradili dobre kuće u Duvnu, koje se i danas nalaze u centru grada. Srbi iz Cebare učestvovali su u dvadesetom vijeku u ratovima širom Evrope. Bilo ih je u građanskom ratu u Španiji, na ruskom frontu u austrijskoj i srpskoj vojsci. Učestvovali su u bitkama na Solunskom frontu, kao i u onima u Drugom svjetskom ratu. Srbi i Hrvati u Cebari, kao i u drugim mjestima na Duvanjskom polju, imali su dobre komšijske odnose. Nerijetko su međusobno kumovali. Početkom Drugog svjetskog rata, krajem juna, Srbi iz Cebare bili su među prvim žrtvama ustaškog terora na području Duvna. Ustaše su sve Srbe iz Cebare na prevaru pozvale na sastanak, skupile ih na jedno mjesto, povezale, pobile i ubacile u jamu na planini Grabovici. Po popisu stanovništva od 1987. do 1991. godine, Srbi u Cebari bili su najbrojniji i činili su od 55 do 60 posto stanovnika. Prema popisu iz 1885. godine u Cebari je živjelo 108 Srba ili 56,25 posto ukupno popisanih. Na posljednjem popisu prije Drugog svjetskog rata, iz 1931. godine, Srba je u selu Cebara bilo 152, a na prvom poslijeratnom popisu 1948. godine samo dvoje.

Spomenik žrtvama ustaškog terora 1941. godine, koje su 1965. godine izvađene iz jame Slipice i sahranjene u zajedničku grobnicu na groblju u Cebari

Zidine srpskih kuća godinama su ostajale uspravne i podsjećale na zločine koji su u tom selu učinjeni. Na prostoru srpskog dijela sela poslije rata nikle su zadružne štale. U brdu iznad srpskih zidina otvoren je kamenolom, a na mjestu gde su bile srpske kuće radile su drobilice za kamen. Poslije posljednjeg rata nestale su zidine srpskih kuća i zadružnih staja. Na tom prostoru nema više ni kresanog kamena od kog su kuće bile sazidane. U Cebari od svega srpskog ostalo je samo groblje. U groblju su u zajedničku grobnicu sahranjeni posmrtni ostaci stradalih Srba koji su iz jame Slipice izvađeni 1966. godine. Nad grobnicom je podignut spomenik – granitna nadgrobna ploča na kojoj su ispisana sva imena žrtava. Spomenik je bio česta meta ekstremnih Hrvata, tako da ni mrtvim Srbima nisu dali mira. Spomenik je uništen, ali je uz pomoć porodice Dukić ponovo podignut poslije građanskog rata od 1992. do 1995. godine. Groblje je ograđeno plavom metalnom ogradom, koja je podignuta takođe zahvaljujući porodici Dukić. Groblje se dobro održava, u šta smo se mogli uveriti prilikom obilaska 2011, 2012. i 2013. godine. Srpsko groblje u selu Cebara, prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, nalazi se na k. p. br. 458, KO Cebara, površina groblja je 1.586 kvadratnih metara. Naziv parcele je Pravoslavno groblje. Posjednik nekretnine je Srpskopravoslavna crkvena opština Tomislavgrad. Koordinate za lokaciju groblja su – Y:6437598, X:4834489. TABELA BR. 13 POPIS STANOVN. EMINOVA SELA 1987-1991.

EMINOVO SELO. Sjeverno je od Duvna, od kojeg je udaljeno oko tri kilometra. U njemu su živjeli Srbi i Hrvati. Srbi u dijelovima sela koje su zvali Brdo i Strana, i to porodice Zdilar, Gligorić, Savić i Milisav. U posljednjoj deceniji, pred rat 1992. godine, u Eminovom Selu živjele su još dvije porodice, Marić i Aprcović. Prema popisu stanovništva iz 1885. godine, Srba u Eminovom Selu bilo je 57 ili 23,55 posto. Na svim popisima do 1931. godine Srba je bilo od 24 do 27 procenata. Na prvom poslijeratnom popisu 1948, Srba je bilo 9,27 posto. Na popisu iz 1991. godine u Eminovom Selu živjelo je 70 Srba ili 10,39 posto stanovništva. U svojoj knji*zi „Hercegovina“ o Eminovom Selu pisao je Jevto Dedijer: „Eminovo Selo je na manjoj uzvišici Duvanjskog polja, u prisojnoj strani. Imaju dva Godina popisa

Popis Srba u % Srba u Odnos Srbi Eminovo Eminovu Eminovu ukupno/Srbi u Selo ukupno Selu Selu Eminovu Selu u % 1879 212 212 100.00 20.17 1885 242 57 23.55 7.02 1895 298 85 28.52 8.10 1910 409 112 27.38 9.98 1921 424 109 25.71 9.85 1948 633 1953 691 1961 873 144 16.49 11.62 1971 938 131 13.97 13.51 1981 812 82 10.10 12.22 1991 674 70 10.39 12.15

izvora, kojima se seljaci služe, a dalje oko sela ima više izvora. Glavni je i najbolji izvor Vučica ili Divojka i Žabjak. U selu je nešto studenije nego u okolnim selima, jer je selo izneseno na glavicu, a nije ničim zaštićeno. Snijeg može na ravni panuti do pasa, a u nametima i preko čovjeka. Snijeg pane o Nikoljdanu, a može se držati do Mučenika. Zemlja je dijelom oko kuća, dijelom u polju, koje je od pola sata do sat udaljeno od sela. Oranice su bliže kućama, a kosanice udaljenije. Kosanica ima još u planini Malovan, a koja je tri do četiri sata od sela daleko. Zemlje ima isuviše, ali je divljačna. Ispaša je na brdu Kovaču, daleko od sela jedan sat. U selu je zemlja čitluka, osim dvojice seljaka, koji su je otkupili prije 30 godina. Plaćaju sa zemlje agama jednu polovinu žita, a od sijena u gotovu novcu srazmjerno čitluku. Osim toga, dužan je kmet u vrijeme vršidbe, dok aga svoj hak pribere, agu i njegove konje hraniti, a pri svršetku vršidbe zaklati janje ili brava. Ovo se zove dovršonica. Od ovog aga ponese kući jednu četvrtinu ili jednu polovinu, a sa ostalim se mesom s kmetom počasti. Osim aginske zemlje, imade ponešto seljana koji drže i druge zemlje. Oni se zovu priorači, a plaćaju agi jednu četvrtinu ili jednu petinu, kako se pogode. Svaki čitluk ima po jedan begluk, otprilike dvadeseti dio sve oranice. Kmetovi su dužni svakome agi obraditi beglučku zemlju.

Zaseok u Eminovu selu u kojem su živjeli Srbi

Panorama Eminova Sela, na slici je označeno mesto gdje su živjeli Srbi

Selo se dijeli na ove mahale: Kula (3 k.), Gaj (8 k.), Brdo (6 k.) i Buljani (25 k.). Prve su tri mahale udaljene jedna od druge po jedno pet minuta, a potonju dijeli Buljan od ostalih i ona je udaljena jedno 10 minuta. Seoske su kuće u blizini jedna

druge i čine četiri grupe prema opisanim mahalama. Kuće su zbijene bez ikakvog reda. Cijelo selo ima 42 kuće. O postanku imena sela pričaju da je nekakvog kneza prevario kum Turčin, poveo na vješala, a ovaj rekao: – Jazuk ti bilo, ja sam na tebe jemen (povjerljiv) bio, a ti mi učini hilu! Od tog jemen, emin, ostade ime selu. U selu su najstarije porodice od pravoslavnih Gligorići, a od katolika Perići i Tomasi, koji su starosjedioci, a ostali su se doselili iz ostalih duvanjskih sela. Gligorići su se u davno doba doselili iz Crne Gore u selo Kovače u kotaru županjačkom, pa im tu Turci prije 100 godina oduzmu svu zemlju, te se oni rasele. Kad su se iz Kovača raselili, bila su tri brata, pa se jedan doseli u Eminovo Selo, drugi u selo Glavice, kotar Livno, a treći u selo Ravni u Skoplju. Zdilari su se doselili iz Imotskog u Dalmaciji prije 50 godina. Gligorići slave Ilindan, Zdilari Jovanjdan, Savići Šćepanjdan, Milisavi Nikoljdan. Krsna im slava traje tri dana. Prema mahali Brdu na njivama nalaze se neke grobnice, na njima ima stećaka, no većinom bez ikakvih ukrasa.“ (Dedijer, 316) U knji*zi „Hercegovina'“ na 111. strani, pod naslovom „Iseljavanje Hercegovaca u Dalmaciju“, Jevto Dedijer piše: „Iseljavane Hercegovaca u Dalmaciju počelo je vrlo rano: ona su se javljala kao posljedica osvajanja raških i bosanskih vladalaca u dalmatinskim krajevima. Već oko polovine 14. vijeka spominju se hercegovačka naseljavanja u Dalmaciji. Kad car Dušan osvoji dalmatinske gradove Klis i Skradin, okoline tih gradova, od kojih su mnoge puste bile, budu naseljene srpskim narodom, većinom iz Hercegovine. Kad su Turci osvojili Hercegovinu, sklonili su se mnogi Hercegovci u Dalmaciju, u tvrdi Klis, gdje su nastavili borbu protiv Turaka, a kad su Turci osvojili Klis (1537. godine), oni onda odu u Senj, gdje su primljeni u austrijsku službu, sa zadatkom da brane one krajeve od turskih pljačkaških četa.“

Eminovo selo na „Gugl mapi“

Dedijer dalje piše: ,,Iseljavanje u Hrvatsku i Slavoniju teže je pratiti, jer su bile rijetke veće seobe koje su iz Hercegovine išle direktno u ove zemlje. Obično se dešavalo da se Hercegovci neko vrijeme nastane u Bosni ili Dalmaciji i onda isele u Hrvatsku i Slavoniju. Sigurnih vijesti o hercegovačkim iseljavanjima u ovu zemlju imamo tek iz kraja 17. vijeka. Pošto je Lika oslobođena od Turaka, naseljava Marko Mesić mnogobrojne familije iz primorske krajine, Bosanske Krajine, Dalmacije i Hercegovine. Već iza same Bitke kod Mohača javlja se o doseljavanju Srba iz Bosne i Maćedonije (Makedonije) u gornju Slavoniju (2). Vjerovatno u toj seobi učestvuju i Hercegovci među kaluđerima karlovačkog vladičanstva u vrijeme cara Josifa (1788– 1791).“ Eminovo Selo etnički je očišćeno 24. aprila 1992. godine. Od tog dana u ovom selu, u kome su vijekovima živjeli, nema više Srba. U selu su u toku posljednjeg rata bagerima porušene skoro sve srpske kuće. To je jedino selo u kome su vojne vlasti naredile da se poruše sve srpske kuće. Na mjestima gdje su bile nikli su korov i šipražje. Od tragova da su tu nekad živjeli Srbi ostalo je samo srpsko groblje. Ono se u Eminovom Selu nalazi u neposrednoj blizini, stotinak metara od kuća u kojima su živjeli Srbi. Ograđeno je betonskim blokovima. Ograda je još očuvana. Po groblju ima dosta bijelog bora, koji se brzo razvija i širi. Pošto se groblje od rata ne održava, zaraslo je u šipražje. Pored starih kamenih krstova, ima dosta i novih granitnih spomenika. Neki su stari kameni krstovi još uspravni, a dosta je palo na zemlju ili su se nakrivili. Ukoliko se ne bude još nekoliko godina održavalo, borovi, korov i drugo drveće će odrasti i na groblje neće moći da se uđe.

Srpsko groblje u Eminovu Selu

Prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, srpsko groblje u Eminovu Selu nalazi se na k. p. br. 1.125, KO Eminovo Selo. Površina parcele je 3.075 metara kvadratnih. Naziv parcele je Groblje Sičina. Posjednik nepokretnosti je Srpskopravoslavna crkvena opština Tomislavgrad. Koordinate za utvrđivanja lokacije groblja su – Y:6437328, X:4844954. VRILO. Ime sela je nastalo po izvoru Vrilo. Vrilo Godina Popis u Srba u % Srba u Odnos Srbi ukupno/Srbi u i Prisoje su sela u kojima su popisa Prisoju Prisoju Prisoju Prisoju u % živjeli Srbi a ne nalaze se u ukupno Duvanjskom polju. Nalaze se 1879 0 1885 876 37 4.22 4.56 u Buškom blatu, koje, pored 1895 1073 50 4.66 4.76 Duvanjskog, Raškog i 1910 1539 59 3.83 5.26 Šuičkog polja, pripada 1921 1549 62 4.00 5.60 području opštine Duvno. 1931 1650 69 4.18 5.65 Selo Vrilo smješteno je ispod 1948 2228 2 0.09 0.25 planinskog prevoja koji 1953 1804 0 0.00 0.00 razdvaja Duvanjsko polje od 1961 2085 27 1.29 2.18 1971 1773 4 0.23 0.41 Buškog blata. Pored samog 1981 1329 0 0.00 0.00 sela, ispod brda, izvire rijeka 1991 1150 0 0.00 0.00 Ričina. To je ista rijeka koja kroz Duvanjsko polje teče pod imenom Šuica. Vrilo je najistočniji dio Buškog blata i od svih sela tog polja najbliže je gradu Duvnu, udaljeno je oko osam do devet kilometara. Oko cijelog Buškog blata nalazi se dosta sela u kojima žive Hrvati. Buško blato, koje je bilo polje na kome su zbog močvarnosti najvećim dijelom bile livade, šezdesetih godina XX vijeka pretvoreno je u akumulaciono jezero, koje je po veličini među najvećim vještačkim jezerima u Evropi. U selu Vrilu su živjeli Srbi Asići, koji su slavili Nikoljdan, i Vulići, koji su slavili Jovanjdan. Prema popisima stanovništva, samo su 1885. i 1895. godine selo Prisoje i Vrilo posebno popisani kao dva sela. U Vrilu je živjelo 18 do 19 Srba i činili su 7,58 posto stanovništva tog sela. U svim kasnijim popisima Srba je u ta dva sela bilo zajedno od 59 do 69, zadržavan je procenat na oko četiri posto. U Vrilu je procenat bio veći i u njemu je živjelo više Srba nego u Prisoju. Na posljednjem popisu prije Drugog svjetskog rata iz 1931. godine u oba sela živjelo je 69 Srba. Krajem mjeseca juna 1941. godine ustaše su sve Srbe iz sela pohapsili, ubili i u jamu na planini Kamešnici bacili. U selu nije ostao živ nijedan Srbin. Na prvom popisu stanovništva poslije Drugog svjetskog rata 1948. godine u Vrilu nije bilo Srba. Prije posljednjeg rata 1991. godine, kosti iz jame Kamešnice izvađene su i sahranjene u kosturnici koja se nalazi u porti srpske pravoslavne crkve TABELA BR. 14 POPIS STANOVN. SELA PRISOJE I VRILO 1879-1991.

u Livnu, gdje su sahranjene kosti svih Srba bačenih u jamu Kamešnicu, gdje je bilo znatno više Srba sa područja opštine Livno.

Panorama sela Vrilo, u kome su Srbi živjeli do 1941. godine

Pedeset godina poslije stradanja Srba iz sela Vrilo, u tom selu nije živio nijedan Srbin. Kuće sazidane od kamena, bez krova, preko pedeset godina odolijevale su zubu vremena i uspravno su stajale, kao da su prkosile vremenu i ljudima. Zidine od bijelog kamena krečnjaka pedeset godina blještale su na sunčevim zracima odslikavajući se u vodi rijeke Ričine, koja izvire na 50 metara od kuća. Godinama je pusti dio sela sa zidinama kuća na izvoru rijeke spomenik mrtvog sela. Te zidine su do kraja devedesetih godina dvadesetog vijeka bile istorijski spomenik hrvatskih zločina i opomena svima da se strahota više nikad ne dogodi. Ali zločini su se ipak ponovili u građanskom ratu od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Nisu se mogli ponoviti u selu Vrilu jer su Srbi iz tog sela pobijeni još 1941. godine, međutim, u sukobima 1992–1995. godine Srbi su konačno protjerani sa čitave teritorije Duvna. Jedan dio zidina sela Vrila poslije pedeset godina počeo je da se urušava, odlaskom posljednjih Srba sa tog područja kuće su počele da se ruše ili su ih porušili. Na mjestima nekih kuća ostali su tragovi temelja, a iščezla su i sjećanja da su tu Srbi nekad živjeli.

Srbi sela Vrilo sahranjivani su u isto groblje u koje su sahranjivani Srbi iz Prisoja. Groblje se nalazi na zapadnoj strani sela Prisoje, zaselak Ljubičići, na samoj obali jezera. Na tom groblju preko sedamdeset godina niko nije sahranjen, a Srbi vjerovatno nisu dolazili više od 50 godina.

Mjesto u selu Vrilo gdje su bile srpske kuće, na kome se još vide njihovi temelji

PRISOJE. Može se zaključiti da je selo ime dobilo po sunčanoj strani mjesta na kom se nalazi, a ono je na južnoj strani u podnožju planine Tušnice. Zapadno je od izvora rijeke Ričine, udaljeno od njega oko dva kilometra. Nalazi se na sjevernim obalama vještačkog jezera Prisoje. U selu Prisoju živjeli su Srbi s prezimenom Bošnjak, koji slave Nikoljdan. Iz knjiga i priča koje su se prenosile sa generacije na generaciju saznajemo da je i Prisoje i Buško blato bilo nastanjeno Srbima prije dolaska Turaka. U knji*zi ,,Hercegovina“ Jevto Dedijer navodi podatke o životu Srba u tom selu: „Važići su starinom iz Kotora, živjeli su na Ržanom, pa su radi nekog turskog zuluma jedni pobjegli u Bosnu, a drugi u Duvno. Drugi pričaju da su oni iz Crne Gore došli u Kotare. Imaju svoje stare baštine u Buškom blatu. Karani su starinom Ličani, u selo Rašćani došli su iz Prisoja (Duvno). Tačan je podatak da su Srbi u selo Rašćane, Karani, došli iz Prisoja i danas postoje dokazi o tom. U selu Prisoju, u istočnom dijelu, pod samom planinom Tušnicom usred sela postoji izvor (vrelo) koji i danas nosi ime Karanovac.“ I danas stariji ljudi pamte da su njihovi roditelji na konjima nosili žito da se melje u Karanovim mlinovima na izvoru Karanovac u Prisoju.

Srbi su u ovom selu živjeli sve do 1941. godine. Prema popisima stanovništva od 1885. do 1948. godine, u Prisoju je živjelo od tri do četiri posto Srba. Po popisu iz 1885. godine živjelo je 19 Srba, ili tri posto stanovnika sela, a 1895. godine 22, što je, takođe, tri posto. Na posljednjem popisu prije Drugog svjetskog rata, 1931. godine, stanovnici Prisoja i Vrila popisani su zajedno i tada je u njima živjelo 69 Srba. Na prvom popisu stanovništva poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine, u Prisoju je živjelo samo dvoje Srba.

„Gugl mapa“ sela Prisoja na kojoj je obilježeno srpsko groblje i označen put koji vodi

Nad stanovnicima Prisoja i Vrila u Drugom svjetskom ratu izvršen je genocid. Ustaše su sve Srbe pohapsile, pobile i bacile u jame. Kosti iz jame Kamešnice su izvađene i sahranjene u kosturnici kod srpske crkve u Livnu. Kosti iz jame Golubinke u Grabovici nisu vađene i danas je jama Golubinka grobnica Srba iz Prisoja. Iza Srba u Prisoju ostalo je srpsko groblje. Nalazi se na obali jezera Buško blato, na sjevernom dijelu, ispod naselja Ljubičići. Zaraslo je u drveće, posebno kraj ograde, tako da ono čini živu ogradu oko groblja koje se nalazi na uzvišenju na samoj obali jezera i najistureniji je dio kopna prema jezeru. Put do groblja vodi iz zaseoka Ljubičići prema jezeru, dužine je oko trista metara i na samom kraju puta je jezero. Prema groblju se skreće lijevo. Na groblju se nalazi nekoliko spomenika koji su odoljeli vremenu i još uspravno stoje kao da su postavljeni u nedavnoj prošlosti. Nasred groblja nalaze se temelji crkvice, jedne od tri najstarije crkve iz kasnog srednjeg vijeka na području Duvna. Temelji su obrasli korovom i raznim niskorastućim drvećem i šibljem, tako da ih je teško prepoznati i snimiti. U knji*zi Tanje Ribar ,,Zapadne strane u srednjovjekovnoj bosanskoj državi“ piše da su ,,još dvije srednjovjekovne crkve otkrivene arheološkim iskopavanjem u Duvnu, jedna u selu Prisoju i druga u Mesihovini. Ostaci kasnosrednjovjekovne crkve

u Prisoju, od koje su otkriveni ostaci apside i zidova, nalaze se u današnjem pravoslavnom groblju u Prisoju.“

Panorama sela Prisoja i Buškog jezera sa označenim mjestom srpskog groblja

Dva spomenika-krsta na srpskom groblju u Prisoju, dobro očuvana i stoje uspravno skoro naslonjeni jedan na drugi, kao da tu ima neke simbolike

Pored same zidine crkve odmah se primijeti krst koji se razlikuje od ostalih krstova. Na prednjem dijelu krsta uklesana je neka životinja. Prema mišljenju 98

poznavalaca arheologije, krstovi sa oslikanim životinjama spadaju u najstarije spomenike jer se pretpostavlja da su to ostaci običaja stare vjere, koju su ispovijedali prije prelaska na hrišćanstvo.

Na krstu je uklesana životinja, motivi kao i na stećcima. Kad prestaje masivnija izrada nadgrobnih spomenika u obliku ( ploča,sanduka i sljemenjaka ) stećaka /biliga pojavljuju se krstovi koji se ukrašavaju sa istim simbolima kojima su bili ukrašavani i stećci.

BALjCI. Srbi sa prezimenima Cvetić i Mišković, koji slave Lazarevu subotu, Velimir i Ćevap, koji slave TABELA BR. 15 Đurđevdan, činili su 95 posto POPISI STANOVNIŠTVA SELA BALjCI 1948-1991. stanovnika sela. U Baljcima Godina Popis Baljci Srba u % Srba u Odnos Baljci/Duvno su živjele i četiri porodice popisa ukupno Baljcima Baljcima ukupno u % Hrvata, i to u zaseoku Velimiri 1948 247 0 0 0 dvije porodice Kržanaca, a u 1953 245 0 0 0 drugom dijelu sela Markovići, i Nevistići. 1961 197 111 56.35 8.96 Krstanovići Porodice Krstanović i 1971 152 122 80.26 12.58 1981 65 59 90.77 8.79 Marković iselile su se iz sela 1991 43 40 93.02 6.94 Baljci poslije Drugog Selo Baljci pripali su opštini Duvno poslije rata. Selo Baljci prvi put svjetskog rata od 1955. do popisano u opštini Duvno 1948. godine. 1960. godine. Porodica Križanac, stariji bračni par, zadržala se u selu do početka rata 1992. godine. 99

Prema popisu stanovništva iz 1948. godine, selo je imalo oko 250 stanovnika. Poslije Drugog svjetskog rata broj stanovnika se postepeno smanjivao, glavni razlog je bila ekonomska migracija. Događaji i politička nestabilnost u Duvnu 1971. godine znatno su ubrzali napuštanje sela. Na popisu iz 1991. upisano je 43 Srba. Selo Baljci smješteno je na padinama planine Ljubuše, južno od Kupreškog, a sjeverno od Šuičkog polja. Nalazi se na planinskoj goleti bogatoj pašnjacima, gde postoje dobri uslovi za uzgoj stoke, posebno ovaca. Zbog nadmorske visine i do 1.300 metara zime su duge, pa je za prehranu stoke u tom periodu neophodno dosta hrane. U neposrednoj blizini, prema Kupreškom polju, planina Želivodić bogata je kvalitetnom šumom, pa je i sječa drveća bila jedan od izvora prihoda. Stanovnicima sela Baljci osnovno zanimanje bilo je stočarstvo. Proizvode od mlijeka prodavali su na dalmatinskom primorju.

Stara slika sela Baljci , kada su skoro sve kuće bile pokrivene drvenim daščicama (šimlom) i krovom od slame

U selu Baljci broj ovaca se kretao između 4.000 i 5.000. Vremenom se broj stanovnika smanjivao, posebno od 1971. do 1981. godine, tako da je u selu ostalo da živi oko 40 Srba, što je uticalo na smanjenje stočnog fonda.

100

Selo je sve do 1945. godine pripadalo opštini ili srezu Livno, kao i selo Šuica, u podnožju planine Ljubuše, gdje je bila mjesna zajednica kojoj je pripadalo i selo Baljci.

Panorama sela Baljci u planini Ljubuši, gdje su Srbi živjeli do 1992. godine

I susjedna sela prema sjeveru, u kupreškoj opštini, bila su sa većinskim srpskim stanovništvom. Na početku građanskog rata od 1992. do 1995. godine u Baljcima su živjeli skoro samo Srbi. U popisu iz 1991. godine bilo je samo troje Hrvata, od kojih je dvoje staraca dočekalo posljednji rat u selu. Prije početka i prvih dana rata Srbi su izbjegli najviše u Srbiju, gdje su se stalno naseljavali od početka 1971. godine, i to uglavnom u okolini Beograda, Zemuna i Batajnice. Selo Baljci je, kao i ostala sela oko Duvna u kojima su živjeli Srbi, ostalo bez Srba. Ustaše su početkom posljednjeg rata u Baljcima zapalile sve srpske kuće. Od staraca, koji nisu uspjeli da pobjegnu, troje su zarobili, a dvije starice ubili. U selu Baljci ostale su samo zidine, koje će se vremenom urušiti i zametnuti trag da je tu nekad neko živio. U Baljcima su ostala samo groblja. Selo je imalo dva zaseoka koja su udaljena od 500 do 1.000 metara. U istočnom zaseoku živeli su Velimiri, a u zapadnom Miškovići, Cvijetići i Ćevapi. Svaki zaselak je imao i svoje groblje. Selo je u planini, na velikoj nadmorskoj visini sa dosta sniježnih padavina, koje se dugo zadržavaju. U toku zime stvaraju se veliki sniježni nanosi i otežano je kretanje. Vjerovatno je i to razlog što u selu postoje dva groblja. Nemoguće je bilo zimi sahranjivati daleko od kuća. Groblja su ograđena, ali u planini više nema ni ljudi ni stoke, ni divljači, pa

101

ograda groblja više nije neophodna. Groblje posjećuju potomci koji još obilaze svoj zavičaj. Kako je već navedeno, u selu Baljci postoje dva srpska groblja. Jedno je u zaseoku Cvetići, a drugo u zaseoku Velimiri. Srpsko groblje u Velimirima, prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, nalazi se na k. p. br. 595, KO Baljci, površine 869 kvadratnih metara. Naziv parcele je Velimirsko groblje. Koordinate za lokaciju groblja su – Y:6437657, X:4852983.

Baljci poslije rata 1992–1995, ostale samo zidine; Srbi izbjegli i deportovani, kuće zapaljene

Srpsko groblje u zaseoku Cvetići nalazi se na k. p. br. 506, površina groblja je 977 metara kvadratnih. Naziv parcele je Cvetića groblje. Posjednik oba groblja je DS Skupština opštine Tomislavgrad. Koordinate za lokaciju groblja su – Y:6437480, X:4853386. CRVENICE. Selo Crvenice nalazi se na jugoistoku Duvanjskog polja. U njemu žive samo katolici. Malo je Srba u Duvnu znalo da su tu prije dolaska Turaka živjeli Srbi. O tome je pisao Jevto Dedijer u knji*zi „Hercegovina“: ,,Milisavi znaju da je cijela Crvenica bila njihova i danas je tamo njihovo pravoslavno groblje. Turci su im oteli zemlju i raselili ih. Ima ih u Lipi šest kuća, u Eminovu Selu jedna kuća i u Rašćanima dvije kuće. Vukovići su veoma davno došli iz Kolašina i živjeli u Crljenicama, gdje su imali svoju zemlju. Ima ih i u Županjcu, po Bosni i u Mandinu Selu dvije kuće.“ „Tako, zna se da su živjele ove pravoslavne porodice: u Crljenicama Vukovići, Drašci, Milisavi, Pivčevići; u Bukovici Perinovići, u Prisoju Bošnjak; u Cebari Zelen i Vitezović.“ 102

Srpsko groblje u selu Crvenice

I ova saznanja o selu Crvenice kazuju koliko je značajno da se neki istorijski događaji zapišu. Kad smo se odlučili da istražujemo i da saznamo što više pojedinosti koje su do sada zapisane o Srbima u Duvnu, nismo mogli ni pretpostaviti da ćemo doći do saznanja, između ostalog, i o selu Crvenice, u kom smo bili više puta i prolazili pored pravoslavnog i katoličkog groblja, koja se nalaze jedno pored drugog. Nismo znali da u tom selu postoji srpsko groblje.

Omeđeni srpski grobovi sa ogromnim stijenama u selu Crvenice 103

Često smo slušali priče i čitali tekstove u kojima se osporava da su Srbi starosjedioci u Duvanjskom polju i da su, ne samo u Duvno, došli sa Turcima. Groblje u Crvenicama jedan je od mnogo dokaza da su Srbi na prostoru Duvanjskog polja živjeli nekoliko vijekova prije dolaska Turaka. Oba groblja su na istoj parceli, dijeli ih samo zid, kao da su bili cjelina. Hrvatsko groblje je ograđeno, a srpsko nema nikakve ograde, na njemu ima nekoliko žbunova lijeske. Groblje se ne kosi, pa pošto nije ograđeno, po njemu se napasa stoka.

Dva krsta, dobro sačuvana, na srpskom groblju u selu Crvenice i poslije preko 600 godina stoje uspravno

U Duvnu su do posljednjeg rata živjeli potomci Milisava i Vukovića iz sela Crvenice. Pokušali smo da saznamo od njih o njihovim precima. Stariji su rekli da su čuli da postoji groblje, ali su znali da su u selu Crvenice na vrelu Miljacka postojali Milisavljevi mlini i da se i danas to mjesto tako zove. Groblja i spomenici najduže odoljevaju vremenima, režimima, osvajačima... Krstovi na groblju u Crvenicama i danas uspravno stoje i stoljećima odoljevaju ne samo vremenu već i zaboravu. Na krstovima nema tragova slova, jer su vremenom nestala, pa je nemoguće utvrditi nad čijim grobom stoje. Pored srpskog groblja sa zapadne strane je asfaltirani put, koji vodi ka ulazu u katoličko groblje. Na nekoliko metara prije ulaza, sa zapadne strane puta, uspravno 104

stoje dva krsta na srpskom groblju, koji su od klesanog kamena i kao čuvari bdiju nad grobljem. Na groblju ima nekoliko većih i manjih krstova, od kojih su neki već pali na zemlju. Karakteristično je da su oko nekoliko grobova poređani veliki kameni blokovi koji obilježavaju grobno mjesto. Toliki kameni blokovi rijetko se mogu naći na drugim grobljima. Vjerovatno da sveštenici Srpske pravoslavne crkve nisu znali da u selu Crvenice postoji srpsko groblje. U katastru i skicama koje su rađene posle avionskih snimanja parcela na kojoj je groblje nije obilježena po novom predmjeru. Parcela je upisana u starim katastarskim knjigama i po starim brojevima vodi se pod brojem 565 KO PS Crvenice, površine 356 kvadratnih metara, KO PS. Kako vijekovima niko od Srba nije posjećivao ni na bilo koji način održavao vezu sa grobljem, parcela na kojoj se ono nalazi u zemljišnim knjigama knjižena je na ime porodice Radoš i označena kao pašnjak. Podaci koji su upisani u katastre u odnosu na zemljišne knjige (gruntovnice) različiti su. Prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, srpsko groblje u selu Crvenice nalazi se na katastarskoj parceli (k. p.) br. 2.173, KO Crvenice, groblje je površine 785 metara kvadratnih. Naziv parcele na kojoj se groblje nalazi je Brig. U katastru je kao posjednik parcela Krainović Bože Mara.

Katastarski snimak sela Crvenice, na kom je označeno srpsko groblje

Često se podaci o nepokretnostima katastra i gruntovnice ne slažu. Gruntovnica vodi vlasništvo nad nekretninama, a vlasnički odnosi se često ne razgraničavaju godinama. U katastru se redovno evidentiraju sve promjene

105

posjednika nekretnine, pa su podaci iz katastra sa stanovišta posjeda i površina vjerodostojniji. Koordinate za utvrđivanje lokacije groblja u Crvenicama su – Y:6445406, X:4827373. KOLO. Da su pravoslavni Srbi nekada živjeli u duvanjskom selu Kolo, naselju koje se pominje u srednjem vijeku, svjedoči i pravoslavno groblje u ovom mjestu. Duvanjski sveštenik fra Anđeo Nuić pisao je o jednom fratarskom grobu na groblju u Kolu. Prema njegovim navodima, koji se zasnivaju na pričama starijih ljudi, za vrijeme turske vladavine u duvanjskoj čaršiji nije bilo dopušteno sahranjivanje hrišćana. Katolici i pravoslavni navodno su imali groblje u selu Kolo. Zbog veličine pravoslavnog groblja u selu Kolu pretpostavlja se da ono nije služilo samo za pokop pravoslavnih iz Županjca za vrijeme turske vladavine. Groblje je pored katoličkog postojalo znatno prije dolaska Turaka i na njemu se nalazi jedan stećak. Pravoslavno groblje u selu Kolo, za koje je malo Srba iz Duvna znalo, nalazi se sjeverno na uzvišenju iznad sela, neposredno uz katoličko groblje, u kom su zasađeni borovi. Vjerovatno su oba groblja bila na jednoj parceli. Na katoličkom groblju je nekoliko pravoslavnih krstova. Vrlo je moguće da je prilikom ograđivanja groblja zahvaćen dio pravoslavnog groblja ili je groblje prošireno.

Katastarski snimak sela Crvenice, na kom je označeno srpsko groblje

Srpsko groblje u selu Kolo površine je 2.040 kvadratnih metara. Uknjiženo je kao društvena svojina. Nalazi se na parceli br. 167, ZK uložak br. 125 KO Kolo.

106

Srpsko groblje u selu Kolo: vide se rijetki, ali oštećeni krstovi-spomenici 107

Srpsko groblje nije ograđeno. Ograda je nekad postojala jer ima tragova porušenih kamenih zidova. Nema krstova koji stoje uspravno, neki su nagnuti, a neki oboreni i zbog mraza oštećeni. Na jednom krstu može se pročitati ćirilični natpis. Pošto se groblje ne kosi, ne vide se svi krstovi.

Jedan od rijetkih krstovaspomenika na srpskom groblju u selu Kolo, oštećen i u poluuspravnom položaju

Prema katastarskim podacima opštine Tomislavgrad, srpsko groblje u selu Kolo nalazi se na k. p. br. 486, KO Kolo. Površina parcele, groblja je 2.249 kvadratnih metara. Naziv parcele je Rudine. Posjednik nekretnine je DS Skupština opštine Tomislavgrad. Koordinate za utvrđivanje lokacije groblja su – Y:6437342, X:4840711. JAME Pored grobalja u kojima počivaju Srbi iz Duvna i okoline, postoji i pet jama koje su srpska groblja i nad kojima su duvanjske ustaše ubijale duvanjske Srbe, a potom njihova tijela ubacivale u te prirodne jame duboke od 50 do 100 metara, a neke su i dublje. U te krajiške jame, koje se nalaze u planinama oko Duvanjskog polja, bačeno je, prema utvrđenim spiskovima, 259 Srba. Jame u koje su bačeni duvanjski Srbi predstavljaju groblja i svjedoče o zločinima nad srpskim narodom. Kaurska jama se nalazi u planini Pakline, iznad sela Mokronoge. Udaljena je 5,5 kilometara od raskrsnice magistralnog puta Šuica – Tomislavgrad i lokalnog puta Mokronoge – Ravno – Prozor. Jama je na lijevoj strani zapadno od puta udaljena oko 120 metara. Može se locirati i sa druge strane navedenog puta, od Ravanjskog polja prema Duvnu. Od raskrsnice puta kod Smiljanića staja, na početku Ravanjskog polja, udaljenost od jame iznosi 5,7 kilometara. Ustaše su ubile i, prema poznatom spisku žrtava, u jamu bacile 25 Srba iz sela Mokronoge i Duvna.

108

Каурска јама у планини Паклине са широм околином

Katastarski snimak KO Mokronoge sa označenom parcelom na kojoj se nalazi Kaurska jama

Jama i postolje porušenog spomenika pored jame mogu se vidjeti sa puta. Srušeni spomenik podignut je 4. jula 1971. godine. Spomenik, tačnije spomen-ploča, bio je izrađen od crnog granita i na njemu su bila ispisana imena, prezimena, ime oca i godina rođenja žrtava. Spomen-ploča i postolje na kome se spomenik nalazio su porušeni, ploča razbijena, a njeni komadi razbacani oko spomenika. Jedan broj dijelova ploče bačen je na betonirano grotlo jame. Jama je betonirana šezdesetih godina dvadesetog vijeka. 109

Betonirano grotlo Kaurske jame Grotlo Kaurske jame u planini Pakline i porušeni spomenik pored

Jama Lisičarka se nalazi u planini Grabovici iznad sela Cebara, od kojeg je udaljena oko dva kilometra vazdušnom linijom. Do jame se može doći vozilom lokalnim putem, koji ide od magistralnog puta Duvno – Prisoje od sela Vrilo, preko naselja Drmića staja i dalje planinom prema selu Cebara, autom do kraja puta, koji je makadam, dužine 5,3 kilometra. Od kraja puta, prema jugoistoku, može se pješke doći do jame, udaljene oko 1,2 kilometra. Do jame se može doći i sa druge strane vozilom od Donjeg Brišnika putem prema selu Gornji Brišnik i dalje vozilom do jame Slipice, a dalje pješke putem prema zapadu još oko dva kilometra. Treći i najkraći put je pješke od sela Cebara preko brda u planinu do jame koja je od kamenoloma u selu Cebara udaljena oko 2,5 kilometara vazdušnom linijom. Jama Lisičarka, prema katastarskim podacima, nalazi se na KO Cebara, k. p. br. 234/1, zvanoj Grabovica. Navedena parcela je pašnjak površine preko 20 hektara, u vlasništvu Šumske uprave. Bliža lokacija jame je k. p. br. 66, zvana Ripišće, od kog je jama udaljena 32 metra prema jugoistoku. Koordinate za lokaciju jame Lisičarke su: Y:6434886 i X:4833745. U jamu Lisičarku ustaše su, prema poznatim podacima, bacile 14 Srba, od kojih je jedan izišao, tako da je u jami 13 Srba, čije kosti nisu izvađene.

110

Put na „Gugl mapi“ koji vodi do jame Lisičarke

Planina Grabovica na „Gugl mapi“ iznad sela Cebara, na kojoj je označeno mjesto na kom se nalazi jama Lisičarka

Katastarski snimak KO Cebara , na kojoj je označena lokacija jame Lisičarke i parcela br. 66 pored koje se jama nalazi

111

Spomen-ploča žrtvama iz sela Prisoja, bačenih u jamu Golubinku 1941. godine, koja se nalazi pored sela Grabovica

Jama Golubinka je na planini Grabovici, u blizini sela Grabovice, nedaleko od magistralnog puta Tomislavgrad – Split. U nju je bačeno 16 Srba iz Prisoja. Jama je betonirana i SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) sela Grabovice je 1983. podigao spomen-ploču, na kojoj su ispisana imena i prezimena, godine rođenja, kao i imena oca žrtava. Spomen-ploča je pala i pokrivena je šutom. U knji*zi Duvanjski žrtvoslov na strani 296. opisano je mjesto odnosno lokacija jame Golubinke: U Grabovici, nedaleko od suvremene asfaltne ceste, nalazi se jama Golubinka. U tu su jamu ustaše ('nastaše') ubacili 16 srpskih civila iz sela Prisoja u srpnju 1941. Jama je 1971. zavaljena naveženim materijalom (kao i Slipica iznad Gornjeg Brišnika) te je na rubu jame postavljena spomen-ploča, pisana ćirilicom, s imenima pobijenih. U novije je vrijeme ta ploča odvaljena i upala na poravnato tlo u nekadašnjoj jami. Ipak, nije uništena i na njoj se može pročitati: 'Na ovom mjestu jula 1941. godine domaći izdajnici i sluge okupatora ustaše na zvjerski način ubaciše 16 ljudi, žena i djece.' Zatim slijede njihova imena...“ Kordinate pećine (jame) Golubinke Latitude: 43° 39' 3.5" (43.651°) north Longitude: 17° 5' 0.1" (17.0834°) east Kordinate po rip metodu ,Y:6426466; X:4834451

112

Na „Gugl mapi“ označena lokacija parcele na kojoj se nalazi jama Golubinka u kod naselja Golubinka , koja je od raskrsnice prema crkvi u Grabovici udaljena 0,5 kilometra

Jama u Tuščića gaju snimljena 1991. godine prilikom vađenja kostiju iz te jame. Na spomen-ploči piše „Ustaške sluge fašističkog okupatora su 30. jula 1941. godine na ovom mjestu na zvjerski način streljali i bacili u jamu 250 žena, djece i staraca iz Golinjeva i Prisoja. U znak sjećanja na ove žrtve fašističkog terora spomen-ploču podiže Mjesna organizacija SUBNOR-a Podhum, septembra 1962. godine 113

Tuščića jama se nalazi u Tuščića gaju na planini Kamešnici, nedaleko od sela Podgradina, uz asfaltni put koji vodi od Livna za Trilj, Sinj i Split uz sam rub Buškog blata. Grotlo ove jame, čija je dubina 52 metra, imalo je dosta uzak otvor, 3 h 3,5 metara. U nju je krajem juna 1941. bačeno 78 Srba iz Prisoja i Vrila. Kosti iz ove jame izvađene su 1991. godine i sahranjene u zajedničku kosturnicu kod srpske pravoslavne crkve u Livnu. Nad kostima je nađen sloj kamena koji je bačen preko žrtvi, oko 7,6 metara debljine. Pomen i ekshumacija održani su 1991.

Fotografija snimljena 1991. godine nad jamom u Tuščića gaju, vađenje kostiju iz jame. Na snimku Srbi iz sela Rašćani, Važić Božo i Karan M. Slobodan lijevo i Karan S. Rade na kraju desno

Fotografija snimljena 1991. godine, objavljena u knji*zi „Ognjena Marija Livanjska“

114

Jama Slipica se nalazi na planini Grabovici, udaljenoj oko 1,6 kilometara južno od sela Gornji Brišnik. Do jame se može doći vozilom putem koji vodi od Donjeg Brišnika preko planine Grabovice do Gornjeg Brišnika, oko tri kilometra, i dalje putem kroz selo preko polja prema jugu do brežuljka na kojem se jama nalazi, koji je od raskrsnice u selu Gornji Brišnik udaljen 1,6 kilometara. Jama je od navedenog puta odaljena oko 30 metara.

BETONIRANO GROTLO JAME SLIPICE Slika grotla jame Slipice i sela Gornji Brišnik, pored kojeg se jama nalazi

U jamu Slipicu, prema poznatom spisku žrtava, bačeno je 129 Srba iz sela Cebara. Jama se prema katastarskim podacima nalazi na području KO Gornji Brišnik, parcela na kojoj se nalazi nije označena jer je sav taj prostor pašnjak i nije parcelisan. Jami je najbliža k. p. br. 1.282, zvana Slipica, koja se nalazi preko puta jame i od nje je udaljena 55 metara. Koordinate za lokaciju jame, utvrđene na osnovu podataka sa sajta katastra FBiH su –Y:6435145, X:4832441. VAĐENjE KOSTIJU IZ JAME SLIPICE Vađenje kostiju iz jame Slipice organizovao je Stevo Zelen Pipica, koji je jedini poslije rata živio u selu Cebara. Prema izjavi svjedoka koji su učestvovali u vađenju kostiju, dilema je da li je to bila 1965. ili 1966. godina. U organizaciji vađenja kostiju, pored Pipice, učestvovali su uglavnom Srbi čija je rodbina bila bačena u jamu, a koji su živjeli u Lipi, Kongori, Rašćanima, Eminovu Selu, Duvnu i Putincima u Sremu. Iz Putinaca su bili Simo Zelen, Obren Zelen, Mirko Zelen i Luka Stanišić. 115

Da bi pokrenuo postupak vađenja kostiju, Stevo Zelen Pipica morao je organizovati ispitivanje jame kako bi se moglo organizovati vađenje kostiju.

Snimak „Gugl mape“ na kom je označen put koji vodi od sela Donji Brišnik do jame Slipice sa podacima o udaljenosti sela do jame

Ispitivanje je izvršeno u ljeto 1964. ili 1965. godine. U jamu je spušten Bilanović Save Ilija iz Mandina Sela. U organizaciji i prisustvu ispitivanju jame Slipice učestvovala su šestorica Srba. Ilija je iz jame izvadio lobanju koja je poslužila kao dokaz da je jama ispitana i da je vađenje kostiju moguće. Ilija je imao rodbine koja je stradala – njegova tetka, majčina sestra, sa celom porodicom bačena je u tu jamu.

Katastarski snimak KO Gornji Brišnik, sa označenim putem koji vodi od Gornjeg Brišnika do Banovića staja, pored kog je označeno mjesto gdje se nalazi jama Slipica

Poslije ispitivanja jame i vađenja jedne lobanje, Stevo Zelen Pipica otišao je u Komitet radi obezbjeđivanja saglasnosti da se odobri vađenje kostiju. U Komitetu su

116

osporavali mogućnost vađenja kostiju, ali kad je Stevo predočio dokaze o ispitivanju jame, krenulo se u postupak davanja odobrenja za vađenje kostiju. Vađenje kostiju iz jame Slipice obavljeno je naredne 1965. ili 1966. godine. Organizacija vađenja kostiju bila je u polutajnosti. O terminu vađenja nije bila obaviještena šira javnost ni većina srpskog stanovništva. Kosti su u jamu stavljane u vreće i one su izvlačene konopcem. Kad su izvučene iz jame, vreće nisu otvarane niti su čišćene od zemlje, a lobanje nisu brojane. Vreće su odmah stavljane na zaprežna kola i transportovane do groblja u selu Cebara. Prema izjavama svjedoka, najvjerovatnije je da kosti svih stradalih Srba u toj jami nisu izvađene niti je utvrđivan broj izvađenih niti su vršene bilo kakve stručne analize i obdukcije. Da je vađenje kostiju vršeno u nekoj polutajnosti i užurbano dokaz je to što su kosti pokopane na brzinu, istog dana kad su i izvađene, bez prisustva sveštenika i bez vjerskih običaja. Izjava Ilije Bilanovića Rođen 1936. godine u Mandinu Selu. Ja sam, ne mogu da se sjetim koje godine, ali je to bilo godinu dana prije nego što sam otišao u Beograd, gdje sam se zaposlio u policiji, učestvovao u ispitivanju jame Slipice, gdje su bačeni Srbi iz sela Cebare 1941. godine, tu je stradala moja tetka sa porodicom. U organizaciji ispitivanja jame bilo je nas šestorica, davno je to bilo, ali se sjećam da je pored mene i Steve Pipice bio i Ilija Zečević Živac. Prosjekli smo otvor na betonskoj ploči dimenzije 50 sa 60 centimetara, jer je otvor jame bio zabetoniran. Spušten sam sa tri konopca u jamu. Zaustavio sam se na dubini oko 30 metara. Spustio sam se na dno kao na jedno ostrvce. Jama je bila dole široka i proširenje je bilo na stranu i u dubinu u obliku pećine. Nisam se dalje spuštao prema proširenju u dubinu, jer je to bilo dovoljno saznanje da se do kostiju može doći. Koliko sam mogao baterijskom lampom da ocijenim, bilo je to dalje udubljenje tri, četiri metra. Sjećam se da je u polju bilo dosta vode, možda je bilo proljeće. Ja sam ručao kod Pipice u Cebari i sa njegovim konjem Zekanom preko polja vratio sam se kući u Mandino Selo. Ilija je izjavu dao telefonom 1. maja 2015. godine. Izjava Mirka Zelena iz Batajnice, Srbija Ja sam bio jedan od organizatora vađenja kostiju iz jame Slipice koja se nalazi iznad Gornjeg Brišnika, opština Duvno, u koju je bačena moja rodbina, moje komšije i prijatelji iz sela Cebara. 117

Glavni organizator bio je Stevo Zelen Pipica, a ja sam učestvovao i u finansiranju vađenja kostiju. U to vrijeme prodao sam jednu njivu i dao sam dosta para od te njive Stevi. Stevo je organizovao i ishranu ljudi koji su bili na vađenju kostiju iz jame.

Fotografija snimljena prilikom vađenja kostiju iz jame Slipice, koje je obavljeno 1965. godine

Znam da je prije vađenja kostiju Stevo organizovao da se neko spusti u jamu i utvrdi da li je vađenje moguće. On se dogovorio sa Ilijom Bilanovićem, koji je iskazao spremnost da se spusti u jamu i izvrši ispitivanje jame. Ispitivanje je izvršeno prije vađenja kostiju, ali ne znam koliko prije početka vađenja. Znam da je Ilija iz jame izvadio jednu ili dvije lobanje. Stevo je lobanje do vađenja kostiju čuvao kod svoje kuće. Ja se sad ne mogu sjetiti koje je to godine bilo. Znam da sam iz Putinaca stigao u Cebaru. Tog dana me je policija odvela u SUP u Duvno, ne znam zbog čega. Možda je neko prijavio da sam ja nekontrolisana osoba, prgave naravi i da imam oružje. Tu su me držali dva, tri sata, vodili su me i u Komitet, dobio sam utisak kao da vađenje kostiju nije ni prijavljeno ili nije bilo odobreno, ili je bilo u tajnosti. Poslije nekih konsultacija predsjednik Komiteta bio je razuman čovjek i rekao mi je: „Idi ti i izvadite kosti kako ste planirali i niko vas ne smije dirati.“ Koliko se sjećam, u vađenju kostiju učestvovali su: ja, Simo Zelen i Luka Stanišić iz Putinaca i Obrad Zelen iz sela Žarkovac, Srem, Srbija. Bilo je ljudi iz Rašćana, Božo Karan Perković, Pero Važić Ninić. Bilo je ljudi iz grada, Eminova Sela, Lipe. Kod jame su dolazile i neke žene. Kako sam rekao, stalno je bio prisutan Stevo Pipica i njegova Mara Kaurka. Bilo je prisutno nekoliko žena koje su rođene u Cebari ili su bliža rodbina bačenih u jamu. 118

Prvi dan u jamu je sišao Luka Stanišić Lukšić. Tog prvog dana samo je on u jami stavljao kosti u vreće, koje tog dana nisu vađene. Mi smo Luku novčano nagradili za njegovu hrabrost i smjelost da se spusti u jamu. Sljedećeg dana Luka Stanišić je ponovo sam sišao u jamu i poslije nekoliko sati rada u jami tražio je da iziđe na površinu da se odmori. Poslije odmora sa njim je spušten i Luka Bošnjak. Nakon njihovog ponovnog silaska u jamu, počelo je izvlačenje kostiju. Tog dana organizovana je sahrana kostiju na groblju u Cebari. Prisutna je bila i delegacija iz grada. Sahrani su prisustvovali i ljudi iz sela Cebare i Brišnika. Zelen Mirko, Batajnica, 25. aprila 2015. godine

Fotografija snimljena prilikom vađenja kostiju iz jame Slipice, koje je obavljeno 1965. godine

Izjava Nikole Milisava Ja sam rođen u selu Lipa, opština Duvno, 1942. godine. U Lipi sam živio do 1968. godine. Iz armije sam došao u septembru 1964, a po mojem sjećanju kosti iz jame vađene su naredne, 1965. godine. U vađenju kostiju iz jame učestvovali su većinom Srbi koji su imali bližu rodbinu koja je bačena u Slipicu. Od moje bliže rodbine u jamu su bačeni moja tetka Ruža i njen sin Nikola, po kome sam dobio ime, i njene dvije ćerke Joka i Bojka i tetak Božo. Pored njih imao sam i druge rodbine koja je završila u toj jami.

119

Osim mene iz sela Lipe, i moji stričevići imali su dosta rodbine bačene u jamu Slipicu. Njihova majka je iz Cebare. Tako je nas nekoliko Srba iz Lipe učestvovalo u vađenju kostiju iz jame u koju je pobacana naša bliža rodbina. Po dogovoru sa svojom braćom od strica Mijom i Božom i Novicom Zečević iz Kongore, krenuli smo ujutro zaprežnim kolima od Lipe preko polja do Donjeg Brišnika, prema dogovoru sa organizatorima vađenja kostiju iz jame Slipice, koja se nalazi na planini Grabovici, mjesto skupljanja je kafana „Kod Ćerdušića“. Tu su nas sačekali Stanišić Luka i Zelen Simo (iz Putinaca), Mirko Zelen ( iz Batajnice), Božo Karan Perković iz Rašćana i Luka Bošnjak Šepušin. Tu smo popili piće i zaprežnim kolima krenuli prema Gornjem Brišniku ka jami Slipici. Došli smo do jame, tu smo zatekli čoveka, koji je tu bio kao stručnjak iz rudnika Tušnica. Od milicionera koji je vršio obezbjeđenje saznali smo da je upravo taj čovek bio jedan od zločinaca koji je bio nad jamom kad su bacali ljude čije kosti vadimo. Ubrzo poslije našeg dolaska on se odjednom izgubio. Kad smo stigli do jame, tu smo zatekli još Srba iz drugih sela i grada i počeli smo sa radom zbog kojeg smo i došli. Koturača je bila postavljena na fosnama koje su bile preko jame. Luka Stanišić je bio spreman za spuštanje u jamu, ali pošto nismo bili sigurni u koturaču, i nas četvorica smo držali kanap za spuštanje. Sa njim smo stalno bili u kontaktu. Šta je god Luka tražio, mi smo mu spuštali, većinom je tražio džakove. Prvi dan nismo izvlačili džakove. Uveče smo otišli svojim kućama. Sutradan smo se opet sastali u istoj kafani i krenuli ka jami. Nastavili smo posao, Luka je opet sišao u jamu, a za njim i Luka Bošnjak. Taj dan smo izvlačili džakove sa kostima i stavljali ih na zaprežna kola. Kad smo obavili taj posao, došla je naredba da će se kosti istog dana sahraniti. Nažalost, to smo i učinili bez naroda i bez vjerskih običaja. Na sahrani je bilo samo nas petnaestak do dvadesetak ljudi zajedno sa opštinskom delegacijom. Prisutan je bio predsednik opštine, koji je održao kraći govor, u kom nije spomenuo ustaše koje su to zlo učinile, samo je spomenuo fašiste. Tu smo se mi strašno potresli, jer nije pomenuo one koji su zločin počinili. Dok smo bili nad jamom, imali smo posetioce koji se nisu setili da donesu ni flašu pića za pokoj duši onih koje treba da sahranimo poslije dvadeset i pet godina. Mi koji smo radili dogovorili smo se da ćemo doneti piće i pečenje sledećeg dana kad bude sahrana, ali pošto su nas naterali da ih sahranimo istog dana, to nismo ni učinili. Kako sam već rekao, sahrana je obavljena bez ikakvih pravoslavnih običaja i bez prisustva sveštenika. Najviše smo bili razočarani kad su nam Luka Stanišić i Luka Bošnjak rekli da nisu sve žrtve izvađene. Na dnu jame ima i druga provalija, koja je bila par metara

120

udaljena pod velikim padom. Nije bilo nikakve šanse da se u to vreme neko spusti u drugu provaliju. Luka Stanišić zvani Lukšić je mnogo hrabar čovek, dok nam je to govorio, suze su mu tekle niz lice, sastajale se na bradi i padale na zemlju. Tako je slično bilo i sa nama ostalima koji smo učestvovali u tom teškom poslu, koji nismo u potpunosti mogli do kraja da završimo. Lukšić je čak prokomentarisao događaj riječima: „Kad sve nismo mogli da završimo, bolje da nismo ni počinjali ovaj posao.“

„Gugl mapa“ opštine Duvno, na kojoj su označene lokacije jama u koje su ustaše bacile Srbe 1941. godine

Teško je utvrditi od koliko ljudi su izvađeni posmrtni ostaci. Džakovi koji su punjeni u jami na površini nisu otvarani, lobanje nisu brojane, niti je vršena bilo kakva stručna analiza posmrtnih ostataka. Nikola Milisav, Pazova, 18. aprila 2015. godine STANjE OBILjEŽJA MASOVNIH GROBNICA – JAMA Razloge za pisanje jedne monografije o Srbima Duvna napisao sam u Predgovoru knjige. U želji da u knji*zi obuhvatim što više sadržaja i tema o životu Srba u Duvnu i da opišem sve tragove njihovog postojanja, bilo je neophodno da što podrobnije označim objekte, groblja, crkve, spomenike i, nažalost, jame u kojima počivaju mnogi koji nisu umrli prirodnom smrću, to jest život su skončali nasilno u ratnom vihoru, i to na način koji nije zabilježen u ratovima koji su vođeni kroz cijelu istoriju ljudskog roda. Zbog toga jame istovremeno predstavljaju i mjesto zločina i groblje srpskog naroda u Duvnu. Jame koje je priroda stvorila u kraškim planinama oko Duvanjskog polja, čije se dubine kreću od 30, pa i do preko 100 metara, iskorištene su kao masovne grobnice za ubijene Srbe. U tih pet prirodnih provalija u Duvnu ustaše su 1941. godine ubile i u njih bacile oko 300 Srba sa područja opštine Duvno (Tomislavgrada). 121

Nastojao sam da se u knji*zi o Srbima Duvna što detaljnije i sadržajnije napiše o jamama koje su masovna grobnica i mjesto zločina i stradanja duvanjskih Srba. Da se označi lokacija svake jame, tako da se na osnovu opisa, fotografija, mapa i skica do njih može doći i da se mjesto zločina nikad ne zaboravi. Bez navedenih podataka o jamama knjiga o Srbima Duvna bila bi manjkava, a mogućnost zaborava mjesta zločina izvjesna. Zbog svega navedenog bilo je neophodno da se ta mjesta stradanja i počivanja Srba u knji*zi opišu što sadržajnije i slikovitije, kako tekstom, tako i fotografijama. Bez tog opisa i tog sadržaja knjiga o Srbima Duvna bila bi „sakata“, a istorija Srba nepotpuna. Nažalost, taj posao nisam uspio da uradim u potpunosti kako sam želio. Za to postoje i objektivni i subjektivni razlozi. Od stradanja Srba koji su završili u jamama prošlo je preko sedamdeset godina. Dosta Srba koji su znali gde se jame nalaze više nema, a oni koji su još živi zbog starosti do jama ne mogu da dođu. Srbi su iz Drugog svjetskog rata 1945. godine izišli kao pobjednici, poslije rata podržavali su komunističku vlast, u kojoj su neki i učestvovali, a većina ju je podržavala. I pored toga, sva ta stratišta srpskog naroda su zapustili, nisu adekvatno obilježili. Jame i druga stratišta srpskog naroda bili su tabu-tema, sa željom da se, zarad zajedničkog života, mjesto zločina i počivanja žrtava zaboravi. Zbog takve politike malo je Srba i znalo gdje se te jame nalaze, pa ima slučajeva da djeca ne znaju gdje su jame u kojima su završili njihovi očevi. Da bi došli do svih lokacija jama, Udruženje „Srbi Duvna“ uputilo je 10. novembra 2014. zahtjev Povjereništvu za istragu zločina rata i poraća i obilježavanja grobljišta svih žrtava da nam pomogne da dođemo do svih jama i na primjeren način ih obilježimo. Od udruženja nikad nije stigao nikakav odgovor. I pored svih opstrukcija i nepoznanica uspjeli sam do nekih jama doći. Ima nas Srba koji smo znali gdje se neke jame nalaze. Neki su do tih saznanja došli baveći se lovom i u lovu su dolazili do jama u planini Grabovici. Neki su do tih saznanja došli prilikom vađenja kostiju iz jame Slipice kod Gornjeg Brišnika 1966. godine, u kojem su učestvovali. Pored navedenih saznanja, za lokaciju jama koristili smo fotografije snimljene kod jame Slipice kad su iz nje vađene kosti, na kojima se pored jame vidi i šira okolina. U Duvanjskom žrtvoslovu objavljena je slika jame Slipice i na toj fotografiji se može vidjeti okolina jame. Na osnovu fotografija, ličnih saznanja o jamama i pomoću „Gugl mape“ i portala katastra FBiH, uspjeli smo da lociramo tri jame i dođemo do njih. Obilaskom jama vidjeli smo da su zapuštene, zarasle u šipražje i korov. Pored jama nema ni spomenika ni drugog obilježja koje označava groblje ili masovne grobnice žrtava rata. Sve jame su betonirane. Kod Kaurske jame u Paklinama spomenik žrtvama koji je podignut 1971. godine je porušen, granitna ploča sa ispisanim imenima žrtava razbijena, a njeni dijelovi razbacani oko porušenog spomenika. Neki su bačeni na betonirano grotlo jame. 122

Do jame Golubinke, koja se, prema pričama, nalazi u neposrednoj blizini sela Grabovica, nismo znali i nismo mogli doći. Niko od Srba sa kojima smo kontaktirali nije znao gdje se ta jama nalazi. Sa područja Prisoja i Vrila nije bilo preživjelih Srba, a i rodbine je bilo malo, pa je i to jedan od razloga što se o toj jami malo zna. Pokušali smo da neke informacije o jami Golubinki, koja se nalazi u blizini sela Grabovica, dobijemo od nekih Hrvata za koje smo pretpostavili da znaju gdje je, ali odgovor je uvijek bio negativan. Imali smo utisak da na to pitanje gledaju sa podozrenjem, a možda su se i plašili da se u to upuštaju. U knji*zi Duvanjski žrtvoslov objavljena je slika spomen-ploče kod jame Golubinke, koja je u ležećem položaju, što znači da je oborena. Na ploči se mogu pročitati imena 16 žrtava Srba iz sela Prisoja koji su tu bačeni. Jama u Tuščića gaju nalazi se na teritoriji opštine Livno. Srbi koji su bili kod jame prilikom vađenja kostiju 1991. godine žive u Americi, tako da ni do te jame nismo mogli doći, a ne postoje drugi pokazatelji, izuzev naziva mjesta – gaja u kojem se jama nalazi. Postoje slike jame, nastale 1991. godine, gdje je nad jamom uslikana skela koja je služila za vađenje kostiju i pored se vidi granitna ploča na kojoj je naveden samo podatak o približnom broju žrtava i sa kog područja su žrtve koje se tu nalaze. Žalostan je osjećaj kad se sve te jame vide, kao i prostor oko njih. Kad se sve to posmatra i pomisli kakav je odnos prema žrtvama koje su na zvjerski način bačene u te jame, osjećaj je još teži. Zar je moguće da se ljudi u 21. vijeku prema žrtvama odnose tako neodgovorno. Kad to stanje oko jama uporedimo sa slikama groblja u Blajburgu, koje blista u sjaju, oko kog su zelenilo i cvijeće, koje je uređeno kao park i u kom je sagrađena kapela, na kom su 1945. godine sahranjene ustaše koje su ubili partizani, baš te koje su i napunile jame Srbima, čovjek ostaje bez riječi i svaki komentar je suvišan.

123

ANALIZA POPISA STANOVNIŠTVA OD 1879. DO 1991. GODINE Tabelarni prikaz popisa stanovništva opštine Županjac – Duvno, po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, po periodima, najbolje odslikava kretanje stanovništva na području Duvanjskog polja. Broj stanovnika je stalno rastao, sve do 1981. i 1991. godine, kad je zabilježeno smanjenje broja stanovnika za 7,45 i 1,87 indeksnih poena. U kretanju srpskog pravoslavnog stanovništva vidi se velika oscilacija između popisa koji su rađeni na svakih deset godina. U prvom popisu stanovništva, koje je izvršila Austrija 1879. godine, uočeno je dosta nelogičnosti, tako da u nekim selima, kao što su Kovači i Seonica, nije bilo katolika, a u Eminovom Selu pravoslavnih. Ima takvih nelogičnosti da taj popis ne može biti vjerodostojan. Podaci iz drugog popisa, koji je izvršen 1885. godine, logični su i, najvjerovatnije, tačni. U njemu je manji broj pravoslavnog stanovništva. Sve do 1921. godine, četrdeset godina od prvog popisa, broj pravoslavnog stanovništva je rastao. Od popisa iz 1910. do popisa 1991. godine broj pravoslavnog srpskog stanovništva se smanjuje. Izvršena je analiza popisa stanovništva opštine Duvno u periodu od 1910. do 1991. godine. Baš u tom periodu, srpski pravoslavni narod, od popisa do popisa, postepeno, pod pritiskom i stradanjem nestajao je i stalno se smanjivao i na kraju je prisilno deportovan sa prostora Duvanjskog polja. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, Duvno je imalo 22.341 stanovnika. Katolika je bilo 19.407 ili 86,87 posto, u poređenju sa posljednjim popisom koji je izvršen 1991. godine, kad je Hrvata bilo 25.976, povećanje iznosi 6.569 ili 33,84 procenta. Srba (pravoslavnih), prema popisu 1910. godine, bilo je 1.122 ili 5,02 posto, u poređenju sa posljednjim popisom iz 1991. godine, kad je popisano 576 Srba, smanjenje je za 546 ili za 48,66 posto. Muslimana, prema popisu iz 1910. godine, bilo je 1.798 ili 8,05 posto, u poređenju sa popisom iz 1991. godine, kad je popisano 3.148, povećanje je za 1.350 ili u procentu – 44,8 posto. Iz navedene analize može se zaključiti da je u periodu od 1910. do 1991. godine došlo samo do smanjenja broja Srba za 48,66 posto, dok je kod hrvatskog naroda zabilježen rast od 33,84, a kod Muslimana za 44,8 posto. Analiza popisa stanovništva iz 1941. godine, neposredno prije početka Drugog svjetskog rata pa do posljednjeg popisa 1991, na kome je bilo popisanih Srba, najbolji je pokazatelj kako se smanjivala brojnost srpskog naroda u Duvnu. U periodu od 1910. do 1991. godine bila su dva svjetska rata, u kojima su Srbi bili najveće žrtve. Srpski narod sa područja opštine Duvno spada u najmalobrojniju manjinsku autohtonu zajednicu u opštinama u BiH, i kretala se od pet do 1,91 posto ukupnog stanovništva opštine Duvno. Poslije završetka građanskog rata u BiH od 1992. do 1995. godine, Duvno je ostalo bez Srba. U Duvnu je krajem 2010. godine živjelo između 13 i 15 Srba. Svi koji trenutno žive u Duvnu su u mješovitim brakovima. 124

Nijedan Srbin iz Duvna koji je prije rata živio u Duvnu, i neposredno pred rat, po završetku sukoba nije se vratio da živi u Duvnu. Vjerovatno ne postoji mjesto u BiH, pa ni u Hrvatskoj, da se baš niko nije vratio poslije rata u svoju kuću, selo ili grad. Nije zabilježen nijedan slučaj da je neko izrazio želju da se vrati. Može se desiti da se neko vrati, ali samo ako ga ekonomska situacija na to natjera. To je najbolji pokazatelj da su Srbi doživjeli torturu, stradanje, protjerivanje, logor i druge patnje koje traju oko 80 godina. Na osnovu svih iznetih podataka u tabelarnom prikazu o popisu stanovništva od 1879. do 1991. godine, vidi se kretanje broja stanovnika po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti u opštini Duvno. Kretanje srpskog stanovništva karakteristično je u četiri istorijska perioda. Prvi put se u većem obimu smanjio broj srpskog stanovništva u periodu od 1910. do 1931. godine, za vreme Prvog svjetskog rata, kad su Srbi u Duvnu stavljeni van zakona, bili su ugroženi i doživjeli su stradanje. Smanjenje broja srpskog stanovništva desilo se i u periodu od 1931. do 1948. godine. Po popisu koji je izvršen prije i poslije Drugog svjetskog rata, broj srpskog stanovništva smanjio se za 34 posto, ili u ukupnom broju stanovnika sa 4,67 na 2,7 posto po popisu iz 1948. godine. U Drugom svjetskom ratu došlo je do najvećeg stradanja srpskog stanovništva od kada se naselilo na prostor Duvanjskog polja. Stvarno smanjenje broja Srba u ovom periodu teško je utvrditi jer je broj stradalih veći od iskazanog. Razlog za takav zaključak je to što su se Muslimani na popisu stanovništva iz 1948. godine izjašnjavali da su po narodnosti Srbi, Hrvati ili neopredeljeni. Iz tabelarnog prikaza vidi se da se broj Muslimana u odnosu na prethodni popis smanjio za 35 posto, dok je broj Hrvata, i pored ratnih gubitaka, porastao za preko 20 posto, što je rezultat opredeljivanja Muslimana. Sigurno je bilo Muslimana koji su se na navedenom popisu opredeljivali i kao Srbi. Na smanjenje broja Srba u Duvnu u ovom periodu u manjem obimu uticala je kolonizacija Srba u Vojvodinu, gdje je kolonizirano i ostalo da živi oko 100 Srba iz Duvna. Smanjenje broja srpskog stanovništva desilo se i od 1971. do 1981. godine. U ovom periodu došlo je do političke nestabilnosti 1971. i 1972. godine. U Hrvatskoj se pojavio nacionalizam i masovni pokret za osamostaljivanje Hrvatske od Jugoslavije. Pokret je rastao, da bi kulminirao na ideologiji i programu ustaštva i ostvarivanju plana stvaranja NDH iz 1941. godine. Taj pokret je imao pristalice i predstavnike iz Zapadne Hercegovine, Duvna i Livna, koji su bili najaktivniji, najistrajniji i najvjerniji članovi tog pokreta, koji je nazvan MASPOK. Ideje pokreta bile su da se u nezavisnu Hrvatsku, prema programu iz 1941. godine, uključe sve teritorije koje su pripadale NDH. Srbi iz Duvna znali su sve o programima i ideologiji tog pokreta, što su najbolje osjetili 1941. godine, kad se desilo najveće stradanje srpskog naroda. Zbog straha da se ne ponovi, Srbi su masovno napuštali Duvno i preseljavali se u druge krajeve, a 125

najviše u Srbiju. Od 1971. do 1981. godine došlo je do smanjenja broja Srba u Duvnu za preko 30 posto, što se vidi iz rezultata popisa iz 1981. godine. Posljednje smanjenje broja srpskog stanovništva desilo se 1992. i 1993. godine za vreme građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Srbi koji su preživjeli mučenja i stradanja po logorima protjerani su i deportovani sa područja Duvanjskog polja i tako je ispunjen plan i želja svih onih koji su hteli i planirali da se to desi. U Duvnu je poslije deportovanja 1993. godine ostalo da živi oko 25 Srba, od kojih je desetak umrlo ili se iselilo, tako da je krajem te godine u Duvnu živelo 13 do 15 Srba u mješovitim brakovima sa Hrvatima ili Muslimanima. Kad se analizira kretanje stanovništva, po popisima u Bosni i Hercegovini u periodu od 1971. do 1991. godine zaključujemo da je tad došlo do smanjenja broja stanovnika u opštini Duvno za oko devet procenata. Srba je na popisu iz 1971. bilo 970, a 1991. godine 576, što je smanjenje za 40,76 posto. Učešće Srba u ukupnom broju stanovnika 1971. bilo je 2,92, a po popisu 1991. godine 1,91, što je smanjenje za 34,6 posto. TABELA BR. 16 REKAPITULACIJA POPISA STANOVNIŠTVA OPŠTINE DUVNO 1879-1991. Ukupno Katolici - Hrvati Muslimani Godina stanovni popisa StanoStano% % ka vnika vnika

1879 1885 1895 1910 1921 1931 1948 1961 1971 1981 1991

13426 16756 19347 22341 23029 26150 29727 33046 33135 30666 30092

10705 13600 16437 19407 20229 23109 27736 29724 29272 26712 25976

79.73 81.16 84.96 86.87 87.84 88.37 93.30 89.95 88.34 87.11 86.32

1656 12.33 2314 13.81 1853 9.58 1798 8.05 1693 7.35 1819 6.96 1184 3.98 1828 5.53 2760 8.33 2895 9.44 3148 10.46

Pravosl. Srbi Stanovnika

1051 842 1050 1122 1107 1222 807 1239 970 671 576

7.83 5.03 5.43 5.02 4.81 4.67 2.71 3.75 2.93 2.19 1.91

Jugos. i ost. Stanovnika

14 0 7 14

255 133 388 392

0.10 0.00 0.04 0.06 0.00 0.00 0.00 0.77 0.40 1.27 1.30

Indeks kretanja od 1879. do 1991. Ukupno Srbi popis pravos.

100.00 124.80 115.46 115.48 103.08 113.55 113.68 111.16 111.46 92.55 98.13

100.00 80.11 124.70 106.86 98.66 110.39 66.04 153.53 120.20 69.18 85.84

Hrv. katol.

Muslimani

100.00 127.04 120.86 118.07 104.24 114.24 120.02 107.17 105.54 91.25 97.24

100.00 139.73 80.08 97.03 94.16 107.44 65.09 154.39 233.11 104.89 108.74

Hrvata je na popisu iz 1971. bilo 29.272, a na popisu iz 1991. godine 25.976 ili manje za 11,26 posto. Procenat Hrvata u ukupnom broju stanovnika 1971. godine bio je 88,34, a 1991. 86,56, što je smanjenje za 2,05 posto. Muslimana je na popisu 1971. godine bilo 2.760, a 1991. – 3.148, što je povećanje od 14,05 posto. Muslimana u ukupnom broju stanovnika 1971. bilo je 8,32, a po popisu iz 1991. godine 10,49 posto, prema tome, u posljednjih 20 godina došlo je samo do povećanja broja Muslimana. Procenat srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu 1971. godine bio je 2,92, 1981. 2,10, a 1991. 1,91 posto. Tako je Duvno poslije 80 godina protjerivanja, ubijanja i zlostavljanja u vrijeme ratova, nemira i drugih vanrednih okolnosti ostalo bez Srba. Bilo je i ekonomske migracije Srba, kao i druga dva naroda, ali su samo Srbi etnički očišćeni sa Duvanjskog polja. 126

TABELA BR. 17 POPIS STANOVNIŠTVA ŽUPANjCA (DUVNA) 1879. Ukupno Katolika Muslimana Pravosla-вних Ostalih % pravoslavnih становника 161 161 100.00 212 212 0.00 328 312 16 0.00 83 83 100.00 179 115 14 50 27.93 198 20 178 89.90 182 106 67 9 4.95 212 37 116 59 27.83 672 672 0.00 198 198 100.00 104 75 29 27.88 0 0 0 0.00 1545 480 960 91 14 5.89 193 193 100.00 9159 8696 463 0 0.00 7.83 660 13426 10705 1656 1051 14 Prema popisu stanovništva iz 1879. (Statistički zavod BiH na str. 76 i 77). У извршеном попису има нелогичности. У Цебари, Ковачима и Сеоници нема католика. У Еминову Селу, Конгори и Врилу нема православних. TABELA BR. 18

Naziv mjesta Cebara Eminovo Selo Kongora Kovači Lipa Mandino Selo Mokronoge Oplećani Prisoje Rašćani Srđani Вrilo Županjac Seonica Ostala mjesta Ukupno

Naziv mjesta Cebara Eminovo Selo Kongora Lipa Mandino Selo Mokronoge Oplećani Prisoje Rašćani Srđani Vrilo Županjac Zagorje Ostala mjesta UKUPNO

Broј домаћин. 19 28 43 11 25 29 25 31 97 18 12 37 261 24

Broj domać. 28 80 44 28 32 41 32 75 21 13 35 291 41 1370 2131

POPIS STANOVNIŠTVA ŽUPANjCA (DUVNA) 1885. Zavod za statistiku BiH, popis 1885, strana 214. i 215. Ukupno Rimokato-lika MusliPravosla-vnih stanovn. mana 192 84 0 108 242 185 0 57 352 324 16 12 185 147 38 266 139 22 105 321 232 75 14 256 50 142 64 617 598 0 19 221 0 0 221 116 99 0 17 259 241 18 1752 562 1051 139 359 330 0 29 11618 10609 1008 1 16756 13600 2314 842

Ostaliх

% pravoslavnih

0 0

56.25 23.55 3.41 20.54 39.47 4.36 25.00 3.08 100.00 14.66 6.95 7.93 8.08 0.01 5.03

0 0

TABELA BR. 19 POPIS STANOVNIŠTVA ŽUPANjCA (DUVNA) IZ 1895. Statistički zavod BiH, strana 480-487. Broj Ukupno Kaolika Muslimana Pravoslavnih Ostaliх % Pravosla-vnih domaćin. stanovn. 35 230 105 125 0 54.35 Cebara 41 298 213 85 0 28.52 Eminovo Selo 53 420 378 17 25 0 5.95 Kongora 33 207 132 4 71 0 34.30 Lipa 37 305 163 26 116 0 38.03 Mandino Selo 64 482 480 2 0 0.41 Mesihovina 51 376 258 97 21 0 5.59 Mokronoge Naziv mjesta

127

Oplećani Prisoje Rašćani Raško Polje Srđani Vrilo Županjac Ostala mjesta UKUPNO

40 97 26 68 14 43 336 1680 2618

274 733 255 545 171 340 1980 12731 19347

40 711 0 540 129 312 795 12181 16437

155 0

1004 550 1853

79 22 255 5 42 28 174 0 1050

0 0 0 0 0 0 7 7

28.83 3.00 100.00 0.92 24.56 8.24 8.79 0.00 5.43

TABELA BR. 20 Naziv mjesta Cebara Eminovo Selo Kongora Korita Lipa Mandino Selo Mesihovina Mokronoge Oplećani Prisoje Rašćani Roško Polje Srđani Stipanjići Župaljac Ostala mjesta UKUPNO

POPIS STANOVNIŠTVA ŽUPANjCA 1910. Objavljeno u Glavnom pregledu, strana 3-5, Statistički zavod BiH Broj Ukupno RimokatoMuslimana PravoslaOstaliх domaćin. stanovnika lika vnih 36 256 115 141 52 409 297 112 96 582 564 18 215 1707 1705 2 62 340 265 75 46 334 178 26 130 76 563 561 2 59 452 298 131 23 44 281 45 164 72 205 1539 1480 59 36 268 0 268 210 1859 1856 3 21 187 152 35 116 720 506 212 2 347 1807 698 915 180 14 1616 11037 10687 350 3237 22341 19407 1798 1122 14

% pravoslavnih 55.08 27.38 3.09 0.12 22.06 38.92 0.36 5.09 25.62 3.83 100.00 0.16 18.72 0.28 9.96 0.00 5.02

TABELA BR. 21 Naziv mjesta Cebara Eminovo Selo Kongora Lipa Mandino Selo Mesihovina Mokronoge Oplećani Prisoje Rašćani Srđani Vrilo Županjac Ostala mjesta UKUPNO KOTAR

POPIS STANOVNIŠTVA ŽUPANjCA (DUVNA) 1921. Statistički zavod BiH, strana 208-201. Ukupno Katolika Muslimana Pravoslavnih stanovn. 242 125 117 424 315 109 657 628 7 22 463 401 0 62 351 191 33 127 624 620 2 2 491 337 117 37 305 51 173 81 1549 1487 62 290 290 203 166 37 312 312 0 1552 562 830 157 15569 15034 531 4 23032 20229 1693 1107

128

Ostalih

% pravoslavnih

0 0 0 0 0 0 0 0 0

48.35 25.71 3.35 13.39 36.18 0.32 7.54 26.56 4.00 100.00 18.23 0.00 10.12 0.03 4.81

0 0 3 3

TABELA BR. 22 Mjesna zajednica Brišnik Grabovica Oplećani Tomislavgrad Vir UKUPNO

POPIS STANOVNIŠTVA TOMISLAVGRADA 1931. извршен по мјесним заједницама. UkupnoПопис popisano Katolika Muslimana Pravoslavnih 7139 6564 423 152 7103 7033 1 69 4341 3049 468 824 1636 540 926 170 5931 5923 1 7 26150 23109 1819 1222

% pravoslavnih 2.13 0.97 18.98 10.39 0.12 4.67

TABELA BR. 23 POPIS STANOVNIŠTVA SREZA DUVNA 1948. по мјесним Hrvata заједницама.Muslimana Статистички завод, 1948, страна% 423. Naziv mjesta Попис извршен Pravoslavnih OstalihпописUkupno pravoslavnih 2 2723 0 0 2725 0.07 Brišnik 160 955 386 6 1507 10.62 Duvno 132 1038 254 1424 9.27 Eminovo Selo 1 2060 2061 0.05 Grabovica 1568 262 1830 0.00 Jošanica 1964 1964 0.00 Kazaginac 33 1591 1624 2.03 Kongora 80 1544 231 1 1856 4.31 Letka 210 0 0 0 210 0.00 Rašćani 172 800 48 1 1021 16.85 Mandino Selo 2 2582 2584 0.08 Mesihovina 2 2228 1 2231 0.09 Prisoje 2546 1 2547 0.00 Roško Polje 6 1474 1480 0.41 Vinica 6 2300 3 1 2310 0.26 Vir 1 1208 1209 0.08 Zaljut 0 1155 1155 0.00 Zavelim 807 27736 1184 11 29738 2.71 UKUPNO

TABELA BR. 24 Naziv mjesta Baljci Blažuj Bogdašić Cebara Crvenice Dobrići Donji Brišnik Eminovo Selo Galečić Grabovica Kazaginac Kolo Kongora Kovači Krnjin Kuk Letka Lipa Liskovača Lug Mandino Selo

POPIS STANOVNIŠTVA DUVNA 1961. Ukupno popis. Hrvata Muslimana Srba 197.00 86 0 111 321.00 217 19 5 478.00 476 2 140.00 138 0 2 741.00 738 1 845.00 841 2 1 440.00 437 0 3 873.00 728 0 144 426.00 425 0 1 809.00 804 0 4 537.00 505 2 28 585.00 581 1 894.00 863 0 28 414.00 412 1 211.00 210 1 155.00 154 1 576.00 573 1 360.00 289 0 71 357.00 355 0 1 215.00 214 0 1 471.00 278 68 125

129

Jugoslovena 0 80

Ostali

0 0 0 0 0 1 2 0

2 1 1

3 3 1

2 0 0 0

% Srba 56.35 1.56 0.42 1.43 0.13 0.12 0.68 16.49 0.23 0.49 5.21 0.17 3.13 0.24 0.47 0.65 0.17 19.72 0.28 0.47 26.54

Mesihovina Mijakovo Polje Mokronoge Omerovići Oplećani Pasić Prisoje Rašćani Raško Polje Renići Rošnjače Sarajlije Seonica Selište Srđani Stipanjići Šuica Duvno Vinica Ostala mjesta UKUPNO

1013.00 991 0 22 391.00 383 3 471.00 264 192 15 289.00 13 266 1 434.00 65 290 79 503.00 500 0 2 2085.00 2056 27 234.00 1 0 233 1542.00 1536 2 4 244.00 243 0 1 340.00 338 2 489.00 488 1 402.00 401 0 1 54.00 53 1 239.00 211 0 27 1159.00 860 290 6 1297.00 1184 59 28 1986.00 1,032 637 246 1134.00 1131 0 2 8695.00 8650 1 5 33046.00 29,724 1,828 1239 Izvor: Savezni zavod za statistiku Beograd

4 16 1 35 78

2.17 0.77 3.18 0.35 18.20 0.40 1.29 99.57 0.26 0.41 0.59 0.20 0.25 1.85 11.30 0.52 2.16 12.39 0.18 0.06 3.75

Ostali 2 0 5 0 2 0 1 1 0 3 0 0 0 0 3 1 1 1 3 0 1 0 0 0 15 4 48 2 0 93

% Srba 80.26 0.00 0.00 0.75 0.13 0.00 13.97 0.00 0.47 0.00 0.00 2.55 14.25 14.95 0.78 0.00 0.00 12.02 0.23 100.00 0.00 0.22 1.28 6.27 0.17 0.80 7.35 0.00 0.23 2.93

5 9 1 2

0 1 3 22 55 0 4 177

TABELA BR. 25 Naziv mjesta Baljci Blažuj Bukovica Cebara Crvenice Donji Brišnik Eminovo Selo Galečić Grabovica Kazaginac Kolo Kongora Lipa Mandino Selo Mesihovina Mokronoge Omerovići Oplećani Prisoje Rašćani Raško Polje Sarajlije Seonica Srđani Stipanjići Šuica Duvno Vrilo Ostala mjesta UKUPNO

POPIS STANOVNIŠTVA DUVNA - TOMISLAVGRADA 1971.GOD. Ukupno Hrvati Muslimani Srbi Jugosloveni 152 28 0 122 334 186 147 0 1 917 912 0 0 133 132 0 1 741 738 0 1 648 648 0 0 938 802 2 131 2 447 446 0 0 642 639 0 3 445 441 0 0 1 635 634 1 0 863 841 0 22 386 331 0 55 455 298 89 68 1027 1012 1 8 3 557 315 241 0 315 5 309 0 416 66 299 50 1773 1,763 3 4 198 0 0 198 1248 1,244 3 0 457 455 1 1 0 392 386 1 5 271 254 0 17 1173 793 353 2 10 1502 1,365 121 12 3281 1,809 1,167 241 16 285 283 0 0 0 12504 12446 22 29 7 33,135 29,272 2,760 970 40

130

TABELA BR. 26 Naziv mjesta Baljci Blažuj Cebara Dobrići Donji Brišnik Eminovo Selo Galečić Grabovica Kazaginac Kongora Lipa Liskovača Mandino Selo Mesihovina Omolje Oplećani Rašćani Renići Seonica Srđani Stipanjići Šuica Duvno Vinica Ostala mjesta UKUPNO

POPIS STANOVNIŠTVA DUVNA 1981. Ukupno popis. Hrvata Muslimana Srba Jugoslovena 65 6 0 59 0 308 165 140 2 1 161 159 0 1 1 556 551 0 1 4 780 770 0 1 9 812 721 0 82 9 356 354 0 1 1 505 496 0 3 6 331 326 0 3 2 777 764 0 7 6 59 346 304 0 42 2 77 250 249 0 1 0 441 294 105 42 0 1033 1024 1 5 3 0.48 104 660 654 0 1 5 81 428 73 306 43 6 34 146 0 0 146 0 31 205 204 0 1 0 61 396 392 0 1 3 47 284 271 0 7 6 233 1274 881 387 2 4 274 148 123 3 10 0.2 4231 1,248 1248 241 5.06 142 676 668 0 3 5 13513 585 701 66 30,666 26,712 2,895 671 388 Izvor: Zavod za statistiku Republike Hrvatske, april 1995, str. 246

Broj domaćin.

% Srba 90.77 0.65 0.62 0.18 0.13 10.10 0.28 0.59 0.91 0.90 12.14 0.40 9.52 0.29 0.15 10.05 100.00 0.49 0.25 2.46 0.16 6.76 5.70 0.44 0.49 2.19

TABELA BR. 27 Naziv mjesta Baljci Blažuj Borčani Bukovica Cebara Crvenice Dobrići Donji Brišnik Eminovo Selo Galečić Grabovica Kazaginac Kolo Kongora Kuk Letka Lipa Mandino Selo Mesihovina

POPIS STANOVNIŠTVA DUVNA -TOMISLAVGRADA 1991. Ukupno Hrvati Muslimani Srbi Ostali 43 3 0 40 0 325 174 146 3 2 759 757 0 0 2 962 957 2 0 3 139 139 0 0 0 773 771 0 0 2 481 477 1 0 3 866 864 0 1 1 674 600 0 70 4 280 276 0 0 4 350 345 0 0 5 301 299 0 0 2 636 635 0 0 1 866 855 0 6 5 207 205 0 0 2 701 689 0 0 12 349 308 0 40 1 453 303 112 38 0 964 958 0 3 3

131

%Srba 93.02 0.92 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 0.12 10.39 0.00 0.00 0.00 0.00 0.69 0.00 0.00 11.46 8.39 0.31

Mokronoge Mrkodol Omerovići Oplećani Prisoje Rašćani Raško Polje Renići Sarajlije Seonica Srđani Stipanjići Šuica Tpmislavgrad Vinica Vrilo Ostala mjesta UKUPNO

550 1,091 321 424 1,150 103 1,158 199 413 395 284 1,249 1,446 5,012 412 169 5504 30,009

269 1,089 1 76 1,141 0 1,147 192 408 393 269 843 1,313 3,164 404 166 5486 25,976

271 0 320 306 0 0 0 0 4 0 0 395 119 1,472 0 0

0 0 0 36 0 102 0 0 1 1 14 0 2 219 0 0

3,148

576

10 2 0 6 9 1 11 7 0 1 1 11 12 157 8 3 18 309

0.00 0.00 0.00 8.49 0.00 99.03 0.00 0.00 0.24 0.25 4.93 0.00 0.14 4.37 0.00 0.00 0.00 1.92

TABELA BR. 28 Red. Naziv mjesta broj 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26

Baljci Blažuj Bogdašić Cebara Dobrići Donji Brišnik Eminovo Selo Galečć Grabovica Kazaginac Kongora Lipa Liskovača Mandino Selo Mesihovina Omolje Oplećane Rašćani Renići Seonicas Srđani Stipanjići Šuica Tomislavgrad Vinica Ostala mjesta UKUPNO

1948

247 241 379 124 744 375 633 350 712 440 694 356 303 393 873 414 361 210 234 341 223 955 1129 1424 1111 15112 28378

REKAPITULACIJA POPISA STANOVNIŠTVA DUVNA 1948-1981. 1953 1961 1971 1981

245 252 440 128 814 383 691 382 733 524 759 386 323 397 957 438 394 266 254 360 239 995 1187 1521 1092 15704 29864

Ukupno Hrva-ta Muslimana 197 152 65 6 321 334 308 165 140 475 542 420 419 140 133 161 159 845 681 556 551 440 648 780 770 873 938 812 721 426 447 356 354 809 642 505 496 537 446 331 326 894 929 777 764 360 386 346 304 357 444 250 249 417 455 441 294 105 1013 1027 1033 1024 1 542 681 660 654 434 416 428 73 306 234 198 146 244 248 205 204 402 392 396 392 239 271 284 271 1159 1163 1274 881 387 1297 1502 1481 1345 123 1986 3265 4231 2528 1248 1134 1013 676 668 17271 15800 13744 13094 585 33046 33153 30666 26712 2895

132

Srbа 59 2 1 1 1 82 1 3 3 7 42 1 42 5 1 43 146 1 1 7 2 3 214 3 671

Broj domaćinstava Jugo- osta-lih 1948 1953 1961 1971 1981 slov. 38 40 35 26 15 1 50 47 54 58 58 1 1 19 23 23 28 15 4 4 5 2 7 102 110 130 157 151 1 1 5 2 4 2 92 95 113 135 136 49 51 54 56 59

1 4

3 5 4 5 195 1 22 256

3 4 2

59 38

59 43

68 37

80 36

73 34

1 5 46 4 43 132

325 349 433 755 992

TRADICIONALNI ŽIVOT DUVANjSKIH SRBA Duvanjsko polje elipsastog je oblika, proteže se od planine Tušnice na zapadu do planine Medine na istoku u dužini od 15 do 20 kilometara i od planine Ljubuše na sjeveru do planine Grabovice na jugu širine od 10 do 15 kilometara. Sela se nalaze na obroncima planina koje se postepeno dižu iz ravni polja. Između sela je mali razmak, a negdje su skoro povezana. Ispod planine Ljubuše Srbi su živjeli u osam sela, kao i u selima Cebara, Prisoje i Vrilo, koja nisu na obroncima Ljubuše. U ta tri sela ustaše su 1941. godine počinile genocid i od tada u njima nema Srba. U ovom dijelu knjige opisaćemo samo život Srba u selima ispod planine Ljubuše onako kako smo ga doživeli i upamtili. Život ljudi na selu nije bio nimalo lak. Na Duvanjskom polju sporo se mijenjao, bijeda i nemaština zadržale su se skoro do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Nije nam bila namjera da se bavimo životom Srba u selu i gradu, već da opišemo istoriju srpskog naroda u posljednjem, dvadesetom vijeku i prikupimo što više istorijskih činjenica i podataka iako su nam mogućnosti bile ograničene. Srbi su u ovim selima imali iste običaje, bavili su se poljoprivredom i na isti način živjeli. Sva sela smještena u podnožju planine Ljubuše nalaze se na rubu Duvanjskog polja na nadmorskoj visini od 850 do 920 metara. Iznad sela kaskadno se diže planinski vijenac i nema ravnina – tavanica. Najviši vrhovi planine Ljubuše su na nadmorskoj visini od oko 1.700 metara. Sela se nalaze na prvom uzvišenju i nisu ugrožena od vode koja plavi Duvanjsko polje poslije obilnih jesenjih i proljetnih kiša. Odmah iznad kuća dižu se obronci planine sa dosta ravnog prostora širine od 300 do 500 metara u vidu terase, gde postoje obradive površine u ulegnućima i na ravnim površinama. Ljubuša nije pošumljena, 95 posto planine čini golet, na kojoj ima dosta travnatih površina, tako da je bogata travnjacima koji su idealni za gajenje stoke. Ljubuša je pristupačna, blago i kaskadno se diže, pa je prohodna za ispašu do najviših vrhova. Pašnjaci su skoro povezani sa ravnim poljem. Kad iziđe iz štala i torova, stoka je odmah na pašnjacima, koji su državna svojina i prostiru se prema sjeveru sve do Prozora. Na cijelom prostoru ima vrlo malo zabrana, privatnih imanja i površina koje se kose, pa je ispaša zabranjena samo 60 dana u godini. Na jednom mjestu, u nižim dijelovima planine, postojale su obradive površine koje su činile uvale, vrtače, gdje je voda nanijela plodnu zemlju i humus, pa su ljudi te obradive površine ogradili kamenim zidovima visine jedan metar. Taj zabranjeni prostor nije bilo teško štititi od stoke. Osnovno zanimanje ljudi vjekovima je bilo stočarstvo i manjim dijelom ratarstvo. Pašnjaci u Ljubuši bili su idealni za uzgoj stoke, pogotovo onda kad je polje bilo poplavljeno ili se stoka zbog velike vlage nije mogla po njemu kretati. Pašnjaci su bogati prvoklasnom, sitnom i gustom travom, posebno korisnom za ovce. Na 1.200

133

metara nadmorske visine bili su sjenokosi i livade. Na proljeće, u maju, taj dio planine bio je zabranjen za ispašu, stoka je prolazila određenom trasom prema višim dijelovima. Taj prolaz su zvali „progon“, a košenjem se obezbjeđivalo sijeno za ishranu stoke u zimskom periodu, posebno ovaca. Kosilo se na oko 1.200 metara nadmorske visine, po planini cijelom dužinom od Eminovog Sela i Mokronoga na zapadnoj strani, do Lipe i Kongore na istoku polja. Eminovo Selo se nalazi u podnožju planine Tušnice, ali je blizu planine Ljubuše i ima prilaz pašnjacima pored sela Mokronoge, od kojeg je udaljeno kilometar do dva. U planinama koje se dižu iznad sela ima dosta ravnih površina sa mnogo livada koje su sve do sedamdesetih godina košene. Dio planine koji se kosio nazivali su ukosima. Livade koje su košene nisu bile u društvenoj svojini kao ostali dio planine, već vlasništvo porodica iz sela koja su se nalazila u podnožju planine. Pašnjake u vlasništvu seljaci su imali iznad svog sela prema vrhu planine. Kolika je dužina sela, toliko je dug prostor koji selo koristi od najnižeg do najvišeg dijela planine. Kad se trava pokosi i sijeno sakupi, sve ponovo postaje pašnjak bez zabrana i ograničenja. U većem delu polja ispod sela bile su livade. U njima je od početka maja do polovine jula bila zabranjena ispaša, kad se završava košenje i plodovi skinu sa njiva. Gajeni su ječam, ovas i vrlo malo raž i ozima pšenica. Zbog dugih zima i niskih temperatura, ozime žitarice nisu bile pogodne za uzgoj. Stočarstvo je bila glavna poljoprivredna grana u Duvanjskom polju. Najviše su gajene ovce pramenke. S razvojem nauke i tehnologije počelo je oplemenjavanje rasa ovaca i goveda. Zemljoradničke zadruge, društvena poljoprivredna dobra, kao i veterinarske stanice pokušavale su da ukrštanjem u uzgoj ovaca uvrste i ostale pasmine, kao što je merino i još neke druge, ali u tome nije bilo velikog uspjeha. Gajena su i goveda, najviše buša, što su određivali uslovi gajenja stoke, koja je preko sedam mjeseci bila na ispaši, i to najviše u planinskim dijelovima udaljenim od tri do pet kilometara. Pašnjaci su kameniti, tako da sposobnost vrste da živi u tim uslovima određuje njeno učešće u stočnom fondu. Uzgoj konja bio je do šezdesetih godina dvadesetog vijeka dosta zastupljen u svim selima. Bili su neophodni za poljoprivredne radove na selu: za obradu zemlje, za prenošenje drva iz šume koja je udaljena od dva do deset kilometara od sela, za prenos žitarica i brašna do mlinova i od mlinova, za vuču kola, vršidbu, izvlačenje balvana iz šume. Sa razvojem industrije pojavila su se i nova oruđa za obradu zemlje, pa se smanjivala potreba za uzgojem konja. Kako konjsko meso po tradiciji i običajima u ovim krajevima nije upotrebljavano u ishrani ljudi, konji su bili korišćeni samo za prenos tovara i vuču. Što se tiče načina uzgoja i kretanja stoke, Jevto Dedijer je za duvanjske stočare istakao da su izuzetak u odnosu na ostale uzgajivače u Bosni i Hercegovini, jer je uzgoj stoke bio uslovljen visinom vode u Duvanjskom polju. U proljeće stoka je pasla

134

po brdima oko polja, a noćivala u selu, ljeti, kad bi se pokosile livade, u polju, u jesen, sa porastom vode, pasla je na padinama Ljubuše, gdje su bile i štale. Krajem godine stoka se spuštala u selo.

Tip kuća za stanovanje zidanih od kresanog kamena pedesetih godina XX vijeka u duvanjskim selima, snimljene u selu Rašćanima

Ispod sela prostire se najravniji i najplodniji dio Duvanjskog polja. Uzvišenja, udaljena od sela oko kilometar, razdvajaju, dijele polje na dva dijela. Visoka nekoliko metara prostiru se cijelom dužinom od Mandinog Sela pa sve do Duvna, na njima su bile njive oranice na kojima su uzgajane žitarice i krumpir. Taj vijenac uzvišenja prekida se na dva mjesta, i to ispod sela Rašćana na oko 800 metara, tako da se uzvišenje spušta do nivoa nižih dijelova polja. Ravnica između dva brda na tom mjestu široka je oko 50 metara. Dio ravnice koji povezuje dva dijela ravnog polja zove se Groce. Drugi dio uzvišenja koji se postepeno diže i proteže na preko četiri kilometra sve do rijeke Šuice naziva se Jabuka. Oranice na oba uzvišenja uglavnom su bile u vlasništvu Srba, kao i njive koje se nalaze neposredno ispod sela, od Oplećana do sela Lipe. Srbi su u svim selima i naseljima gdje su živjeli imali znatno veći procenat vlasništva nad zemljom nego procenat broja stanovnika. Na geodetskoj karti Duvanjskog polja samo na tom dijelu polja postoje livade i oranice sa imenom Jabuka, pa se može pretpostaviti da je poznati hajduk Mijat Tomić, koji je, prema tvrdnji istoričara, rodom iz Brišnika, imao njivu Jabuku na uzvišenju ispod sela Rašćana i Srđana. Ona se spominje u narodnoj epskoj pjesmi o Mijatu Tomiću: „Jabuka je moja djedovina.“

135

KUĆE I STAJE. O hercegovačkoj seoskoj kući pisano je dosta. Vid Vuletić Vuksanović pisao je o kući i pokućstvu u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori. Jevto Dedijer se takođe bavio kućama sela Hercegovine. Dijelile su se po obliku, veličini i od kojeg su materijala građene. Tako su razvrstane na slamene, kamene i drvene. Kuće slamnice bile su dosta zastupljene u Duvnu, kao i kombinovane daščare, slamene i kamene kuće.

Tip kuće slamare, građene do kraja XIX vijeka

Istorijom i razvojem tipa kuća na prostoru Duvanjskog polja nećemo se baviti opširno sa stručnog i istorijskog stanovišta. U Duvnu se sve do kraja šezdesetih godina živjelo u starim kućama, a u nekim selima se ostaci tih kuća nalaze i dandanas. Poslije izgradnje novih, stare kuće su pretvarane u staje za stoku, vajate i pomoćne zgrade. Postoje i danas u selu Rašćanima dvije, tri stare kuće koje su građene u 19. vijeku kombinacijom kamena, drveta i slame. Kuće u selima ispod planine Ljubuše građene su na mjestu pod brdom, tako da su bile zaklonjene od vjetrova koji jako duvaju sa zapada i juga, a najčešće najhladniji i najjači sa zapada – bura. Kuće visine dva do dva i po metra zidane su velikim kamenim stijenama radi stabilnosti jer nije bilo vezivnih materijala. Krovna konstrukcija bila je od tesanih čamovih trupaca. Drvena građa spajana je drvenim klinovima. Na drvenu krovnu konstrukciju stavljana je slama od raži, koja je bila dosta duga. Da bi se koristila za pokrivanje, morala je da se čupa, a ne da se kosi. Slamu bi vezivali u snopove i stavljali na krovnu konstrukciju za koju je pričvršćivana lijeskovim i drugim granama

136

stavljanim vertikalno duž krova, povezivanim posebnim šibljem koje je raslo u močvari i moglo se uvijati. Krov je izrađivan od prirodnih materijala bez ikakve dorade. Kuće su imale samo jednu, vrlo retko dvije prostorije. Nisu imale patosa već utabanu zemlju. U jednom kraju bilo je ognjište, sač i verige.

Tip štala za stoku, koje su građene u selima i na pašnjacima u planini Ljubuši

Sa razvojem ekonomske moći sela, razvijala se i modernizovala izgradnja seoskih kuća. Koristili su se klesani kamen, kreč i pijesak kao vezivni materijal. Kuće su postajale sve veće. Zbog krovne konstrukcije bile su široke od osam do 10, a duge od 10 do 15 metara. Zidane su i one na sprat. Prizemlje je, u većini slučajeva, bilo namijenjeno za stoku, a sprat za ljude. I dalje su za pokrivanje kuća korišćene šindra (šimla) i slama. Noviji tip kuća zidan je na dvije vode. U gradnji kuća počela je da se koristi i daska, pilana ručno, i to za patos, pregradne zidove i tavanice. Sa pojavom novih građevinskih materijala počele su da se grade nove kuće raznih tipova i oblika. Uvedena je struja, telefon, voda, asfaltirani su putevi. Uprkos poboljšanju uslova života, ljudi su sela sve više napuštali, pa su seoska domaćinstva bila staračka, stoke je bilo sve manje, skoro da je više nije ni bilo. Srbi su, kao i drugi narodi, napuštali sela i prelazili u gradove, iseljavali su se pod pritiskom, iz straha i ekonomskim migracijama. Malo se Srba zadržalo do devedesetih godina, kad su u posljednjem ratu protjerani. HRANA I VODA. Sve do šezdesetih godina život na selu, i ne samo na selu, bio je težak zbog primitivnih sredstava za obradu zemlje, teških uslova uzgoja stoke i dugih zima. Osnovni proizvodi za ishranu ljudi bili su hljeb, mlijeko, mliječni proizvodi i krumpir, rijetko se jelo meso. Nije bilo struje, zamrzivača, tako da se meso nije moglo držati duže, posebno ljeti, kad su velike vrućine. Meso se sušilo na dimu i niskim temperaturama, pa se u zimskom periodu koristilo za ishranu. Najviše je sušeno svinjsko i ovčije meso. Preko cijele godine seljaci su uzgajali svinje za klanje i sušenje. 137

Jagnjad i telad i druga stoka, koja nije bila za uzgoj, prodavana je na stočnim pijacama. Od prihoda koji su ostvareni prodajom stoke nabavljane su potrepštine neophodne za život. Žitarice, pretežno ječam čiji su prinosi bili izuzetno veliki, korišćene su u ljudskoj ishrani, za mešenje hljeba. Pored ječma, izuzetno je uspevao i krumpir, mada se često dešavalo da na području Duvanjskog polja, zbog suše, bude loš rod žitarica. U 18. vijeku je u 10 godina šest bilo gladnih, kad se ni seme nije moglo proizvesti. Sušne godine za seljake su bile teške, trebalo je da se dočeka proljeće sa istom stokom, a često su zbog loše ishrane harale razne bolesti, koje su bile uzrok uginuća životinja. Svako selo imalo je vodu, izvor ili iskopane bunare na mjestima gdje se voda dugo zadržavala na istom nivou, a neki bunari nikad ne bi presušili. U nekim selima postojala su i vrela. Bunari su bili duboki od četiri do šest metara, prečnika od tri do četiri metra, što je bila velika zapremina, pa je bilo dovoljno vode za piće i pojenje stoke u zimskim uslovima, kad stoka ne bi izlazila na pašu. Ljeti i u sušnim periodima dotok vode u bunare se smanjivao, pa se za uzimanje vode iz bunara pravio raspored. Redovi za vodu bili su i noću. Stoku su ljeti napajali na rijeci Šuici, koja teče kroz cijelo Duvanjsko polje. U sušnim godinama rijeka je prestajala da teče, ali se u njenom koritu zadržavala dovoljna količina vode. GODIŠNjI KRUG SELjAČKIH POSLOVA. Razvoj tehnologije, tehnike i drugih uslova za život istisnuo je iz upotrebe opremu i sredstva kojima se na primitivan način obrađivala zemlja. S razvojem društva mijenjane su navike i običaji, sve se mijenjalo. Da bismo što slikovitije opisali život u selu, običaje, navike, slave, navešćemo ih kako su se dešavali po godišnjim dobima. Proljeće se u selu željno iščekivalo i svi su se radovali prvim proljećnim znacima. Poslije dugih zima, koje ponekad traju preko šest mjeseci, često surove i hladne, sa mnogo snijega i vjetrova, bilo je sve manje hrane za stoku i za ljude. Od proljećnih kiša ubrzano se topio snijeg. Zbog velikog priliva vode u podnožju planina dizao se nivo podzemnih voda, tako da su se javljali izvori u selima ispod planine Ljubuše, prvo u nižim predjelima, a zatim zbog podizanja nivoa podzemnih voda i na većoj nadmorskoj visini, pa čak i ispod mnogih kuća, štala i drugih objekata. U svakom selu postojala su vrela koja su zbog količine vode bila rječice. Rano proljeće počinjalo se osjećati već polovinom marta. Snijeg je bio glavni pokazatelj da li je proljeće blizu. Kad se snijeg dobro otopi i po obroncima planina ugleda kopno, dobar je znak da ovo godišnje doba stiže. Zbog toplijeg vremena i up*rnih proljećnih kiša, snijeg se naglo topio, pa su livade u polju bivale poplavljene. Tih dana sva sela ispod planine Ljubuše postanu izvor. Duvanjsko polje, puno vode, podsjeća na veliko jezero, na kom ima dosta ostrva, što ih čine uzvišenja koja nisu poplavljena i to su njive oranice. Poplavljeni dio Duvanjskog polja su livade. Voda se zadržava po tri mjeseca u najnižim dijelovima polja. Često nivo vode toliko poraste 138

da u nekim dijelovima Duvanjskog polja potopi puteve koji povezuju grad i sela. Do šezdesetih godina 20. vijeka, kad nije bilo autobuskih linija koje su saobraćale do sela ispod planine Ljubuše, na posao i u školu do Duvna išlo se pješke ili biciklima. Često su đaci i radnici morali da skidaju obuću i bosi prelaze preko vode koja se prelijevala preko ceste i do 60 centimetara visine. Posebno je bilo opasno prelaziti cestu od mosta na rijeci Šuici do Karadžine ćuprije. Šuica se u tom periodu izlivala iz korita, tako da se nije primećivala njena matica. Rijeka od Mokronoga do Oplećana teče ispod sela, na udaljenosti od 50 do 500 metara, i kod sela Oplećana, od mosta, skreće prema sredini polja i pravi luk prema Kovačima, gdje uvire. U proljećnim i jesenjim mjesecima, za vrijeme velikih padavina i otapanja snijega, ponor rijeke u selu Kovači ne može da primi sav dotok vode, pa je zbog toga Duvanjsko polje pod vodom. Poslije proljećnih nedaća, počinju da se ređaju ljepši dani. Ispod snijega koji se još u potpunosti nije otopio prvo se pojavljuje cvijeće: visibaba, jagluk, ljubičice... Djeca beru cvijeće, posebno u Cvijetnoj nedjelji pred Uskrs, kad se po običaju i djeca i odrasli umivaju vodom u koju je potopljeno planinsko cvijeće sa dosta raznoraznih mirisa. Kad se ugleda kopno, stoka napušta štale i kreće prema brdima, ka planini Ljubuši. Kako vrijeme odmiče, tako se stoka pomjera prema višim predjelima planine. Seljaci organizuju čišćenje lokava u planini, a to su udubljenja u docima i uvalama sa dnom od ilovače koju stoka, ulazeći u lokvu, sabija i čini nepropusnom. Bez lokava na planini bi bila nemoguća ispaša stoke. U planinu su izgonjena sva goveda, pa i krave koje su steone, muzu se ili su se otelile. Kad ozeleni, cijela Ljubuša je pašnjak. Do pedesetih godina 20. vijeka u planini su postojale kućice – staje i torovi za stoku. Stoka nije morala svakog dana da se vraća u selo i prelazi desetak kilometara, bila je blizu pašnjaka. Kasnije su staje nestale, u planinu je izgonjena stoka, konji i goveda, koja nije bila potrebna za radove u selu, i krave. Stoku u planini čuvali su jedan ili dva čobana. Nisu dali da se stoka raziđe, vodili su računa da ide na pojila, da je ne napadnu vukovi, obavještavali su vlasnike ako se neka životinja razboli. Pastiri su u kolibama spavali i sklanjali se od nevremena, danju su išli za stokom. Sve do šezdesetih godina u kolibama (stajama) boravile su žene koje su kuvale hranu za čobane, muzle ovce i prerađivale mlijeko u sir, kajmak, maslac i maslo. Poslije šezdesetih godina, ovce i krave koje su se muzle nisu izgonjene u pašu u više predjele planine i nisu noćivale u planini, pa je prestala potreba za većim kolibama. U planini je bila samo krupna stoka koju je čuvao za jedno selo samo jedan ili dva čobana. Čobane je cijelo selo plaćalo i hranilo. Po rasporedu su im seljaci u planinu nosili hranu i vodu, a nedjeljom su odnosili so i davali svojoj stoci da bi bolje napredovala. Zaposlenje seljaka u privredi, penzije i drugi oblici privređivanja uticali su da se smanji stočni fond i izmjeni način gajenja stoke. Ona se i dalje gajila, ali je drugačije 139

organizovana ispaša. Bilo je sve manje zainteresovanih za posao čobana u cijelom Duvanjskom polju. Teško je bilo naći čobana za goveda, konje i ovce. Zbog toga je za čuvanje goveda i konja napravljen raspored da iz svake kuće idu da čuvaju stoku onoliko dana koliko imaju grla krupne stoke. Kad se poslije kiša zemlja ocijedi i malo prisuši, početkom aprila počinje oranje. Sve do šezdesetih godina oralo se plugom koji je imao drvene točkove i drveni nosač lemiša, od drveta su bili ruda, jaram, teljig. Od metala su bili lemiš i crtalo koje je, učvršćeno za rudu, rezalo zemlju. Lemiš na raoniku sjekao je zemlju i pomoću iskrivljene daske učvršćene na početku rude prevrtao brazdu.

Obrada zemlje plugom i konjskom zapregom

Pre početka oranja, postojali su rituali koji su se izvodili na njivi pre oranja prve brazde. Najstariji muškarac, uglavnom gazda kuće, izgovarao je molitvu za taj obred, posebno određenu, uz ritualne pokrete tijela. Dok je izgovarao molitvu, domaćin je klečao na zemlji i po nekoliko puta se klanjao i ljubio zemlju. Taj obred se nazivao metanisanje. Poslije molitve, na vola dešnjaka, na njegov desni rog, vezivali su crveni konac. Kad se prva brazda zacrni, neko od ukućana je bacao kokošije jaje i razbijao ga o dasku pluga koja služi za prevrtanje zemlje. Iz znatiželje i zbog zanimljivosti tog obreda, skoro svi ukućani prisustvovali su tom događaju. Dok se zemlja obrađivala drvenim plugom, bila je potrebna veća snaga, pa su često uprezali po četiri vola.

140

Bogatiji seljaci imali su dva, neki i četiri, a siromašni jednog vola, pa su se, da bi obradili zemlju, morala dva ili tri seljaka udružiti. Za ishranu volova u toku zime bilo je potrebno mnogo sijena. Ljudi koji su udruživali vučnu snagu u oranju zvali su se suveznici, često su bili komšije, rođaci ili dobri prijatelji koji su imali približno iste površine obradivog zemljišta. Sijalo se ručno. Od debele suknene tkanine za vreće pravljene su bisage za sijanje žitarica. To su dvije vreće manjih dimenzija, međusobno povezane istom tkaninom, tako da ih je čovjek koji je sijao prebacivao pune žita, jednu napred, a drugu pozadi. Sijač bi povremeno menjao mesta vrećama koje su se praznile kako bi lakše održavao ravnotežu. Sjeme je zasipano zemljom da bi klijavost bila veća. To je rađeno posebnom spravom napravljenom od brezovih grana pričvršćenih na dasku koja je postavljena vertikalno i tako je vučenjem ravnala oranicu, a brezove grane su nanosile sitnu zemlju na sjeme. Branu je vukla konjska zaprega, a na brani je stajao čovjek koji je dizginima (cuglama) upravljao konjskom zapregom. Poslije klijanja i nicanja žitarica njive su valjane drvenim valjcima koje je vukla konjska zaprega kako bi se njiva izravnala, da bi tlo bilo ravnije radi lakšeg košenja. Žitarice su se sjekle što niže. To je posebno bilo važno kod kosidbe ječma. Ječmena slama bila je znatno tanja od slame drugih žitarica i koristila se za mješanje sa sijenom u ishrani stoke. Kod ručnog košenja bilo je važno da je tlo ravno i da se kosa može spustiti što niže. Vremenom su drvene plugove zamijenili metalni koji su bili lakši za rukovanje i vuču i njima je bio bolji kvalitet obrade zemlje. Osamdesetih godina počinju da se koriste traktori. Uslovi za obradu zemlje su se poboljšavali, ali seljaka koji su se bavili time bilo je sve manje. Mnoge njive više se nisu obrađivale i postale su livade. U proljeće je dolazilo do prirasta stoke. Krave su se telile, ovce jagnjile, kobile ždrebile. Seljaci su radosno pratili priplod stoke. Veterinara nije bilo, pa su seljaci često rastavljali mladunče od majke i pomagali mu da se digne na noge. Bio je poseban doživljaj u selu kad ovce u jutarnjim časovima idu u planinu u ispašu, a jagnjad ostaje u štalama. U kasnim popodnevnim satima ovce se vraćaju iz paše i kad se primaknu selu, nastaje trka i blejanje jer jure da što prije dođu do jagnjadi. Bleje ovce, bleji jagnjad, selo bruji od blejanja. Bila je to lijepa muzika, koja se sve manje čula kako u selima ispod planine Ljubuše, tako i u okolnim. U proljeće polje ozeleni, zatim postane šareno kao vezen ćilim, procvjeta cvijeće različitih boja i oblika. Divota je bilo izići iznad kuća u brdo i posmatrati to ravno šareno polje i uživati u proljetnoj ljepoti. Na prelasku iz proljeća u ljeto, krajem juna i početkom jula, počinje košenje trave i polje poslije sakupljanja sijena ponovo postaje pašnjak. Sva stoka iz planina silazi u polje, pase u krdima, ovce, goveda, konji, svi posebno daju živost polju kojem su do košenja ljepotu davali trava i cvijeće. Za vrijeme kosidbe u selima osjećali su se novi mirisi, koji su se širili cijelim poljem, mirisi pokošenog sijena. Tako se završava najljepše godišnje doba.

141

Početkom ljeta je početak sakupljanja ljetine. Ljeto je za seljaka najteže jer, iako su sela na visini od preko 800 metara, zna da bude vrlo toplo i da bude ljetna žega, sa temperaturom preko 35 stepeni.

Ručno košenje trave u Duvanjskom polju ispod sela Rašćana

Prvi ljetni rad je košenje livada. Kosilo se ručno. Na Duvanjskom polju je tvrda trava, gusta i niska. Kose su morale biti dobrog kvaliteta, kovanice. Najpoznatiji proizvođači – kovači kosa su iz Mrkonjić Grada. Kose su nazivali prema prezimenu majstora koji ih je iskovao. Trebalo je biti dobar majstor da se kosa otkuje i pripremi za košenje. Prvo je trebalo podijeliti parcele i raskositi između njih. Većina livada u Duvanjskom polju nije podijeljena i nema utvrđenih međa. Glavni i najravniji dio Duvanjskog polja nalazi se na lijevoj strani rijeke Šuice, od sela Oplećani do ušća Ričine u Šuicu, koja teče sa druge strane polja. U tom dijelu je trava različitog kvaliteta, a različit kvalitet trave davao je i različite količine sijena. Parcele su katastarski velike i vlasnici su u vlasničkim knjigama upisani po određenom dijelu u razlomcima. Rijetke su bile parcele sa vlasništvom 1/1. U takvim okolnostima pre svake koševine privremeno su deljene parcele u skladu sa vlasničkim dijelom. Deoba bi važila samo za tekuću godinu. Parcele su bile duge i do tri kilometra i dosta široke. Zbog toga su prvo dijeljene na dva dijela: gornji dio koji je bliže selu i donji ispod njiva Jabuke i Mandine. Oba dijela polja imala su različit kvalitet i količinu trave. Gornji dio polja dijeljen je po vertikali, tako da je postojao istočni i zapadni dio. Jedne

142

godine istočni dio pripadao je vlasnicima koji su imali isto prezime, na primjer Karanima, a sljedeće godine Stanišićima i Važićima. Naredne godine se vršila nova deoba sa izmijenjenim stranama parcela. Donji dio polja dijeljen je na gornji i donji, znači po dužini, tako da jedni kose donji, a drugi gornji dio parcela. Sledeće godine raspored je bio obrnut. Poslije toga parcele su deljene između istih porodica. Na osnovu takve podele može se zaključiti ko je kome bliži rod. U porodicama se vodilo računa o tome koja strana livade koje godine pripada jednom, a koja drugom dijelu porodice. Takav način podjele je važan jer kvalitet i količina sijena nisu bili svuda isti. Neki dijelovi polja su ostajali duže neki kraće pod vodom, što je uticalo na kvalitet i količinu sijena. U cijelom polju ima samo nekoliko kamena međaša na oba kraja parcela. Parcele su deljene i između dijelova porodica. Prvo se između međaša razmeravala širina, koja se dijelila na polovinu, a polovine na četvrtine... Vodila se evidencija koja strana kome pripada, tako se dešavalo da jedna porodica kosi istu parcelu svake osme, a nekad i 16. godine, što zavisi od broja porodica. Kad se podele parcele, označe se tako što se na oba kraja u zemlju pobode komad drveta ili na neki drugi način. Parcele između kojih se raskašalo bile su duge od 300 do 2.000 metara. Linija parcele cijelom dužinom obeležavala se tako što jedan kosac stane na jednu stranu, gdje je označena tačka, a drugi na drugi kraj parcele na označenu tačku. Da bi jedan od kosaca krenuo da kosom označava pravac, neophodno je da neko stane ispred kosca na suprotnoj strani parcele na tački koja označava parcelu tako da kad on krene da zakosi travu ne sme da vidi dva lica, to jest kosca koji je na obilježenoj tački, već onoga ko je bliže njemu. Ukoliko kosac skrene lijevo ili desno, videće dva lica, što znači da ne raskaša pravilno. Deobu i raskašanje (obilježavanje podeljenih parcela) radili su stariji ljudi, koji su znali gdje se nalaze glavne međe (sinjori) velikih parcela i koji dio kojoj porodici pripada. Za ove diobe nisu bili potrebni geometri. Tako se radilo iz generacije u generaciju. Nikada se nije desilo da se dionici posvađaju. Bilo je grešaka u razmjeravanju, u lošem, nepravilnom kretanju prilikom označavanja i raskašanja parcela, ali su te greške tolerisane, ili je greška ispravljana tako da je oštećeni sakupljao sijeno koje mu pripada. Ovakav način diobe sigurno se na srpskim parcelama u selima iz okoline Duvna više nikad neće ponoviti. Sa područja Duvanjskog polja Srbi, koji su vlasnici i kojima pripadaju mnoge livade i njive, izgnani su. Pokošena trava ostajala je na livadi dva dana, treći dan se sakupljala. To su radile većinom žene i mlađi muškarci koji nisu dorasli za kosca jer je koševina spadala u teže poljoprivredne radove. Sijeno se grabuljama sakupljalo u jednu vrstu (suru) niz cijelu parcelu, a onda u naviljke, koje su na kolju nosile dvije osobe između sebe na određeno mjesto gdje se sijeno plastilo. Plastovi su sadevani u grupe da bi ga čobani, kad stoka krene u polje, lakše štitili. Ostajali su u polju do kraja avgusta, dok se žita ne ovršu. Nikada se nije desilo da je neko ukrao nečije sijeno, iako nije bilo čuvara u polju. U septembru je sijeno volovskim kolima iz polja prevoženo u selo i stavljano u 143

sijenike (pojate). Krajem šezdesetih godina pojavila su se konjska kola, koja su bila mnogo lakša i prikladnija za prevoz sijena. Kad se počelo prevoziti konjskim kolima, a kasnije i traktorima, sijeno se odmah tovarilo i prevozilo u selo, tako da se od tada nije plastilo u polju. Volovska kola vukla su dva, četiri, a u nekim slučajevima i šest volova, što je zavisilo od težine tovara i uzvišenja na ulazu u selo.

Vršidba žitarica sa konjima

Poslije kosidbe trave kosile su se žitarice. I žito se plastilo na njivama. Kad se sve žito pokosi, počinje vršidba, a za to su korišćeni konji. Na određenom mjestu, guvnu ili armanu, na sredini je u zemlju bila dobro učvršćena stožina i za nju zakačen obruč na koji je vezano jako uže, za čiji kraj su vezivani konji koji su trčali ukrug i često mijenjali pravac kretanja i mjesto tako da konji koji su se nalazili daleko od stožine zamjene mjesto sa konjima blizu stožine da bi teret bio ravnomjerno raspoređen jer je dužina koju pretrči konj na kraju u odnosu na konje koji su bliže stožini velika. Na guvno se istovare jedna volovska kola žita koje se ravnomjerno razastre po cijelom guvnu, a potom se uvedu konji koje tjeraju da trče oko stožine. Tjeranje konja, prevrtanje i rastresanje žita traje po cio dan. Za vršaj su neophodna najmanje tri radnika. Konji kopitama rastresaju slamu, koja se grabuljama izvlači dok ne ostane žito sa plevom, koje se skuplja na sredini guvna u gomilu. Da bi se odvojilo žito od pleve, bacaju se u pravcu vjetra, koji piri i u najtoplijim ljetnim danima i nosi plevu ustranu, a čisto žito pada na gomilu. S razvojem tehnike dolazi do izmjene uslova i načina vršidbe. Poljoprivredno dobro je nabavilo vršalice koje su koristili za svoje potrebe i za vršidbu po selima. Seljaci su dobijali raspored kog će dana vršalica da im bude na raspolaganju.

144

Sakupljali su sve žito na jedno mjesto. Vilama su ga ubacivali u vršalicu koja je odvajala zrno od slame. Nekoliko godina kasnije kombajni su kosili i vrli žito istovremeno. Poslije vršidbe žita u polju nije bilo više radova do jeseni, kad se vadio krumpir. U toku ljeta u selima je bilo znatno više stanovnika nego tokom godine. Tad su počinjali školski raspust i godišnji odmori, pa su sa svih strana u selo dolazili rodbina i prijatelji na ljetovanje kod svojih. Dolazila su i djeca koja su išla u srednje škole i na fakultete u većim gradovima u zemlji.

Odvajanje pleve od zrna poslije vršidbe

Ljeti u selima bude više gostiju i đaka koji su na školovanju van mjesta nego domaćih. Na ravnim poljanama ispod sela svakog dana, a najviše nedjeljom, sastajala se omladina, najčešće zbog fudbalskih utakmica koje su igrale ekipe iz istog ili susjednih sela. Znali su se timovi suprotstavljenih strana. Ekipe su najčešće deljene prema navijanju za neki tim. U selima ispod Ljubuše nije bilo toliko Srba da bi mogli napraviti ekipu od sedam, osam igrača. Većinom su Srbi iz Srđana i Mandinog Sela dolazili na livade ispod Rašćana, gde su se pravili timovi na osnovu simpatizera Partizana, za koji su navijali Važići i Stanišići, i navijača Crvene zvezde, Karana. Milisavi, Vulići i Bilanovići igrali su na strani gdje je trebalo da se popuni broj igrača. Na tim utakmicama sijevale su varnice, želja za pobjedom bila je velika. I pored velikog rivalstva, na utakmicama nikad nije bilo svađe ili tuče, bilo je samo prepirki 145

oko pravila igre i regularnosti rezultata. Na utakmicama je bilo inženjera, ljekara, profesora, nastavnika i drugih profesija, koji su u selo donosili kulturu ponašanja, saznanja o pravilima ne samo fudbalske igre nego i drugih disciplina, kao što je odbojka, košarka i atletika. Poslije odigranih utakmica, koje su nekad trajale dok se vidjelo, rashlađivali su se i osvježavali na vrelu Dokolju. Šuica i Drina, udaljene četiri, pet kilometara od sela, u toku ljeta često zbog suše ne teku, ali niz cijeli tok ovih rijeka ostaju jezerca sa čistom vodom, u kojima živi pastrmka. Dubina vode u riječnim udubljenjima je i do četiri metra, pa su na nekim mjestima sa obale, visine do tri metra, vještiji plivači skakali u vodu na noge ili na glavu. Ljetnji radovi, večernje i noćne šetnje kroz selo, sportske aktivnosti i kupanje u rijeci bili su dobar program za sve one koji su došli u selo da na skoro 900 metara nadmorske visine provedu ljeto kod rodbine, braće, roditelja, djedova i baka. Zanimljiva su bila okupljanja u večernjim satima na zalasku sunca, koje posebnim bojama obasjava selo. Omladina se sastajala na raskrsnici kod ulaza u selo, gdje se dočekuje stoka sa ispaše i tu razdvaja na sve strane, svako goveče, konj ili ovca sami se odvajaju i idu u svoju štalu. Omladina je ostajala do kasno na nekom proplanku ili armanu da se druži, zabavlja, zaljubljuje i ta druženja ostaju u dugom sjećanju. Često su se dešavale i ljubavi, koje su ponekad krunisane i brakom.

Duvanjsko polje poslije dugih jesenjih kiša

146

Gosti su na taj način doprinosili da ljeto bude zanimljivo i njima i domaćinima. Ljetovanje u Duvnu i Rašćanima, kao i u drugim selima, mnogi gosti, koji su uglavnom bili djeca i bliža rodbina, i domaćini pamte i jedva su čekali novu sezonu. Domaćinima je, i pored teških poljoprivrednih radova i visokih temperatura, ljeto bilo zanimljivo, posebno omladini koja ostaje u selima i čeka početak školske godine Jesen je u selima najdosadnije godišnje doba. Počinju pripreme za zimu. Selo je opustjelo, nova školska godina počinje, otišli su gosti koji su ljeto proveli u selima i u Duvnu. S dolaskom jeseni počinju kiše, često obilne, dolaze najčešće sa juga, praćene jakim vjetrovima, kao i one u proljeće sa poplavama i vrelima koja se dižu do sela i kuća. Stoka ponovo kreće u planinu. Za čobane je jesen teža jer često duva i jak južni vjetar i otežava i čobanima i stoci kretanje. Jesenje kiše su česte i traju po nekoliko dana. Glavni posao u selima je pripremanje zimnice i uopšte priprema za zimu. Domaćice od mlijeka prave sir i kajmak, ostavljaju i ovčije mlijeko, koje se čuvalo u posebnim drvenim posudama. Sir je čuvan u drvenim kačicama i u ovčijim mješinama. Stavljali su da se kisele kupus, paprika i drugo povrće. Najteži jesenji posao muškarcima je bio priprema za zimu ogrevnog drveta koje su sjekli u planinama Vran i Malovan. Na planini Malovan, koja pripada opštini Kupres, drvima su se snabdijevala sela zapadno, a na Vranu istočno od Sarajlija. Sve do sedamdesetih godina drva su se sjekla sjekirama, rezala na dužinu od oko 120 centimetara i tovarila na konje. Jedan čovjek je mogao u jednom danu da spremi drva za dva do tri tovara. Seljaci su rano kretali prema Vranu planini sa konjima, na kojima su bili samari. Vraćali bi se pred mrak. Svakoj porodici za zimu bilo je potrebno od 15 do 20 metara kubnih bukovih drva. Kasnije su sjekire zamijenjene motornim testerama, a konji traktorima. Do šuma su izgrađeni putevi. Konji su i dalje korišćeni za izvlačenje drva iz šume do puteva. Krajem novembra klale su se svinje za sušenje i preradu u kobasice i druge suhomesnate proizvode. U jesen nema poljoprivrednih radova. Retko su se sejale ozime žitarice zbog dugih i hladnih zima kad se temperatura spušta i do minus 20, a nekad i više, pa u tim uslovima ozime žitarice rijetko mogu da donesu prinos koji pokriva troškove sjemena. Zimi su se odvijale druge aktivnosti. Nije bilo poljoprivrednih radova, stoka je bila u štalama od prvog snijega, koji počinje da pada krajem decembra, a ponekad i ranije i zadržava se do kraja marta, a nekad i duže. Stoka je u štalama bila najmanje četiri mjeseca, hranjena je sijenom i slamom, a ponekad i ovasom. Sijeno je u toku ljeta skladišteno u posebne objekte (pojate) i sadeveno u stogove (plaste). Osnovni posao, koji su pretežno obavljali muškarci, bio je ishrana stoke. Hranjena je dva puta dnevno, a jednom ili dvaput tjerana je na bunare na vodu. Voda je kofama vađena iz bunara i sipana u drvena, a kasnije u betonska korita. Kad padne veliki snijeg i dunu jaki vjetrovi, stvaraju se veliki smetovi. Kako se kuće nalaze neposredno ispod brda, bilo je zima u kojima se neke kuće, štale i pojate nisu vidjele od snijega. Dešavalo se da su ljudi pravili tunele kroz snijeg da bi iz kuća odlazili u štale i pojate. 147

Poslije velikih vjetrova bi se razvedravalo, atmosfera bi postajala čista, tako da je nebo bilo neobično plavo. U selima obasjanim sunčevim zracima sve je bilo bijelo i tad su se zaboravljale sve nedaće koje je donijela zima. Zimi se žene i djevojke bave raznim rukotvorinama. Obrađuju i pripremaju vunu za izradu raznih predmeta tkanjem i pletenjem. Za tkanje su korišćeni i lan i konoplja, i to za stvari koje su izložene kiši i drugim padavinama, kao što su pokrivači za konje (mutapi), vreće za prenošenje na konjima i drugi predmeti za koje je bila potrebna veća otp*rnost. U vunena i druga prediva upredana je dlaka od grive konja.

Duvanjsko polje zimi

Odjeća je uglavnom bila od vune. Oprana i očešljana vuna upredana je u niti. Stavljala se na preslicu (kudelju), vukla lijevom rukom, a desnom se upredala i motala na vreteno izrađeno od drveta i dugo tridesetak centimetara, čiji se vrh držao prstima, a donji okretao po tlu. Pređa je bojena, i to biljnim bojama. Žene su je same pripremale. Tkaninu bi stavljale u kipuću vodu u koju su ubačene biljke. Crvena boja se dobijala od broća, koji se uzgajao oko kuća, žuta od zanovijeta, gornje crne kore divljake, brezovog lista, od lišća liske i zove. Lišće murve (duda) davalo je zelenu boju. Crna se dobijala od kore jovinog drveta, a mogao se dodati i ruj. Da bi crna boja bila dugotrajnija, dodavala se ljuska oraha i orahov list. Kuvanjem korijena rujevine dobijane su boje od bledožute do narandžaste. Od čivita se dobijala plava boja (čivit). Tkanina od vune nazivala se sukno. Ako bi se upredala kozija ili konjska dlaka, pomiješana sa ovčijom vunom, tkanjem bi se dobila kostrijet. Od sukna je izrađivana sva muška odjeća, kao i ženske haljine, i zimske i ljetnje. Pamuk je počeo da se upotrebljava tek u 19. vijeku. U srpskom narodu u Duvnu sukno od kojeg su

148

izrađivane haljine bilo je crno, a kod drugih naroda u Duvnu i okolini bijelo i tamnoplavo. Razlike u nošnji ukazivale su na različit društveni status, pripadnost vjeroispovijesti ili pak bračno stanje. Albert Fortis na putu po Dalmaciji, opisujući morlačke žene, ukazao je na to da je djevojačko ruho složenije i neobičnije zbog nakita koje djevojke nose na glavi, za razliku od udatih žena. Sve što se oblačilo neki su zvali aljine, neki ruvo, a neki odića (odjeća). Na nogama su nošene čarape i opanci pravljeni od neprerađene i osušene teleće, goveđe, kozje ili svinjske kože. Oputa kojom su pleteni opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože. Tokom zime pleteni su dijelovi odjeće i obuće: čarape, bozavci, torbice i neki ukrasi. Djevojke su još od 15. godine počinjale da izrađuju i spremaju ruvo za udaju. Običaj je bio da djevojka kad se udaje ponese ruvo. To su razne vrste odjeće i obuće, posteljina i drugi predmeti od vune i tekstila. Djevojka je nosila i darove za ukućane i kumove, a neke i darove za svatove. Sve je to stvarano u zimu.

Ručno predenje niti od vune koje pravi starica pomoću kudelje i vretena

149

Izrada tkanina na drvenom razboju, koji je u masovnoj upotrebi bio sve do polovine XX vijeka, a i dalje se ponegde koristi u ručnoj radinosti

Ručni alat za obavljanje poljoprivrednih radova

Najčešće zimi Srbi slave krsne slave. U Rašćanima slave su Sveti Nikola (Nikoljdan), a slave ga Karani i Milisavi. Svetog Jovana (Jovanjdan) slave Važići i Stanišići. U Duvnu i selima duvanjskim manji broj porodica je slavio neke druge slave. Slavilo je oko 90 odsto Srba iz Duvna i okoline. Od svih pravoslavnih naroda jedino Srbi slave slavu. To je vjerski praznik posvećen nekom svecu. Srpski narod poslije Drugog svjetskog rata nije često aktivno učestvovao u djelovanju Srpske pravoslavne crkve, ali je većina slavila svoju krsnu slavu i taj običaj prenosi se sa koljena na koljeno. Neka domaćinstva nisu primala sveštenika, ali su slavila slavu. I pored toga,

150

Pravoslavna crkva je imala dovoljno vjernika, uspjela je u najtežim uslovima da se održi i da obavlja tradicionalne obrede: krštenja, sahrane i redovne molitve kojima je prisustvovao jedan broj vjernika. Nikoljdan se slavi u vrijeme božićnog posta, u decembru. U to vrijeme često je padao veliki snijeg, praćen jakim vjetrovima, i stvarao snježne nanose. U tim uslovima nije bilo moguće otići u kupovinu u Duvno i Dalmaciju, odakle su nabavljani riba i drugi prehrambeni proizvodi za pripremanje posne hrane. Po pričama koje se prenose sa koljena na koljeno, jedan od razloga što je većina Srba iz Duvna počela da sprema mrsnu hranu za Nikoljdan bila je nemogućnost nabavke posne hrane. Tako je Sveti Nikola u mnogim porodicama postala mrsna slava iako je u vrijeme božićnjeg posta.

Drveni pribor za jelo

Za slavu je bilo potrebno nabaviti vino i rakiju u Hercegovini i Dalmaciji, u susjednim opštinama Imotskom, Posušju i Grudama. Srbi iz pojedinih sela u nabavku pića u Hercegovinu i Dalmaciju išli su organizovano. Piće je najčešće točeno u mješine od ovčije kože, koje se prave tako što se ovca odere bez rezanja kože, to jest svlači se sa mesa. Koža se očisti, osuši i njeni šuplji dijelovi vežu konopcem tako da ne propuštaju. Na taj način tečnost se lako prenosi na konjima; svaka druga ambalaža stvarala bi problem, a konji bi se plašili od zveckanja posuda i flaša i tovar bi mogao da bude uništen. U mješine se moglo natočiti od 30 do 50 litara pića. Zimi su se u selu dešavali najljepši događaji u životu ljudi: momci su se ženili, djevojke udavale. Zima je za to bila najpogodnija iz više razloga: nije bilo poljoprivrednih radova, hrana se mogla lakše čuvati, bilo je dosta suvog mesa, pa je to bilo doba ljubavi, slavlja i veselja. Opisaćemo kako su se pripremala svadbena slavlja, kakvi su bili procedura i običaji. Sve do šezdesetih godina za odlazak na vjenčanje do matičara i crkve mladenci i svatovi jahali su osedlane i okićene konje. Svatovi su se okupljali u kući mladoženjinoj i išli po mladu, gdje su ih dočekivali domaćini i služili jelom i pićem. Poslije kraćeg zadržavanja, svatovi su kretali prema crkvi i matičaru na vjenčanje i registraciju.

151

Na povratku mladoženjinoj kući, jedan dio svatova pripremao se za trku konja. Još se pamti Zekan Steve Zelena i Dorat Pipice Vardića, koji su najčešće pobjeđivali u tim trkama. Konji su startovali na dva do tri kilometra do kuće mladoženjine. Konj koji pobjedi i svat koji ga je jahao dobijali su nagradu od domaćina kuće.

Svadba sa konjskim kolima šezdesetih godina XX vijeka

Pred kućom mladoženje prije dolaska svatova skupljao se narod ne samo iz sela u kom je bila svadba već i iz susjednih, nekad i iz udaljenijih. Kad stignu pred mladoženjinu kuću, svatovi su preko kuće prebacivali jabuke, a djeca i omladina hvatala. Mlada je bacala posebno ukrašenu i lješnicima okićenu jabuku. Mladina jabuka zvala se grotulja. Bacala ju je na krov, a ona se, ne prelazeći preko krova, kotrljala niz njega. Hvatale su je djevojke, kao što se, u novije vrijeme, hvata bidermajer. Običaj je bio da poslije tih obreda kum nagrađuje pobjednika trke. Momci su izlazili u polje i određivali dužinu deonice za trku, a ona se kretala od dva do tri kilometra. Poslije trke momaka nastajalo je narodno veselje, pjesma i igra do kasno u noć. Narod se razilazio, a u mladoženjinoj kući počinjalo je slavlje koje je trajalo dva ili tri dana. U zimskom periodu seljaci su obavljali zanatske radove. Izrađivali su od drveta vile i grabulje, sređivali plugove i opremu za vuču, samare i druga pomagala. Do pedesetih godina izrađivani su opanci. Od svinjske kože pravila se oputa (trake od kože), od opute i kože opanci, koji su nošeni u sušnim periodima. Žene su zimi izrađivale predmete od vune. Tkale su i šile odeću, nošnju, posteljinu, pokrivače, tepihe i druge prostirke u raznim bojama i veličinama od vune, lana i konoplje. Tkalo se na razboju (stanu), spretno su se preklapale niti osnove i potke u raznim bojama i dobijale rukotvorine, koje su često bile i ukrasi u kući. 152

U Rašćanima je bilo zanimljivo u svim godišnjim dobima. Iako je život bio težak, u selu je bilo i veselja. U zimskim danima, kad nije bilo poljoprivrednih radova, momci i djevojke su do kasnih noćnih sati bili po selima. Družilo se, bilo je dosta pjesme, natpjevavali su se momci i djevojke. Noću bi se kroz selo čulo pjevanje momaka. Najčešće se pjevala ganga, poseban način pjevanja, koja se najviše čula u Zapadnoj Hercegovini i Dalmaciji.

Svatovi sa konjima i konjskim kolima, snimljeno u selu Baljci

153

PREZIMENA DUVANjSKIH SRBA ANDRIJAŠEVIĆ, živjeli su u selu Srđanima, slave Đurđevdan; ASIĆ, živjeli su u selu Vrilo (u Buškom blatu, sad Buško jezero), slave Nikoljdan; BILANOVIĆ, živjeli su u Mandinom Selu i Srđanima, slave Nikoljdan; BOŠNjAK, živjeli su u Duvnu i selima Mokronoge i Prisoje, slave Nikoljdan; VAŽIĆ, živjeli su u Duvnu i selima Oplećani i Rašćani, slave Jovanjdan; VELIMIR, živjeli su u Duvnu i Baljcima, slave Đurđevdan; VITEZOVIĆ, živjeli su u Cebari, slavili su Jovanjdan; VUJINOVIĆ, živjeli su u Duvnu, slave Kuzmana i Damnjana; VUKOVIĆ, živjeli su u Duvnu, Mandinom Selu i Crvenicama, slave Nikoljdan; VULIĆ, živjeli su u selima Vrilo, Kongora, Oplećani, Rašćani i Srđani, slave Jovanjdan; GALIĆ, živjeli su u Lipi, poslije Drugog svjetskog rata nema nikog od Galića da živi u selu Lipa ni na području Duvna; GLIGORIĆ, živjeli su u Eminovom Selu i Duvnu, slave Ilindan; DRAŠKO, živjeli su u Oplećanima, slave Nikoljdan; ZDILAR, živjeli su u Eminovom Selu, slave Jovanjdan; ZELEN, živjeli su u Duvnu, Lipi i Cebari, slave Nikoljdan; ZEČEVIĆ, živjeli su u Kongori, slave Šćepanjdan; KARAN, živjeli su i žive u Duvnu, Lipi i Rašćanima, slave Nikoljdan; KOVAČEVIĆ, živjeli u Duvnu; MILISAV, živjeli su u Duvnu, Eminovom Selu, Lipi, Mandinom Selu, Rašćanima i Crvenicama, slave Nikoljdan; MIHOJEVIĆI, živeli su u Duvnu; MIŠKOVIĆ, živjeli su u Baljcima, slave Lazarevu subotu; SAVIĆ, živjeli su u Eminovom Selu, Lipi i Srđanima, slave Šćepanjdan; SIMIĆ, živjeli su u Mokronogama; STANIĆ, živjeli su u Oplećanima, slave Nikoljdan; STANIŠIĆ, živjeli su u Rašćanima, slave Jovanjdan; UĆUKALO, živjeli su u Oplećanima, slave Jovanjdan; ĆEVAP, živjeli su u Baljcima i Rašćanima, slave Đurđevdan; CVIJETIĆ, živjeli su u Baljcima, slave Lazarevu subotu; Na osnovu popisa žrtava ustaškog terora i svjedočenja poslije rata, u Duvnu je Drugi svjetski rat zatekao nekoliko srpskih porodica koje nisu bile starosjedioci. To su Kozomare, Glamočlija, Basta, Mornarić, Mavrak, Vlajčić, Pavlović i sveštenik 154

Sebestijan Milovanović. Možda je bilo i drugih prezimena, ali na osnovu sjećanja ljudi koji su svjedočili o ratu, spiska žrtava i pronađenih pisanih tragova, došli smo do prezimena koja su navedena. PORODICA VUKANOVIĆ. U Duvnu su živjeli Srbi sa prezimenom Vukanović. Na srpskom groblju u selu Kolo još postoji jedan, možda i jedini spomenik-krst, koji je oštećen i prevrnut, ali se sa njegove donje strane, kako je napisano u jednom tekstu koji je objavljen kao stara fotografija iz Duvna, vidi natpis pisan starom ćirilicom, ali je sad jedva uočljiv i potpuno nečitljiv. Prema starijem snimku moglo bi se zaključiti da je tu pokopan Petar Vukanović ili da je on podigao spomenik Jovanu Vukanoviću, koji je umro 9. aprila 1859. godine. Da su Vukanovići živjeli u Duvnu postoje i drugi dokazi. Posjedovali su kuću u centru grada Duvna površine 348 metara kvadratnih. Ta zgrada je u vlasničkim knjigama, u gruntovnici, koju je ustanovila Austrougarska 1894. godine uknjižena kao vlasništvo Sime Vukanovića, kasnije ju je naslijedio Petar Vukanović, a poslije njega vjerovatno njegova djeca Risto, Mara, Ana i Sava. Mara, Ana i Sava su svoj dio poklonili Crkvi. U Duvnu je živjelo dosta Srba sa prezimenima koja se ne pamte i o njima sigurno postoje tragovi na spomenicima i u starim zemljišnim knjigama. Nije bilo mogućnosti da se podrobnije ispitaju spomenici po grobljima i pročitaju vlasničke knjige – gruntovnice, gdje bi se sigurno otkrilo još dosta prezimena porodica koje su nekad živjele na teritoriji Duvanjskog polja.

155

ISTORIJA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U DUVNU Što se tiče Pravoslavne crkve, to je bilo najteže poglavlje za pribavljanje podataka. Izuzetno je bilo teško doći do saznanja o njenom razvoju, vremenima i uslovima u kojima je djelovala, kao i otkriti ko su bili njeni sveštenici na području Duvanjskog polja. Ipak sam uspio da pronađem tekstove iz više izvora, a najviše uz pomoć Jove Bajića, novinara koji se kroz svoj dugogodišnji novinarski rad posebno bavio pitanjem Crkve i u svom istraživanju uradio dosta tekstova o njenoj istoriji, a posebno sa područja Duvna i Kupresa, jer potiče sa tog područja. U knji*zi „Zapadne strane u srednjovjekovnoj bosanskoj državi“ autorka Tanja Ribar, jedna od rijetkih istoričara koji su se bavili užim područjem Bosne, obradila je crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni, a ja ću citirati dijelove koji opisuju Pravoslavnu crkvu i njeno okruženje u kasnom srednjem vijeku. CRKVENE PRILIKE21 „Pitanje crkvene organizacije u Zapadnim stranama svakako je jedno od najtežih jer gotovo da nema izvornih podataka o njemu. Pitanje crkvenih prilika u srednjovjekovnoj bosanskoj državi uopšte nosi sa sobom niz problema za današnju istoriografiju i postoji veliki broj oprečnih stavova i zaključaka, ali su i na ovom polju postignuti značajni rezultati tokom nekoliko decenija istraživanja i oni se sigurno odnose i na prostor bosanske srednjovjekovne države na kojem su se razvile Zapadne strane. U XIV i XV vijeku kao odlučujući činilac u vjerskoj sferi javljaju se naporedo bosanska crkva i franjevački redovnici, a u pojedinim dijelovima države pravoslavna crkvena organizacija. Vjersko stanje u bosanskoj državi u drugoj polovini XIV vijeka najbolje odslikavaju odgovori pape Grgura XI iz 1373. godine na pitanja koja mu je u ime bosanskog vikara fra Bartolomeja iz Averinije donio u Rim fra Berengar iz Aragonije. Ova 23 pitanja u nauci su poznata pod imenom franjevački Dubia. Odgovori koje je papa dao odslikavaju postojanje tri konfesije na teritoriji srednjovjekovne Bosne: katolika, pravoslavaca (u katoličkim izvorima nazivani šizomaticima i raskolnicima) i bosanskih krstjana (od strane katolika nazivanih jereticima i nevjernicima). Papa već u svom pismu od 3. februara 1373, prije pojave Dubia, ukazuje na prisustvo bosanskih krstjana (jeretika) i pravoslavaca (šizomatika) u samoj Bosni i na njenim granicama prema Ugarskoj i mnogim drugim mjestima od kojih poimence pominje Glaž, gdje pomenute različite konfesije žive pomiješane jedna sa drugom. Ono što se da vidjeti iz papskih odgovora na pitanja bosanskih franjevaca jeste onovremensko vjersko stanje u Bosni. Franjevački redovnici suočeni su, na jednoj strani, s velikim brojem nekatoličkog stanovništva na teritoriji Bosne, naročito u njenim pograničnim dijelovima i u susjedstvu, a na drugoj strani s 21

Zapadne strane, Tanja Ribar, str. 205. 156

nedostatkom katoličkog parohijskog sveštenstva, pa stoga traže i dobiju dozvolu od pape da i sami vrše pastirsku službu kako bi nadoknadili nedovoljan broj katoličkih župnika koji bi brinuli da preobraćeni pravoslavci i krstjani zaista i ostanu u novoj vjeri. KATOLIČKA CRKVA. Prisustvo hrišćanske crkve na teritoriji koja je u XIV i XV vijeku činila Zapadne strane korjene vuče od kasnoantičkih vremena. U VI vijeku, u vrijeme održavanja sabora u Solinu 530. i 532. godine, pominje se nekoliko biskupija potčinjenih solinskom nadbiskupu na teritoriji kasnije Bosne, od kojih se biskupija Ludrum, osnovana ovom prilikom, prostirala u oblasti oko Livna. Ova episkopska organizacija pretrpjela je teška oštećenja tokom seobe naroda, koja je na ovim prostorima obilježila period od kraja V do VI vijeka. Novi hrišćanski talas zahvatio je ove prostore u vremenu nakon dolaska Slovena i naseljavanja Hrvata i Srba na području nekadašnje rimske Dalmacije i drugih provincija. U Letopisu popa Dukljanina stoji da je u vrijeme održavanja Duvanjskog sabora 882. godine na teritoriji kasnije bosanske države postojala bosanska biskupija podređena dukljanskom (barskom) nadbiskupu. U XI vijeku za jurisdikciju nad njom otimale su se splitska, barska i dubrovačka biskupija, ali u XII vijeku pobjedu je odnio dubrovački nadbiskup, kome se u ovo vrijeme potčinjavao bosanski biskup. Krajevi kasnijih Zapadnih strana, bar kad je riječ o teritoriji stare biskupije Ludrum, ostali su, međutim, u ovo vrijeme pod starom solinskom nadbiskupijom, njoj direktno podređeni i odvojeni od bosanske biskupije. Na Splitskom saboru 925. godine, stara solinska nadbiskupija obnovljena je kao novoosnovana splitska nadbiskupija i njoj će biti potčinjena i biskupija u Livnu. Izvorni podaci svjedoče da je tokom druge polovine XIV i prve polovine XV vijeka došlo do primjetnog jačanja Katoličke crkve u Bosni, ponajviše ako ne i isključivo zahvaljujući djelatnosti franjevačke bosanske vikarije. Franjevačku bosansku vikariju osnovao je general Gerar Odonsi prilikom boravka u Bosni 1339. godine, ali je ona zvanično ustanovljena 1340. na opštem zboru franjevačkog reda u Asiziji. Bosanski ban Stjepan II odbio je da sam istupi protiv patarena u svojoj zemlji, ali je ipak dao pristanak za mirno djelovanje katoličkog reda na teritoriji svoje države, iz čega je uslijedilo pomenuto osnivanje bosanske vikarije. Prvi franjevački samostan, uz podršku bana Stjepana II, podignut je ubrzo poslije toga u Milima kod Visokog i posvećen je Svetom Nikoli. Prvi vikar bosanske vikarije postao je fra Peregrin Saksonac, koji će uz to postati blizak saradnik samog bosanskog bana. Ova saradnja bila je jedan od uzroka značajnog uspjeha franjevačkog djelovanja u bosanskoj državi od ovog vremena. Od vremena vikara fra Peregrina Saksonca nadalje u samoj Bosni i njenom neposrednom susjedstvu niče veći broj franjevačkih samostana. Najstariji sačuvani po popisu franjevačkih samostana u bosanskoj vikariji, organizovanih po kustodijama, nalazi se u djelu fra Bartola Pizanskog iz 1385/90. Iako nepotpun, ovaj popis pruža važne podatke o organizaciji bosanske vikarije. Među popisanim 157

kustodijama nalazi se i Duvanjska kustodija sa samostanima u Stonu, Novom, Imoti, Cetini i Glamoču. Prema tome, prostor kraških polja koja su činila Zapadne strane srednjovjekovne bosanske države u XIV i XV veku bio bi u ovom trenutku u okviru Duvanjske kustodije. Duvanjska kustodija kasnije se podijelila na Cetinsku i Stonsku kustodiju, najkasnije do 1417. godine, kada se Cetinska kustodija prvi put pominje. Prelazak Katoličkoj crkvi viđenijih predstavnika bosanske vlasti svjedoči o uspjehu franjevačke misije u Bosni od treće decenije XV vijeka. Tako se nasljednici hercega Hrvoja javljaju kao katolici, iako je sam Hrvoje veći dio života glasio za patarena.“ PRISUSTVO CRKVE BOSANSKE I PRAVOSLAVACA Govoreći o prisustvu bosanskih krstjana i pravoslavaca na teritoriji Zapadnih strana, imamo daleko manje neposrednih podataka. Kao prvi problem postavlja se prisustvo bosanske krstjanske crkve na ovom prostoru. Nema svjedočanstva o postojanju krstjanskih hiža na teritoriji na ovom prostoru bosanske države. Ona će ostati dominantna sigurno i do početka XV vijeka, ali bez uslova da se dalje širi, kao što je to bilo u prvim vijekovima njenog postojanja. Od pete decenije XV vijeka Katolička crkva u vidu franjevačkog aktivnog prisustva na teritoriji Bosne postaje konkurent koji prijeti da sebi privuče znatan broj vjernika. Ušavši relativno kasno u sastav bosanske države, od ranog doba podređen vlasti katoličke nadbiskupije u Splitu, prostor Zapadnih strana nije bio predodređen za aktivnije istupanje jeretičke bosanske crkve. Ali njeno prisustvo ne može se isključiti. Ovi prostori morali su biti ugroženi od jeresi koja se širila bosanskom banovinom jednako kao i dijelovi Bosne. Godine 1357. papa je dozvolio franjevcima da se nastane u Crkvi Svetog Dionisija kod tvrđave Otoke na Uni da bi se borili protiv uticaja jeretika, tj. bosanskih krstjana. U julu 1374. godine papa Grgur XI dao je dozvolu bosanskim franjevcima da podignu svoje samostane i crkve između ostalog i u oblasti Knina i Vrhrike radi lakšeg pridobijanja i pokrštavanja jeretika i šizomatika. Ove oblasti nalaze se u neposrednom susjedstvu bosanske države i nedaleko ili u samom susjedstvu teritorije kraških župa koje su činile Zapadne strane. Prisustvo pravoslavaca u oblasti Vrhrike i Knina posvjedočeno je i postojanjem pravoslavnih manastira i crkava na ovom prostoru iz perioda od XIV do XVI vijeka. Prema istraživanju D. Dragojlovića, u papskim pismima u periodu od 1373. do 1377. godine redovno se pominju šizomatici, koje papa najčešće smješta u „krajeve Bosne“ ili u „pogranične oblasti Bosne prema Ugarskoj“. D. Dragojlović zaključuje da su ovi šizomatici mogli biti samo pravoslavno vlaško stanovništvo koje se od prve polovine XIV vijeka spominje u Humu i nekim dijelovima Hrvatske, Dalmacije i Bosne. Tako se Vlasi pominju oko Knina, Cetine i Krbave od 1345. godine. Ovo pravoslavno vlaško stanovništvo pristiglo iz Huma i oblasti Podrinja već krajem XIV vijeka po

158

svemu sudeći nije pripadalo više istočnoj crkvi, nesumnjivo usljed djelovanja katoličkih redova i sveštenika. U vezi sa Zapadnim stranama moguće je jedino ukazati na izrazito stočarski karakter ovog prostora i s tim u vezi mogućnost da se dio pravoslavnog vlaškog stanovništva iseljenog iz oblasti susjednog Huma ili Podrinja doselio i u ove krajeve bogate pašnjacima. Direktnih izvornih potvrda o postojanju vlaškog pravoslavnog stanovništva na teritoriji Zapadnih strana za sada nema. CRKVE I MANASTIRI Na teritoriji sela Vinice u Duvnu, južno od savremene katoličke crkve, otkriveni su ostaci kasnosrednjovjekovne crkve. Još dvije srednjovjekovne crkve otkrivene su arheološkim ispitivanjima u Duvnu, jedna u selu Prisoje, a druga u Mesihovini. Ostaci kasnosrednjovjekovne crkve u Prisoju, od koje su otkriveni ostaci apside i zidova, nalaze se na današnjem pravoslavnom groblju. I ostaci crkve u Mesihovini potiču iz kasnog srednjeg vijeka. U Duvnu su u dosta sela arheolozi otkrili ostatke srednjovjekovnih grobalja.

Druženje na gradini pred crkvom, stoje: Karan S. Brane, dijete, Karan M. Nikola-Nine, Bilanović Drago, Karan M. Dušan-Dule, Stanišić J. Mijo, Karan V. Tomo, Karan S. Slobodan; čuče: Karan M. Savo, Važić Jovo-Jovan, Bilanović R. Nikola, Važić S. Ilija, Važić I. Mijo

Iz svega rečenog može se vidjeti da u XIV i XV vijeku teritorija Zapadnih strana predstavlja u vjerskom pogledu nejedinstveno područje. Katolički element je

159

nesumnjivo najjači na ovim prostorima, kao najstariji koji se ovde ukorijenio. No, dolaskom ovih krajeva pod bosansku vlast u njih je prodro i patarenski element, o čemu ponajviše svjedoči bliskost vlastele, koja je imala vlast nad ovim područjem, sa crkvom bosanskom. Prisustvo pravoslavaca najteže je utvrditi i bez daljnjih istraživanja. Ništa se više o tom pitanju za period srednjeg vijeka ne može reći. Arheološki ostaci ukazuju na prisustvo hrišćanskih crkava, dok nema podataka o postojanju paterinskih hiža na ovom prostoru.

Crkva na gradini prije rušenja 1992. godine

Druženje kod crkve na gradini 160

PRAVOSLAVNA CRKVA U DUVNU Iz citiranih dijelova knjige „Zapadne strane u srednjovjekovnoj bosanskoj državi“ vidi se da je materijalnih dokaza o istoriji Pravoslavne crkve malo, pa se sa sigurnošću ne može utvrditi stalnost, trajnost i brojnost pravoslavnog življa na ovoj teritoriji. Jedno je sigurno – da je pravoslavlje vjekovima prisutno na ovim prostorima. Mnogi istoričari u svojim istraživanjima konstatuju da je katolička vjera krajem XIV i početkom XV vijeka imala jaku organizaciju i u tom periodu su zabilježeni najveći prelasci iz drugih vjera u katoličku. Srbi iz Duvna izdržali su sva iskušenja i pritiske i ostali u pravoslavnoj vjeri. A time i u naciji. Istorijska činjenica je da su mnogi stanovnici ovih prostora promjenom vjere promijenili i naciju.

Crkva Svetog Nikole u Duvnu, sa zapadne strane, zvonik

Istorija srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve u Duvnu je ista ili slična. Zajedno su prolazili sva istorijska dešavanja, zajedno preživljavali sve ratove i bune, pritiske i ucjene i zajedno se razvijali. Crkva je bila ta koja je uticala na promjenu svijesti naroda, uticala na njegov kulturni razvoj, doprinjela razvoju pismenosti i čuvanju zajedništva, sloge i učestvovala u rješavanju raznih sporova koji su se javljali u društvu, porodici, selu i svim drugim dešavanjima, a posebno u periodima kad nisu bile razvijene državne institucije i nisu postojali zakoni, kao ni sredstva za očuvanje društvene tolerancije, pravde i zajedništva. 161

Sve vjerske organizacije imale su iste i slične uloge u razvoju društva, kao i veliki uticaj kod svojih vjernika i sledbenika. Zbog istorijskog značaja Srpske pravoslavne crkve za opstanak srpskog naroda kroz istoriju u Duvnu, važno je istražiti istorijsko postojanje i djelovanje Srpske pravoslavne crkve na prostoru Duvanjskog polja, jer bez tog istraživanja i opisa istorijskog značaja i djelovanja ne bi bila potpuno istražena i opisana istorija srpskog naroda i rezultati tih istraživanja o Srbima u Duvnu bili bi nepotpuni.

Osveštavanje zvonika Crkve Svetog Nikole u Duvnu 1968. godine

Srpska pravoslavna crkva u Duvnu skoro u svakom sukobu ili ratu bila je predmet agresije, skrnavljeni su njeni objekti, paljene i uništavane sve knjige i arhive i zbog toga ne postoje dnevnici, evidencije krštenih, vjenčanih, umrlih niti bilo kakva druga arhiva. U posljednjem ratu srušena je i uništena pravoslavna crkva u Mostaru, gdje je bio centar Zahumsko–hercegovačke eparhije, a sa njom su nestali i biblioteka i glavni arhiv. Zbog navedenih činjenica teško je istražiti istoriju crkve i srpskog naroda na ovim prostorima u bliskoj prošlosti, a još teže u ranijem vremenskom razdoblju, jer bez arhiva se ne može sa punom sigurnošću više saznati o periodu postojanja i trajanja Pravoslavne crkve, njenih vjernika i Srba na prostorima Duvanjskog polja. I pored toga, postoje tragovi i knjige koje nisu čuvane u crkvama i njenim arhivama, pa se jedan dio istorije može istražiti, što se vidi i u knji*zi „Zapadne strane“, a postoje i druga istraživanja koja mogu dati dosta podataka o prošlim vremenima. 162

SABOR SRPSKIH KNEŽEVINA U DUVNU 877. GODINE Albanci – lažni Iliri (6) Piše: Mihailo Stanišić Srpske episkopije od Livna do Skadra Radi održavanja kontinuiteta u hronologiji praćenja kretanja Albanaca iz njihove prapostojbine put Evrope (ili Balkana), saopštimo ono što ne pominje Pletnjova, a vrlo je bitno za našu temu. Šta se to događa u praskozorje albanskog iskrcavanja (od strane Arapa) na Siciliju. Između 827. i 878. godine vođene su na Siciliji ogorčene borbe između Arapa i Romeja (Vizantinaca). U tom periodu, kad još nijednog Albanca nema u Evropi (pa ni na Balkanu), održava se Svenarodni sabor u Duvnu, gde su prisutni predstavnici Srba iz svih svojih kneževina od Epira do Istre. Car Konstantin Porfirogenit u svom delu navodi da uvažava sve te srpske kneževine: Duklju – Zetu, Travuniju (Hercegovinu), Zahumlje (oko Neretve) i Paganiju, kao i sva njihova ostrva u Jadranu, za koja kaže da su naseljena Srbima, ističući njihovu radinost i svestrano razvijenu pomorsku i agrikulturnu privredu, car sa žaljenjem konstatuje da nije mogao da poseti veliku „pokrštenu Srbiju“ iza Dinarida na severu (koju dr Jovan Deretić naziva Zapadna Srbija). Sabor u Duvnu (877. godine, dok se na Siciliji privode kraju žestoke borbe Romeja (Vizantinaca) i Arapa) bio je pod papskim pokroviteljstvom. Okupio je predstavnike svih tadašnjih srpskih kneževina sa prostora nekadašnjeg srpskog Ilirikuma (Ilirije). Nema tada ni pomena o bilo kakvom tragu postojanja nekakvih Albanaca – Ilira. I to saznanje trebalo bi da doprinese obuzdavanju paranoičnosti albanskih lidera i masa, njihovu umišljenost da su naslednici na zemljama (srpskim) nekadašnjeg Ilirikuma. Ta opsednutost istorijskim falsifikatom, prema zaključcima socijalne psihologije, izaziva traumatične posledice: uvećava agresivnost Albanaca. Na saboru u Duvnu je određeno da na prostorima saveza srpskih kneževina (od Rimljana naziv Ilirikum), na ogromnoj teritoriji – od Livna do Skadra, bude organizovana mreža srpskih episkopija. Njihovo rukovođenje povereno je Glavnom saboru u Duklji. Naznačeni su nazivi tih udruženih episkopija: Antibarum, Budiam, Ecateram, Dulcignum, Suacium, Skodrum, Drivastus, Poletum, Sorbium, Bosnjonium, Tribunium, Zac (Humlium). Ova crkvena organizacija u savezu srpskih kneževina dešava se u jeku kampanje organizovane po naredbi cara Vasilija I da Srbi primaju hrišćanstvo (od 867. do 886. godine). Albanci su tada na Kavkazu primorani od Arapa da pređu u islam. Uskoro će biti raseljeni i rasuti po arapskom kalifatu, a jedan deo njih prebacivan je na Siciliju i u Južnu Italiju – tada u arapskom posedu. Odatle će znatan deo tih Albanaca biti prebačen preko Jadrana na Balkan, na srpsko tle (oko Kroje u Zeti). U kasnijim vekovima ovi Albanci postaće najamnički zulumćari, ustremljeni na Srbe i njihova dobra. Ali uzurpacija je usmerena prema župama Stare Srbije, a ne prema drugim srpskim zemljama Ilirikuma. 163

SKRADIN I KLIS POSTAJU SRPSKI GRADOVI Episkop Nikodim Milaš Međutijem, car Dušan, izvodeći svoje velike planove o raširenju srpske carevine, odluči pokoriti sebi Hercegovinu i Bosnu. Izazvan je upravo bio ovom prilikom na to Dušan zloćom i zavišću prema njemu Ludviga mađarskog, koji nagovorio bješe bana Stevana Kotromanića da otme Dušanu kneževinu trebinjsku sa Konavljem. Silnom vojskom udari Dušan protiv Stevana na Hercegovinu, pa na brzo osvoji i pridruži svojoj carevini svu tu kneževinu, od koje u primorskom dijelu sve od Dubrovnika do Omiša. Iz Hercegovine pređe Dušanova vojska u Bosnu, te napredujući utvrdi glavni stan na Duvanjskom polju. Otuda je dio te vojske prodirao duž rijeke Cetine ka izvoru njenom, a drugi dio osvajao je zemljišta oko rijeke Krke. Između drugih gradova dalmatinskog kontinenta osvojen je bio i Imocki, gdje je Dušan postavio bio jaku posadu svojih vojnika. Sve se ovo događalo 1350. godine. Dopro je bio Dušan kao pobjedilac sve do Trogira, otkuda su mu 8. januara 1351. trogirski građani poslali darove i svoje poslanike da mu se poklone. Dok je Dušanova vojska bila u Dalmaciji, sestra mu Jelena, udovica Mladena Đurđeva Šubića, koja je u ime nejakoga sina joj Mladena vladala u Klisu i Skradinu, ne mogući sama da upravlja tim mjestima, dogovori se sa bratom i ustupi mu oba grada. Dušan ih primi pod svoju vlast i pridruži ih Humskoj kneževini. Ujedno pošalje srpske posade u iste gradove, pod zapovjedništvom starješine carskih alemanskih tjelohranitelja Palmana za Klis i Đurđa Isete, srpskoga vlastelina, za Skradin. Mi mislimo da je to moglo biti 1350. godine, kada je Dušanova vojska bila najbliže tim gradovima. A može biti da je bilo i 1348, kada je Jelenin muž umro i kad joj je usamljenoj sa nejakim sinom trebalo da brani svoje od Mađara. Kako bilo, ili 1348. ili 1350, svakako okolo te godine Skradin i Klis postaju srpski gradovi; a okoline tih gradova, od kojih su mnoge puste bile, budu naseljene srpskim narodom, većinom iz Hercegovine.22 SREDNjOVEKOVNI PRAVOSLAVNI MANASTIR LABOSTIN NA DUVANjSKOM POLjU Srpska pravoslavna mitropolija i arhidijeceza hercegovačko–zahumska (dalje u tekstu Hercegovačko–zahumska mitropolija), u čijem je sastavu većim delom bila i današnja Mileševska eparhija, objavila je 1890. godine prvi šematizam, gde su pobrojani svi njeni manastiri i data njihova istorija. Među 16 navedenih manastira na tom velikom prostoru, koji su bili živi ili u ruševinama, na 11. mestu bio je manastir Vavedenija Presvete Bogorodice na Duvanjskom polju. Razlikovao se od ostalih manastira po tome što su njegovi temelji bili preorani, ali se zna gde su bili, kamen od koga je bio sazidan još postoji – ugrađen je u jednu staru duvanjsku džamiju, a sačuvani su ključ i manastirski pečat. 22

Preuzeto iz Kupreškog sabornika, 2–3, Beograd – Novi Sad, 2006. 164

Manastirski pečat, koji mu je bio ustupljen, obradio je Vid Vuletić Vukasović, pročitavši i legendu sa pečatnika: .Manastir Labostjan * hram * V vedenie* Prestie* Bce. Pri tome je unekoliko urađena revizija prvobitne legende koja je bila obelodanjena u Šematizmu iz 1890. godine. Ta izmena se odnosila na naziv manastira koji je u prvom čitanju glasio kao LMOSTIN* (Mostine), što je ispravljeno u Labostjan * (Labostin). Ime manastira Labostin prihvatio je i Vladimir Ćorović. Bronzani pečat i ključ srednjovekovnog manastira Labostin sa Duvanjskog polja, te drevne pravoslavne bogomolje sa krajnjeg severozapadnog dela Hercegovačko–zahumske mitropolije, uklinjeni duboko u Bosnu, sticajem srećnih okolnosti dospeli su u rezidenciju mitropolita hercegovačko–zahumskog Serafima Perovića u Mostaru, koji je zaslužan što su u Šematizmu iz 1890. obelodanjeni do tada prikupljeni podaci o ovoj bogomolji. Zahvaljujući mitropolitovom razumevanju, manastirski pečat je ustupljen Vidu Vuletiću Vukasoviću da ga prouči i opiše. Manastir Vavedenija Presvete Bogorodice, kako stoji u Šematizmu iz 1890. godine, uzdizao se pored puta koji sa juga Duvanjskog polja od Koma – Liba vodi na sever u varošicu Duvno, deset minuta pešice od Mandinog Sela, naspram Rašćana, pored gradine koja se pominje pod imenima Mirkova, Markova ili Mandina gradina. Pored manastira bilo je i groblje na kome su Turci porušili krstove.

Mandina gradina i polje pored u proljeće, porušene zidine srpske pravoslavne crkve Vavedenje Presvete Bogorodice

165

U Šematizmu Hercegovačko–zahumske mitropolije iz 1890. godine obelodanjen je podatak koji svedoči i o tome kako se steklo saznanje o manastiru Labostinu. Navedeno je da je pečat ovog manastira našao ,,prije 60 godina (oko 1830, prim. J. B.) neki težak Vujin Bilanović na mjestu gdje je manastir postojao orući onuda zemlju. On je pečat predao nekakvom pivskom kaluđeru Sočivici, koji se slučajno tada kod njegove kuće desio. Zatim je od ruke do ruke išao pečat dokle je ove (1890, prim J. B.) godine iz kuće Džonliza u Mostaru izbavljen i sada se nalazi, kao što je pomenuto, u mostarskoj mitropoliji... Na mjestu gdje je pečat nađen, našao se u zemlji 1880. godine i jedan ključ – sigurno od crkve, koji izradom takođe pokazuje starinu, a načinjen je od bronze.“ U rukopisnoj zaostavštini arhimandrita Nićifora Dučića, prijatelja i bliskog saradnika mitropolita Serafima Perovića, postoji jedna neobjavljivana beleška, po svoj prilici načinjena pre 1890. godine, u kojoj se pominje srpska pravoslavna crkva Jabuka nasred Duvanjskog polja, čiji su se temelji u drugoj polovini devetnaestoga veka videli iznad zemlje i ona glasi: ,,Županjac varošica u Duvnu. Jabuka crkva nasred polja Duvanjskoga vide se razvaline pored zemlje. U džamiji u Županjcu ima jedan kamen sa natpisom ćirilskim iz te srušene crkve Jabuke.

Najviša kota uzvišenja Jabuka, gdje se nalazila pravoslavna crkva Jabuka, koju su srušili Turci.

166

Mostina manastir u Duvnu. Raskopan mu je temelj, te se sada sije i ore tuda. Pečat je toga manastira u Džonliza u Mostaru, tako i ključ. Po pečatu se zna da je crkva bila Vavedenja.“ Pored te crkve Dučić pominje i manastir Mostinu (Labostin, prim J. B.) na Duvanjskom polju, čiji se temelji ne vide i gde se prostor na kome se on nalazio ore. Pošto se u narodnim pesmama o Mijatu Tomiću opevana Jabuka livada prostire odmah iza gradine, ili mesta gde Šematizam iz 1890. pominje manastir Mostinu, onda je očigledno reč o jednoj istoj bogomolji. Dučić po svoj prilici nije dobro razumeo kazivače koji su mu saopštili podatke o duvanjskom manastiru. I Vid Vuletić Vukasović pokušao je da na Duvanjskom polju nađe potvrdu o postojanju ovog manastira. Posredstvom Mostarca Toše Ivaniševića došao je do svedočenja Save Vukanovića iz Duvna, koji mu je potvrdio da postoji predanje da je kod Mandinog Sela postojao pravoslavni manastir koji se zvao Labostin ili, kako su ga neki zvali, Hlabostin. Nešto više podataka o manastiru Labostinu tridesetak godina kasnije pokušao je da prikupi Vladimir Ćorović, ali njegova nastojanja nisu donela rezultate. Baveći se Labostinom, Ćorović se nije pozivao na zapis o ovom manastiru obelodanjen u Šematizmu iz 1890. godine, a nije znao ni za pomenuti zapis Nićifora Dučića. Sa nešto više osnova mogla bi se stvoriti predstava o tome kako je izgledala crkva manastira Labostina, na šta nam ukazuje pečat ove bogomolje. Na osnovu pečata može se pretpostaviti da je manastirska crkva mogla imati tri kupole, što, uostalom, kaže i Vid Vuletić Vukasović, „u polju je na pečatu urezan hram sa tri kubeta, tj. dva pobočna manja, a posrijedi veliko kube. Na pobočnom kubetu s desne je strane kao u spakatu živopis sprijeda. Uz kube je s desne i lijeve po jedan krst, a s desne se strane iza istog kubeta spušta anđeo, kao u hram. Na kubetu su, s lijeve strane, sprijeda dva prozora, a tako je i na hramu na pročelju s desne kod vrata prozor, a jedan s lijeve kod oltara... Kod oltara je u hramu (hram je u presjeku) s desne strane starac sveštenik pod bradom u vladičanskoj ornamentisanoj stolici te prima Bogorodicu (u mlađahnoj dobi), koja je pred njime prema desnoj, a starac je (Simeon?) okrenut put lijeve. Iz Bogorodice su dva lica, s desne Josif, a s lijeve Ana. Iza Josifa i Ane nalaze se tri ženska lica. Svi su obučeni u duge haljine poput dalmatike, a na glavi im je svetiteljski torac (aureola). Prosto polje pred Bogorodicom ispunjeno je cvijećem, a tako je malko cvijeća i pod nogama. U riječi LABOSTIN je A okrenuto, urezano s naopako“. I Šematizam Hercegovačko–zahumske mitropolije, a i beleške Nićifora Dučića pominju podatak da su manastir razorili Turci, a da su kamen od kog je bio građen odvezli u obližnje Duvno i od njega sazidali džamiju. Pored toga, Dučić pominje da je tom prilikom odnesen kamen sa ćiriličnim natpisom, koji je zatim ugrađen u spoljašni zid duvanjske džamije, gde su se ćirilična slova razaznavala na kamenu. Pored toga, Dučić je zapisao da su se sačuvali pečat i ključ ovog manastira i da ta dva predmeta čuva srpska mostarska porodica Džonlizi.

167

Na prostoru gde se nalazio manastir u podnožju gradine u Rašćanima, na rubu Jabuke livade, do današnjih dana sačuvalo se nekoliko skupina stećaka, što potvrđuje pravilo da su se oko manastira, u čijoj su blizini bila naselja, formirala groblja. Na južnoj padini gradine je 20 stećaka, na jugoistočnoj padini su tri velika ukrašena stećka, na kojima dominiraju krstovi sa jednakim krakovima koji se proširuju pri krajevima. Četiri stotine metara na severu prema Duvnu, u predelu Jabuke livade, nalazi se 30 stećaka. Svi ti grobovi postavljeni su u pravcu jugoistok–severozapad (istok–zapad), što je karakteristično za sahranjivanje pravoslavnih hrišćana. Na gradini kod Rašćana i Mandinog Sela, koje se uzdiže iznad Jabuke livade, nalaze se ostaci praistorijskog utvrđenja. Gradina je, kako kaže Alojz Benac, ,,jedno neveliko uzvišenje koje se kao neki pupak uzdiže iznad ravnog terena u istočnom dijelu polja. Izvanredno je dobro povezana – u vizuelnom smislu – sa gradinom na Libu, tako da izgleda da se nalazi pod njenom neposrednom zaštitom... Samo uzvišenje je nejednako uzdignuto, uglavnom je ovalnog oblika i orijentisano po dužoj osnovi u pravcu istok–zapad. Obeleženo je sa nekoliko terasa na različitim nivoima, ali se ipak ističu dvije osnovne terase: jedna na sjevernoj strani, koja je znatno viša, i druga na jugozapadnoj strani, niža i ravnija“. Na istočnoj strani gradine postoji ogromni tumul, na kome su nađeni grobovi sa ostacima drvenih sanduka koji potiču iz srednjeg veka ili turskih vremena. Na gradini je srpska pravoslavna crkvica. Na jugoistočnom delu Duvanjskog polja na 1.023 metra nad morem uzdiže se uzvišenje Lib, koje dominira i stražari nad Duvanjskim poljem, na čijem su vrhu tragovi velike praistorijske dalmatske gradine, za koju je Konstantin Pač izneo tvrdnju da su to ostaci dalmatskog Delminijuma, što su prihvatili još neki istoričari. Očigledno je da toponim Lib, koji narod zove i Hlib, odiše dalmatskom drevnošću. Negde u blizini, u jednoj varijanti Letopisa popa Dukljanina, pominje se planina Hlivaj (Hlivaj –Hliv – Liv), pa se može pretpostaviti da je reč o istom lokalitetu. Samo odgonetanje značenja imena manastira Labostin moglo bi se možda dovesti u vezu sa visom Lib (Lib – Liv – Hliv – Labostin – Hlabostin). Do danas nije poznat, ili bar nije sačuvan izvor koji bi posvedočio kada je manastir Labostin tačno podignut. Vid Vuletić Vukasović je zaključio da njegov pečat potiče iz trinaestog veka. U tom veku širom Bosne i Hercegovine podignuto je dosta pravoslavnih manastira na prostorima srpskih srednjovekovnih zemalja, među koje prota Svetislav Davidović ubraja manastir Ozren, Gostović, Lovnicu, Papraće, Tavnu, Krupu, Liplje, Stuplje, Vozuću, Dobrićevo, Zavalu, Crkvu Svetog Petra u Čičevu, manastir Banjsku kod Prijepolja, Mileševu. Ovaj uzlet pravoslavlja povezan je sa usponom srpske nemanjićke države. Iz toga vremena verovatno je i Zaostrog kod Makarske, manastir u kom su bili srpski kaluđeri reda Svetog Vasilija Velikog – vasilijanci. Manastir su kasnije oteli rimokatolici, porušili ga i kraj njega od istog kamena sazidali samostan.

168

Sedište Zahumske eparhije bilo je u manastiru Presvete Bogorodice u Stonu ili, što neki tvrde, u istoimenom manastiru u nevesinjskom selu Zalomu. Postoji uverenje da je Duvanjsko polje oduvek bilo u sastavu Zahumsko–hercegovačke eparhije, čija se granica prostirala severnom stranom duvanjskog kraja, a u istorijskim izvorima Duvno se kao sastavni deo Zahumsko–hercegovačke eparhije prvi put pominje početkom osamnaestog veka, to je ostalo i posle reorganizacije ove eparhije u devetnaestom veku. Bez konkretnih podataka teško je odrediti kada je srušen ovaj manastir, da li se to desilo jednom ili više puta i da li je, pre nego što je sasvim nestao, neki put obnavljan. Ne znamo ko ga je prvi srušio: Turci ili rimokatolici – Mađari. Desilo se to pre 1660. godine, kada je Duvno posetio Evlija Čelebija, koji tvrdi da je u to vreme ovo naselje brojalo oko 400 kuća, gde je bila jedna velika džamija. Pretpostavljamo da bi to mogla biti Đuđ-Džaferova džamija u Duvnu, podignuta u starom jezgru ovog mesta. Ako se prihvati podatak Nićifora Dučića da je duvanjska džamija napravljena od kamena srušene crkve Jabuke, onda se rušenje ove bogomolje, ili manastira Labostina, dogodilo pre dolaska Evlije Čelebije u ovo mesto. Za geografski i duhovni prostor u čijem je središtu bio manastir Labostin na Duvanjskom polju, posvećen Vavedeniju Presvete Bogorodice, moglo bi se vezivati i Divoševo jevanđelje, pronađeno 1960. godine u pravoslavnoj crkvi u selu Podvrhu kod Bijelog Polja u Staroj Hercegovini. Ova bogoslužbena knjiga, prema zapisu koji je u njoj ostavio nepoznati prepisivač, pisana je po narudžbini bosanskog velmože Divoša Tihoradića, koji se pominje u dvema poveljama bosanskog bana Stefana Kotromanića, iz 1332. i 1333. godine. U prvoj povelji Divoš se pominje među svedocima iz Završja, a neki to Završje, premda ima i drugačijih mišljenja, smeštaju na prostor današnjeg Duvna, Livna i Glamoča, kao i šireg zaleđa Splita, a moglo je biti napisano oko 1330. godine. Danas se čuva u Muzeju Mitropolije crnogorsko– primorske na Cetinjy. Ova bogoslužbena knjiga rađena je po obrascu Istočne crkve. Reč je, dakle, o pravoslavnoj bogoslužbenoj knji*zi koja se koristila u Srpskoj pravoslavnoj crkvi sve dok nije otkrivena, i ne može poslužiti u Katoličkoj niti ijednoj drugoj crkvi. Prepisana je sa predloška sa kojeg je prepisano i Miroslavljevo jevanđelje, prema obrascima Pravoslavne crkve. U vezu sa tradicijom koju je iza sebe ostavio manastir Vavedenija Presvete Bogorodice sa Duvanjskog polja mogao bi se dovesti i zapis iz jednog rukopisa manastira Hilandara iz šesnaestog ili sedamnaestog veka: „Priloži sa i napisa sa s greckago na slovensk i яzik godn m otcem Vital em v Duvn]. Pomen imena monaha Vitalija iz Duvna mogao bi na posredan način da ukaže da se monaška vatra iz manastira Labostin posle rušenja ove bogomolje razgorevala na njenim ruševinama, u blizini ili na nekom drugom mestu na Duvanjskom polju. Ovaj zapis

169

jasno govori da je među duvanjskim crnoriscima bilo i učenih monaha koji su prevodili sa grčkog jezika, što bi moglo da navede na zaključak da je Duvanjsko polje bilo centar duhovnosti i pismenosti za šire područje.“ Prema Opštaku manastira Zavale u Popovom polju, među priložnicima iz prve polovine osamnaestoga veka koji su davali priloge ovoj bogomolji bilo je i onih iz Duvna i duvanjskog sela Brišnik. Među njima nalazimo monaha Pajseja i monahinju Anastasiju. Po ovome bi se moglo zaključiti da je i u to vreme na Duvanjskom polju još bilo monaškog žara manastira Labostina, na starom ili nekom novom mestu, koji je nastavljao tradiciju ove drevne bogomolje. Među darodavcima koji su u to vreme dolazili u manastir Zavalu bilo je i pravoslavnih Srba iz susednog Livanjskog polja. Još jedan podatak svedoči o pobožnosti duvanjskih Srba, koji su duhovno stasali u ozračju koje je mogao da širi pravoslavni manastir Vaznesenja (Vavedenja) Bogorodice na Duvanjskom polju. To je zapis sa plaštanice izrađene 1754. godine, koji se čuvao u Dabrobosanskoj mitropoliji u Sarajevu. Na plaštanici je zapisano: „Otkupi že Gospodi raba božija anatemis Simo Jelica, Pero Mitrić i Lazo Duvnjak. Pisa Ilija i Radič, Ari jereja Simona.“ U prepisu ovog zapisa koji je uradio Ljubomir Stojanović umesto Ilije Radiča stoji Ilija Obrad, a ime drugog priložnika Jelice Stojanović napominje se da bi se moglo pročitati i kao Jelić ili Jeliča. Ovaj zapis za Duvno je vezan prezimenom Duvnjak, što znači da porodica priložnika Laze Duvnjaka ne živi više na Duvanjskom polju, nego se sa njega iselila. Pošto se prezime Duvnjak javlja uz prezime Mitrić, onda bismo pravoslavne hrišćane, čiji se spomen sačuvao u ovom zapisu, mogli tražiti negde u susedstvu, negde na susednoj Kupreškoj visoravni, u Ravanjskoj parohiji, u kojoj se jedno pored drugog sreće prezime Mitrić i Duvnjak. Nije slučajno ni to što su duvanjski Srbi crkvicu Vavedenija Presvete Bogorodice 1891. godine podigli na visu Markova gradina, gde su ostaci srednjovekovnih građevina, ali i onih iz rimskih i starijih dalmatskih vremena. Još je među pravoslavnim Srbima tada bilo prisutno predanje o srušenom manastiru koji se uzdizao na tom mestu ili u neposrednoj blizini. Zbog toga su se duvanjski Srbi odlučili da bogomolju grade ne u naselju, pored groblja u selu Rašćanima, nego izvan sela, na bregu. Bogomolja je zidana od tesanog kamena koji, uvereni smo, nije vađen iz majdana i obrađivan, nego je iskopan sa temelja stare bogomolje. Onda je i razumljivo što je novopodignuta crkva, kao i manastir koji je prethodno ovde postojao, bila posvećena Vavedeniju Presvete Bogorodice. Jedan od važnih uzroka što se o pravoslavnom manastiru Labostin na Duvanjskom polju malo zna jeste taj što su tokom devetnaestog i početkom dvadesetog veka arheološka istraživanja Duvanjskog polja uglavnom obavljali arheolozi, revnosni službenici austrougarske države i njene politike u Bosni i Hercegovini. Oni su, zbog verskih i političkih interesa nastojali da umanje značaj i zatru svaki podatak koji svedoči o ranijem prisustvu Srba u Bosni i Hercegovini, a pogotovo na Duvanjskom polju. Toga stava pridržavali su se i kasniji istraživači. 170

Oltar crkve na gradini prije rušenja 1992. godine

Rad Vida Vuletića Vukasovića „Stari manastirski pečat iz Duvna (Županjca)“ obelodanjen je u vreme kada su Rimokatolička crkva, ali i pojedine hrvatske političke partije i pokreti počeli da šire i utvrđuju mit o tome kako je hrvatski kralj Tomislav 925. godine krunisan na Duvanjskom polju, pa je i šire geografsko područje pretvarano u izuzetno značajan hrvatski istorijski prostor. U taj okvir se nije uklapala priča o srpskom pravoslavnom manastiru Labostinu. (Podaci prvo objavljeni u listu „Nova zora“, 11–12, 2006)

Pečat manastira Labostina, crtež Vida Vuletića - Vukasovića

171

DREVNA CRKVICA NA MANDINOJ GRADINI Jednu malu crkvicu imali su pravoslavni na Mandinoj gradini, između Rašćana i Mandina Sela. Tu crkvicu spominje još fra Petar Bakula u svom šematizmu iz 1867. godine. Bakula piše kako su pravoslavni nepravedno prisvojili crkvu u Rašćanima. On drži da je ta crkva nekad pripadala katolicima. Vjerovatno se radi o istoj crkvici na Mandinoj gradini gdje se i u novije vrijeme nalazila mala pravoslavna crkvica. „Sigurno je da je ovdje bila crkva Sv. Nikole“, piše Bakula. „Nedavno su pravoslavni u ruševinama ove crkve našli pečat sa slikom Sv. Nikole u sredini i s natpisom ćirilicom: PEČOT SVETOG NIKOLE. Pravoslavni, držeći da su oni zakoniti nasljednici ovoga pečata u crkvi posvećenoj Svetom Nikoli, služe se ovim nađenim pečatom, ali ne s pravom.“ Teško bi bilo povjerovati da se tu ikada nalazila katolička crkva, tim više što se ni u jednom sačuvanom popisu od 17. stoljeća do danas ne spominje da bi u Rašćanima živjeli katolici. Zbog toga, a i zbog činjenice da je na pečatu natpis pisan ćirilicom, ipak izgleda da su se pravoslavci s pravom služili navedenim pečatom i da je tu oduvijek bila njihova crkvica. Očigledno je da je bila vrlo stara, svakako puno starija od Bakulina zapisa, ali nije poznato koliko stara. Malena i neugledna crkvica srušena je u vrijeme domovinskog rata i danas se vide samo zidine. Nije razjašnjeno kako je došlo do rušenja. DRUGI ARGUMENTI KOJI DOPRINOSE VERODOSTOJNOSTI O POSTOJANjU CRKVE JABUKE NA GEOGRAFSKOM PROSTORU JABUKA ISPOD SELA RAŠĆANA O postojanju manastira Labostin na Mandinoj gradini i pravoslavne crkve na 700 metara zapadno od gradine mogu se pronaći tragovi i dokazi. Na srpskom groblju u Mandinu Selu postoji spomenik koji je podigao Vuin Bilanović svojoj majci 1613. ili 1713. godine. Prema prevodu natpisa koji je ispisan starim ćiriličnim pismom, vidi se da je prevod obavilo lice koje poznaje staru ćirilicu. Prevod glasi: IS HST OVDE POČIVA RAB BOŽIJI MARTA PALAKIA MATI VUINA BILANOVIĆA (AHIG tj. 1613. ili 1713) U tekstu u kojem se opisuju gradina, manastir i pečat manastira, spominje se Vulin Bilanović koji je, po navodima u tekstu, pronašao pečat i ključ manastira oko 1830. godine. Pošto je godina koja se nalazi na spomeniku 1613. ili 1713, može se pretpostaviti da je Vujin Bilanović, koji je pronašao pečat i ključ manastira, potomak Vuina koji se spominje na spomeniku iz 1713. godine. 172

Spomenik na groblju u Mandinu Selu Usmena predanja Postoje i predanja u kojima se prepričavaju priče da je na uzvišenju Jabuka, kako se u tekstu o manastiru navodi, oko sedamsto metara zapadno postojala manastirska crkva, koju su Turci srušili i kamen odvezli za izgradnju grada Duvna i džamije u Duvnu. Na prostoru koji je najveće uzvišenje cijelog uzvišenja Jabuke, nalazi se gomila kamenja i taj dio nikad se nije mogao obrađivati zbog kamenja. Iz knjige „Sto godina škole u Mandinu Selu“ Usmenu narodnu tradiciju i predanje o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju zabilježio je duvanjski sveučilištarac Petar Baković neposredno nakon Prvog svjetskog rata, a njih je u Zborniku Matice hrvatske objavio hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić. Kako ih je Baković zabilježio od dvojice tad starijih ljudi iz Srđana – Marka Kovačevića pokojnog Ante starog 82 godine i Jure Kovačevića pokojnog Ante starog 80 godina – navodimo njegove zapise što ih je objavio V. Klaić. Marko Kovačević: „Kralj Tomislav, kad je u stara vremena vladao rvackom državom, bio je krunisan u Kongori pod čvorovim hrastom, a i danas se zna gdje je bila crkva u kojoj 173

se Tomislav krunio. Kako stari ljudi pamte i pripovidaju, ukopan je Tomislav na Jabuci njivi (na Čondraku) i pored Tomislava ukopana su još tri poglavita rvacka kralja....“ Jure Kovačević: „Stari naši nama su pripovidali da je prvi rvacki kralj Tomislav, kralj svega svita onda – u ona vrimena okrunjen pod čvorovim hrastom u Kongori. Kad su odali ovi inžinjuri za vrima austrijanske vlade, oni su pronašli da se kralj tude krunio i da su tu velike zgrade bile. Stari naši pamte da su Turci vozili od Lipe i sa Jabuke i sa Karanove njive na Čondraku kamen od velikih zgrada kad se grad Duvno gradio. Oni su silom nagonili f*ckaru da kamen goni i f*ckara ga je gonila.“ I ove izjave, iako su to stara predanja, ipak spominju iste događaje koji se opisuju u vezi s postojanjem pravoslavne crkve na Jabuci, njenom rušenju i odvoženju kamena u grad Duvno. U dijelu polja koje se prostire sjeverno od Jabuke i danas se naziva Crkvine, na kojem su vidljivi ostaci građevina. Turci su Duvanjsku kapetaniju zvali Sedidžedidska po gradu Sedi-džedidu, koji su 1723. sagradili u Županj Potoku. Njegovo ime u prevodu znači novi zid, što ukazuje na pomicanje odbrambene crte prema unutrašnjosti. Sjedište kapetanije bio je Županj Potok, kasnije Županjac. Na osnovu ovog podatka moglo bi se pretpostaviti da je crkva Jabuka porušena za vrijeme gradnje grada Županjca od 1717. do 1723. godine. Područje od mjesta gdje postoje tragovi građevine, prema selu Srđani, livade Jabuke, i danas se nazivaju Crkvine. Nazivi njiva Njive ispod gradine koje idu od livada „manduša“ do same gradine zovu se Mostine, ova riječ se pominje u tekstu koji govori o manastiru Labostin. Prvi prevod imena manastira bio je Lmostin (Mostine), kasnije ispravljeno u Labostin. Naziv njiva koje svojim krajem dodiruju padine gradine još je jedan od dokaza da je manastir postojao. I pored svih vidljivih tragova, i naziva livada i njiva, i predanja koja su se prenosila sa koljena na koljeno, nije pokušano nikakvo arheološko istraživanje kako bi se sa naučne strane utvrdila istina o postojanju pravoslavne crkve i manastira na području KO sela Rašćana.

174

POSJEDOVNI LIST NA ZEMLjIŠTE I CRKVU NA MANDINOJ GRADINI

175

Vlasništvo nad brdom Mandina gradina, katastralna općina Mandino Selo A. Posjedovnica. Broj gruntovnog uloška 168. Pod rednim brojem: 1. Katastralni broj čestice 125/2, oznaka nekretnine „crkva sa crkvištem, površine 80 metara kvadratnih“ 1. Katastralni broj čestice 45, oznaka nekretnine „groblje“, površina 3 dunuma, (3.000 m2) 2. Katastralni broj čestice 125/1, oznaka nepokretnosti „pašnjak Manduša“, površine 51,83 dunuma (51,830 m2) 176

3. Katastralni broj čestice 125/3, oznaka nekretnine „vrh Pećilište“, površine 200 m2 4. Katastralni broj čestice 125/4, oznaka nekretnine „vrh u Gradini“, površine 660 m2 5. Katastralni broj čestice 125/5, oznaka nekretnine „pašnjak Manduša”, površine 230 m2 UKUPNA POVRŠINA NEKRETNINE MANDINE GRADINE JE 56 DUNUMA U listu B. VLASTOVNICA. Broj gruntovnog uloška: 168, u dijelu „Upisi“ stoji:

177

Povodom sastavljanja gruntovnice godine 1894. uknjiženo je pravo vlasništva na nekretnine u A I (jedan) i A II (dva) označene u korist 1. Istočno pravoslavne crkvene općine u Mandinu Selu 16. septembra 1908. br. 449/08 2. Ubilježuje se ispravka upisa povr. br. 1 i koji treba da glasi u korist Srpsko pravoslavne crkvene općine umjesto riječi: Istočno pravoslavne. Pored podataka iz zemljišnih knjiga (gruntovnica), o Mandinoj gradini navodimo i podatke iz katastra opštine Tomislavgrad. Prema podacima, ta gradina je označena kao k. p. br. 576, KO Rašćani. Površina parcele je 50.179 metara kvadratnih. Površina crkve (zgrade), koja se nalazi na najvećem uzvišenju gradine, iznosi 33 kvadrata. Naziv parcele je Gradina. Posjednik nekretnine je Srpskopravoslavna crkvena opština Tomislavgrad. O PRAVOSLAVNOJ CRKVI U DUVNU, PREUZETO IZ MONOGRAFIJE 20 GODINA SC U DUVNU O razvoju školstva u Duvnu od turskog doba do kraja dvadesetog vijeka napisano je u knji*zi Monografija, objavljenoj povodom 20 godina Srednjoškolskog centra (SC) 1960–1980. i sto godina školstva u Duvnu. U istraživanju razvoja školstva, povodom pisanja navedene monografije saznali smo za mnogo istorijskih činjenica o kojima nismo imali pojma. Posebno je istaknuta uloga Srba i Srpske pravoslavne crkve u razvoju školstva. Prema navedenim istraživanjima, prva saznanja o organizovanoj nastavi u Duvnu nalaze se 1866, i to u župnom stanu. Vlastitu kuću za školu u Županjcu (Duvnu) podigao je 1867. fra Petar Knežević. Međutim, prva škola koja je posebno sagrađena za učenike jeste škola koju je organizovala Pravoslavna crkva. U knji*zi Mitra Papića „Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini“ stoji podatak o srpskoj osnovnoj školi: „U jednom šematizmu Zahumsko–hercegovačke eparhije navode se kao osnovane prije 1878. godine škole u Konjicu (1873) i Duvnu (1872).“ Vjerovatnost ovog podatka potkrepljuje i Petar Bakula u svom šematizmu, objavljenom 1873. godine: „Grad Županjac leži na lijepom dijelu polja između sjevera i zapada. Dug je pola sata i četvrt sata širok. Županjac za stanovnike ima Turke, Cigane, pravoslavne i katolike. Sve do prošle godine u Županjcu su stanovali mundiri (administrativni upravnik) i kadija (sudac). Turci ondje imaju dvije džamije, pravoslavni svećenik svoju crkvu sa rezidencijom i školu za oba spola. Škola se spominje i 1895. godine prilikom popisa stanovništva, pa i školske 1900/1901. i 1910/1911. godine u zbirnim školskim podacima. Podignuta je uz crkvu (sagrađenu 1864) na zemljištu mjesnog paroha Mihajla Samarčića. Školu je činila samo jedna učionica u prizemlju svećenikovog doma, a stradala je u Drugom svjetskom ratu. U uspomeni su ostala imena učitelja Koste Krajišimovića, Miloša Kulačića i učiteljice Mare Samarčić. Kao i u ostalim srpskim

178

školama u Bosni i Hercegovini, upotrebljavani su udžbenici nabavljeni iz Vojvodine. Školu su pohađala i muška i ženska djeca. Ostalih podataka o ovoj školi nema. Vjerovatno je radila do 1914. godine kada Austrougarska, zbog poznatih događaja, ukida znatan broj srpskih škola. U pravoslavnoj crkvi u Duvnu, u sjedištu crkvene školske opštine, ne vodi se ljetopis, ni domovnik. Znatan dio arhive stradao je u Drugom svjetskom ratu, pa se može pretpostaviti da je tako i školska arhiva nastradala.“ CRKVENO–ŠKOLSKI ŽIVOT Nema mnogo istorijskih podataka na osnovu kojih bi se mogla sklopiti slika kakve su u dalekoj prošlosti bile vjerske prilike na Duvanjskom polju. Hrišćansku eru na ovim prostorima dočekalo je ilirsko pleme Dalmati, čije je administrativno sjedište bio grad Delminijum, koji neki istraživači smještaju na Duvanjsko polje, dok drugi to negiraju. U prvim decenijama hrišćanske epohe među Dalmate stižu i prvi hrišćanski misionari, a među njima, kako neki tvrde, i apostol Pavle; osnovana je i posebna ilirska crkva, koju po episkopskom sjedištu u gradu Solinu nazivaju i Solinskom apostolskom crkvom, koja je postojala sve do najezde Avara, koji su 639. godine razorili Solin, ali i sva naselja na prostorima koje je zahvatala Solinska arhiepiskopija, u čijem je okviru vjerovatno bio i duvanjski kraj. Solinska apostolska crkva za sve vrijeme svoga trajanja djelovala je samostalno. Bila je u sukobu sa rimskim episkopima, koji su od samog početka nastojali da se nametnu kao vrhovni gospodari. Bogoslužbeni jezik ove crkve bio je latinski. Za šest vjekova trajanja ove crkve, na episkopskom tronu, kako tvrdi don Frane Bulić, izmijenila su se 22 episkopa. Prvi episkopi i sveštenici, kao i vjernici Solinske crkve bili su gonjeni i ubijani, progonio ih je sa ostalim hrišćanima u Rimskom carstvu i car Dioklecijan, ali ni samo domorodačko ilirsko stanovništvo nije ih u početku prihvatalo. Jedan od prvih solinskih episkopa Venancije, kako tvrdi don Frane Bulić, ubijen je između 270. i 275. godine na Duvanjskom polju. Ubili su ga domoroci Dalmati, koji nisu željeli da se odreknu svoje stare vjere i prihvate hrišćanstvo. Solinski episkopi ispravno su ispovijedali Hristovu nauku i učestvovali na vaseljenskim saborima i strogo primjenjivali odluke tih sabora. U vrijeme svoga postojanja, pogotovo poslije Milanskog edikta, solinska crkva izgradila je mnoge kamene bogomolje, a neke od njih i na Duvanjskom polju. Na nekim kamenim ostacima tih bogomolja sačuvali su se djelovi natpisa na latinskom jeziku. (Episkop Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, str. 4–43; Jovo Bajić, Blaženi Jeronim, Solinska crkva i Srbo-Dalmati, Beli anđeo, Šabac, 2003, str. 93–122; don Fr. Bulić i dr J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, preštampano iz Bogoslovske smotre, Zagreb 1912) Da je u to vrijeme Duvanjsko polje bilo dobro naseljeno i da je na njemu cvjetao život svjedoče brojni ostaci kamenih građevina koje su arheolozi odavno uočili i popisali i o tome objavili naučne radove. (Rudarski satnik V. Radimski, 179

Starine kotara županjačkog u Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, april–jun 1894; Karlo Pač, Prilog topografiji i povijesti Županjca – Delminijuma, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, jul–septembar, 1904; Esad Pašalić, O antičkim naseljima uzduž rimske ceste Duvno – Varvara na Rami – Gornji Vakuf – Vitez – Zenica, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954) Gotovo na cijelom prostoru koji je zahvatala Solinska apostolska crkva pronađeni su ostaci njenih bogomolja. Jedna od njih nađena je 1964. godine u duvanjskom selu Crvenici. Smatra se da je podignuta 527. i 565. godine. Ukupna dužina joj je 24,52, a širina 6,55 metara. Zauzimala je položaj pravac istok–zapad, položaj u kome se grade pravoslavne bogomolje. (Đuro Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, str. 75) Kada je nestalo avarske opasnosti, nastavljano je sa pokušajem uspostavljanja organizovanog crkvenog života na prostoru Solinske arhiepiskopije, ali u tome se nije uspelo. U crkveni život na području Splita i Solina umiješala se Rimska crkva, koja je poslije Splitskih sabora održanih 925. i 927. godine uspjela da nametne svoje vođstvo na prostorima nekadašnje Solinske arhiepiskopije. (Toma Arhiđakon, Kronika, Čakavski sabor, Split, 1977) Na splitskom crkvenom saboru učestvovao je i srpski vladar Mihailo Višević, koga jedni istorijski izvori nazivaju knezom, a drugi kraljem. U vrijeme vladavine Mihaila Viševića i održavanja splitskih sabora postojala je Stonska episkopija sa sjedištem u Stonu, na čijim je temeljima i tradiciji docnije građena Zahumsko–hercegovačka episkopija. (Miloš Blagojević, Zahumsko–hercegovačka episkopija i mitropolija, Beograd, 2009, str. 8–12) Kada je Stefan Nemanja (1166 –1196) ojačao i učvrstio srpsku državu, njenu teritoriju podijelio je na oblasti kojom su upravljala njegova braća, knez Stracimir i knez Miroslav. O tome Miloš Blagojević piše: „Veliki srpski državnik (Stefan Nemanja, primedba M. K.) prema ustaljenim običajima podelio je državnu teritoriju sa svojom braćom, knezom Stracimirom i knezom Miroslavom. Za sebe je zadržao centralne delove države i vrhovnu vlast, dok je knezu Miroslavu ustupio Zahumlje da njime gospodari sa širokim ovlašćenjima. Novi gospodar Zahumlja ili Humske zemlje nastojao je da proširi granice svoje kneževine, pa je uspostavio čvrstu saradnju sa moćnim rodom Kačića, čiji su se posedi prostirali oko grada Omiša, a kasnije nešto južnije oko Makarske. Pod uticajem Kačića nalazio se kopneni deo nekadašnje Paganije ili Neretljanske oblasti, između Cetine i Neretve, koji je upravo od toga vremena počeo da se pominje pod nazivom Krajina. Tokom leta 1180. godine došlo je do spora između istaknutih članova moćnih Kačića i tadašnjeg splitskog arhiepiskopa (nadbiskupa) Rajnerija. Spor je nastao zbog nekog zemljišta u blizini Splita, na koje su obe strane polagale pravo. Katolički arhiepiskop Rajnerije uživao je podršku vizantijskog cara Manojla I Komnina, kao i carevog namesnika u Splitu, pa kada je arhiepiskop u pratnji carevog namesnika u 180

Splitu izašao na sp*rno zemljište, došlo je do žestoke svađe sa Kačićima, koji su kamenovali i usmrtili arhiepiskopa Rajnerija (avgusta 1180). Počinioci ovog teškog krivičnog dela, plašeći se odmazde, sklonili su se na teritoriju kneza Miroslava, koji im je pružio utočište. Vodeći računa o svojim interesima, kao i o interesima srpske države i Pravoslavne crkve, humski knez Miroslav je već sledeće godine (1181) proterao iz Stona tadašnjeg katoličkog episkopa (biskupa) Donata.“ (Blagojević, 15– 16) Godine 1129, poslije dobijanja samostalnosti, Sveti Sava je počeo da preuređuje srpsku crkvu, podijelivši je na deset episkopija. U sastavu države njegovog brata Stefana Prvovjenčanog bilo je jadransko primorje od Bojane do Cetine i na tom prostoru uspostavljene su dvije episkopije – Zetska i Humska. (Miloš Blagojević, Predgovor, Episkopija Zahumsko–hercegovačka, Beograd, 2006, str. 7) Sveti Sava je, po mišljenju Miloša Blagojevića, imao niz važnih razloga zbog kojih je izabrao Ston za sedište Humske episkopije: „U Stonu je postojala episkopija početkom desetog veka, tri ili četiri decenije posle zvaničnog pokrštavanja Srba (oko 870). Bila je to, možda, najstarija episkopija na teritoriji jedne srpske države, tadašnje Humske zemlje, na čelu sa knezom Mihailom Viševićem. Kada je došlo do konačnog rascepa u hrišćanskoj crkvi (1054), ova se episkopija našla pod jurisdikcijom pape, odnosno splitskog nadbiskupa, ali je njena delatnost prekinuta u drugoj polovini XII veka. Sveti Sava je, prema tome, obnovio jednu staru episkopiju u verskom i političkom centru Humske zemlje koju su tada naseljavali Srbi, dobrim delom pravoslavne konfesije.“ (Blagojević, Predgovor, 8) Za sve to vreme na jadranskom primorju ispovijedala se i pravoslavna vjera. Posebno je pravoslavlje bilo jako u Makarskom primorju, gdje su bile podignute brojne pravoslavne bogomolje u kojima su služili pravoslavni bogoslužitelji. Možda iz tih vremena potiče i manastir Labostin, podignut na Duvanjskom polju. To je potrajalo sve do 1333. godine, kada je srpski kralj Dušan prodao Ston i Pelješac Dubrovčanima, a oni su se obavezali da će omogućiti nesmetan rad Pravoslavnoj crkvi. Katolički Dubrovnik nije poštovao dogovor, iz Bosne su dovedeni bosanski franjevci, potomci pokatoličenih Srba, koje je Katolička crkva školovala i pripremila za misionarsku djelatnost i koji su potpomagani dubrovačkim vlastima i vlastima Mletačke republike zauzimali jednu po jednu pravoslavnu bogomolju, progonili srpske kaluđere i popove, a pored tih bogomolja od istog materijala gradili nove, rimokatoličke. (Jovo Bajić, Kako je pokatoličena Zapadna Hercegovina, zbornik Unija, politika Rimokatoličke crkve prema pravoslavnim Slovenima, priredio dr Zoran Milošević, Institut za političke studije, Beograd, 2005, str. 177–212) Srpska crkva se uspješno prilagođavala i promjenama koje su uslijedile nakon Kosovske bitke. Duvanjski kraj se našao na periferiji Vojvodstva od Svetoga Save bosanskog oblasnog gospodara hercega Stefana Kosače. To je bio i prostor na kom su djelovale Limska i Mileševska mitropolija zemlje hercegove ili Hercegovačka 181

mitropolija, čije je sjedište bilo u Mileševi i na čijem se čelu nalazio umješni mitropolit David, blizak saradnik hercega Stefana, ali i njegovog sina Vlatka. (Blagojević, Zahumsko–hercegovačka mitropolija, str. 44–53) Nakon propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine Turci su zaposjeli cijelu bosansku državu, zauzeli nekadašnje zemlje hercega Stefana i tom prilikom porušene su brojne hrišćanske bogomolje i od kamena od koga su bile zidane građene su džamije. Takva sudbina zadesila je i duvanjski kraj, kada je porušen i manastir Labostin, posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Poslije izvjesnog vremena, kako navodi Miloš Blagojević, prilike su se unekoliko popravile: „Zahvaljujući uticaju tada moćnog turskog vezira Mehmeda Sokolovića, koji je u mladosti živeo i posluživao u Mileševi, obnovljena je 1557. godine sa sedištem u Peći. Za prvog pećkog patrijarha izabran je Makarije Sokolović, brat ili sinovac vezira Mehmeda Sokolovića. Nekoliko godina kasnije hercegovački mitropolit postao je Antonije Sokolović, takođe blizak rođak pomenutog turskog vezira... Hercegovački mitropolit Antonije Sokolović izabran je za pećkog patrijarha 1572. godine, umesto ostarelog i bolesnog rođaka patrijarha Makarija, koji je preminuo 1574. godine. Na čelo Hercegovačke mitropolije došao je tada Savatije Sokolović, blizak rođak turskog velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, patrijarha Makarija i patrijarha Antonija. Moćni članovi porodice Sokolović upravljali su u to doba Turskom, Pećkom patrijaršijom i Hercegovačkom mitropolijom.“ (Blagojević, 55–56) U međuvremenu, sedište episkopije premeštano je u manastir Tvrdoš i Duži kod Trebinja. Zanimljiv je i jedan podatak koji navodi Đoko Slijepčević: u sinđeliji (ukazu o postavljenju, prim. M. K.) koju je patrijarh Atanasije II izdao 26. jula 1751. godine hercegovačkom mitropolitu Aksentiju Jovanoviću Palikući stoji da je on postavljen da vodi eparhiju zahumsku i hercegovačku i da se njegova nadležnost prostire u kadiluku Prijepolje, Čajniče, Pljevlja, ali i u Nikšiću, Gacku, Foči, Ljubinju, Stocu, Blagaju, Mostaru i Duvnu. Slijepčević se poziva na jedan podatak istoričara Vuka Sirovine, obelodanjen 1931. godine, koji tvrdi da je ova eparhija dosezala do Kreševa više Duvna, a odatle je vodila prema dalmatinskoj granici. (Đoko Slijepčević, Humsko–hercegovačka eparhija i episkopi (mitropoliti) od 1219. do XIX veka, Episkopija zahumsko–hercegovačka, Beograd, 2006, str. 138–139) Posle ukidanja, Pećka patrijaršija je 1766. godine pripojena Carigradskoj patrijaršiji, kojom je upravljao carigradski patrijarh. Na čelu eparhija koje su pripadale srpskoj crkvi postavljani su episkopi Grci, koji najčešće nisu znali srpski jezik. Oni su pokazali veliku podložnost turskim vlastima, tako da su i Turcima više odgovarali nego srpske vladike. Grčke vladike su za svoje sedište uzeli Mostar, gde se do 1888. godine izmenilo desetak episkopa. Novo sedište episkopije Mostar, u koji se prvi premestio srpski vladika Aksentije II Jovanović Palikuća, približilo se zapadnim granicama vladičanstva, pa i Duvnu i duvanjskim Srbima. U vreme grčkih vladika, u ionako teškim uslovima života pod turskim jarmom, srpska crkva je nazadovala.

182

(Radoslav M. Grujić, Pravoslavna srpska crkva, Kragujevac, 1989, str. 105–110; Slijepčević, 109–198) O prisustvu Srba na Duvanjskom polju najbolje svedoče stećci, kameni nadgrobni spomenici koji su podizani nad grobovima imućnih ljudi na prostoru od Gorskog kotara do Kopaonika. Prema kataloško–topografskom pregledu stećaka, koji je uradio Šefik Bešlagić, u duvanjskim mjestima Mokronoge, Eminovo Selo, Sarajlije, Letka, Duvno, Stipanjići, Oplećani, Jošanica, Mandino Selo, Lipa, Cebara, Kongora, Donji Brišnik, Mrkodol, hom*olje, Crvenica i Vojkovići na 44 lokacije popisano je 1.097 stećaka (Šefik Bešlagić, Stećci – kataloško–topografski pregled, Sarajevo 1971, str. 285–289). Stećci su okrenuti u pravcu istok–zapad, što znači da su pokojnici koji su sahranjivani ispod njih, kako to nalaže Pravoslavna crkva, okrenuti licem prema istoku, što najbolje govori o tome koju su vjeru ispovijedali. O vjeroispovijesti pokojnika koji počivaju ispod stećaka i danas se vode polemike. Ali tu je najuverljiviji sud profesora Marka Vege (1907–1985), koji se izjašnjavao kao Hrvat, svoje školovanje započeo u samostanu na Širokom Brijegu. Cio život posvetio je istraživanju hercegovačkih stećaka i još za života stekao slavu cijenjenog poznavaoca srednjovjekovne bosanskohercegovačke istorije. Navešćemo njegov zaključak o stećcima: „Apsolutna većina nadgrobnih i ostalih spomenika sa natpisima iz stare Hercegovine od najstarijih vremena do kraja HVI vijeka nosi ortodoksno (pravoslavno, prim. M. K.) obilježje, što se vidi po broju urezanih i izrađenih krstova i hrišćanskih formulacija na spomenicima.“ (Prof. Marko Vego, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980, str. 335) Nema razloga za tvrdnju da takva obilježja ne nosi i tih 1.097 stećaka na Duvanjskom polju. Na mnogim starim pravoslavnim, ali i na starim grobljima gdje se danas sahranjuju katolici, postoje spomenici u uspravnom stanju ili su srušeni sa ćiriličnim natpisima koji svjedoče o uglednim Srbima i srpskim porodicama koje su minulih vjekova živjele na Duvanjskom polju. Jedan od takvih spomenika sačuvao se na pravoslavnom groblju u Mandinom Selu, koje se nalazi ispod Mandine ili Mirkove gradine, na kojoj su duvanjski Srbi 1891. godine podigli crkvu posvećenu Vavedenju Presvete Bogorodice. Na tome spomeniku sačuvao se zapis da pod njim počiva majka Vuina Bilanovića. Uklesana je i godina 1613. ili 1713, kada je spomenik podignut. Bilanovići su jedan od najstarijih i najrazgranatijih srpskih rodova na Duvanjskom polju, koji su u tom selu živjeli pre tri ili četiri vijeka. Treba podsjetiti i na to da je izvesni Vujin Bilanović iz Mandinog Sela oko 1830. godine orući njivu nedaleko od groblja, na mjestu gdje se nekada nalazio manastir Labostin, izorao mali bronzani pečat ovoga manastira i predao ga u ruke jednom monahu manastira Pive, koji se tada zatekao u Mandinom Selu, kupeći priloge za svoj manastir. Pečat je išao od ruke do ruke dok nije dospio u riznicu Zahumsko–hercegovačke mitropolije u Mostaru. (Šematizam srpsko–pravoslavne mitropolije i arhidijaceze hercegovačko–zahumske za godinu 1890, str. 46–47). Imao ga je u rukama i Vid Vuletić Vukasović prije nego

183

što je objelodanio svoj rad o ovom pečatu u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini i Vjesniku hrvatskog arheološkog društva. Oba rada štampana su 1891. godine. Ne treba se čuditi što isto ime Vu(j)in Bilanović nose dve ličnosti, ona koja je 1613. ili 1713. godine podigla spomenik svojoj majci na groblju u Mandinom Selu i ona koja je oko 1830. u oranju našla pečat manastira Labostina u njivi nedaleko od toga groblja, na mestu gdje se nalazio manastir Vavedenja Presvete Bogorodice. Gotovo je pravilo u svim starim srpskim porodicama da se djeci daju imena djedova i da se nekoliko istih imena u pojedinim porodicama prenosi iz generacije u generaciju. Takav je bio slučaj i sa imenom Vu(j)in u porodici Bilanovića. Posle reformi Omer-paše Latasa, poturčenog Srbina Miće Latasa, koje je on 1850. i 1851. godine sproveo u Bosni i Hercegovini, slomivši ustanak bosanskih Muslimana domorodaca koji su se pobunili protiv centralne vlasti u Carigradu i protiv sultana. Iskusni turski vojskovođa Omer-paša Latas sa svojom arnautskom vojskom ugušio je muslimansku pobunu, pogubio mnoge muslimanske prvake, a među njima i hercegovačkog vezira Ali-pašu Rizvanbegovića. Tek poslije intervencije Omer-paše Latasa u ovoj turskoj pokrajini počeli su da duvaju blaži vetrovi, otpočele su izvesne reforme, a hrišćanima je dozvoljeno da dižu svoje bogomolje i otvaraju škole. Tu priliku iskoristili su i duvanjski Srbi. Prije ovih reformi, na Duvanjskom polju nije bilo nijedne hrišćanske bogomolje, ni pravoslavne, ni katoličke. Kakvo je stanje bilo početkom osamnaestog vijeka opisuje biskupski bilježnik don Federik Maroli, koji je u ljeto 1706. godine pratio makarskog biskupa Nikolu Bjankovića na njegovom putovanju po Duvanjskom polju. Makarska sa tada nalazila u sastavu druge države, Mletačke republike, a makarski biskupi, pomagani mletačkim vlastima, ponekada su prelazili tursku granicu obilazeći svoje vjernike i prevodeći pravoslavne na katoličku vjeru. Biskupov pratilac don Federik Maroli praktično je vodio dnevnik biskupovih aktivnosti kada je zapisao: „Krajina Duvna je veoma prostrana, ali nenaseljena i opustošena u prošlom ratu. Sad se popravlja i naseljuje, jer dolaze mnoge obitelji iz Bosne, turske i kršćanske, koje žele da se mir očuva i gaje u srcu veliku odanost i poštovanje prema pravednom duždu (izabranom vladaru Mletačke republike, prim M. K.). Ovdje nema crkava, nego je biskup odredio radi udobnosti funkcija jednu veliku pećinu pa se u njoj Sv. misa govori, propovijeda i ispovijeda.“ (Don Radovan Jerković, Nikola Bjanković, biskup makarski, Vrhbosna, siječanj 1/1942, str 17) Od tada pa sve do turskih reformi, katolici na Duvanjskom polju nisu imali nijedne svoje bogomolje. Pravoslavni su se okupljali na svojim grobljima i crkvištima, čuvajući u svom predanju sjećanje na svoje crkve na Duvanjskom polju, pa i na manastir Labostin. Posredstvom svojih viših crkvenih vlasti i episkopa Dabrobosanske i zahumsko–hercegovačke eparhije, bosanskohercegovački Srbi iz mnogih mjesta uputili su 1852. godine zahtjeve turskim vlastima tražeći dozvolu za gradnju crkava.

184

Ti zahtjevi su proslijeđeni Porti u Carigrad, odakle je stigla dozvola za gradnju crkava u Visokom, Tešnju, Derventi, Banjaluci, Čipuljiću kod Bugojna, Prijedoru i Starom Majdanu. Grčke vladike koje su sedele na tronu hercegovačkih mitropolita u Mostaru: Josif (1848–1854), Grigorije (1855–1860) i Prokopije (1864–1875). U vreme mitropolita Grigorija i Prokopija začela se i ostvarila ideja gradnje Crkve Svetog Nikole u Duvnu, koja je završena 1864. godine. Prva crkva u široj okolini Duvna izgrađena je 1853. godine u Čipuljiću kod Bugojna. Pravoslavna crkva u susjednom Livnu izgrađena je 1859. godine, u Vukovsku, koje je bilo centar pravoslavlja kupreških Srba, 1860, u Duvnu 1864. godine, Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru 1873, Konjicu 1886... Malobrojni duvanjski Srbi podigli su 1864. godine u Duvnu Crkvu Svetoga Nikole. U toj svojoj žeđi za što sređenijim crkvenim životom duvanjski pravoslavci prednjačili su ispred mnogobrojnijih duvanjskih katolika, koji su pripadali znatno bogatijoj Katoličkoj crkvi, a i sama Austrougarska, u čijim se granicama nalazila Bosna i Hercegovina, bila je katolička klerikalna država, koja je neštedimice pomagala gradnju katoličkih crkava, temeljeći svoju stabilnost na bosanskohercegovačkim katolicima koji su Austrougarsku prigrlili kao svoju najrođeniju državu. Svoju bogomolju Crkvu Svetoga Nikole u Duvnu podigli su osam godina pre nego što su na Duvanjskom polju podignute prve crkve. Prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji, koji je izradio dr Krunoslav Draganović 1939. godine, katoličke crkve Duvanjskog dekanata Mostarsko–duvanjske biskupije građene su ovim redom: u Šuici – 1872; Duvnu (Tomislavgradu) i Vinici – 1875; Bukovici 1892; Grabovici – 1912; Prisoju – 1922; Kongori – 1929; Roškom Polju – 1930; Seonici 1932 i Rašeljki – 1938. godine. Najveći broj bogomolja urađen je ne u vreme Austrougarske nego u vreme Kraljevine Jugoslavije. Crkveni život duvanjskih, kao uostalom i svih hercegovačkih Srba posebno je ojačao posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i saglasnosti okupacionih vlasti i carigradskog patrijarha da se na čelo eparhija u Bosni i Hercegovini biraju domaći ljudi. Za mitropolita Hercegovačko–humske mitropolije izabran je 1888. godine Leontije Radulović, ustanički sekretar vojvode Luke Vukalovića i turski sužanj koji je preživio tursko progonstvo u Afriku. Njegovo narušeno zdravlje dozvolilo mu je da se samo dva meseca zadrži na mitropolijskom tronu. Umro je 1889. godine, a nasledio ga je drugi Srbin, Serafim Perović, koji je duhovnom životu u Hercegovini, pa i među duvanjskim Srbima dao novi podstrek. Crkva Svetoga Nikole Prva hrišćanska bogomolja podignuta na Duvanjskom polju u vrijeme turske vladavine bila je pravoslavna Crkva Svetoga Nikole, koju su duvanjski Srbi izgradili u Duvnu 1864. godine. Dobra volja ne tako brojnih duvanjskih Srba nije bila dovoljna 185

da usred Duvna grade hrišćansku bogomolju da nisu naišli na razumijevanje Muslimana čiji su se begluci prostirali po Duvanjskom polju, pa i u samom gradu Duvnu. Arhivska građa koja bi posvjedočila o tome kako je konkretno sagrađena duvanjska pravoslavna crkva uništena je tokom Drugog svjetskog rata i u nedostatku takve građe možemo samo da nagađamo u kojim je okolnostima podizana ova pravoslavna bogomolja. Znamo da je zemljište na kom je podignuta livanjska crkva livanjskim Srbima poklonio domaći Musliman Mehmed-beg Gagić. Nije isključeno da je neko od duvanjskih Muslimana bio toliko široke ruke pa je poklonio zemljište za duvanjsku Crkvu Svetoga Nikole, ili ga prodao po povoljnoj cijeni. U svojim izvještajima o kanonskim posjetama katolicima na Duvanjskom polju, pisanim krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog vijeka, makarski biskupi, inače škrti na riječima kada treba hvaliti ljude druge vjere, sa pohvalama govore o muslimanskim prvacima na Duvanjskom polju. Uvjereni smo da su istu dobru volju pokazali i prema Srbima dok su gradili crkvu u Duvnu.

Srpska pravoslavna Crkva Svetog Nikole u Duvnu, sa istočne strane

Crkva je podignuta u najljepšem dijelu grada, na njegovoj zapadnoj strani. Preko puta crkve je vrelo Tabašnica, sa koga se u to vrijeme cijeli grad snabdijevao vodom. Pored crkve, usred porte, nalazilo se vrelo, koje je rijetko presušivalo. Sad voda izvire samo tokom kišnih perioda. Zbog vršenja drenaže terena vrelo je presušilo. U porti, na prednjoj strani crkve, postoje dva groba sa podignutim spomenikom i grobnicom od kresanog kamena. Na jednom grobu nalazi se krst i na njemu je dobro očuvan zapis: „Ovdje počiva Lazo Vujinović, rođen 1828. godine, 186

preselio 1872. godine.“ Odmah iza crkve uzdiže se uzvišenje Kologaj, koje je kasnije pošumljeno i koje dominira cijelim gradom. Na pola kilometra od hrama je i uzvišenje Karaula, na kome je staro duvanjsko pravoslavno groblje. U neposrednoj blizini crkve poslije Drugog svjetskog rata podignuta je moderna osnovna škola koja je nosila ime domaćeg duvanjskog Srbina komuniste Boriše Kovačevića. Duvanjska pravoslavna crkva je jednobrodna građevina zidana od tesanog kamena, pravougaonog je oblika. Prethodno je ta građevina imala mali kameni zvonik „na preslicu“, koji se uzdizao na pročelju. Ličila je na hercegovačke i dalmatinske pravoslavne crkve građene do toga vremena. Površina joj je oko 150 kvadratnih metara. Prvobitno je bila, što svjedoči jedna njena stara fotografija, pokrivena šindrom.

Dva spomenika ispred zvonika u porti pravoslavne crkve u Duvnu. Jedan oštećen, a na neoštećenom spomeniku piše: „Ovdje počiva Lazo Vujinović, rođen 1829, preselio 1872. godine“, ostali dio teksta oštećen

Zahvaljujući zidnim prozorima dobro je osvijetljena dnevnom svjetlošću, ima stari drveni ikonostas, sa verovatno novijim uramljenim ikonama ispod kojih su imena darodavaca. Pored crkve bila je drvena zvonara sa zvonom, a podignut je i parohijski dom, sa prizemljem i spratom koji je takođe prvobitno bio pokriven šindrom. Crkvu je opasao kameni zid, a u prostranoj porti zasađeno je drveće. Crkva i parohijska kuća preuređivane su posle Prvog svjetskog rata, a i šezdesetih godina dvadesetoga vijeka. Drveni krov crkve zamijenjen je limom, a preuređen je i crepom prepokriven parohijski dom. U njemu je bio stan za sveštenike, kao i dvije učionice za učenike srpske škole i vjerovatno kancelarija. Prilikom rekonstrukcije koja je 187

obavljena šezdesetih godina dvadesetoga vijeka srušena je drvena zvonara, a crkva je upotpunjena crkvenim tornjem sa zvonima izlivenim od betona. Prema Ljetopisu Dabrobosanske eparhije sa sjedištem u Sarajevu, pravoslavna je crkva u Duvnu izgrađena 1864. Ljetopis kaže: „U slavu Boga i u čast Presvete Bogorodice podiže crkvu u Duvnu, Hram Svetog Nikole, njen pravoslavni narod uz pomoć ostalih naroda koji u Duvnu žive. Više od sto godina crkva nije imala zvonik, pa je zvono bilo postavljeno na vanjski drveni zvonik. Zvonik je podignut godine 1968, posvetio ga je mitropolit dabrobosanski Vladislav Mitrović, a kum je bio Momir Vujinović.“ (preuzeto iz knjige „Duvno kroz stoljeća“, fra Roberta Jolića, strana 424) Ova crkva stradala je tokom Drugog svjetskog rata, domaće ustaše su je demolirale, uništena je sva arhiva i sve matične knjige, ali nije spaljena. U poslednjem, vjersko–građanskom ratu 1992–1995. duvanjska crkva je skrnavljena, ali ni ona ni parohijski dom nisu rušeni. Kameni zidovi parohijskog doma, gde je kamen vezivan posnim krečnim malterom koji je počeo da gubi vezivno svojstvo, počeli su da se krive, preteći da se uruše, pa je po odluci crkvenih vlasti Zahumsko–hercegovačke eparhije ovo zdanje srušeno 2014. godine, a planirano je da se gradi novo. Prema zemljišnim knjigama koje se čuvaju u duvanjskom katastru, zemljište koje se nalazi u okviru kamene ograde oko crkvene porte zahvata površinu od 1.928 kvadratnih metara. Središnji deo toga prostora zahvata crkva dužine 11 i širine sedam metara, a tome prostoru treba pridodati i polukružni oltarski deo prečnika pet i poluprečnika – dubine tri metra. U ovo nije uračunat prostor koji zahvata znatno kasnije dozidani oltar. Ukupna površina crkve iznosi 150 kvadratnih metara, dok je površina osnove na kojoj je bio parohijski dom

188

iznosila 90 kvadrata. U imovinu pravoslavne crkve u Duvnu može se uračunati i 55 hektara njiva, livada i šuma, od toga 24 hektara su u potpunom crkvenom vlasništvu, dok je nad preostala 34 hektara crkva samo suvlasnik sa drugim licima. Crkva je sagrađena na katastarskoj parceli broj 1362, KO Tomislavgrad, površine 2.105 metara kvadratnih. Posle Crkve Svetoga Nikole u Duvnu duvanjski Srbi podigli su još jednu bogomolju na teritoriji Markove gradine ili Mandine glavice kod sela Rašćana. Ispod Markove gradine ili Mandine glavice, kao što smo već napomenuli, postojao je pravoslavni manastir Labostin, posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. O tom manastiru svjedoči i već pominjani pečat izoran na mjestu gdje se uzdizala bogomolja. I fra Petar Bakula u svom šematizmu Franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini, objavljenom 1867. godine, pominje metalni pečat na kome su ćirilična slova, nađen u Rašćanima, i podsjeća na snažno ubjeđenje duvanjskih Srba da je tu bila pravoslavna bogomolja posvećena – i tu Bakula griješi – Svetom Nikoli, a ne Vaznesenju Presvete Bogorodice. Bakula, i pored neosp*rnih dokaza da je riječ o ćiriličnom pečatu rađenom po ustaljenom pravilu Pravoslavne crkve, osporava Srbima pravo na taj pečat i bogomolju. (Hercegovina prije sto godina, šematizam fra Petra Bakule, Mostar, 1970. str. 134–135) Pravoslavni Srbi su se u to vrijeme spremali da na Mandinoj glavici podignu drugu bogomolju. To su i uradili 1891. godine, kada je osvećena kamena crkvica podignuta na uzvišenju Mandina gradina, koja dominira cijelim duvanjskim poljem. Zaštitnik ove crkve, kao i drevnog manastira Labostin, bila je Presveta Bogorodica, crkva je posvećena Vavedeniju Presvete Bogorodice. Bogomolja je takođe oštećena i oskrnavljena tokom Drugog svjetskog rata, pa je šezdesetih godina dvadesetog vijeka obnovljena. Našla se na meti hrvatske vojske i 1992. godine, kada je minirana. Šematizam fra Petra Bakule sadrži i još jedan podatak koji bi mogao biti zanimljiv za duvanjske Srbe. On navodi da je prije 1867. godine u 779 kuća (domaćinstava) u župama Seonica i Županjac i kapelaniji Šuica na Duvanjskom polju živjelo 5.326 stanovnika katoličke vjere. Istovremeno, Bakula navodi da na tom prostoru u isto vrijeme postoji 240 pravoslavnih kuća (Bakula, 135–136). Ako podijelimo ukupan broj katolika sa brojem katoličkih domova, ispada da je u svakom domaćinstvu u prosjeku živjelo nešto više od šestoro čeljadi. Ta ista računica mogla bi se primijeniti i na srpska domaćinstva na Duvanjskom polju. Ako se 240 domaćinstava pomnoži sa po šest članova, onda ispada da je na Duvanjskom polju u to vrijeme živjelo oko 1.200 Srba. Znatno preciznije podatke o životu duvanjskih Srba donosi već pominjani Šematizam srpsko–pravoslavne mitropolije i arhidijaceze hercegovačko–zahumske iz 1890. godine, oko tri decenije poslije šematizma fra Petra Bakule. Na čelu Hercegovačko–zahumske mitropolije bio je episkop Serafim Perović. U to vrijeme Duvanjska parohija bila je u sastavu Mostarskog protoprezviterata i u 12 duvanjskih naselja u 124 kuće živjelo je 920 pravoslavnih duša. U samoj varošici Duvnu, koja se tada zvala Županjac, u 26 kuća živjelo je 138 Srba, u Vrelu u četiri kuće 31 pravoslavni 189

žitelj, u Eminovom Selu u 14 kuća 45 duša, u Kongori u tri kuće 20 duša. U Lipi je u to vrijeme živjelo osam srpskih porodica, koje su imale ukupno 55 članova, u Mandinom Selu u 14 domaćinstava živjelo je 107 Srba, u tri domaćinstva u Mokronogama 16 duša. Jedino čisto srpsko selo na Duvanjskom polju, Rašćani, imalo je tada 23 kuće, u kojima su živjela 222 stanovnika. U selu Srđani bile su četiri srpske kuće sa 35 stanovnika, u Cebari je bilo 18 kuća sa 126 stanovnika, Oplećanima devet sa 70 stanovnika i Prisoju dve sa 21 stanovnikom. Ukupno 124 domaćinstva, koja su brojala 920 članova, od toga 503 muška i 417 ženskih. Paroh duvanjski u to vrijeme bio je Mihajlo Samarčić. U svom šematizmu fra Petar Bakula, opisujući gradić Duvno (Županjac), napominje da u gradu 1867. godine postoje pravoslavna crkva i pravoslavni sveštenik. Nismo u prilici, zbog uništavanja crkvenih arhiva i matica rođenih, umrlih i vjenčanih, da detaljnije govorimo o srpskim pravoslavnim sveštenicima koji su se brinuli o duhovnom životu svoje pastve na Duvanjskom polju. Nema nikakve sumnje da je tu bilo i popova, koji su stradali u turskim pogromima, ratovima i bolestima koje su onda harale, ili su se selili sa delovima srpskog naroda. U istorijskim zapisima, što je već pomenuto u napisu o manastiru Labostinu, postoje podaci o monasima sa Duvanjskog polja, kakav je otac Vitalije iz Duvna, čije je ime sačuvano kao zapis na jednom rukopisu iz šesnaestoga vijeka, koji se čuva u Hilandaru, ili monaha Pajsija i monahinje Anastasije iz duvanjskog sela Brišnika, o kojima je ostao pomen iz osamnaestoga vijeka u Opštaku manastira Zavale. Istoričar Vladimir Ćorović napominje da je u to vrijeme bilo pravoslavnih hrišćana koji bi se zamonašili i u nedostatku manastira ili crkava monaški život živjeli u svojim porodicama. (Ljub. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knjiga II, fototipsko izdanje, Beograd, 1983, str. 421; Vladimir Ćorović, Manastir Zavala, Srpski manastiri u Hercegovini, Beograd, 1999, str. 164) O duhovnom životu pravoslavnih Srba Hercegovačko–zahumske episkopije brinuli su se i monasi hercegovačkih manastira. Pošto na terenu nije bilo dovoljno popova, oni su po blagoslovu i rasporedu svojih arhijereja obilazili naselja u kojima su živjeli pravoslavni, zalazili u domove, krštavali, vjenčavali, na grobovima služili opela i parastose i koliko-toliko čuvali vjeru, a zatim se vraćali u svoje manastire. Jedan od tih monaha preuzeo je oko 1830. godine od Vujina Bilanovića iz Rašćana pečat manastira Labostin. Poslovni objekti u vlasništvu Crkve Pored crkvenih objekata, crkava, Srpska pravoslavna crkva bila je vlasnik građevinskog objekta – zgrade u centru grada koja je bila poklon (legat) članova porodice Vukanović. Prema zemljišnim knjigama – gruntovnicama u Tomislavgradu (Duvnu), u kojima se registruje vlasništvo nad nepokretnostima, koje je 1894. formirala austrougarska vlast, kao prvi upisani vlasnik navedene zgrade bio je Simo Vukanović. 190

Kuću je poslije njegove smrti naslijedio sin Pero, a poslije njegova djeca Risto, Sava, Ana i Mara. Naslednice Sava, Ana i Mara svoj dio zgrade poklonile su, svaka po četvrtinu, što im je pripadalo – Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ona je 1906. godine od suvlasnika kuće Riste Vukanovića kupila njegov dio, četvrtinu kuće, i tako postala vlasnik cele kuće. U toj zgradi Srpske pravoslavne crkve 1905. godine otvorena je Srpska čitaonica i knjižnica, koja je radila sve do početka rata 1941. godine. Prema podacima iz katastra opštine Tomislavgrad, zgrada koja je pripadala Srpskoj pravoslavnoj crkvi nalazi se na k. p. br. 1.734/1 KO Duvno (Tomislavgrad). Površina zgrade je 348 metara kvadratnih, i to po cjelinama: 68 kvadrata kuća i 280 kvadrata upravna zgrada. Naziv objekta uknjižen u knjigama u katastru nepokretnosti je Stara pošta. Zgrada se nalazi u Glavnoj ulici, u starom centru grada, preko puta zgrade nekadašnje Komunalne banke. Zgrada je na raskrsnici Glavne i ulice koja se do poslednjeg rata zvala 15. novembra. Glavna ulica je poslije Drugog svjetskog rata nosila ime narodnog heroja Boriše Kovačevića, a poslije građanskog rata 1992–1995. nosi ime Mijata Tomića. Zgrada je 1960. godine nacionalizovana i predata u vlasništvo Pošti. Pošta je sedamdesetih godina izgradila novi objekat i iselila iz zgrade koja je pripadala Srpskoj pravoslavnoj crkvinje. Tu zgradu je nadležni opštinski organ dao na korišćenje Savezu penzionera, koji su je koristili za svoje potrebe i jedan dio davali u zakup penzioneru Đugum Abida Karašokana, koji je u tom objektu držao kafanu. U katastr opštine Tomislav grad objekat se i dalje vodi , do kraja 2015.godine , u posjedu Savezu penzionera Duvno. Prema saznanjima, kuću je neovlašteno i nezakonito uzurpirao jedan od boraca HVO iz posljednjeg rata,Stanić. Objekat nije do kraja završen, a radovi su obustavljeni. Prema saznanjima, kuću je neovlašteno i nezakonito uzurpirao jedan od boraca HVO iz posljednjeg rata nekog Stanića. Objekat nije do kraja završen, a radovi su obustavljeni. Duvanjski pravoslavni sveštenici Zbog uništene arhivske građe ne znamo ime sveštenika ili sveštenomonaha koji je služio ili opsluživao u Duvanjskoj parohiji u vrijeme kada su u Duvnu građeni pravoslavna crkva i parohijski dom. Prvi duvanjski sveštenik čije nam je ime poznato jeste otac Mihajlo Samarčić. Jerej Mihajlo Samarčić. „Sin Stojana i Anđe, rođ. Milićević, rođen u Brataču 7. novembra 1843. Školu je učio u manastiru Žitomisliću i rukopoložen je u hramu Roždestva Presvete Bogorodice u Mostaru od mitropolita Prokopija za đakona 20. 191

novembra 1871, za prezvitera 21. novembra 1871. i postavljen za paroha u Duvnu; 5. avgusta 1892. premješten u ulošku parohiju, a jula 1893. povraćen po molbi na duvanjsku parohiju, gdje je ostao do smrti; 27. marta 1908. odlikovan je crvenim pojasem. Umro je u Duvnu u osamdesetoj godini, sa 52 godine svešteničke službe, dana 3. decembra 1923. Njegove kosti i supruge Mare, rođ. Glavašević, prenesene su iz Duvna i sahranjene na groblju Lučila u Brataču 1927. godine. I na spomeniku mu se nalazi ovaj natpis. MIHAJLO SAMARČIĆ, paroh grada Duvna *1843 u Brataču + 1923. u Duvnu i supruga mu MARA, rođ. Glavašević *1843. u Brataču + 1923.“ Na prednjoj strani pod krstom stoji ova izreka (Sv. pisma): „Svijet prolazi i želja njegova, a koji tvori volju Božiju ostaje do vijeka.“ Natpis je sastavio jerej Jefto Vujović i izvršio parastos Mihajlu i Mari pri spuštanju u ovu grobnicu sa biogradskim parohom Antonjem Jakšićem. (Vidoslov, sabornik Eparhije zahumsko–hercegovačke, Preobraženjski broj, godina I, broj 3, 1994, str. 53) Jerej Ljubomir M. Hajdinović. „Ljubomir M. Hajdinović, sveštenik, paroh u Čapljini, Eparhija zahumsko–hercegovačka. Rođen je 12. VII 1906. u Duvnu. Bogosloviju je završio u Sarajevu 1928. Za đakona je rukopoložen 20. juna, a za sveštenika 21. jula 1930. i postavljen za paroha u Duvnu. Zatim je služio na parohijama u Dračevu (Ljubinje) i Blagaju, nakon čega je postavljen za pisara Crkvenog suda u Mostaru. Godine 1940. prešao je po molbi na parohiju u Čapljini, gde ga je rat zatekao. Odlikovan je Ordenom jugoslovenske krune V reda. Od 23. do 26. VI 1941. uhapšeno je preko 1.500 Srba iz Čapljine i okolnih sela. Među njima je uhapšen i sveštenik Hajdinović. Svi su bili zatvoreni najpre u Čapljini, a zatim su grupno odvođeni u zgradu Silosa, gde su im ustaše svlačile odela, ostavljajući ih u donjem rublju, vezivali žicom, trpali u kamione i odvozili u pravcu Metkovića i Ljubinja, pa ih usput ubijali. Tako je ubijen i sveštenik Hajdinović početkom jula 1941. godine.“ (Spomenica pravoslavnih sveštenika – žrtava fašističkog terora i palih u Narodnooslobodilačkoj borbi, Beograd, 1960, str. 144) Jeromonah Sebestijan Milovanović. „Sebestijan Milovanović, jeromonah, paroh u Duvnu, Eparhija zahumsko–hercegovačka. Jeromonah Sebestijan rodom je iz Srema. Bio je sabrat manastira Žitomislića i paroh u Duvnu, gde su ga ustaše ubile 1941. godine.“ (Spomenica pravoslavnih sveštenika – žrtava fašističkog terora i palih u Narodnooslobodilačkoj borbi, Beograd, 1960, str. 104) Ubijen je sa još 16 svojih parohijana nad jamom Lisičarka na planini Grabovici iznad sela Brišnik, 28. juna 1941. godine. Tijelo mu je bačeno u jamu. Jeromonah Kasijan Arnautović (Žabljak, Livno, 1916 – Šibenik, 11. XII 1979). Kraj Drugog svetskog rata pravoslavni Srbi, ne samo oni iz Duvna nego i Livna, Kupresa i Glamoča, dočekali su bez sveštenika. Sve su ih ustaše pobile. A malobrojni sveštenici Srpske pravoslavne crkve koji su preživjeli rat služili su ne samo u svojim 192

nego su opsluživali i okolne parohije. O tim danima pisao je dr Dušan J. Kašić: „Kada je 9. maja 1945. godine završen rat, kada je poslije mora krvi i grobova, pojedinačnih i masovnih, zlo bilo pobijeđeno, nastao je novi život. Ljudi su se vraćali iz vojske i zarobljeništva, iz koncentracionih logora i izbjeglištva i na ruševinama otpočinjali novi život. Propjevala je tiho, sa radošću i bolom, i livanjska crkva. Njen prvi posljeratni sveštenik bio je novorukopoloženi jeromonah Kasijan (Strahinja) Arnautović iz Žabljaka, sabrat manastira Dragovića. (Žabljak je selo na Livanjskom polju, prim. M. K.) Vrijeme rata proveo je u ratnom zarobljeništvu u Njemačkoj. On je ostao u ovoj parohiji do potkraj 1950, kada je premješten za paroha u Glamoč, a za paroha livanjskog došao je sveštenik iz Vrbice, Vojislav Šešum.“ (Dr Dušan J. Kašić, Srpska pravoslavna crkva Uspenija Presvete Bogorodice u Livnu, Livno, 1979, str. 28) Jeromonah Kasijan opsluživao je za to vrijeme, od 1945. do 1950, i Duvanjsku parohiju. Duvanjski Srbi, njegovi savremenici, pamte ga kao brižnog duhovnog pastira koji je povremeno služio u duvanjskoj Crkvi Svetoga Nikole, obilazio srpske domove po selima na Duvanjskom polju, krštavao, vjenčavao, služio opijela i tješio one koji su u ratu izgubili najmilije. „Rastao je u domu čestite i mnogočlane porodice, u kojoj je bio trinaesto dijete. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje stekao je u Livnu. Pred sam početak Drugog svjetskog rata završio je u Visokim Dečanima monašku školu. Rat je i njemu i njegovoj rodbini nanio mnogo nevolja i stradanja. Kasijan je pao u njemačko zarobljeništvo i čitavo vrijeme rata bio u njemačkim logorima. Nakon rata vratio se u otadžbinu i zamonašio u manastiru Rakovici. Rukopoložen je 1945. godine, poslije čega je počeo služiti svojoj crkvi. Svešteno službovanje počeo je i radio u Livnu sa mnogo poteškoća. Godine 1950. prešao je na parohiju Glamoč. Tu obnavlja u ratu zapaljeni glamočki hram, okuplja vjernike, krsti što nije kršteno i drugo. Iste poslove obavljao je kasnije službujući na još težem drvarskom području. U Drvaru obnavlja i okrovljava u ratu oštećeni hram Svetoga Save. Pronalazi zvona (u Benkovcu) odnesena sa toga hrama i vraća ih. Sa njime su u Drvaru otpočela i prva služenja poslije Drugog svjetskog rata. Obnovio je i hram u selu Vrtoču. Na drvarskom području službovao je sve do 1972. godine, kada je obolio i morao na liječenje. Uz pomoć Eparhije dalmatinske bio je smješten u starački dom u Šibeniku. Sahranjen je u bratsku grobnicu manastira Dragović, čiji je sabrat bio.“ (Jovan S. Radojčić, Srbi zapadno od Dunava i Save I, Biografije, Novi Sad, 2009) Protojerej Vojislav Šešum. Bogosloviju je završio pre Drugog svetskog rata. U Livno je došao 1950. godine iz Vrbice. U Livanjskoj parohiji ostao je sve do 1969, kada je premešten u Split. Protojereju Vojislavu Šešumu pripisuje se u zaslugu izgradnja parohijskog doma u Livnu, o čemu piše dr Dušan Lj. Kašić: „Kako je zgrada stare srpske škole i društva Sundečić u ratu onesposobljena za stanovanje, 193

napravljen je sporazum sa opštinom, koja je za te oštećene zgrade, koje je popravila i adaptirala za gimnaziju, sagradila crkvenoj opštini novi parohijski dom, koji je dovršen i osveštan 29. jula 1968.“ ( Kašić, 28–29). Protojerej Vojislav Šešum opsluživao je do 1959. godine, do dolaska sveštenika Bogdana Šešlije, i Duvanjsku parohiju. Arhimandrit Teodor (Bogdan) Šešlija. Rođen je 1934. godine u selu Brataču kod Nevesinja. Bogosloviju je završio posle Drugog svetskog rata u manastiru Rakovici u Beogradu. Na Blagovijesti 1957. godine u čin sveštenika u manastiru Žitomisliću rukopoložio ga je mitropolit dabrobosanski Vladislav. Raspoređen je u Avtovačku parohiju kod Gacka, odakle je 1959. godine premješten u Duvno, gdje se nastanio sa porodicom, suprugom Danicom i tri ćerke. U Duvanjskoj parohiji služio je nepunu deceniju, sve do 1968. godine. Ostao je u najljepšem sjećanju svojih parohijana na Duvanjskom polju, u vreme njegove pastirske službe Bogdan ŠešlijaPresvete Bogorodice u Rašćanima, dozidan zvonik u popravljena jePop Crkva Uspenja duvanjskoj Crkvi Svetoga Nikole i popravljen parohijski dom. Malo je bilo Srba u Duvanjskoj parohiji, prihodi sveštenika Bogdana Šešlije bili su mali da obezbede preživljavanje njegove porodice. Na njegov zahtjev premješten je u Konjic, a zatim u Bijelo Polje kod Mostara, koje je morao da napusti poslije izbijanja rata 1992. godine. I pored toga što je otišao u zasluženu penziju, kao penzioner i obudovjeli sveštenik (supruga Danica mu je umrla 1987. godine, a sve tri ćerke završile fakultete i udale se) stavio se na raspolaganje Crkvi. Zamonašio se i dobio monaško ime Teodor. Umro je u manastiru Piva 2007. godine. Protojerej-stavrofor Mirko Jamadžija. Rođen je 24. marta 1944. u glamočkom selu Rore, od oca Jovana i majke Milke. Osnovnu školu završio je u Glamoču, a bogosloviju u Beogradu 1964. U čin đakona rukopoložio ga je episkop Stefan Boca 16. novembra 1966, a istog dana i u čin sveštenika i postavio u Strmičku parohiju. Po premeštaju livanjskog prote Vojislava Šešuma u Split, došao je 1969. godine u Livanjsku parohiju. U to vrijeme po odlasku oca Bogdana Šešlije iz Duvna ostala je upražnjena Duvanjska parohija, koju je opsluživao livanjski paroh Mirko Jamadžija

194

sve dok u Duvno krajem 1970. nije došao sveštenik Milenko Spremo. Sa svojim parohijanima u leto 1990. godine vadio je kosti livanjskih Srba koje su 1941. godine u prirodne jame bezdanke (propunte) bacile livanjske ustaše. Godine 1992. zbog rata koji je izbio u Bosni i Hercegovini morao je da bježi iz Livna. Primio ga je u Beogradu patrijarh Pavle. Prvo je služio u Crkvi Svetog Đorđa na Bežaniji od 1992. do 1994. Vraća se u Drvar, gdje ostaje do njegovog pada 1995. Ponovo dolazi u Beograd i nastavlja rad u Crkvi Svete Trojice u beogradskom prigradskom naselju Grocka. Penzionisan je i služi u Crkvi Svetog Jovana Milostivog na Lešću. Protojerej-stavrofor Milenko Spremo. Rođen je 20. marta 1948. godine u selu Biograd, opština Nevesinje, od oca Ćetka i majke Anđe. Osmogodišnju školu završio u Zovom Dolu kod Nevesinja, a Bogosloviju Svetoga Save u Beogradu 1968. godine. Vanredno je završio Pravni fakultet u Mostaru 1976. godine. Mitropolit dabrobosanski i administrator Zahumsko–hercegovačke eparhije Vladislav rukopoložio ga je 27. aprila 1970. godine u Sabornoj crkvi u Pop Milenko Spremo Sarajevu u čin đakona, a zatim za sveštenika. Po blagoslovu mitropolita Vladislava postavljen je za privremenog paroha duvanjskog u Duvnu 12. oktobra 1970. godine. Otac Milenko Spremo došao je u Duvno poslije sveštenika Bogdana Šešlije. Posle njegovog dolaska u Duvno izmijenile su se političke prilike, u Hrvatskoj se javio politički pokret MASPOK, a novo političko raspoloženje prenijelo se i među duvanjske Hrvate. Političke parole i govori koji su se tada mogli čuti na Duvanjskom polju umnogome su podsjećali na 1941. godinu i vrijeme progona Srba. Otac Milenko se mudro ponio u tim prilikama, srpska pravoslavna zajednica u Duvnu nije nasjedala na svakodnevne provokacije. Okupili su se oko svoje crkve i svoga sveštenika. Uočljivo je bilo da su u crkvu počeli da dolaze i da žive crkvenim životom i oni koji to ranije nisu činili. Po sopstvenoj molbi početkom 1974. godine premješten je u Mostar, gdje je ostao do kraja te iste godine, kada je premješten u Ljubinje, u kom ostaje do polovine 1999. godine, kada je premješten u Trebinje.

195

Protonamjesnik Radivoje Tuba. „Rođen je 29. septembra 1947. godine u selu Gaočići kod Rudog. Osnovnu školu završio je u Rudom, a Bogosloviju Sv. Save u Beogradu. Po završetku bogoslovije stupio je u brak sa Jelenom, rođenom Šimić iz Dobruna. Rukopoložen je za đakona i sveštenika 12. i 13. februara 1974. godine u Sarajevu od mitropolita Vladislava. Postavljen je za paroha ravanjskog, Arhijerejsko namesništvo zeničko–travničko. Stanovao je u Duvnu i opsluživao Duvanjsku parohiju, Arhijerejsko namesništvo mostarsko – Eparhija zahumsko–hercegovačka. Za vreme službovanja u ovim parohijama obnovio je hram u Ravnom i delimično renovirao parohijski dom u Duvnu. Premešten je 1984. godine za paroha boričkog. Na Borikama je obnovio hram Svetih Pop Radivoje Tuba apostola Petra i Pavla, kao i parohijski dom. Na ovoj parohiji je odlikovan dostojanstvom protonamesnika.“ (Prof. dr Predrag Puzović, Srpska pravoslavna eparhija dabrobosanska, 2004, str. 499) Duvanjski Srbi zapamtili su oca Radivoja Tubu, vrlo prilježno se prihvatio svešteničke dužnosti u svojoj parohiji koja je imala malo vjernika, a zauzimala ogromni prostor na Kupreškom i Duvanjskom polju. Posebno je valjalo iskazati veliku umješnost i stići njegovim malim automobilom „fićom“ kojim se u jesen i zimi, kada je najviše slava, probijao neravnim i zavijanim putevima. A kada se nije moglo „fićom“, on je sela obilazio pješke. U vrijeme službovanja u Duvnu on i njegova supruga Jelena dobili su dvoje djece – Miodraga i Mariju. U Borikama, gdje je premješten iz Duvna, ostao je i tokom vjersko–građanskog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995. Zbog ratnih dejstava porodica mu se preselila u banatsko selo Opovo, gdje su imali rodbinu. Do kraja rata otac Radivoje ostao je na svojoj svešteničkoj dužnosti u Borikama, a po završetku rata teško se razbolio, pa je penzionisan, te je i on krenuo za porodicom u Opovo, gdje su kupili kuću. Umro je na Veliku Gospojinu 18. avgusta 2009. godine. (Kazivanje popadije Jelene Tube)

196

Protojerej-stavrofor Branko Zelen. Rođen je u duvanjskom selu Lipi 1961. godine, od oca Jove i majke Darinke. Osnovnu školu završio je u Duvnu, a zatim Bogosloviju Svetoga Save u Поп Бранко Зелен Beogradu. Mitropolit dabrobosanski i administrator Zahumsko–hercegovačke eparhije Vladislav (Mitrović rukopoložio ga je u čin sveštenika i 1984. godine postavio u Duvanjsku parohiju, gdje je nasledio oca Radivoja Tubu. Zbog malog broja duvanjskih Srba, otac Branko Zelen opsluživao je i susjednu kuprešku Ravanjsku parohiju iz Dabrobosanske mitropolije, sela Ravno, Mušić, Zanaglinu, Rilić i Malovan. Pop Branko Zelen U svojoj parohiji dočekao je 1992. godine građanski rat u Bosni i Hercegovini, kada su ga hrvatske vlasti uhapsile zajedno sa većim brojem njegovih parohijana i isleđivale. Stavljen je u kućni pritvor u stan svoje sestre u gradu. Njegova porodica je početkom rata uspjela da izbjegne iz Duvna. Nije doživio sudbinu ostalih Srba. Nešto je bolje tretiran, vjerovatno zbog dobrog odnosa i saradnje sa Katoličkom crkvom. Bio je prvi razmijenjeni Srbin i na razmjenu je odvezen putničkim vozilom na dan kada su razmijenjeni žene, deca i starci koji su bili zatvoreni u logoru u selu Stipanjići, gde su proveli dva mjeseca. Poslije razmjene izbjegao je u Beograd, gdje ga je primio patrijarh Pavle i postavio za sveštenoslužitelja u Bogorodičinoj crkvi u Zemunu. Protojerej-stavrofor Radivoje Krulj. Rođen je 1976. godine u Ljubinju od oca Milenka i majke Senke, rođene Vujović. Osnovnu školu završio je u Ljubinju 1991, a gimnaziju u Bileći 1995. godine. Upisao se na Bogoslovski fakultet u Beogradu, a zatim studije nastavio na Bogoslovskom fakultetu Sveti Vasilije Ostroški u Foči. Rukopoložen u čin đakona na dan Svetog Velikomučenika Pantelejmona 9. avgusta 1999. u manastiru Duži, a u čin prezvitera na Preobraženje 19. avgusta 1999. godine u trebinjskoj Sabornoj crkvi. Oženjen Natašom rođ. Jungić, ima troje djece – Anu, Luku i Elizabetu. Služio je u parohijama: Korjenićko–ljubomirska Pop Radivoje Krulj 197

(1999–2000), Stolačko–čapljinska i Mostarsko–konjička (1999–2001), Nevesinjskoj trećoj (2002–2007), a opslužuje i Duvanjsku parohiju. (http://eparhijazahumskohercegovacka.com/?page_id=11947) Protojerej Željko Đurica. Sveštenoslužitelj je Bihaćko–petrovačke eparhije u čijem je sastavu i Livanjska parohija. Livno i Duvno su dva susjedna mjesta, pa je poslije vjersko–građanskog rata otac Željko Đurica opsluživao i Duvanjsku eparhiju, a i dalje to povremeno čini zamjenjujući protojereja-stavrofora Radivoja Krulja. Srpska pravoslavna osnovna škola Duvno se u devetnaestom vijeku, u vrijeme turske vladavine, našlo između dva važna srpska centra – Mostara i Livna, gdje su ojačale pojedine srpske trgovačke, ali i zanatlijske porodice, koje su njegovale snažna vjerska i nacionalna osjećanja i koje su bile spremne da daju dio svoga bogatstva za srpsku nacionalnu stvar. Čim su, sredinom devetnaestoga vijeka, poslije reformi koje je zaveo Omer-paša Latas, popustile stege turske vlasti, Srbi su počeli da se koriste tekovinama vjerskih i nacionalnih sloboda, da iskoriste prilike koje su im se ukazale i da pored bogomolja podižu i škole. Prije toga, Srbi u Bosni i Hercegovini, pa ni oni u Duvnu, nisu imali organizovanog školstva. Umjesto organizovane škole u srpskom narodu bila je prisutna „samoučka pismenost“, kada je izgrađen kult „samouka đaka“, o čemu je pisao Milan Karanović: „Ako se jedan čovek u selu nauči čitati i pisati, a nije išao u školu, za toga se rekne u narodu da je samoučki izučio. Samouk se mnogo više ceni nego onaj koji je u školi učio. Ponos je roda i sela i na svakom koraku ukazuju mu se pažnja i čast. Ceni se ona neodoljiva i nesavladiva želja i težnja da nauči čitati i pisati, veliki napori pri sricanju slova, slogova i reči i nastojanje da i druge iz svoje sredine nauči. Smatra se da đak-samouk ima u sebi nečega proročkoga, svetačkoga i da je on jedini u stanju da čita, razume i tumači starostavne knjige. Zbog toga je na krsnim slavama njegovo mesto počasno i naročita mu se pažnja ukazuje.“ (Milan Karanović, Samoučka pismenost, odštampano iz kalendara „Prosvjete“ za 1928. godinu, str. 3) Pismenost se ipak učila u manastirima i crkvama u manastirskim školama, gde su se pojedini mladići koji su se spremali za monaški ili sveštenički poziv, pored ostalih manastirskih poslova, učili i pismenosti – čitanju i pisanju, gdje su učili crkvenoslovenska slova. (Mitar Papić, Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978, str. 9) Duvanjski Srbi bili su dalekovidi kada su pored svoje crkve podigli i parohijski dom koji su namenili i za školu i u čijem prizemlju su jednu poveću prostoriju odredili za školu. Jedan od najstarijih podataka o srpskoj školi u Duvnu pruža nam fra Petar Bakula, koji u svom šematizmu Franjevačke kustodije i apostolskog vikarijata u Hercegovini navodi 1867. godine da Duvno ili Županjac „ima za stanovnike Turke, 198

Cigane, pravoslavne i katolike... Turci imaju ondje dvije džamije, pravoslavni svećenik svoju crkvu sa rezidencijom i školom za oba spola“. (Bakula, 131) Zbog u ratovima uništene arhive Duvanjske parohije, ali i Zahumsko–hercegovačke eparhije nismo u stanju da saopštimo ime sveštenika koji je tada službovao u Duvnu 1867. godine, a ne znamo ni tačnu godinu kada je počela da radi srpska duvanjska škola. Mitar Papić se poziva na jedan šematizam Zahumsko–hercegovačke parohije u kom se navodi da je škola u Duvnu osnovana 1872. godine (Papić, 44). U izvještaju o stanju školstva u Bosni i Hercegovini koji je ruski konzul u Sarajevu 1874. godine uputio svojoj vladi stoji da su u Duvnu u to vrijeme postojale četiri škole: dva mekteba (muslimanske vjerske škole), pohađalo ih 55 muških i 15 ženskih đaka, i dvije hrišćanske škole (pravoslavna i katolička, prim. M. K.), koje je pohađao 61 učenik i 10 učenica. (Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856–1878, Sarajevo, 1988, str. 520) O srpskim školama brinule su se crkvene opštine čiji je naziv, zbog školstva, dobio i dodatak crkveno–školska opština. Nema sumnje da je i duvanjsku srpsku školu osnovala crkvena opština koja se brinula o finansiranju škole, angažovanju učitelja i obezbeđivanju plate za učitelje. (Papić, 61–65) Pošto je u Bosni i Hercegovini u to vrijeme bilo malo pismenih ljudi, učitelji su dolazili sa strane, uglavnom iz Vojvodine, Dalmacije i Like. Neki od njih završili su stručne bogoslovsko– učiteljske škole i imali izvjesno pedagoško znanje. Učitelji su sa crkveno–školskim opštinama sklapali pogodbe o svom radu, gdje su opštine bile dužne da obezbjede učionice, stan i ogrev za učitelja. Učenici su bili djeca iz uglednijih kuća koja su se spremala za sveštenička ili trgovačka zanimanja. Bilo je porodica koje su željele da se opismene i njihova ženska čeljad. Školarinu za darovite siromašne učenike najčešće je plaćala crkvena opština. Deo troškova rada škole snosili su i sami učenici. U susjednom Livnu je još 1820. godine postojala srpska škola, u kojoj je učitelj bio jeromonah Serafim, a đaci su mu plaćali školarinu koju je on odredio, „bogatiji po jednu cvanciku mjesečno, a siromašniji samo po jedan groš. Osim toga je serafim primao prinos i u 'naravi': poneki sirac, ćasu kajmaka, komadić slanine, jali pršuta, jaja, žita, koju cjeplju drva“. (Vojislav Bogićević, Istorija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini u doba turske i austrijske uprave 1463–1918, Sarajevo, 1965, str. 49) Nema sumnje da je tako postupila i duvanjska crkvena opština. Nastavne programe pravili su sami učitelji, koji su se pridržavali programa koji su sačinile vilajetske vlasti u Sarajevu. Školovanje đaka uglavnom je trajalo četiri godine. U početku škole nisu imale namještaja ni učila, đaci su sami donosili svoje stolice za sjedenje. U prvom razredu predmeti su bili: bukvar, čitančica, račun, u drugom: slovenski bukvar, prva srpska čitanka, mala istorija crkve, molitvoslovlje i račun. U trećem razredu predmeti su bili: druga čitanka, katihizis, časlovac i račun, a u četvrtom – pismeni sastavi, srpska gramatika, treća čitanka, istorija srpskog naroda, zemljopis i račun. (Papić, 21) Udžbenike za srpske škole u Vilajetu

199

bosanskome štampale su turske vlasti. Tako je u Vilajetskoj štampariji u Sarajevu 1867. godine Vukovom ćirilicom na srpskom jeziku štampan Bukvar, gdje su na početku tog udžbenika štampane ove riječi: „Po nalogu njegove preuzvišenosti č. Šerif-Osman-paše, valije vilajeta bosanskoga, ima se ovaj Bukvar na poklon davati učenicima u ovom vilajetu.“ Nešto kasnije, 1869. godine štampana je Kratka sveopšta istorija za osnovne škole u vilajetu bosanskom, a godinu dana kasnije Prva čitanka za osnovne škole. Deo udžbenika za veronauku stizao je iz štamparija Karlovačke mitropolije, ali su udžbenici stizali i iz Srbije. (Papić, 67–79) Te knjige sigurno su bile i u osnovnoj školi u Duvnu. Tako je bilo do 1878. godine, kada je tursku zamijenila austrijska vlast, kada su srpske škole nastavile da rade, ali pod težim uslovima nego u tursko vrijeme. Austrijski okupator nastojao je da svoju vlast temelji na katoličkoj vjeri. Do dolaska Austrije svi katolici u Bosni i Hercegovini sami sebe su zvali Šokcima ili, zbog latinske vjere, Latinima. Tako su ih zvali i bosanskohercegovački Srbi i Muslimani. Austrijska vlast je odjednom Šokce počela da proglašava Hrvatima, a srpski jezik kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini – hrvatskim. Došao je zahtjev u srpske škole i muslimanske mektebe da se jezik na kome se predaje naziva hrvatskim. Srbi i Muslimani su se pobunili protiv toga zahtjeva, pa su se austrougarske vlasti zadovoljile time da srpski jezik u Bosni i Hercegovini nazovu Bosanskim. (Papić, 122– 125) U Šematizmu Mitropolije zahumsko–hercegovačke iz 1890. godine navedeno je osamnaest srpskih osnovnih škola na području mitropolije, ali među njima nema duvanjske. Napominje se da na ovom prostoru u raznim mjestima postoje 23 komunalne, državne škole, a među tim mjestima je i Županjac (Duvno), i da tu duvanjsku školu pohađa 10 pravoslavnih đaka, sedam dječaka i tri djevojčice. (Šematizam 1890, 107) Ovaj podatak nas upućuje na zaključak da te godine nije radila srpska osnovna škola u Duvnu, a da su srpska djeca upućivana u državnu, komunalnu školu. Ali prema Šematizmu Srpske pravoslavne eparhije zahumsko–hercegovačke iz 1906. godine, u Županjcu (Duvnu) radila je srpska osnovna škola, koju je pohađalo 37 đaka, od toga 24 dječaka i 13 djevojčica. Srpski učitelj bio je Ilija Maričić. U ovom šematizmu navodi se da u Županjcu i Roškom Polju postoje takozvane općenarodne osnovne škole, ali da u njima nema pravoslavnih učenika. Prema Šematizmu Srpske pravoslavne eparhije zahumsko–hercegovačke za godinu 1912, Srpsku pravoslavnu osnovnu školu u Duvnu pohađalo je 29 đaka, a učitelj je bio Miloš Kulović. Istovremeno, u komunalnim državnim školama na prostoru Duvanjskog polja nije bilo pravoslavnih učenika. Gotovo je izvjesno da je Srpska osnovna škola u Duvnu postojala sve do početka Prvog svjetskog rata.

200

DRUŠTVENI I POLITIČKI ŽIVOT Poslije austrougarske okupacije duvanjski Srbi su se uključili i u politički život Bosne i Hercegovine, organizovavši pokret za vjersko–prosvjetnu autonomiju. Nova vlast, koja se inače oslanjala na Katoličku crkvu, nastojala je da i u Bosni i Hercegovini nađe oslonac u domaćim katolicima koji su Austrijance dočekali raširenih ruku. Još u vrijeme priprema za okupaciju Bosne i Hercegovine „polazilo se od činjenice da će srpski elemenat predstavljati u ovim uslovima, nakon sloma ustanka, glavnu opozicionu snagu okupacionom režimu“. (Božo Mažar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko–prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982, str. 427) I stvarno se tako i desilo. Duvanjski Srbi zbog svoje malobrojnosti nisu učestvovali u Bosansko– hercegovačkom ustanku koji je izbio 1875. godine. Borbe su vođene u Istočnoj Hercegovini i Bosanskoj Krajini, a Duvno je bilo mirno mjesto u kome se više puta grupisala turska vojska da bi krenula na ustanike. Srbi i Muslimani nisu sa dobrodošlicom dočekali austrijsku vlast, koja je nastojala da im uskrati prava, „naime, Srbi – pravoslavni u Bosni i Hercegovini dobili su od uvođenja turskih reformi 1856. godine izvjesna prava koja su se svodila na samoupravu u oblasti crkvenog i školskog života, što se provodilo u okviru crkveno–školskih opština. Statutom Carigradske patrijaršije od 1862. godine bilo je dozvoljeno da u upravi crkvenim poslovima učestvuju i svjetovna lica, što je otvorilo put uticaju naroda, odnosno laičkog elementa na crkveni, a uz to i na školski život Srba“. (Mažar, isto) Nova austrougarska vlast od samog početka nastojala je da ukine nacionalna prava koja su Srbi uživali u poslednjim godinama turske vlasti, namećući srpskom jeziku kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini hrvatsko ime i naturajući hrvatsku latinicu umesto ćirilice. Najžešći udar uslijedio je 1880. godine, poslije donošenja Konvencije o privremenom uređenju Pravoslavne crkve Bosne i Hercegovine i Carigradske patrijaršije, time je praktično data mogućnost katoličkoj austrijskoj vlasti da postavlja i smjenjuje srpske mitropolite (Mažar, isto). Nosilac otpora prema novom austrijskom režimu bila je ne baš brojna srpska trgovačka buržoazija. Centri političkog otpora javili su se u susjednim gradovima Mostaru i Livnu, gdje je još od turskih vremena bilo više uspješnih trgovaca. Među tim trgovcima posebno se isticao livanjski trgovac Kosta J. Kujundžić, koji je uz Gligorija M. Jevtanovića iz Sarajeva i Vojislava V. Šola iz Mostara bio ključna ličnost srpskog pokreta za vjersko–prosvjetnu samoupravu. Njihovi zahtjevi sadržavali su se u memorandumima koji su upućivani 1896, 1897. i 1901. godine Carskoj dvorskoj kancelariji u Beču. Treći memorandum, predat Dvorskoj kancelariji 1901. godine, potpisao je veliki broj uglednih Srba iz Bosne i Hercegovine, a među tim uglednim Srbima bio je i Miho Milovanović iz Županjca (Duvna). (Tri carska memoranduma o

201

srpsko–pravoslavnim prilikama i uređenju vjersko–prosvjetne samouprave u Bosni i Hercegovini, Bosansko–hercegovački zbornik I, Novi Sad, 1902, str. 107) Osnivanjem Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ bosanskohercegovački Srbi našli su nove načine da se odupru austrougarskoj vlasti koja je nastojala da zatre srpski jezik i kulturu. „Prosvjetu“ je 18. avgusta 1902. godine u Sarajevu osnovalo 29 akademski obrazovanih Srba. Osnovni zadatak „Prosvjete“ bio je očuvanje srpskog nacionalnog duha, što se postizalo kroz niz akcija, školovanje srpskih đaka i studenata, štampanje knjiga, otvaranje škola za opismenjavanje naroda, otvaranje biblioteka, čitaonica, držanje kurseva i predavanja, prikazivanje poučnih filmova. A da bi se to postiglo, u svim većim gradovima otvarani su đački domovi za „Prosvjetine“ pitomce. Cjelokupni rad „Prosvjete“ finansiran je dobrovoljnim prilozima blagočastivih srpskih trgovaca i privrednika. Do Prvog svjetskoga rata „Prosvjeta“ je obezbijedila novac za školovanje 507 mladih Srba, koji su stekli akademska zvanja, i 1.360 đaka, koji su završili srednje škole. To su zadivljujući podaci i za današnje vrijeme. (Dvadeset i pet godina rada Prosvjete 1902–1927, Sarajevo 1927) Svoju djelatnost „Prosvjeta“ je proširila po svim varošima, ali i većim mjestima, osnivajući u njima odbore koji su usklađivali djelatnost sa srpskim stanovništvom. Prvi odbori osnovani su 1902. godine u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Prijedoru i Bosanskoj Gradiški. Na dvadesetpetogodišnjicu postojanja, 1927, „Prosvjeta“ je imala odbore u 249 mjesta. Zanimljivo je da je u Županjcu (Duvnu) „Prosvjetin“ odbor osnovan 22. maja 1908. godine, mjesec dana pre nego što je ista kulturna institucija osnovana u Livnu, a dva mjeseca pre njenog osnivanja u Bugojnu. Među tih 249 gradova koji su imali „Prosvjetin“ odbor Županjac (Duvno) bio je na 32. mjestu. Te 1908. godine, pored Livna i Bugojna, „Prosvjetini“ odbori osnovani su još i u Brodarcu, Bosanskom Petrovcu, Bosanskoj Dubici, Bileći, Velikoj Ruiški, Zenici, Jajcu, Konjicu, Lušci-Palanki, Modriću, Osinju, Stocu i Čapljini. Srpsko kulturno društvo organizovalo je od 1922. godine i predavanja po brojnim mjestima Bosne i Hercegovine kojima se nastojao uzdignuti kulturni nivo stanovništva i uvesti nova higijenska navika, takva predavanja, zabilježeno je, održana su i u Duvnu. „Prosvjeta“ je birala i povjerenike koji su radili sa članstvom ovoga društva. Godine 1927. imala je povjerenika i u srezu Duvnu, koje je tada bilo u sastavu veće administrativne jedinice – Okruga Travnika. (Dvadeset i pet godina rada Prosvjete, 110, 127, 138, 143)

202

PRAVOSLAVNA CRKVA U DUVNU POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA Srpski narod je, zbog okolnosti koje su ga zadesile u Drugom svjetskom ratu, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom na području Duvna doživjeo najveće stradanje u svojoj istoriji. Nad narodom je izvršen genocid, preživjeli Srbi su slučajem okolnosti bili prinuđeni da se uključe u Narodnooslobodilački pokret, koji je predvodila Komunistička partija, jake ateističke ideologije, i većina Srba koji su učestvovali u antifašističkoj borbi, predvođeni Komunističkom partijom (KP), poslije rata zapostavila je svoje odnose sa Crkvom, marginalizovala vjeru, ali u većini slučajeva zadržala svoju tradiciju. Tako je Srpska pravoslavna crkva imala stradanje po više osnova: većina vjernika nije preživjela rat, porušene su crkve i drugi verski objekti, a vjernici koji su preživjeli jednim dijelom postali su ateisti ili su smanjili učešće u životu Crkve, a drugi dio naroda je sa manje vjere i istrajnosti učestvovao u božijoj službi, obilježavajući u najvećoj mjeri tradicionalne crkvene običaje, krštenje, slavu i sahrane uz služenje sveštenika. Pravoslavne crkve su sve manje bile posjećene. U periodu od 1945. do 1992. godine, srpski narod i Srpska pravoslavna crkva imali su najniži stepen saradnje i uticaj Crkve sveo se na najniži nivo. Crkva je uspjela da preživi navedeni period, da zadrži kod naroda vjeru u nju samu, kao i da moralnom snagom svojih sveštenika, njihovom mudrošću, čašću i vjerom u Boga sačuva sopstvene običaje. U tom najtežem istorijskom periodu Pravoslavne crkve i srpskog naroda, povezanost ova dva entiteta opstajala je sve do trenutka kad su i narod i Crkva pod najezdom sledbenika fašističke ideologije morali da napuste područje Duvanjskog polja, na kome su Crkva i njeni vjernici živjeli, radili, postojali sa druge dvije religije, vjekovima izgrađivali međuljudske, međunacionalne i međuvjerske odnose, držali ih na visokom nivou u svim periodima. Ti odnosi između crkava zahlađivali su i bili poljuljani samo za vrijeme ratova, koji su se na ovim prostorima često dešavali. Ratovi na ovim prostorima nikada nisu nastali zbog sukoba između naroda koji su ovdje živeli. Uvijek su ratove na ovim prostorima donosili strani osvajači, koji su zbog osvajačkih pretenzija i širenja carstva, ekonomskih interesa, porobljavanja naroda i širenja vjere kojoj su pripadali skoro uvijek zavađali narode, stavljali se na stranu jednih protiv drugih i tako osvajali. Sve te nedaće pored naroda preživljavale su i crkve. Posljednji rat, koji se desio u periodu 1992–1995, po svom sukobu i učesnicima, kao i načinu ratovanja najviše podsjeća na građanski, koji se može definisati i kao međunacionalni, međuvjerski, istorijski itd. Prema mom shvatanju, ni ovaj rat se nikada ne bi desio da u taj scenario nisu bile uključene velike sile. One su zarad svojih ekonomskih, političkih i drugih interesa, naturajući narodima Jugoslavije novi svjetski poredak, globalizaciju, a neke i svoje istorijske pretenzije na ovim prostorima, iskoristile propagandu, moćne medije, 203

stimulišući neke narode da se odvoje od države koja je stvorena u dva svjetska rata, za koju je izginulo preko tri miliona ljudi, da tako dovedu do sukoba koji je dostigao neslućene razmjere i koji je rasturio zemlju Jugoslaviju, koja je, iako komunistička i iz Drugog svjetskog rata izašla razorena, dostigla stepen srednjerazvijene zemlje. Građanski rat koji se desio 1992–1995. za Srbe i vjernike Pravoslavne crkve posljednji je sukob koji će ih zadesiti na prostoru Duvanjskog polja, jer Srba, pravoslavnih vjernika, kao ni pravoslavnih sveštenika tamo više nema. Egzodus i potpuno etničko čišćenje izvršeno je uz znanje, saradnju i pomaganje međunarodne zajednice. Preko 60% stanovništva koje nije uspjelo da izbjegne prije sukoba završilo je u logorima. Odatle su kamionima i drugim vozilima predstavnika međunarodne zajednice, MCK-a, UNHCR-a (Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija (UN) za izbeglice) deportovani na teritoriju koju su u tom momentu držale srpske vlasti. Dana 29. juna 1993. godine iz poslednjeg raspuštenog logora deportovano je 243 Srba i tako je etnički očišćeno Duvanjsko polje. Na području Duvna i Duvanjskog polja ostalo je oko 15 Srba, koji žive u mješanim brakovima, i u tim okolnostima su i uspjeli da ostanu. Na prostorima Duvna i duvanjskih sela, gdje su Srbi živjeli, kao dokazi o srpskom postojanju na tom prostoru ostala su groblja, spomenici, crkva u gradu Tomislavgradu, Duvnu, posvećena Svetom Nikoli, podignuta 1864. godine, kao i zidine porušene crkve na Mandinoj gradini u Rašćanima, posvećene Vavedenju Presvete Bogorodice, podignute 1891. godine. Crkve, groblja i spomenici ostavljali su tragove postojanja naroda, kulture i običaja tokom dužeg vremenskog perioda. Pismeni zapisi većinom su stvarani u crkvama i drugim vjerskim objektima, pa je istraživanje i traganje za dokazima i najsigurniji i najvjerodostojniji način traženja istorijske građe. Istražujući arhive i knjige, malo je bilo izvora i napisanih tekstova o istoriji Srpske pravoslavne crkve u Duvnu kroz vijekove. O pravoslavlju i Srbima u Duvnu najviše svjedoče groblja i spomenici. Oni su nepobitan dokaz postojanja i trajanja Srba na tom prostoru.

204

PRVI SVJETSKI RAT OKUPACIJA BOSNE UZROK NESTABILNOSTI U REGIONU Austrougarska je po Berlinskom ugovoru dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu da bi tamo zavela mir i red. Glas o mandatu za okupaciju Bosne i Hercegovine prenerazio je srpski narod. Ceo narod je bio utučen i razočaran što su ove dvije pokrajine, zbog kojih je Srbija vodila dva rata, predate na milost i nemilost državi, od koje se Srbi s pravom nisu dobru nadali. Ali je vijest o okupaciji još više prenerazila Muslimane u Bosni i Hercegovini. U jesen 1878, poslije velikog otpora Muslimana i nešto pravoslavnih i katoličkih Srba, pod vođstvom Hadži-Loje, okupirala je Bosnu i Hercegovinu.23 Od svih zadataka koje je preuzela Berlinskim ugovorom, Austrougarska je riješila samo neke, zavela je red i mir i obezbjedila ličnu i imovinsku sigurnost. Ali je Austrija otvorila neka nova pitanja. U strahu od Srba austrijska vlada je, u isti mah kad je u Hrvatskoj pomagala Srbe protiv Hrvata, počela u Bosni stvarati Hrvate i pomagati ih protiv Srba. Poslije ulaska austrijske vojske u Bosnu i Hercegovinu, austrijske vlasti prvo su se okrenule protiv Muslimana stoga što su se oni nasilno odupirali austrijskoj okupaciji. Ali su se austrijski državnici uskoro uvjerili da je bojazan od muslimanskog pokreta neosnovana, jer oni nisu pokazali jak otpor prema okupatorskoj politici. Katolici su austrijskom okupacijom mnogo dobili. Oni su do tada brojno bili dosta slabiji. Austrija je sa razlogom smatrala da su katolici jedini elemenat na koji se ona može osloniti. Državna vlast, udružena sa rimskom propagandom koja je u Bosni i Hercegovini neobično zgodno zemljište za rad, pomagala je katolicima na svaki način, dizala im škole i crkve, pružala materijalnu pomoć, naseljavala ih u zemlju itd. Najgore su uslijed okupacije prošli pravoslavni Srbi. Njih je austrijska vlada odmah počela potiskivati i goniti. Austrija se bojala da će Srbi u BiH, vezani i jezikom i krvlju i tradicijom za Srbe u slobodnim srpskom državama, težiti i raditi da se spoje sa Srbijom i Crnom Gorom. Kako je glavna organizacija srpskog naroda u BiH bila u Crkvi, težila je austrijska vlada da Pravoslavnu crkvu stavi pod svoju vlast i svoju kontrolu. Austrijska vlast se izborila da postavlja mitropolite u BiH. Za prvog mitropolita austrijska vlast je postavila Savu Kosanovića 1881. godine. Usljed pokreta među Srbima, koji se javio pri prvom regrutovanju vojnika u BiH, usljed energične odbrane pravoslavlja, položaj mitropolita Kosanovića i srpskog naroda bio je sve teži.24 23 23

St. Stanojević, Istorija srpskog naroda, Beograd 1926, 377. Isto, 405

. 205

Policijski način uprave, što ga je Austrija zavela u BiH, donio je sa sobom nasilje državnih organa u raznim pravcima. Kad su pravoslavni Srbi u BiH sarajevskom rezolucijom (11. maja 1907) počeli čisto političku akciju tražeći ustavne slobode i na prvoj skupštini (u Sarajevu 26. oktobra) organizovali se kao politička stranka, smatrali su austrijski državnici da je cio taj rad uperen protiv državnih interesa, pa su rešili energičnim mjerama da unište pravoslavnu i muslimansku narodnu organizaciju i da suzbiju nacionalnu svjest. Onda je počela hajka na takozvanu velikosrpsku propagandu, mnogi viđeni Srbi u BiH gonjeni su i osuđivani.25 Poslije trideset godina okupacije BiH, austrijski su državnici mislili da je tih trideset godina dovoljno opravdanje da Austrija te zemlje prisvoji. Ona je 24. septembra 1908. godine proglasila aneksiju BiH. Poslije proglasa aneksije, digao se cio srpski narod na odbranu svojih državnih i nacionalnih prava. Svi srpski protesti i podizanje tenzija do pretnje ratom završeni su neuspjehom. Austrija je pojačala pritisak na srpski narod. Mnogo je Srba progonjeno, suđeno im za veleizdaje i slično.26 Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka su početkom oktobra 1912. objavile rat Turskoj zbog neispunjenih zahtjeva da poboljša stanje njihovih sunarodnika u Turskoj. Pobjeda Srbije u ratu sa Bugarskom i oduševljenje koje je zavladalo kod Srba, Hrvata i Slovenaca u Austrougarskoj, uslijed novih pobjeda srpske vojske, zabrinulo je austrougarske državnike. Austrougarska je poslije uspjeha Srbije u Balkanskom ratu stalno radila protiv srpskih interesa. UBISTVO FERDINANDA U SARAJEVU 1914. U proljeće 1914. Franja Ferdinand se sastao sa njemačkim carem Vilhelmom Drugim, i na tom sastanku riješili su da preduzmu energične mjere protiv Srbije. Poslije tog, Franja Ferdinand je otputovao u Bosnu i namjerno baš na Vidovdan došao u Sarajevo, gdje je nad njim izvršen atentat, u kojem je poginuo. Austrougarski državnici mislili su da je ubistvo prestolonaslednika zgodan povod da se uništi Srbija. Poslije atentata na austrougarskog prestolonaslednika Ferdinanda, Austrougarska je Srbiji postavila ultimatum u kojem su joj dati uslovi koje treba da udovolji u roku od 48 sati. Srbija je udovoljila mnogim zahtjevima samo da bi izbjegla rat. Austrougarska vlada nije se zadovoljila onim što je Srbija bila voljna da učini, pa joj je objavila rat. 25 26

Isto, 404. Isto, 405. 206

Položaj Srba u Duvnu (Županjcu) poslije atentata na prestolonaslednika Ferdinanda naglo se pogoršao. U Austrougarskoj je poslije izvršene aneksije i atentata na prestolonaslednika Ferdinanda 1914. godine počeo progon i teror nad srpskim narodom u BiH. U tom periodu ubijeno je mnogo Srba u BiH. Srbi su stavljeni van zakona i postali su građani drugog reda. Srbi u Duvnu su u tom periodu preživljavali teške trenutke u svojoj istoriji. U situaciji kad su stavljeni van zakona, mogli su biti ubijeni gdje god da se zateknu. Mogli su da budu zlostavljani od policije, vojske i drugih nesrba u polju, na planini, ulici ili na drugom mjestu. Ubijanja kod kuće u selu nije bilo, vjerovatno zbog toga što bi to moglo da izazove veće sukobe. Zbog takvog položaja, nesigurnosti i strepnji Srbi su morali da se organizuju po selima kako bi se mogli odbraniti od eventualnih napada. Srbi u selima i u gradu u opštini Duvno živjeli su u strahu i neizvjesnosti. Nekoliko Srba iz Duvna bili su članovi ili simpatizeri „Mlade Bosne“, koja je organizovala otpor protiv okupatorske vlasti i ubistvo prestolonaslednika Ferdinanda. Stojan Todora Karan iz sela Rašćana, željezničar na službi u Slavonskom Brodu, i Dušan Jelkić iz Srema, prvi učitelj u školi u Mandinu Selu (koja je počela da radi 1911. godine), bili su glavni organizatori odbrane i otpora Srba u Duvnu. Njih dvojica bili su članovi „Mlade Bosne“. U Rašćanima je bilo dosta sposobnih momaka koji su se organizovali da se suprotstave svakom eventualnom napadu od strane Hrvata, koji su koristili priliku da izvrše pritisak na Srbe. U strahu da ne budu napadnuti, vremenom su bili sve nervozniji, što je vrijeme više prolazilo, bili su stalno u pripravnosti. Takvo stanje neizvjesnosti nije moglo da se izdrži i odlučili su da krenu prema gradu, da provjere da li u susjednom hrvatskom selu Srđanima ima neraspoloženja prema Srbima i da pokažu da se ne plaše i da su spremni za odbranu i da na taj način Hrvate odvrate od eventualnog napada na selo. Ipak je došlo do susreta i prepirke ispod sela Srđana. Srbi su opalili nekoliko metaka i izbio je sukob. Pričalo se dugo o tom događaju, posebno o Stojanu Karanu, koji je kad je sukob počeo, povikao: „Srbi, što je srpsko osvajaj, što je hrvatsko obaraj.“ Na osnovu ovih riječi dobio je nadimak Obaranje i taj nadimak nosio do kraja života. Bilo je dosta Srba u Duvnu koji su bili članovi „Mlade Bosne“. Bogatiji Srbi su pomagali taj pokret. O ugroženosti Srba u Duvnu kazivao je u svjedočenju iz 1946. godine sveštenik hodža Mehmed Pehlivanović, opisujući zločine iz Drugog svjetskog rata. Tom prilikom je o događanjima pred Prvi svjetski rat izjavio: „Da je fra Mijo Čuić bio jedan od starih neprijatelja pravoslavnog stanovništva dokaz je to da je godine 1914. poslije ubistva prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu održao misu i pripovijed. Šta je govorio u samoj pripovjedi tom prilikom nije mi poznato, ali znadem to da kada je narod izašao iz crkve bio je toliko nahuškan da je počeo razbijati trgovine, pljačkati ih, razbijati prozore i vrata pravoslavaca, a pravoslavce seljake tući.“ 207

POČETAK PRVOG SVJETSKOG RATA Austrougarska je odmah po objavljivanju rata Srbiji izvršila mobilizaciju vojnika i na teritoriji BiH. Mobilizacija je obuhvatila sve momke koji su rođeni između 1892. i 1894. Srba iz Duvna koji su bila ta generacija bilo je dosta, dobili su poziv za mobilizaciju. Mobilizaciono mjesto za rezerviste iz Duvna bio je Mostar. Zbog različitog gledanja na izvršeni atentat i stava prema okupaciji BiH, odnosi između Hrvata i Srba u tom periodu bili su loši. Pozvani vojni obveznici kamionima su prevoženi u Mostar. Srbi nisu smjeli da se zajedno sa Hrvatima u kamionima prevoze do Mostara, pa su pješice preko planina krenuli za Mostar. Mnogi koji su krenuli u rat te 1914. godine kao vojnici Austrougarske izginuli su ratujući na strani okupatora i nikad se nisu vratili u svoje selo. Jedan broj je preživio sve golgote tog rata. Neki su zarobljeni na frontu, neki su se kao zarobljenici ruske i italijanske vojske prijavili kao dobrovoljci za rat u srpskoj vojsci protiv vojske u čijim su redovima krenuli u rat. Kao dobrovoljci učestvovali su u dobrovoljačkim jedinicama na probijanju Solunskog fronta, kao i u mnogim bitkama za oslobođenje Srbije i srpskog naroda, dosta ih je bilo poginulih i ranjenih. SRBI IZ DUVNA U PRVOM SVJETSKOM RATU Iako su smatrani nepodobnim i neprijateljski raspoloženim prema okupatorskoj vlasti, austrougarska vlast je mobilisala sve sposobne vojne obveznike Srbe. Austrija je mobilisala sve vojne obveznike iz sva tri naroda u BiH. Srbi iz Duvna koji su dobili poziv za mobilizaciju krenuli su u rat. Neki su raspoređeni na ratište Galicije, a neki Verdena. U toku rata dosta ih je poginulo, neki su bili ranjeni, neki zarobljeni. Jedan broj Srba predao se ruskoj vojsci kad im se za to ukazala prilika. Srbi koji su se predali i bili zarobljeni zatvoreni su po ruskim logorima. U tim logorima bilo je i Srba iz Duvna. Srbija je pozvala Rusiju da se od zarobljenih Srba iz austrougarske vojske formiraju dobrovoljačke jedinice. Rusija se odazvala pozivu srpske vlade da se od srpskih zarobljenika formiraju dobrovoljačke divizije koje treba da se uključe u borbu za oslobađanje Srbije. Među dobrovoljcima za formiranje Srpske dobrovoljačke divizije bilo je i Srba iz Duvna koji su pristupili dobrovoljačkim jedinicama u Rusiji i u tim jedinicama učestvovali u bitkama za oslobođenje Srbije. Pored zarobljenih Srba iz Duvna u ruskim logorima, bilo ih je zarobljeno i na drugim frontovima u kojima je Austrougarska vodila rat. Italija je napustila savez sa Austrougarskom i priključila se zemljama koje su objavile rat Austrougarskoj.

208

Poslije promjene strane, Italija je nakon dosta pritisaka dozvolila da se od jednog dijela zarobljenih Srba, koji su bili u njenom zarobljeništvu, formira dobrovoljačka vojska i da se uputi na front da se bori na strani Srbije. „U Italiji je bilo oko 50.000 zarobljenih Jugoslovena, pa je srpska vlada pokušavala da među njima prikupi dobrovoljce, ali je italijanska vlada uspješno omela sva nastojanja, mada je među zarobljenim Jugoslovenima bilo raspoloženih da pristupe srpskoj vojsci, o čemu svedoči i oko 6.000 molbi upućenih nadležnim vlastima, tako je iz italijanskih zarobljeničkih logora na Solunski front stiglo samo 260 dobrovoljaca.“27 U italijanskim logorima u kojima su bili srpski zarobljenici bilo je i Srba iz Duvna koji su se prijavili u dobrovoljačke jedinice i iz logora u Italiji stigli na Solunski front i uključili se u bitku za probijanje fronta. Učešće Srba iz Duvna kao dobrovoljaca u srpskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu bilo je doprinos u oslobađanju srpskog naroda od okupatora. Bila je to istovremeno i težnja srpskog naroda da se ujedini i zajedno u slozi sam sebe sačuva. U srpskoj vojsci u kojoj su se borili kao dobrovoljci iz zarobljeničkih logora u Rusiji i Italiji bilo je dosta Srba i nema evidencije o poginulim dobrovoljcima, a rat su preživjela 22 Srbina i jedan Hrvat iz Duvna. Pored dobrovoljaca iz logora iz Rusije i Italije, u srpskoj vojsci učestvovao je jedan Srbin iz Duvna iz sela Rašćana, kog je početak rata zatekao u Srbiji, pa je mobilisan kao vojni obveznik i sa srpskom vojskom prošao sve golgote rata – prešao je Albaniju, oporavljao se na Krfu i Bizerti. Poslije oporavka, sa vaskrslom srpskom vojskom učestvovao je u oslobađanju Srbije i preživeo je taj strašni, veliki rat. Kako su Srbi u Duvnu prošli kroz rat i šta su sve preživjeli po logorima i bitkama u tom ratu preuzeo sam iz knjige „Golgota i vaskrs Srbije 1914–1915“. DOBROVOLjCI U VOJSCI SRBIJE 1915–1918. „Odmah po objavi rata u austro–srpski sukob umiješale su se Rusija, Engleska i Francuska u želji da se spriječi rat. Rusija je u težnji da zaštiti svoje i srpske interese objavila mobilizaciju svoje vojske. Njemačka je predala Rusiji ultimatum da u roku od 12 sati obustavi mobilizaciju vojske. Po isteku tog roka Njemačka je objavila rat Rusiji. Njemačka je odmah objavila rat i Francuskoj kako bi je pobijedila pa krenula na Rusiju. Njemačka napad na Francusku izvrši preko Belgije bez njene saglasnosti, koja je bila neutralna. Zbog kršenja neutralnosti Belgije, Engleska objavi rat Njemačkoj. Tako je zbog objave rata Srbiji od strane Austrougarske došlo do svjetskog rata, najvećeg do danas rata u istoriji čovječanstva. Austrougarska je napala Srbiju. Srbija je u jesen 1915. godine bila napadnuta sa tri strane. Sa sjevera, istoka i zapada od Njemačke, Austrougarske i Bugarske. Sa vojskom koja je bila četiri 27

Istorija srpskog naroda, VI–2, Srpska književna zadruga, 1994, strana 218. 209

puta veća od srpske. Zbog toga što su i saveznici bili u ratu i nisu joj mogli pružiti pomoć, do kraja novembra bila je srpska vojska suzbijena sa cijele teritorije Kraljevine Srbije i morala se preko neprohodnih albanskih planina povlačiti ka moru. Srpska vojska, prepolovljena, stigla je u zimu 1915–1916. godine na Krf, gdje se oporavila, pa je onda u ljeto 1916. godine ušla u borbu na Solunskom frontu, gdje je počela pristizati saveznička pomoć. Mnogi zarobljenici u Rusiji iz austrougarske vojske zarobljeni na ruskom frontu u toku 1914. godine bili su jugoslovenskog porijekla. Zarobljenici su iz logora početkom 1915. godine slali srpskom poslaniku u Petrograd pismo, u kojem su molili za dejstvo da se puste iz ruskog zarobljeništva i da se upute u Srbiju, u srpsku vojsku. Delegaciju za prikupljanje dobrovoljaca u Rusiji činili su Mirko Komnenović iz Herceg Novog, Blažo Rukavina iz Like i Dušan Semiz iz Hercegovine. Zborno mjesto za prikupljanje dobrovoljaca bila je Odesa. Prikupljeno je i upućeno u Srbiju nekoliko hiljada dobrovoljaca. Kad je Bugarska ušla u rat protiv Srbije, oktobra 1915. godine, dalje upućivanje dobrovoljaca u Srbiju je obustavljeno, pošto je prebacivanje Dunavom bilo onemogućeno. Krajem 1915. godine ruska vlada je odobrila da se u Rusiji od dobrovoljaca formira Srpski dobrovoljački odred. Za komandanta odreda postavljen je major Živojin Pejević. Vrhovna komanda srpske vojske je 24. februara 1916. godine donijela odluku da u Rusiju pošalje potreban broj oficira radi formiranja dobrovoljačke divizije. Za komandanta divizije određen je pukovnik Stevan Hadžić. Ta srpska dobrovoljačka divizija bila je stvarni početak buduće jugoslovenske vojske jer je u njoj, pored pretežnog broja Srba, bilo i Hrvata i Slovenaca, pa i Čeha. Bilo je najviše dobrovoljaca iz BiH, a toliko isto i iz Vojvodine. Komandant divizije, pukovnik Stevan Hadžić izvijestio je ministra vojnog na Krfu 1. jula 1916. godine da je formirana dobrovoljačka divizija i da je njeno brojno stanje sljedeće: 465 oficira, 32 vojna činovnika, 15.519 vojnika i podoficira – svega 16.016 ljudi. Prva srpska dobrovoljačka divizija prebačena je iz Odese na prostor Reniizmail, blizu Dobrudže, gdje su bile prikupljene i ruske trupe. Dana 16. avgusta 1916. godine, posle ulaska Rumunije u rat na strani saveznika, počelo je prevoženje divizije lađama i šlepovima ruske dunavske flote; među lađama koje su vukle šlepove sa vojskom nalazili su se i srpski brodovi Takovo i Đerdap, koji su se početkom rata jedini spasili austrougarskog zarobljavanja i doplovili su Dunavom u Rusiju iz mesta Reni za Černavodu, gdje se trebalo iskrcati, a odatle pješice na prostor oko varošice Medžidije. Tu se dobrovoljačka divizija sakupila 20. avgusta, a zatim krenula na jug – na front kod Dobrudže. U Dobrudži je za dva mjeseca u neprekidnim operacijama Srpska dobrovoljačka divizija učestvovala u dva boja i tri bitke. U njima je divizija imala

210

preko 6.000 ranjenih i preko 2.000 poginulih. Prema tome, izgubila je više od polovine svoga sastava.“28 Na kraju borbi u Dobrudži rekapitulacijom stanja došlo se do podatka: u vremenu od 45 dana, koliko je divizija ostala u Rumuniji, 20 dana je vodila neprekidne borbe. U dobrudžansku krvavu epopeju pošla je sa 509 oficira i 16.057 podoficira i vojnika. U toku boja dobila je za popunu 46 oficira i 2.400 vojnika. U operacijama je učestvovalo ukupno 555 oficira i 18.459 podoficira i vojnika. Ukupno izbačeno iz stroja divizije 244 oficira i 8.295 podoficira i vojnika. Takav ljudski pomor, za kratko vreme, nigde u istoriji nije zapisan. U sećanje na tolike ljudske žrtve, posle rata u Medžidiji podignut je spomenik u obliku piramide, da trajno svedoči o velikoj hrabrosti i žrtvovanju srpskih ratnih dobrovoljaca. Da ovo stanje konačnih gubitaka možda i nije potpuno svedoči operacijski dnevnik komandanta 1. brigade pukovnika Đure Josifovića, u koji je ubeležio: „Ne mogu prežaliti što su u ovom dnevniku netačni podaci poginulih i ranjenih; usled veoma teških uslova nisam bio u stanju da prikupim podatke za veliki broj poginulih i ranjenih junaka.“ OKOLO DO SOLUNA Vreme kada se među vojnicima odlučivalo da li ići na Solunski front ili u Besarabiju na rumunski front, ratni dobrovoljac potporučnik, ađutant komandanta 1. pešadijskog, posle rata profesor matematike, pa akademik Radivoj Kašanin ovako opisuje: Dan uoči izjašnjavanja okupio sam svoj puk i održao govor u jednoj rečenici: – Ja sam za Solunski front, a vi kako hoćete! Ceo puk je bio da se ide na Solunski front. Niko nije želeo da ostane. Tako su tada svi izjavili. Pošto cela divizija nije mogla da se transportuje u jednom ešelonu, dobrovoljci su podeljeni u dva: prvi su činili štab divizije, 1. brigada i sve jedinice i ustanove štaba; drugi ešelon – 2. brigada sa 1. poljskom bolnicom ostala je u Etuleji da sačeka naređenje za kasniji transport. Prvi transport je krenuo istim putem za Arhangelsk. Brojno stanje bilo je 200 oficira i 5.903 podoficira i vojnika. Posle petnaestodnevnog putovanja, u Arhangelsku su se trupe ukrcale u četiri ratna broda i 13. novembra 1917. otplovile za Englesku. Na put za Solunski front 2. brigada sa poljskom bolnicom krenula je tek sredinom novembra, posle izbijanja Oktobarske revolucije u Rusiji. Bilo je predviđeno da se i ove trupe transportuju istim putem, u četiri ešelona, počev od 12. novembra 1917. godine u 18 časova. Komandant brigade je krenuo u prvom ešelonu i kada su 26. novembra stigli u Vologdu, ruske vlasti su obavestile komandanta da se trupe zadrže jer u Arhangelsku nema lađe za njihov prevoz, a to je potvrdio i šef francuske vojne misije u Rusiji. 28

Knjiga „Golgota i vaskrs srpske vojske“, str. 406–418. 211

Komandanta je o tome obavestio i srpski poslanik u Rusiji: da je putovanje tim pravcem nemoguće i da će brigada nastaviti put železnicom preko Sibira do Port Artura, a odatle brodovima do Soluna. Po naređenju ruskih vlasti divizija je prikupljena u Jaroslavu, gde je ostala 44 dana. Najzad, 3. januara 1918. dobijeno je naređenje da brigada krene preko Sverdlovska i Omska za Vladivostok. Posle dva dana putovanja dobrovoljci su stigli u Singapur i kreću prema Crvenom moru! Po dolasku u Suec, 2. brigada je smeštena u logor, odakle je železnicom prebačena u Aleksandriju, gde se ukrcala na brodove i produžila put za Solun. Prvi ešelon 2. brigade u Solun je stigao 29. marta, a poslednji 1. maja 1918. godine. Tako je brigada posle petomesečnog putovanja stigla na Solunski front. Dolaskom dobrovoljačkog korpusa iz Rusije u Solun, srpska vojska je ojačana sa 16 dobrovoljačkih četa, koje su raspoređene po raznim pukovima. Sem toga, pretežno od dobrovoljaca, formirana je nova jugoslovenska divizija, koja je brojčano bila najjača u srpskoj vojsci. Komandant 1. divizije, pukovnik Dragutin Milutinović po dolasku štaba divizije u Solun podneo je ministru vojnom izveštaj. U zaključku tog dokumenta se, sem ostalog, kaže: „Ako se baci opšti pogled na celokupan rad naše dobrovoljačke organizacije u Rusiji, vidi se da je njen zadatak bio ne samo vojnički no i politički. U vojničkom pogledu dobrovoljačka organizacija dala je vrlo lepih rezultata u slavnim bitkama 1. divizije u Dobrudži, a u isto vreme ovom divizijom pojačana je naša solunska armija sa oko 21.000 vojnika. U političkom pogledu, izgleda da naša organizacija nije dovoljno uspela. Mali broj vojnika dobrovoljaca Hrvata i Slovenaca je ostao, a nastupio je i veliki broj oficira dobrovoljaca hrvatske i slovenačke narodnosti...“ Tako je slavno završen put srpskih ratnih dobrovoljaca od Odese preko Dobrudže do Solunskog fronta. U istoriji srpskog ratovanja ostaće zapisano da su dobrovoljci, zadojeni ljubavlju prema svojoj otadžbini, žrtvovali sve što su imali, pa i svoj život, da bi mladi naraštaji živeli u svojoj zemlji i u slobodi. Ratni put srpskih dobrovoljaca, međutim, ovim nije završen. Slavu hrabrih dobrovoljaca sa Dobrudže nastaviće Jugoslovenska dobrovoljačka divizija na svom pobedonosnom ratnom putu u oslobođenje otadžbine 1918. godine. Srba iz Duvna bili su pripadnici dobrovoljačkih jedinica koje su učestvovale u oslobađanju Srbije u Prvom svjetskom ratu. Bili su i učesnici bitke na Dobrudži. Poznata su imena preživjelih boraca, ali nisam mogao da nađem podatke o poginulima. Dosta je Srba iz Duvna mobilisano i otišlo u rat kao vojnici austrougarske vojske, koja je u tom periodu bila okupator BiH. Nije poznat broj Srba iz Duvna koji je učestvovao u dobrovoljačkoj diviziji na ratištu Solunskog fronta, ali se zna da su u dobrovoljačkim jedinicama bila 22 borca iz Duvna, i to 21 Srbin i jedan Hrvat, koji su preživjeli i vratili se kući u Duvno. Mnogi se iz tog rata nisu vratili. U kojim bitkama i na kojoj strani su izginuli teško je i pretpostaviti. Ne postoji nikakva evidencija o mobilisanim regrutima koji su 212

iz Duvna otišli u rat 1914. godine. Nestali, poginuli i svi koji se nisu vratili iz rata većinom su bili upisani u matične knjige umrlih u mjestima gdje su upisani i u matičnu knjigu vjenčanih. U Drugom svjetskom ratu matične knjige u kojima su upisani Srbi su izgorele, tako je uništena evidencija nestalih i poginulih Srba u Prvom svjetskom ratu. Sigurno je i Srpska pravoslavna crkva vodila knjige rođenih i umrlih u svojoj parohiji. Nažalost, i te knjige su u Drugom svjetskom ratu uništene. Mnogo je vojnih obveznika početkom rata mobilisano na području Duvna, tada Županjca. O masovnosti učešća vojnih obveznika u austrougarskoj vojsci najbolje pokazuje podatak da su u tom ratu iz Duvna poginula, što je utvrđeno, 372 Hrvata.29 SRBI DOBROVOLjCI IZ DUVNA NA SOLUNSKOM FRONTU O solunskim dobrovoljcima i njihovom doprinosu za oslobođenje Srbije u Prvom svjetskom ratu napisano je dosta knjiga. Jedna od njih je „Dobrovoljci 1912– 1918“, autori Petar R. Jović i Nikola B. Popović. Štampa: GRO „Kultura“ OOUR „Radiša Tomić“ Beograd, Obilićev venac 5. U knji*zi je objavljeno mnogo dokumenata i slika, pored ostalih dokumenata iz tog rata objavljen je spisak svih registrovanih dobrovoljaca učesnika rata 1912–1918, kao i spisak dobitnika Karađorđeve zvezde. SPISAK DOBROVOLjACA IZ DUVNA U PRVOM SVJETSKOM RATU 1. Bilanović Nikola Srđani Duvno 2. Bošnjak Mihailo Mokronoge Duvno 3. Vitezović Luka Duvno Duvno 4. Vitezović Jove Luka Duvno Duvno 6. Vuković Marko Duvno Duvno 7. Karan Božo Gavro Rašćani Duvno 8. Karan Mitar Rašćani Duvno 9. Karan Miše Pero Rašćani Duvno 10. Karan Todor Rašćani Duvno 11. Karan Vladimir Dade Rašćani Duvno 12. Milisav Božo Duvno Duvno 13. Milisav Lazo Duvno Duvno 14. Milisav Stanko Zeko Rašćani Duvno 15. Simić Miloš Mokronoge Duvno 16. Savić Miloš Eminovo Selo Duvno 17. Stanišić Riste Luka Rašćani Duvno 18. Tomić Tadija Hrvat Mrkodol Duvno 19. Ućukalo Pero Oplećani Duvno 20. Zelen Božo Duvno Duvno 21. Zelen Ilije Boško Cebara Duvno 22. Zelen Ilije Božo Cebara Duvno 29

Duvanjski žrtvoslov, str. 46–288. 213

23. Zelen Lazo 24. Karan Bože Luka

Duvno Rašćani

Duvno Duvno

Napomena: Na spisku su sp*rna dva učesnika rata. Pod rednim brojem 20 i 21 su dva Zelena, Zelen Božo i Zelen Ilije Boško, vjerovatno se radi o jednom čovjeku.31 Pored dobrovoljaca iz Duvna, u srpskoj vojsci za oslobođenje Srbije učestvovao je Karan Bože Luka, rođen 1894. godine u selu Rašćanima, opština Duvno. Luku je rat zatekao u Srbiji i bio je mobilisan 1914. i u srpskoj vojsci prošao je cijeli rat, od početka do oslobođenja. O životnom i ratnom putu Luke Karana ispričala mi je njegova ćerka Zora Karan (1926) u junu 2012. godine u svom stanu u Beogradu. „Luka je rođen 1894. u selu Rašćani u Karan (Miše) Vlatko iz siromašnoj porodici. Njegov otac Božo imao je Rašćana (1884–1965) osmoro djece, pa je svoja tri sina zbog siromaštva bio primoran da odvede u gradove, da ih ostavi kod majstora – vlasnika zanatskih radnji. Luku je otac ostavio kod vlasnika ugostiteljske radnje u Dubrovniku i tu je učio zanat konobara. Poslije nekog vremena, njegov gazda ga je, zbog nekih problema koje je Luka imao sa nekim Dubrovčanima, prebacio kod svog poslovnog prijatelja u Bosnu, u Visoko. Luka je u Dubrovniku naučio italijanski jezik, pa je zbog poznavanja italijanskog dobio posao na željeznici. Radeći na željeznici u Bih, koja je tad bila pod vlašću Austrougarske, savladao je i njemački jezik. Na željeznici je upoznao mnoge mlade ljude koji su bili članovi „Mlade Bosne“, pa je i on postao njen član. U Visokom se oženio i dobio ćerku Slobodanku. Poslije atentata na Ferdinanda, Luka je kao član „Mlade Bosne“ bio ugrožen zbog progona Srba po Bosni. Uz pomoć suprugine Karan Bože Luka iz Rašćana (1884– porodice, Luka je sa porodicom prešao u 1936)prelaska u Srbiju, kao radnik željeznice, znajući dva strana jezika, Srbiju. Ubrzo poslije odmah je primljen da radi u željeznici Srbije. 30 31

Nikola B. Popović – Petar R. Jović, „Dobrovoljci 1914–1918“, str. 398–445. Isto. 214

Nije prošlo nekoliko mjeseci, počeo je rat, Srbiju je napala Austrougarska. Luka je mobilisan i u srpskoj vojsci je ostao do kraja rata. Sa srpskom vojskom prošao je Albaniju, oporavljao se na Krfu i Bizerti. Poslije oporavka srpske vojske krenuo je u bitke i oslobađanje Srbije. Tako je Luka bio učesnik najslavnije bitke u probijanju Solunskog fronta i oslobođenju Srbije. Poslije rata ponovo se vratio u Sarajevo, gdje je živio sve do smrti. Umro je 1936. godine i sahranjen na groblju na Koševu.“ U ratu su Srbi iz Duvna pokazali herojstvo, pa je za iskazanu hrabrost u borbama u srpskoj vojsci odlikovan Vitezović Jove Luka, seljak iz sela Cebare kod Duvna, i to Karađorđevom zvezdom sa mačevima.32 SIMO KARAN, ROĐEN 1922. GODINE U SELU RAŠĆANI – DUVNO, ISPRIČAO JE SVOJE SAZNANjE O PRVOM SVJETSKOM RATU. Simo Karan imao je takvu sudbinu da može da svjedoči o svim ratovima koji su vođeni na prostorima Jugoslavije u XX vijeku. „Prvi svjetski rat pamtim po pričama moga oca Bože, koji je bio učesnik u tom ratu. Kao vojnik austrougarske vojske, u koju je mobilisan na početku rata 1914. godine, bio je zarobljen od strane ruske vojske, protiv koje je ratovao u vojsci Austrougarske. Na poziv Srbije da se svi zainteresovani zarobljenici u Rusiji prijave za formiranje dobrovoljačke jedinice, moj otac je pristupio u dobrovoljačke jedinice, formirane u Rusiji. Od dobrovoljaca je formirana Prva dobrovoljačka divizija. Prva dobrovoljačka divizija učestvovala je na poznatim frontovima Dobrudže i na Solunskom frontu. Na osnovu priče moga oca i njegovih saboraca, dobrovoljaca iz Duvna, koji su godinama poslije rata pričali o svojim ratnim doživljajima, saznao sam dosta o tom ratu. Drugi svjetski rat sam doživio. O tom ratu malo se moglo otvoreno pričati po njegovom završetku. Ja sam imao 18 godina kad je počeo rat. Otac je tad imao oko 60 godina, imao je nas četvoricu sinova. Ja sam bio najmlađi, pa sam ostao uz oca i porodicu, a trojica moje starije braće otišli su u partizane. Jedan mi je brat poginuo u partizanima. Preživio sam mnoge nedaće u toku rata: zbjegove, glad, zime, bolesti, posebno tifus, koji je odnosio najviše žrtava. Svjedok sam mnogih stradanja, pljački, uništavanja sela i stradanja Srba od ustaških zločina, koji su bili najmasovniji, a mnogo je Srba stradalo od bolesti, tifusa, gladi, zime i drugih nedaća u Duvnu. Doživio sam i preživio i građanski rat u BiH 1992–1995. Kad je počeo građanski rat u BiH, imao sam sedamdeset godina. Iako tako star, nisam bio pošteđen mučenja i zlostavljanja. U tom ratu, što je za mene najveći gubitak u mom životu, izgubio sam sina Slobodana, kog su ustaše odvele iz sela i nikad ga nisu vratili. Slobodan je imao 33 godine, ženu i dvoje nejake djece. Tako 32

Nikola B. Popović – Petar R. Jović, „Dobrovoljci 1914–1918“, str. 423. 215

sam ja doživio tri rata u svom životu, i u svakom sam imao učesnike članove porodice, oca, braću, sina i sam sam u tim ratovima na neki način učestvovao. Sa 88 godina, u punoj svijesti i pamćenju, mogu da opišem mnoge događaje koje dobro pamtim i sjećam ih se kao da su mi se desili u bliskoj prošlosti. Želim da doživljaje kojih se dobro sjećam ispričam, da se ti događaji ne zaborave i da se zapišu. Moja saznanja o Prvom svjetskom ratu, dešavanjima prije i poslije zasnivaju se, kako sam već rekao, na pričama moga oca Bože, rođen 1888, umro 1954. Iz našeg sela Rašćana bilo je nekoliko njegovih saboraca koji su zajedno sa njim bili u dobrovoljačkoj diviziji u srpskoj vojsci. Odmah poslije atentata 1914. godine na prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu, na kog je pucao Gavrilo Princip, položaj Srba u Duvnu, kao i u cijeloj BiH se pogoršao. Srbi su stavljeni van zakona. Između Srba i Hrvata u tom periodu bilo je sukoba, netrpeljivosti i provokacija. Dobro se sjećam priče kako su Hrvati razbili stakla u prodavnicama u Duvnu, čiji su vlasnici bili Srbi. Čuo sam priču o jednoj tuči između Srba i Hrvata iz sela Srđana. O tim događajima početkom rata pričalo se dosta godina poslije rata. Početkom 1914. godine Austrougarska je mobilisala momke iz Duvna za rat koji je počeo poslije ubistva prestolonaslednika, kako Srbe, tako i Hrvate. Ne znam koliko je mobilisano Srba iz Duvna, ali u tom prvom mobilisanju iz Rašćana je otišlo preko 25 vojnika. Prema pozivima za mobilizaciju, morali su da se jave na zborno mjesto u Mostar. Kako je odnos Srba i Hrvata bio neprijateljski, Srbi nisu smjeli da se vozilima zajedno sa Hrvatima prebace do Mostara, već su preko planine otišli pješke u Mostar. Srbi iz Duvna bili su raspoređeni na front u Galiciju i u Italiju na Verden. Moj otac je raspoređen na Galiciju. Na frontu koji je bio prema Rusiji sreo je svog ujaka Miloša Savića, koji je takođe bio na tom dijelu fronta. Moj otac se na frontu sreo sa Važić Mijom – Jovičića iz Rašćana. Mijo, kad se sreo sa mojim ocem, teško ga je prepoznao, jer je moj otac bio iscrpljen zbog toga što je od samog početka rata bio na frontu u snijegu, hladnoći i na lošoj ishrani. Mijo je tada rekao mom ocu: „Jadan, Božo, kakav si.“ Moj otac mu je odgovorio: „Vidjećeš kako će i tebi biti, kad se i ti uključiš na front.“ Miju moj otac više nije video, a Mijo se sa fronta nije vratio kući u selo Rašćane. Moj otac se predao ruskoj vojsci kad se austrougarska vojska povlačila. Kao zarobljenik prijavio se kao dobrovoljac da se bori u srpskoj vojsci. Dobrovoljci za rat u Srbiji prikupljali su se u Odesi, odatle su upućivani, preko Dunava, u Srbiju. Kad je Bugarska ušla u rat protiv Srbije u oktobru 1915. godine, daljnje upućivanje dobrovoljaca u Srbiju bilo je obustavljeno. Dobrovoljci koji nisu uspjeli da pređu u Srbiju iz Odese su razmješteni po Rusiji. Moj otac je iz Odese prebačen u Sibir. Dobro se sjećam priče o hladnoćama u Sibiru, zimi skoro da nema dana.

216

Ruska vlada je krajem 1915. godine odobrila da se formira Prva srpska dobrovoljačka divizija. Moj otac Božo se ponovo prijavio kao dobrovoljac za rat u Srbiji. U Odesi je formirana Prva dobrovoljačka divizija, u kojoj je bio i on. U ljeto 1916. godine, Prva dobrovoljačka divizija iz Odese prebačena je na front prema Dobrudži. Krajem avgusta dobrovoljci su uključeni u bitku kod Dobrudže. Moj otac je teško ranjen, pa je prebačen u bolnicu u Petrograd, baš za vrijeme njegovog boravka u Petrogradu desila se Oktobarska revolucija u Rusiji. Poslije oporavka u Petrogradu prebačen je na istok Rusije u Vladivostok. Onda je 1918. godine, kad se dobro oporavio, krenuo brodom kući iz Vladivostoka i poslije 24 dana plovidbe 1918. godine stigao u Kotor. U luci u Kotoru sreo se sa nekoliko Srba iz Rašćana, sa kojima je krenuo u vojsku 1914. godine. Većina Srba koji su mobilisani u prvoj i kasnijim mobilizacijama bili su na frontu u Italiji. U crnogorskoj luci moj otac je ostao još sedam, osam mjeseci, sve dok se austrougarska flota nije povukla iz Jadranskog mora. Moj otac je iz Crne Gore stigao kući u Rašćane krajem 1918. godine. Jedan dio mobilisanih Srba od strane Austrougarske 1914, u prvoj i kasnijim mobilizacijama, nikada se nije vratio kući. Koliko sam ja upamtio iz priča učesnika rata, iz rata se u Rašćane nije vratilo dosta Srba. O njihovoj sudbini se nikad nije saznalo, gdje su poginuli i na kojem frontu. Takođe se ne može znati da li su poginuli kao dobrovoljci ili u ratu na strani vojske koja ih je mobilisala. Italija je u početku rata bila na strani Austrougarske, pa je poslije prešla na stranu saveznika. Kao saveznik i Italija je organizovala slanje dobrovoljaca Srba na Krf, gdje se srpska vojska spremala za bitku za probijanje Solunskog fronta. Iz Rašćana je bilo dosta više dobrovoljaca koji su iz Italije otišli na Solunski front, nego sa ruskog fronta. Koliko je stvarno bilo dobrovoljaca Srba iz Duvna koji su iz Italije kao dobrovoljci krenuli u rat na Solunski front ne može se tačno utvrditi. Kao dobrovoljci sa Solunskog fronta, koji su sa ruskog fronta i iz Italije kao dobrovoljci bili učesnici bitke na Solunskom frontu, koliko ja znam, vratila su se 22 Srbina i jedan Hrvat iz Brišnika. Kralj Petar je sve preživjele dobrovoljce u ratu na strani Srbije nagradio poklonom po nekoliko hektara zemlje ili livade. Znam da je Milisav Stanko Zeko dobio neka priznanja za hrabrost, a Karađorđevu zvijezdu sa mačevima za zasluge u Prvom svjetskom ratu dobio je Vitezović Jove Luka iz Cebare. Poslije Prvog svjetskog rata formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija. Do početka Drugog svjetskog rata u Duvnu nije bilo međunacionalnih nesuglasica, netrpeljivosti i sukoba Srba sa Hrvatima i Muslimanima.“ Simo Karan Učešće Srba dobrovoljaca u Prvom svjetskom ratu i na Solunskom frontu opisao je u svojoj pjesmi Luka Karan Đeđo.

217

IZVOD IZ PJESME O SELU RAŠĆANIMA Spomenuta učitelja oba U tvom selu u najteže doba Vaspitaše tvoje stanovništvo Da cijene bratstvo i jedinstvo I na malo to područje vaše Oni zdravo sjeme posijaše Što ubrzo prokli i procveta I u toku Prvog svjetskog rata Neki momci u toj vojsci carskoj U tadašnjoj Austrougarskoj Teška bješe njihova sudbina Te su znali da mrze tuđina Ne htjedoše u njoj da se bore Već u ruske pređoše logore Austrija Srbiju pregazi To se gadno na Bosnu odrazi A Srbija svoje predstavnike U države otprema velike S kojima prijatelji bili Traže pomoć al' u živoj sili U Rusiji diviziju skupi Dobrovoljno da u borbu stupi Diviziju sve Jugoslovena Bosanaca od hrabrih plemena Srbijanaca žestokog kremena I ostalih nacija i vjera A najviše pravog proletera Na bojištu što popustit neće Borbene im vreline najveće Hrabra vojska naelektrisana Pod komandom Hadžića Stevana Puna volje i puna morala Ona krenu s velikog Urala Tu vojnička koračnica svira Kroz prostranstvo ledenog Sibira Preko mora, preko okeana Putovaše tri mjeseca dana Svake noći i svakoga dana Čekajući krvavog megdana I tu bitku posljednju da biju Baš odlučnu za Jugoslaviju Ruska lađa neprestano plovi A prate je morski galebovi Krilim mašu i pomalo gaču A ponekad na palubu skaču Na lađi se pomalo odmore Pa se dignu u visine gore Posmatraju tu pučinu morsku Da umornu razdremaju vojsku

Da im daju razonodu malu Da isplove lakše na obalu Tu veselja ima izobilja Na dan plove po stotinu milja Kad volovi zaljuljaju gusti Lađa sidra u dubinu spusti I tu lađa pomalo odmara Gdje dubina morska odgovara A kad sunce kroz oblake zasija Lađa svoju brzinu razvija Ploveć Crno i Egejsko more Put Soluna idu da se bore Vuče lađa dobrovoljce svoje Na kopnu se junački postroje Da krv svoju na Solunu liju Austrijsku silu da razbiju Divizija vojnički korača U toj vojsci deset Rašćanaca To su bili sve najbolji momci Što dođoše kao dobrovoljci Da na strašnoj kasapnici budu I za rodnu da poginu grudu Svoje grudi staviše na mete Gdje sijevaju oštre bajonete U rukama balčakovi zveče A krvavi ranjenici ječe Leže mrtva i ranjena tijela Bilo ih je i iz tvog sela Boj se bije nekoliko dana Stiže pomoć i sa drugih strana Italija šalje dobrovoljce Sve Bosance najbolje borce Koji vole svoju domovinu Za slobodu ne žale da ginu Svaki spreman da na frontu stoji To su bili i Rašćanci tvoji Nekoliko hrabrih vitezova Iz tvog sela i tvojih domova Svaki bješe kao vita jela To je ponos tvoga malog sela Pješadija i topništvo tuče Austrijska vojska se povuče Dosta pade junačkije glava Za radnička i seljačka prava Država se u Versaju stvara To je bila kraljevina stara Od tih prava ne stvori se ništa Već krvava ostaše bojišta

218

SRBI DUVNA U GRAĐANSKOM RATU U ŠPANIJI Jedan veći broj Hrvata koji su bili na radu u inostranstvu, posebno u Belgiji, za vrijeme svog boravka i rada uključio se u ustašku organizaciju. Jedan broj je pod uticajem naprednog radničkog pokreta sudjelovao u Španskom građanskom ratu na strani republikanaca. U građanskom ratu u Španiji učestvovali su Hrvati: Mate Barišić i Pero Barišić iz Šuice, Adam Ćurčić iz Gornjeg Brišnika, Ilija Stanić Brale iz Mokronoga, Pero Ivančić, Matiša Šarić iz Prisoja, i Srbi: Todor Cvijetić Crni iz Baljaka, Milan Zelen i Mitar Zelen iz Cebare.33 Milan Zelen je poginuo u građanskom ratu u Španiji. Todor je poslije Drugog svjetskog rata bio carinik na granici Jugoslavije.

Monografija Srednjoškolski centar – Duvno, str. 3. 219

DRUGI SVJETSKI RAT POLITIČKE PRILIKE U DUVNU PRIJE RATA Uvođenjem šestojanuarske diktature 1929. godine, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postaje Kraljevina Jugoslavija. Od tada je Jugoslavija bila podijeljena na banovine. Duvanjski kotar ušao je u sastav Primorske banovine, čije je sjedište bilo u Splitu. Zbog totalne privredne nerazvijenosti i nemogućnosti bilo kakve zaposlenosti na području Duvna, počela je ekonomska emigracija najaktivnijeg dijela duvanjskog stanovništva. Mlada muška populacija, najsposobnija za rad, u potrazi za poslom krenula je širom Jugoslavije i u zapadnoevropske zemlje. Najviše Duvnjaka tridesetih godina otišlo je na rad u Belgiju, Francusku i Njemačku. Na kasnije događaje koji su se odigrali u Duvnu ova činjenica imala je veliki uticaj. Jedan broj ekonomskih emigranata, posebno onih koji su radili u Belgiji, opredelio se za ustaški pokret, jer je u ovoj zemlji ustaška propaganda bila vrlo jaka. Duvanjski srez (kotar) sačinjavalo je tada pet opština: Brišnik 7.139, Grabovica 7.103, Oplećani 4.341, Tomislavgrad 1.636 i Vir 5.931 stanovnik. Opština Šuica, koja je pripadala livanjskom srezu, imala je 3.686 stanovnika. Političke prilike na duvanjskom području u godinama uoči rata bile su dosta konfuzne. Razne reakcione snage išle su na razbijanje nacionalne i vjerske tolerancije. O situaciji u Duvnu uoči parlamentarnih izbora u decembru 1938. godine govori izveštaj bana Primorske banovine od 21. novembra 1938. U njemu se, između ostalog, kaže: „Srez Tomislavgrad (duvanjski) na vladinoj listi kandiduje Saliha Muzaferovića iz Tomislava (Tomislavgrada), a na listi dr Mačeka dr Juraj Šutej, advokat iz Sarajeva. Kod ovih izbora ima samo 8.605 birača, od kojih su 7.704 katolici, 540 muslimani i 361 pravoslavni. Gotovo svi katolici glasaće za listu dr Mačeka kao pristaše HSS (Hrvatske seljačke stranke). Muslimani su bili pristaše JRZ (Jugoslovenske radikalne zajednice) do razbijanja opštine, ali usljed bojkota nastalog poslije razgrupisanja, mnogi su se pokolebali, pa se očekuje da će ih oko 50% glasati za listu dr Mačeka. Oko 90% pravoslavnih bili su pristalice JNS (Jugoslovenske nacionalne stranke), ali uslijed izbornog sporazuma vođa JNS s dr Mačekom mnogi su odlučili glasati za JRZ, neki će apstinirati, pravoslavci iz Tomislavgrada glasaće većinom za dr Mačeka, jer se neki boje bojkota, a neki su već otprije opredeljeni kao pristalice UO.“34 Pod izrazom „posle razgrupisavanja“ podrazumijeva se dijeljenje kotara na više opština. Rezultati parlamentarnih izbora u decembru 1938. godine bili su vrlo povoljni za HSS, što je dovelo do sporazuma između Cvetkovića i Mačeka 26. avgusta 1939. godine. Po ovom sporazumu formirana je Banovina Hrvatska, u čiji sastav su 34

Arhiva Hercegovine Mostar, u daljem tekstu AHM – Zbirka dokumenata radničkog pokreta, u daljem tekstu RP, RP/K 26-1016 220

ušle Savska i Primorska banovina, te kotari Dubrovnik, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica, Šid i Ilok.

221

EKONOMSKE PRILIKE U DUVNU PRIJE RATA Ekonomsko stanje bilo je vrlo teško. U poljoprivredi je preovladavao sitan seljački posjed. Nizak nivo razvijenosti privrednog, kulturnog, zdravstvenog, obrazovnog sektora. Stanje u svim sferama života u Duvnu najbolje opisuju izvještaji koje je načelništvo duvanjskog sreza podnijelo 15. februara 1940. godine banskoj vlasti Banovine Hrvatske, o opštem stanju u srezu duvanjskom za 1939. godinu. Drugi izvještaj, koji je poslao novi načelnik sreza duvanjskog, podnijet je dana 19. novembra 1940. godine, samo nekoliko mjeseci prije početka Drugog svjetskog rata. Radi boljeg prikaza opšteg stanja u svim sferama života u Duvnu, citiram dijelove godišnjeg izvještaja za 1939. godinu, koji je dostavljen banskoj vlasti Banovine Hrvatske Odjelu za unutrašnje poslove Zagreb. „U smislu propisa čl. 47. ZUU izvještavamo slijedeće: Čitavo područje ovog sreza ima 946 četvornih kilometara površine, na kojoj živi oko 30.000 stanovnika. Cijeli srez razdijeljen je na četiri političko–upravne općine: tomislavgradska sa sjedištem u Tomislavgradu, brišničko–oplećanska sa sjedištem u Tomislavgradu, grabovička sa sjedištem u Grabovici i virska sa sjedištem u Viru. Općina tomislavgradska broji oko 1.700 stanovnika, općina brišničko–oplećanska broji oko 14.000 stanovnika, grabovička nešto preko 9.200 stanovnika i virska oko 6.400 stanovnika. Ogromna većina stanovništva (95%) u svim navedenim općinama bavi se poljoprivredom i stočarstvom, a ostali se bave najvećim dijelom, i to u Tomislavgradu, sitnom trgovinom i zanatstvom, a u općini grabovičkoj torbarenjem po našoj državi i inostranstvu. Karakteristična pojava u ekonomskom pogledu kod stanovništva je ta da ono uopće živi u slabim ekonomskim prilikama. Ovoj lošoj pojavi ima više uzroka. Velika kulturna zaostalost i konzervativnost da ljudi vrlo teško primaju i usvajaju poduke i savjete u pravcu poboljšanja obrađivanja tla i njegovog što boljeg iskorištavanja nego sve poduke i savjete primaju sa nekim naročitim nepovjerenjem i radije se drže u ovom pogledu starih metoda naslijeđenih od svojih djedova. Teren sposoban za obrađivanje, kao i klimatske prilike, osobito ukoliko se odnose na općine brišničko– oplećansku, tako su povoljni da sam uvjeren da bi spomenuti kraj, da je stanovništvo bar nešto naprednije, bio sigurno aktivan i ne bi skoro nikada dolazio u priliku da trebuje pomoć u hrani. Kako je u prošloj godini osnovana i počela sa radom poljoprivredna stanica, te je nada da će se ovo stanje tokom vremena popraviti. Pučanstvo je u kulturnom pogledu jako zaostalo. Prosvjetnih ustanova prema broju pučanstva je nedovoljno. Za cijeli srez ima samo devet pučkih škola sa učiteljom i jedna privatna škola sa pravom javnosti u Tomislavgradu sa dva učitelja. Zapazio sam utješnu pojavu da je narod počeo sve više pravilno svaćati vrijednost i korist škole za poboljšanje njegovog lošeg stanja. 222

Socijalne prilike stanovništva su jednostavne. Svi su u ogromnoj većini seljaci sa izuzetkom nešto manjih trgovaca i zanatlija u Tomislavgradu. Ovo je uzrokom da među stanovništvom nema nikakvih socijalnih trzavica ni pokreta koji bi mogli poremetiti društven pravni red. Obzirom na ovakve socijalne prilike, komunizam kao društveni pokret među pučanstvom ne može imati nikakva uspjeha. Od cjelokupne površine sreza 94.625 hektara otpada na šumom obraslo tlo, 7.431 hektar (od toga državne šume 6.935 hektara), gdje su uračunate i šikare. Površina visokih šuma iznosi 1.764 hektara. Kad se ima na umu da je jednom srezu potrebno 30% površine obrasle šume, tada se vidi da je ovaj srez jako siromašan sa šumom. Za podmirivanje stanovništva drvetom, ogrijevnim i tehničkim, dodijeljena je ovom srezu šuma Malovan u srezu Bugojanskom, veličine od 1.130 hektara. Ni sa ovim pitanjem oskudica nije definitivno riješena. Prirast svih šuma zajedno sa Malovanom iznosi godišnje oko 3.500 kubnih metara, a potrebe sreza za drvetom iznose 14.000 kubnih metara. Jedan mali dio podmiruje se iz privatne šume – gajeva, a veći dio putem krađe iz državne šume. O tome svjedoče i mnogobrojne prijave šumskih organa. Ovom krađom zadire se u šumsku glavnicu, koja se po pravilu ne smije dirati, a u ovom srezu mora se povećati putem pošumljavanja. Na planinske pašnjake u 1939. godini istjerano je 47.125 ovaca, 510 goveda i 134 konja. Napominjemo ovom prigodom da planištaci uzurpiraju bolje dijelove pašnjaka, pa tako suzuju pašnjak, te zbog tog dolaze u međusobni sukob i sporove. U ovom srezu lov se vrši na zečeve, jerebice, poljske i kamenjarke, i lisice. Budući da preovladavaju goleti, to divljač nema dobrog skloništa, inače bi obzirom na ovu nadmorsku visinu i topografiju lovna prilika morala biti kudikamo bolja. Od zvjeradi dosta su se namnožili vukovi, koji su počinili mnogo šteta. U 1939. godini izdato je 18 lovnih karata, lovnih dozvola i 36 dopuštenja za lovljenje, što znači da je u srezu lovilo 36 lovaca, ne uzimajući u obzir lovce koji imaju lovne karte za čitavu banovinu. U obradi zemljišta učinjen je znatan napredak jer se mnogi seljaci interesuju za nabavku savremenog poljoprivrednog alata i strojeva, ali radi dosta visokih cijena alata i strojeva nisu u stanju da iste nabave. Za đubrenje oranica u ovom srezu upotrebljava se jedino stajsko đubrivo. Na području sreza ima 17.248 komada krupne stoke, 40.286 sitne stoke i 15.126 komada preradi raznih vrsta. Za unapređenje stočarstva ovog sreza podijelila je ispostava banske vlasti u Splitu na uvjetno držanje ovdašnjim stočarskim udrugama dva pastuva i pet bikova. Opće zdravstveno stanje u srezu duvanjskom nije zadovoljavajuće, pogotovo obzirom na djecu i žene. Uslijed vrlo slabe ishrane, pomanjkanja naobrazbe (u srezu ima oko 80% nepismenih), te nepoznavanja osnovnih principa higijene vlada mnogo veliki pomor djece, a tako i žena, pogotovo u porodu (babinama). Vrlo često je sreski lječnik imao prilike dolaziti u dodir s mladim ljudima 30-ih godina koji su se već ženili

223

dva ili tri puta. Na upit od čega su im prve žene umrle odgovor je bio uvijek isti, u porodu, i to obično iza poroda, osim toga ovdje vlada, pogotovo u zabačenijim selima, mišljenje da žena koja prvi put rađa što se prije iza poroda digne da će biti bolja majka i uživaće ugled u selu, radi čega se i dešavaju tako veliki pomori. Žene se dižu već prvi, drugi dan, obavljaju kućni posao, pa čak i najteži, te su posljedice onda neminovne. Što se tiče djece, ona su uglavnom prepuštena sama sebi, a o kakvoj higijeni i ispravnoj ishrani dojančadi ne znaju žene gotovo ništa i prema tom postupaju, zbog čega je i pomor djece ogroman. Sreća je za ovaj kraj u tome što je narod u moralnom pogledu na visini, te je prema tome i rađanje djece veliko. Žene općenito prosječno rađaju ovdje 6–10 djece, a čak neke i po 15. Najčešća zarazna bolest u ovom srezu je trbušni tifus, koji se zadnjih godina redovno javlja u proljeće i jesen. Tako je u proljeće 1939. godine vladala jedna epidemija trbušnog tifusa u nekoliko sela, koju je uspješno lječio šef doma narodnog zdravlja iz Livna dr Vinko Zaharija. Za vrijeme od 5. 9. 1939. godine, kad je dužnost primio sadašnji sreski liječnik dr Mijo Ferić, bila su samo dva obolela od trbušnog tifusa u Tomislavgradu i u selu Grabovica i oba su ozdravila. Od ostalih zaraznih oboljenja za ovaj srez kao stočarski kraj dolazi bolest antraks, jer seljaci pa i oni najbogatiji uslijed neznanja i zaostalosti ne zakopaju uginulu životinju nego joj gule kožu golim rukama pa ako je živina uginula od antraksa i oni se zaraze. Antraks ovdje zovu travnjača i uglavnom je liječe po sebi i zovu liječnika samo onda kad dođe do sepse (trovanja). Od daljih zaraznih oboljenja ovdje mnogo haraju morbili, koju bolest ovdje narod naziva krzamak. Od ove bolesti umire veliki broj djece, radi plućnih komplikacija, jer djecu ne posvećuju gotovo nikakvoj pažnji. Tuberkuloze i rahitisa, premda se srez nalazi na 900 metara nadmorske visine, ima dosta. Uzroci su slaba ishrana, vrlo mala potrošnja mesa, voća i povrća. Kuće za stanovanje su vrlo nehigijenski urađene. Ljudi i stoka žive zajedno. Veneričnih bolesti i prostitucije nije bilo, a ni zaraženih trahom*om. Narod se uglavnom snabdijeva izvorskom vodom, ali gdje ove nema, iz bunara i cisterna. Nadriljekarstva u pravom smislu nema, ali usred siromaštva, daljine i slabih puteva narod se lječi primitivnim načinom, raznim travama. U srezu postoji samo jedan liječnik, koji je postavljen tek 5. 9. 1939. godine. U srezu nema nijedna apoteka, nijedna babica, nijednog kupatila i niti ikakve higijenske ustanove. Prednji izveštaj dostavljen je ujedno Ispostavi banskoj vlasti – Upravno odjeljenje u Splitu.“35 Drugi izvještaj načelništva sreza duvanjskog dostavljen banskoj vlasti Banovine Hrvatske, od 19. novembra 1940, Odjelu za unutarnje poslove Zagreb. „Preuzevši dužnost u ovom srezu, za prvu sam dužnost izabrao obavezu da obiđem sela pa da se na licu mjesta informiram o općem stanju. Obišavši većinu sela na osnovu vlastitih saznanja, niti što potcenjujući niti uveličavajući, podnosim sledeći izveštaj. 35

Izvještaj sreskog načelništva u Tomislavgradu 15. 2. 1940. g. Pov. broj: 254/40 224

POLITIČKO STANjE Narod je u velikoj većini po vjeri katolički i pristaša je HSS od kako ista postoji. Ovakvo jedinstvo nisam zatekao još ni u jednom srezu gdje sam služio. Ima malo Muslimana i još manje Srba. Kako i jedni tako i drugi lojalni su i nisam primijetio nikakvog naročitog nezadovoljstva. Ukoliko ima kritike među inteligentnijima, ona je dobronamjerna. Pošto narod i ovih krajeva mnogo ide u svijet radi zarade (najviše u Nemačku), a i sad ih ima mnogo u inostranstvu, vraćajući se natrag žali bože mnogi dolaze zadojeni raznim idejama, a najviše fašističkim (specijalno Hitlerovim). Sve sam znanje upotrebio da to suzbijem. Uvidio sam da narod traži reda, pa sam u tom pravcu i otpočeo sa radom i kod naroda dolazi do razumijevanja. Vidim da će se svemu tome stati na kraj sa dobrom voljom, češćim zalaženjem među narod i radom. Do sada inače drugih razornih ideja nema, te će se lako stati na kraj da se i ne pojave. Općenito stanje je zadovoljavajuće. STANjE U PROSVJETI Na prosvjetnom polju dobro je što su od prvog do zadnjeg zagrijani za podignuće naroda na veći stupanj prosvjete. Inače je stanje vrlo žalosno. Među ženskima ima 100%, a među muškarcima 80% nepismenih. Banska vlast u ovom kratkom vremenu mnogo je uradila, više nego bivši režim kroz 20 godina. To sve narod za zadovoljstvom ističe. Grade se nove škole, popravljaju stare, grade pomoćne itd. Samo je jedno veliko zlo u tome što nema učitelja, ne znam, da se radi u tom pravcu, da se poboljša stanje, te u istom smislu i nastupam među narodom. Što se tiče pomoćnih škola, u ovom srezu otvoreno ih je 15, pa neka mi bude dozvoljeno da kažem svoje lično mišljenje stečeno na osnovu iskustva. Ove će škole imati donekle uspjeha, ali ne onoliko koliko će se uložiti. Negativna i najvažnija strana je ta što bi mnogi htjeli da iznajme svoje zgrade, a opet mnogi da postanu učitelji. Koji god ne uspije (a takvih je mnogo), misli da je za njega nepravda. Zgrade su često nehigijenske, čak u jednom mjestu u podrumu je štala, a gore uče djeca. Mišljenja sam da bi trebalo sa tim novcem graditi stalne škole, a pomoćne škole otvoriti za vrijeme ferija u redovnim školama sa redovnim učiteljima i mnogo bi veći uspjeh bio. Uopće potrebno bi bilo da se povede o tome javna anketa, pa da više njih iskusnih iznesu svoja mišljenja. Potrebno bi bilo otvoriti domaćinskih tečajeva, jer baš u selima u pogledu prosvete i kulture najveće je zlo baš u tome što su ženske još na najnižem stupnju. Ne kaže badava narodna poslovica da su na ženi tri ugla kuće. I u ovim krajevima je tako, ali žali bože ta se tri ugla stalno ruše i do sada u tom pravcu nije ništa urađeno. Općenito stanje nije zadovoljavajuće. NARODNO ZDRAVLjE U tom pravcu stanje je najgore. Čitav srez sa skoro 40.000 stanovnika nema bolnice, apoteke i nijednu ambulantu. Za čitav srez postoji samo jedan jedini lječnik, 225

koji vrši istovremeno više služba, te najmarljiviji ne može ni izdaleka da udovolji narodnim potrebama. Mortalitet je velik, osobito dojančadi. Bolesti haraju kao tuberkuloza, tifus i druge. Narod vjeruje u vračbine i nadriljekarstvo. Pa može li dugo u ovakvom stanju. To ne treba više ni da govorim. Potrebno bi bilo otvoriti u Tomislavgradu najprije apoteku, zatim, ako ne bolnicu, ono bar jednu veću ambulantu najmanje za liječnika i jednu babicu. Liječnici ambulante da ne rade samo u centralnoj ambulanti nego osnovati još bar tri u selima u koje bi liječnici jedanput sedmično. Za ambulantu i apoteku ima u Tomislavgradu vrlo podesno mjesto. Stara katolička crkva, koja je ove godine napuštena, sa malim troškom dala bi se adaptirati. Općenito stanje nezadovoljavajuće. POLjOPRIVREDA, STOČARSTVO I VOĆARSTVO Čitav srez je skroz poljoprivredni i stočarski. Broji se kao pasivan, a nije pasivan i mogao bi bar još četiri puta ovoliko naroda da prehrani kad bi se zemlja racionalno obrađivala. Samo Livanjsko, kad bi se uradilo, premašilo bi i za ljudsko i stočnom hranom potrebe sreza. Jedan veliki korak napred je učinjen podizanjem poljoprivredne stanice u samom Duvanjskom polju, pa i ako je ta stanica bila u samom začetku, već se vidi njezin vidan uticaj, kao i okolnih seljaka. Seljaci oru još ralicama (drvenim plugom), đubrišta nema nego đubre drže van i ono ishlapljuje, pa đubreći polje takvim đubrivom samo muče sebe i stoku. Sjemenja su prljava i ne mijenjaju se. Buško blato, koje bi takođe samo moglo prehraniti čitav srez, leži skoro stalno pod vodom i tako vrlo malo koristi, a velike štete u zdravstvenom pogledu. Stoka je kržljava i vrlo loše pasmine, osim ovce, koja je vrlo dobra. U pogledu ovce čak je ove godine napravljena greška i poslato je nekoliko ovnova iz Bugojna iako je poznato da je duvanjska ovca mnogo bolja. Voća uopšte nema. Prije svega treba namjestiti poljoprivrednog i veterinarskog referenta, koji se neće stalno premještati i kojima će biti stalni rad u selu. Poljoprivrednog referenta već dugo nema, a veterinarski istom je postavljen u prošlom mjesecu, a već je dodijeljen na rad u Dubrovnik. Ovdje se namjerava, kako čujem, da otvori građanska škola. Obzirom na strukturu sreza, potrebno bi bilo otvoriti nižu gospodarsku školu ranga poljoprivredno–šumarskog. Buško blato dalo bi se isušiti jedino na taj način, da se osnuje javna vodna zadruga. Većina je naroda za to, te bi trebalo ne čekajući to izvesti u djelo. U pogledu stočarstva nabaviti bikove. Sa voćarstvom kalemiti domaće divljake. ŠUMARSTVO I RUDARSTVO U šumarstvu skoro ništa se ne radi. Nekada su ovdje bile ogromne hrastove šume, danas se to vidi iz izdanaka. Svuda po brdima u ljeto vidi se hrastovo lišće ko lišajevi. Što koze ne obrste, krampom se otjera i ljeti se njim vadi korenje. Uopšte sa ogrijevom u ovom srezu narod muke muči. Kad bi htjela banovina iz svojih sredstava, to je nemoguće, jer bi trebalo preko sto milijuna dinara. Pošto ima prostora, dala bi 226

se šuma podići da se čitavi kompleksi ograde ili, što bi bilo najbolje, sva šumska područja podijeliti među selima i pojedincima i uspjeh bi bio osiguran. Dokaz su za to Korita i Stipanjići, koji su uzeli na svoju ruku izvesne komplekse, sami čuvaju i šumu su podigli. Ruda osobito ugljena ima na svakom koraku. Osobito je ugalj dobre vrste (500 i više kalorija), samo je se do sada vrlo malo uradilo na eksploataciji. Potrebno bi bilo i u tom pravcu malo pogurati. Općenito stanje nezadovoljavajuće. PUTEVI I ZGRADE Sa putevima ovaj srez stoji slabo. Imaju samo dva banovinska puta i to su oba u vrlo slabom stanju. Mostovi drveni, zaokreti uski, podloge nema itd. Opštinskih puteva skoro i nema, nego sve konjske staze. Državne zgrade su u lošem stanju. Svaka zgrada, ako se u skoro vreme ne popravi, srušiće se, jer je krovna konstrukcija trula i preti opasnost da padne krov. Privatne seljačke zgrade izvana su većinom lijepe, no unutra vrlo nehigijenske. Bilo bi potrebno u selu napraviti po jednu manju kao uzor seljačku kuću. Seoski putevi dali bi se napraviti narodnom snagom uz pomoć banovine. Općenito stanje nezadovoljavajuće. Z a k lj u č a k Ovo sam izvjestio iskreno i sa bolom u srcu. No ne samo radi obavještavanja starijih nego i radi svog ravnanja. Poduzeo sam sve što je u mojim mogućnostima da sam uradim. Stroge sam mjere preduzeo u pogledu uništavanja šuma, sa ovo malo stručnih referenata zalazim među narod, a zlobne kritičare pozivam na odgovornost. Narod je vrlo dobar i rado sluša savjete, pa je olakšan rad i svakog pozvanog dužnost da pregne. Od moje strane i nadalje ću se truditi, a bansku vlast molim da iziđe u susret potrebama ovog sreza.“36 Na osnovu ovih izvještaja, koji su sačinjeni neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, može se vidjeti ukupno stanje razvijenosti u srezu duvanjskom. Na osnovu iznijetih izvještaja nije se moglo ni pretpostaviti da će se za nekoliko mjeseci dogoditi stravični zločini nad srpskim narodom. Iz izvještaja, posebno ovog drugog, koji je pisan krajem 1940. godine, opisuje se lojalnost Srba i Muslimana banovskoj vlasti i da Muslimana ima malo, a Srba još manje. U izvještaju o političkom stanju navodi se da ljudi koji rade u inostranstvu i dolaze kući donose i šire ideje fašizma i veličaju Hitlera i da se vlast bori da te ideje spreči. Nažalost, u tome se nije uspjelo, a te ideje su pobijedile, i na osnovu tih ideja stvorena je NDH, u koju je ušao i srez duvanjski.

36 Načelništvo sreza duvanjskog, Pov. br. 1974/4019, novembra 1940. godine 227

POČETAK DRUGOG SVJETSKOG RATA NA PROSTORU KRALjEVINE JUGOSLAVIJE Uzrocima i povodom za početak Drugog svjetskog rata neću se baviti jer je to tema istoričara, i o tom ratu je napisano mnogo knjiga. Što se tiče Drugog svjetskog rata, u ovom poglavlju pisaću o prilikama u Duvnu, o sudbini srpskog naroda u njemu. O prilikama i položaju srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu saznao sam iz više izvora. Najviše podataka i istine o stanju u Duvnu i položaju srpskog naroda saznao sam iz svjedočenja ljudi koji su preživjeli taj rat, a neki su bili svjedoci Drugog svjetskog i ovog posljednjeg, građanskog rata. Dosta sam saznao iz svjedočenja ljudi, Srba, Hrvata i Muslimana, koji su svoja svjedočenja ispričali pred komisijama, koje su vodile istrage o zločinima koji su učinjeni u Drugom svjetskom ratu na području opštine Duvno. Nekoliko preživjelih boraca, učesnika rata i građana koji su bili svjedoci tog krvavog rata, ispričali su svoja sjećanja komisija za pripremu i pisanje edicije „Duvno u NOB-u“. Knjiga u kojoj je trebalo da se nađu svjedočenja ljudi koji su bili aktivni učesnici tog rata nikad nije napisana. U periodu prikupljanja građe za knjigu došlo je do pogoršanja političke situacije i nagovještaja promjena u kojima će odnos prema Drugom svjetskom ratu postati loš – za područje Duvna taj rat sagledavan je u negativnom kontekstu, pa su završetak knjige i njeno štampanje obustavljeni. U pripremi knjige prikupljeno je dosta svjedočenja o sjećanjima iz Drugog svjetskog rata. Svoje sjećanje ispričalo je dosta svjedoka, pripadnika sve tri nacionalnosti. Tekstovi svjedočenja napisani su na preko 180 stranica. U njima su opisani zločini nad srpskim narodom, pisano je o partizanskom pokretu, Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB), ustašama, okupaciji, bitkama i borbi protiv fašizma, to jest fašističkih okupatora, njihovih sluga. Knjiga nije završena, ali su tekstovi sačuvani, stranice obilježene i nalaze se u župskom arhivu Tomislavgrada. O dešavanjima u Drugom svjetskom ratu na području Duvna napisano je dosta u knjigama u kojima je istorija Drugog svjetskog rata i ti tekstovi su korišteni za što bolji prikaz života srpskog naroda u Duvnu i njegova stradanja u tom ratu. Pored knjiga, dosta tekstova koje su napisali istoričari, podataka iz raznih arhiva, kao i statističkih podataka nalazi se na internet stranicama, gde su takođe opisana i dešavanja na području duvanjske opštine, koje sam često i citirao, možda i pretjerano mnogo, ali sadržaji dokumenata i tekstova u sebi nose snagu uvjerljivosti, pa je citiranje mnogo svrsishodnije od najbolje interpretacije. O stradanju Srba u Duvnu iz svih navedenih izvora najbolje govore podaci o broju stradalih, način stradanja, broj poginulih u NOR (Narodnooslobodilačkom ratu), umrlih u zbjegovima i umrlih od bolesti i gladi. Posebno o stradanju Srba nad kojima je po svim teorijama genocida izvršen zločin genocida. U jamama su nestala

228

cijela sela u kojima su Srbi živjeli. U jamama su završili Srbi iz sela i iz grada, kako odrasli muškarci, tako žene, starci i djeca, čak i novorođenčad. O stradanjima govore i popisi žrtava, popisi stanovništva i drugi pisani dokumenti, kao i pjesme u kojima je opisana tragedija koju je doživeo srpski narod. SLOM KRALjEVINE JUGOSLAVIJE Vlada Kraljevine Jugoslavije je 25. marta 1941. godine potpisala Trojni pakt kojim je Kraljevina Jugoslavija pristupila silama Osovine. Dana 27. marta u Beogradu je došlo do protesta zbog potpisanog pakta, uz pomoć srpskih oficira i i britanskih obavještajaca, odbijen je sporazum o pristupanju Trojnom paktu i izvršen državni udar. Dan nakon državnog udara i odbijanja sporazuma o pristupanju paktu sila Osovine, Musolini se sastao sa Antom Pavelićem i upoznao ga sa namjerama Njemačke i Italije prema Jugoslaviji i tom prilikom garantovao da će Italija omogućiti ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj ukoliko Pavelić udovolji italijanskim zahtjevima u Dalmaciji. Italijanski ministar inostranih poslova Anfuso tvrdio je da je Pavelić obećao da će ispuniti Musolinijeva očekivanja. Od tog sastanka ustaše su počele pripreme za povratak u Hrvatsku, odmah poslije napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju. Nijemci nisu bili zainteresovani za Hrvatsku i nije Hitleru taj prostor bio zanimljiv, osim kao osiguranje za dalje ratne planove, posebno za napad na Sovjetski Savez. Zato je prepustio Italiji da brine o tom području. Za upravljanje Hrvatskom Hitleru je više odgovarao Maček, jer je smatrao da je Pavelić naklonjen Musoliniju. Maček se nije nametnuo kao zainteresovan za saradnju, jer je još vjerovao u očuvanje Jugoslavije i u moguće očuvanje Banovine Hrvatske, pa je odbio njemački prijedlog da se stavi na čelo hrvatske države. I Nijemci su se tada okrenuli ustašama. Ustaški pokret kao ilegalna hrvatska nacionalističko–militaristička organizacija od svog formiranja s početka 1930-ih isticao je u svom programu dva zadatka – oružanim ustankom osloboditi Hrvatsku od tuđina da postane nezavisna država i da u hrvatskoj državi vlada samo hrvatski narod. Na osnovu navedenih zadataka i samog naziva, po pretenzijama trebalo je da bude nacionalna država Hrvata (katolika i muslimana). Sile Osovine su 6. aprila 1941. godine napale Kraljevinu Jugoslaviju. U rano jutro toga dana, sa zadarskog aerodroma uzletjele su dvije eskadrile italijanskih aviona i bombardovale Split, a odmah zatim i Šibenik. Italijanski avioni bombardovali su i položaje Jadranske divizije na Debelom brdu i one oko Benkovca. „U vrijeme napada na Jugoslaviju talijanske snage u Zadru imale su pet pješadijskih bataljona, četiri artiljerijska diviziona i nekoliko manjih pomoćnih vojnih jedinica. Imajući točne podatke o jačini jugoslavenskih vojnih snaga na pravcu prema Zadru, Talijani se na dan otpočinjanja neprijateljstva nisu usudili prijeći talijansko– jugoslavensku granicu. 229

I kad se moglo očekivati da će nadmoćnije jugoslavenske vojne snage prijeći u napad i likvidirati talijanski mostobran u Zadru, 10. aprila otpočelo je povlačenje jedinica Jadranske divizije iz Zadra. Peta kolona, koja se bila uvukla u sve pore vojnopolitičkog mehanizma bivše države, radila je brzo i efikasno. Kroz jedinice kolali su glasovi: Nijemci su nadirući iz Austrije ušli u Zagreb, Rumuni i Nijemci ušli su u Beograd. Pronijeli su se glasovi po kojima se sva jugoslavenska vojska povlači u bosanske planine, gdje će pružiti odlučan otpor. Povlačenje Jadranske divizije ubrzo se pretvorilo u pravo rasulo. Jedan dio oficirskog kadra već u početku povlačenja bio je dezertirao. Među tim oficirima nisu bili samo fašistički agenti već i oni koji su koristeći se opštim metežom dezertirali iz kukavičluka. Štab divizije napušta jedinice u povlačenju i sam bježi prema Kninu. Zahvaljujući pojedinim patriotski raspoloženim oficirima, neke jedinice Jadranske divizije, iako znatno oslabljene dezerterstvom, i dalje se povlače prema unutrašnjosti zemlje, vjerujući da će tamo naići na glavninu jugoslavenske vojske i zajedno s njom agresoru pružiti otpor. Saznavši za povlačenje i rasulo jedinica Jadranske divizije, talijanske snage u Zadru prešle su 12. aprila pograničnu liniju kraj Zemunika i krenule u pravcu Benkovca. U 12 sati istog dana one su ušle u Benkovac. Produžujući nastupanje prema Kninu, jedna talijanska biciklistička četa naišla je 13. aprila u blizini sela Očestova na zasjedu koju je postavila grupa vojnika pod komandom kapetana Obradovića. Vojnici u zasjedi samoinicijativno su otvorili na Talijane puščanu i mitraljesku vatru, od koje je bilo ubijeno i ranjeno preko stotinu talijanskih vojnika. To je bio jedini otpor pružen talijanskim trupama na zadarskom frontu. On najbolje govori kakav je mogao biti ishod operacija na tom dijelu da je bilo riješenosti štaba divizije i oficira da se brani zemlja. Dinarska divizija, stacionirana u Sinju kao strateška rezerva Vrhovne komande, dobila je naređenje da krene u pravcu Bosne. Za vrijeme marša u prethodnicu je isturen 84. pješadijski puk, dok su se u glavnini kolone kretale jedinice 117. i 13. pješadijskog puka te divizije. Jedan bataljon 13. pješadijskog puka, koji je bio stacioniran u Splitu, dobio je naređenje da se hitno prebaci u Sinj. Čekajući na bataljon iz Splita, 13. puk je u pokret prema Bosni stupio posljednji i kretao se na začelju kolone. 10. aprila on je, na svom putu preko Dinare, izbio u predio Vaganj. Za vrijeme odmora komandant 13. puka potpukovnik Marko Rašević sazvao je oficire na dogovor radi daljnjeg izvođenja marša. U tom momentu rezervni potporučnik Milan Luetić, inače prikriveni ustaša, suprotstavio se daljnjem izvođenju marša, potegao pištolj i na mjestu ubio majore Uzelca i Mohovanovića, a komandanta Raševića i nekoliko drugih oficira teže ranio. Dok je Olić pucao u iznenađene oficire, u blizini se našao jedan podoficir, koji je na Luetića ispalio nekoliko metaka iz pištolja i na mjestu ga ubio. Potporučnik Luetić bio je jedan od niza ustaša odjevenih u oficirske

230

uniforme bivše jugoslavenske vojske kojima je kao agentima fašizma bio postavljen zadatak da u pogodnom momentu dezerterstvom, sabotažom i atentatima stvore demoralizaciju i time pospješe raspad jugoslavenske vojske. Poslije događaja na Vagnju, 13. pješadijski puk se potpuno raspao. Oficiri su prvi počeli napuštati svoje jedinice. Dočuvši za oružani sukob među oficirima i gledajući ih kako bježe, jedinice su počeli masovno napuštati i vojnici. Tih dana svi putovi što od Vagnja vode prema Sinju i Splitu bili su puni vojnika koji su se utučeni i demoralizirani vraćali kućama znajući da našem narodu dolaze teški dani. U vrijeme tih zlokobnih događaja na Vagnju, jedinice 84. i 117. pješadijskog puka na svom putu prema Bosni već su izbile u Livanjsko polje. Doznavši za vaganjski sukob, pukovi su se počeli naglo osipati. 11. aprila divizija se potpuno raspala, a njen štab iz Sinja bježi prema Imotskom, gdje ga je na putu zarobila seoska mačekovsko–ustaška zaštita. Vojni obveznici iz južne Dalmacije, koji su prilikom mobilizacije bili upućeni u Mostar, već na prvom koraku osjetili su djelo izdaje i sabotaže. Došavši u kasarne, ostali su nekoliko dana bez odjeće i obuće, bez oružja i druge vojne opreme. Oficiri su im govorili: Dobit ćete sutra. Tako je došla i kapitulacija, a ogromna vojska, koja je svoje domove napustila riješena da brani zemlju, razilazila se iz Mostara u svim pravcima, onako kako je i kud znala. Kraljevina Jugoslavija se kroz te dane raspala. I jedinice koje su još uvijek bile raspoložene da se bore, videći opšte rasulo, razišle su se, a vojnici vraćajući se kućama nose sobom svoje oružje.“37 PROGLAŠENjE NDH U presudnim momentima, kada je izdana i napuštena kapitulirala bivša jugoslovenska vojska, a kroz našu zemlju nastupale kolone fašističkih zavojevača, preko zagrebačke radio-stanice Maček upućuje hrvatskom narodu slijedeći proglas: „Hrvatski narode! General Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu državu na cjelokupnom području Hrvatske, te je preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokori, pozivam sve pristaše Hrvatske seljačke stranke koji su na pravnim položajima, sve kotarske odbornike, opštinske odbornike itd. da iskreno surađuju sa novom vladom.“ U Seljačko–mačekovsku zaštitu bili su se još odranije infiltrirali proustaški elementi. U stvari, Seljačka zaštita, naročito u svojoj predratnoj fazi, postala je pravo stjecište ustaški nastrojenih elemenata i najpogodnija organizacija preko koje su 37

Preuzeto sa sajta www.znaci.net, tekst pod brojem 0001/124-2, naslov: Slom Kraljevine Jugoslavije 231

ustaše mogle legalno djelovati. To potvrđuje i činjenica što se Seljačka zaštita već prije napada na našu zemlju bila uglavnom svugdje raspala, izuzev u krajevima u kojima su ustaše imale svoje najjače pozicije. Seljačka zaštita pojavila se u to vrijeme u Dalmaciji, svugdje u istoj formi i s istim zadacima. Ona je razoružavala vojnike koji su se poslije raspada jugoslovenske vojske vraćali svojim kućama noseći sa sobom oružje, duboko vjerujući da će im to oružje još trebati. Pripadnici Zaštite bili su zaposjeli sve saobraćajne veze i raskrsnice kako bi i posljednjeg vojnika mogli razoružati. Zaštita je u Dalmaciji najveću ulogu odigrala na cesti Sinj – Split. Tom cestom vraćale su se kolone vojnika koji su pripadali 13. pješadijskom puku Dinarske divizije u Sinju. Velikoj većini tih vojnika odneseno je ne samo oružje već i ostala vojna oprema. Tako je Zaštita sela Dicma razoružala čitavu mitraljesku četu 13. pješadijskog puka, koja je u kompletnom sastavu išla cestom prema Splitu. Pritom se surovo obračunavala s onim vojnicima koji su se pokušali oduprijeti i ne dati oružje. Pripadnici Mačekove Zaštite, koje su iz unutrašnjosti Dalmacije doveli u Split HSS-ovi zastupnici, hapsili su oficire bivše jugoslovenske vojske po narodnosti Srbe i odvodili ih u privremeni zatvor u Realnoj gimnaziji. Odmah po raspadu jugoslovenske vojske i u Duvnu je osnovana jedinica Hrvatske seljačke zaštite. Zaštita je obavljala prihvat vojnika Hrvata koji su se vraćali iz jugoslovenske vojske i razoružavanje vojnika koji su prolazili kroz Duvno. Prema svjedočenjima učesnika rata i poznavalaca prilika u tom periodu u Duvnu, Ševke Lokmića, Vlajka Kovačevića i drugih, koji su svjedočili za ediciju „Duvno u NOB-u“, Arhiv župe Tomislavgrad, osnovan je odbor na čijem čelu je bio fra Mijo Čuić. Članovi odbora bili su Tahir Bošnjak, Hadže Kozarić, Mićo Tomas, Ante Rubić zvani Kuljo, Salko Kozarić i dr. Po preuzimanju vlasti ustaše su prišle odmah stvaranju svojih organizacija, nastojeći da preko njih vežu narod uz NDH. U nekim predjelima kotara Imotski, Sinj, Drniš i Metković, gdje je ustaštvo još odranije bilo uhvatilo korijena, ustaše uspijevaju stvoriti svoje organizacije, u prvom redu ustašku seosku miliciju. Među tom milicijom bio je veći broj naivnih seljaka koje su ustaše, gurnuvši im u ruke oružje za „odbranu sela od srpskih četnika“, postepeno uvlačile u svoje zločine i na taj ih način vezivale uz sebe. Brz pad Kraljevine Jugoslavije i stvaranje NDH odrazili su se i na duvanjsko područje. Italijani su dosta brzo došli i okupirali Duvno. Pitanje uticaja na području NDH između Italije i Njemačke riješeno je sporazumom koji je potpisan 5. maja, samo mjesec dana od početka rata, u Banjaluci, kojim su područje NDH podijelili na njemačko i italijansko posadno područje. Nijemci su odmah dozvolili uspostavu hrvatske vlasti, dok su Italijani to dozvolili tek poslije potpisivanja Rimskih ugovora 232

18. maja 1941, koji su ozakonili njihove interese u NDH. Rimskim ugovorom Italijani su podijelili svoj dio NDH na tri podzone: prva je pripojena Italiji, druga je bila demilitarizovani dio u kojem se našlo područje opštine Duvno, a treća je predstavljala demarkacionu liniju s Nijemcima. RASISTIČKI ZAKONI U NDH Nakon što su ostvarili prvi od dva planirana zadatka, to jest „ostvarili“ su NDH, ustaše su kao nosioci vlasti u NDH poslije Rimskih ugovora počele da realizuju drugi dio zadatka, to jest da u toj državi vlada samo hrvatski narod, te da on bude potpuni gospodar svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji. U cilju ostvarenja drugog zadatka, odmah su krenuli ubrzano da donose čitav niz zakona kojima se uvode represivne mjere prema svim stvarnim i zamišljenim protivnicima NDH, istovremeno počinje proces kroatiziranja nove društvene stvarnosti. Neke zakonske odredbe i zahvati u identitetskoj strukturi stanovništva dali su naslu*titi razmjere planiranih izmjena demografske slike NDH. Doneseno je dosta zakona koji su bili represivni, prvenstveno prema srpskom narodu. Nakon Pavelićevog povratka iz Italije, prvo je 17. marta donesen Zakon o odbrani naroda i države. U ovom zakonu bile su propisane kaznene sankcije za one koji na bilo koji način povrijede čast ili životne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način ugroze opstanak NDH ili državnih vlasti, pa makar djela ostala u pokušaju, proglašava se „krivcem zločinstva veleizdaje“, a za šta je predviđena „kazna smrti“.38 Na osnovu ovako nepreciznih i rastezljivih odredbi mogao se osuditi svaki pojedinac kog vlast želi likvidirati. To je bio i zakon na osnovu kog se svaki Srbin mogao osuditi na smrt. Ubrzo su doneseni i drugi zakoni – Zakon o nekretninama dobrovoljaca. Ovim zakonom je oduzeta nepokretna imovina, koja je dodijeljena nekadašnjim vojnicima iz Prvog svjetskog rata i proglašena je državnom narodnom imovinom. Doneti su i zakoni: Zakon o odredbama o izricanju osuda, nazivima sudova i sudaca i o upotrebi čistog hrvatskog jezika kod sudova, Zakon o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja (ordenja i medalja) bivše Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i bivše Kraljevine Jugoslavije i svih povlastica stečenih tim odlikovanjima, Zakon o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije. Donesen je zakon i o upotrebi jezika, kojim je propisana upotreba samo hrvatskog jezika. Odmah je došlo do promjene imena ulica, državnih organa i organizacija. Doneseni su zakoni o konfiskovanju imovine Srba, srpskih društava i udruženja. 38

U 3. tački ove odredbe stoji da „za sudovanje po ovoj zakonskoj odredbi postavlja ministar za pravosuđe po potrebi i izvanredne narodne sudove od tri osobe, koje imadu suditi hitnim postupkom po propisima ukinutog hrvatskog kaznenog postupka o prijekom sudu“. Povijest NDH, str. 176–177. 233

Dana 25. aprila donesen je Zakon o zabrani ćirilice, a istog dana i naredba MUP o sprovođenju zakonske odredbe o zabrani ćirilice, u kojoj ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković obrazlaže ovu zakonsku odredbu. Zabranjena je svaka upotreba ćirilice na cijelom području NDH, to se naročito odnosi na poslovanje svih državnih organa, privrednih društava i drugih organizacija i na zabranu isticanja ćirilice na javnim mjestima i natpisima. Zakonske odredbe imale su za cilj da se izvrši kroatizacija Hrvatske i riješi srpsko pitanje u NDH. Položaj Srba i srpskog pravoslavnog stanovništva, koje je činilo preko 30% stanovnika tadašnje NDH, bio je težak i ugrožen. Ustaški režim u tom periodu, u teoretskom pogledu, pravi razliku između Srbijanaca i Srba u NDH. Srbijanci su se, prema tumačenju ustaških ideologa, doselili iz Srbije i Crne Gore u prvim decenijama dvadesetog vijeka na prostor zapadno od Drine, dok su Srbi na tom prostoru bili produkt s jedne strane djelovanja Srpske pravoslavne crkve među grčkoistočnim stanovništvom vlaškog porijekla ili pak hrvatskog etničkog porijekla. Tako jednostavno protumačen kompleksan i dinamičan tok istorije u jednoj ekskluzivistički postavljenoj logici sam po sebi daje „jedinstvena“ rješenja: oni koji su došli trebaju i otići, a onima koji su vjerskom indoktrinacijom stekli „pogrešan“ identitet treba ponuditi program identitetskog „reprogramiranja“ istom metodom! Prema tome, naredni set zakonskih odredbi i mjera za osnovni će cilj imati iseljavanje i asimilaciju većeg dijela srpskog pravoslavnog stanovništva.39 Na osnovu ideoloških stremljenja i kroatizacije NDH, kao i plana da se izvrši iseljavanja Srba iz NDH, donijeta je 7. juna Naredba o dužnosti prijave Srbijanaca, u kojoj se „pozivaju svi Srbi koji borave na teritoriji NDH da se u roku od 10 dana, računajući od dana proglašavanja naredbe, prijave općinskom i gradskom poglavarstvu svog boravišta. Ova se naredba odnosi na sve Srbijance koji su se doselili na područje NDH poslije 1. siječnja 1900. godine, kao i na njihove potomke ma kojeg oni zvanja bili, dakle i na seljake. Ova naredba obuhvaća i osobe koje se nalaze u pritvorima ili bolnicama. Tko se u navedenom roku ne odazove ovom pozivu na prijavu u označenom roku, smatraće se ratnim zarobljenikom i bit će odveden u zarobljenički logor. Isto tako postupiće se sa svakim za koga se dokaže da je znao za Srbijanca koji se neprijavljeno krije, a ne bude to vlasti prijavio. Za nadzor nad iseljavanjem i useljavanjem stanovništva vlada NDH 24. lipnja osnovala je Državno ravnateljstvo za ponovu“.40 Vlada NDH počela je proces „rekonstrukcije“ identiteta Srba u NDH, posluživši se vjerom kao glavnim instrumentom u realizaciji tog plana. Kao i u slučaju iseljavanja, i zamišljeni proces kroatizacije (instrumentalizacija vjere) takođe je za

39 40

Kultura selektivnog sjećanja, Ivica Šarac, Mostar 2012, str. 60–61. NDH: Zakoni, knjiga 2, sv. 14, str. 131–132. 234

polazište imao zakonski prijedlog. S jednom tek načelno koncipiranom zakonskom odredbom o prijelazu s jedne vjere na drugu.41 Svi doneseni antisrpski zakoni primjenjivani su na ukupnom području NDH. Ustaške vlasti provodile su torturu i zločine i istrebljenje srpskog naroda na području opštine Duvno u znatno strožoj mjeri od ustaških zakona kojima su legalizovani zločini, jer se svaki izvršeni zločin mogao pravdati na namjerno nedorečenim i nepreciznim zakonima, u kojima je pretpostavljeno da se isti može sprovesti zločinima. Hrvati u Zapadnoj Hercegovini bili su najistrajniji, najagresivniji, najodlučniji i najuticajniji dio hrvatskog naroda u ustaškom pokretu i u borbi za ostvarivanje zacrtanih zadataka ustaškog pokreta, što se vidi i po broju ministara u Pavelića vladi, koji je takođe Hercegovac. Zbog svog geografskog položaja, Srbi iz Duvna u tom periodu bili su najugroženiji dio srpskog naroda na prostorima Zapadne Hercegovine, bili su prvi na udaru ustaša iz Zapadne Hercegovine jer su prva srpska zajednica koja se nalazi na putu koji vodi od Širokog Brijega, sjedišta Katoličke crkve u Hercegovini, prema Hrvatskoj. Pored toga naseljeni su na području Duvanjskog polja, na kojem je, prema hrvatskim predanjima, krunisan prvi hrvatski kralj Tomislav. Sve su to bili razlozi više koji su ustaše motivisali da Srbe etnički očiste iz Duvna i stvore čisto hrvatski prostor. Koliko je Srba živjelo na području Zapadne Hercegovine vidi se iz podataka popisa stanovništva, koji je izvršen 1931. godine. Prema tim podacima, u Zapadnoj Hercegovini, kotar Ljubuški, kojem su pripadale opštine, živjelo je 288 Srba ili 0,35% stanovništva, i to: Drinovci 11, Humac 1, Ljubuški 144, Posušje 14, Vitina 9, Donje Brotnjo 26, Gornje Brotnjo 1, Kočerin 1, Mostarsko blato 29, Široki Brijeg 52. Prema popisu, te iste godine u Duvnu, koje se graniči sa kotarom Ljubuški, živjelo je 1.222 Srba, što je preko četiri puta više nego u svim opštinama ljubuškog kotara. Prema popisu stanovništva 1991. godine, od Neretve do Duvna, izuzimajući mjesta i gradove na obali Neretve, Srbi su živjeli u: Lištici – 147, Ljubuškom – 64, Čitluku – 19, Posušju – 9 i Grudama – 8 Srba. Duvno i Livno geografski ne pripadaju Zapadnoj Hercegovini, ali su administrativno i politički povezani sa Mostarom. U Duvnu je živjelo 570 Srba. FORMIRANjE USTAŠKE VLASTI U DUVNU Formiranjem ustaškog logora i tabora završena je organizacija ustaške vlasti na duvanjskom području. Za relativno kratko vrijeme stvorena je ustaška organizacija na području tadašnjeg duvanjskog kotara. Pored ustaške vlasti, postojala je i civilna vlast.

Ustaša, Dokumenti o ustaškom pokretu, str. 170. Usp. 235

U novostvorenoj NDH prvi predstojnik Kotarske oblasti, civilne vlasti u Duvnu bio je Šime Bančić iz Splita. Šime Bančić suprotstavljao se ustaškim vlastima u Duvnu i njihovom progonu srpskog življa, te je brzo premješten u Livno. Mjesto Bančića, za kotarskog predstojnika došao je Tomo Maleš iz Sinja. I on je nastavio sa politikom svog prethodnika. Ilegalno je obavještavao pojedine pripadnike srpske nacionalnosti o ustaškim hapšenjima. Ubrzo je pozvan u Zagreb, zatim je upućen u Sarajevo, gdje su ga ustaše ubile. Treći kotarski predstojnik u ljeto 1941. godine bio je dr Tripalo, koji se takođe suprotstavljao ustaškim vlastima. I tadašnji upravitelj duvanjske pošte Tomo Medić ilegalno je radio protiv ustaške vlasti u Duvnu. Bio je to jedinstven slučaj u NDH da su trojica kotarskih predstojnika pod pritiskom ustaša bili smijenjeni. Nijedan od pomenutih predstavnika civilne vlasti nije bio iz Duvna. U svjedočenjima Srba spominju se navedeni kotarski predstojnici koji su bili protiv politike ustaške vlasti. Ilija Vulić u svojoj izjavi navodi da je Maleš poslao Perić Dragu da obavijesti Srbe u Rašćanima o planu ustaša da napadnu Srbe. Ustaše su imala svoje organe vlasti, koje su činili logor i tabor. Logornik je bio predstavnik ustaške vlasti na području kotara, dok je tabornik bio predstavnik ustaške vlasti na području opštine. Ustaše su uz civilnu vlast svuda uspostavljali paralelne strukture vlasti svog pokreta. Vrhovna ustaška vlast bila je u rukama Glavnog ustaškog stana, na čijem čelu je bio Ante Pavelić. To je istovremeno bila i vrhovna vlast u državi. Taj paralelni sistem vlasti protezao se i na oružane snage. Redovnu vojsku činili su domobrani, dok je ustaška vojska bila Ustaška vojnica; oružništvo je bilo redovna policija, a ustaška nadzorna služba (UNS) bila je ustaška policija. Za tabornika je postavljen Bajro Tanović, za logornika Jozo Brstilo, a komandir oružnika bio je Josip Antić iz Ključa. Prisutnost logornika i tabornika u Duvnu nije bila moguća dok iz Duvna nije otišla italijanska vojska, jer Italija nije dozvolila uspostavu vlasti NDH. Poslije potpisivanja Rimskog ugovora 18. maja 1941, italijanska vojska promijenila je status od okupacione u posadnu, što je značilo da NDH može uspostaviti vlast. Prema navedenim podacima, tek od 18. maja NDH je u Duvnu mogla imati civilnu i vojnu vlast i postaviti logornika i tabornika. Do tog perioda ustaše su vršile torturu, zatvaranja i mučenja Srba, ali nije bilo masovnog ubijanja. Poslije potpisivanja Rimskog ugovora ustaše su krenule da čine zločin nad srpskim narodom u Duvnu. Od početka juna 1941. godine ustaška NDH dijelila se na 22 velike župe. Veliku župu Pliva i Rama sačinjavali su kotari: Bugojno, Duvno, Glamoč, Jajce, Kupres, Livno, Prozor i Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad). Duvanjskom kotaru u to vrijeme nije pripadala opština Vir. Od jula ustaški stožernik Velike župe Pliva i Rama bio je Jerolim Katić, ustaški emigrant od 1932. godine, rodom iz Starog Grada, opština Benkovac. Katić je bio blizak Paveliću i jedan je od rukovodilaca ustaškog pokreta u Italiji.

236

U likvidaciji srpskog življa na području Duvna glavni organizatori, kako je već rečeno, bili su ustaški emigranti rodom sa teritorije duvanjske opštine. Stjecajem okolnosti, dosta Duvnjaka bilo je na radu u Belgiji, gdje je bila vrlo jaka ustaška organizacija i propaganda i pod uticajem te propagande 38 Duvnjaka, radnika u Belgiji, opredijelilo se za ustaški pokret i kao takvi našli su se u ustaškoj emigraciji u Italiji. Neki od njih igrali su važnu ulogu u ustaškom pokretu. Trojicu je Pavelić postavio za stožernike: Marka Ivića iz Blažuja u Karlovcu, Marijana Šolu iz Prisoja u Bihaću i Mirka Beljana iz Grabovice u Banjaluci. Neposredni organizator progona i likvidacije srpskog življa na području Duvna bio je ustaški logor u Duvnu. Glavni organizator bio je logornik Jozo Brstilo, koji je kao student u Zagrebu pristupio ustaškom pokretu. Uz Brstila je tabornik Bajro Tanović, geometar u Duvnu, rodom iz Gacka. Najokrutniji su bili Ante-Anta Madunić, Tade Lerota, Salko Lokmić, koji su činili po zlu poznatu trojku. Uz bok navedenih idu: Ivica Krilić, Vinko Grgić, Tadija Višić, Slavko Kokotović, Viktor Medved, Zvonko Tadić, Niko Ivić Biladić, Marko Antić Kuprešak zvani Čavar, Salko Kozarić i dr Bariša Žilić, učesnik u svim zločinima na području Duvna ne samo kao organizator već i kao izvršilac. Žilić se vratio iz ustaške emigracije u činu ustaškog satnika, što znači da se dobro kotirao kod Pavelića. Marijan Pranjić, ustaški poručnik, bio je na dužnosti u Zagrebu. Specijalno je došao iz Zagreba juna 1941. godine da organizuje likvidaciju Srba u Cebari. U saradnji sa ustaškim logorom u Duvnu to je i izvršio. Petar Ćavarušić, ustaški emigrant u činu vodnika, brzo postaje satnik. U junu je došao u Prisoje, gdje je formirao ustašku organizaciju. Po nalogu Rafaela Bobana organizovao je i sproveo ubistva Srba u Prisoju i Vrilu. Ustaše su uspjele izvršiti likvidaciju srpskog stanovništva u duvanjskim selima tamo gdje su došli i organizaciju vršili ustaški emigranti. Samim tim, njihova uloga u izvršenju zločina je velika. Početkom juna Marijan Pranjić je došao u Brišnik, gdje je odmah počeo sa ustaškom propagandom u Donjem i Gornjem Brišniku, Cebari, Mrkodolu, Omerovićima, Kovačima, Bukovici i Mesihovini. Što lažnim obećanjima, što demagogijom, što otvorenim pritiskom i prijetnjama, u ovim selima uspio je stvoriti dosta solidnu ustašku organizaciju. Hrvatsko stanovništvo je u NDH vidilo svoje nacionalno oslobađanje, koje je često, u neznanju, poistovećivalo sa socijalnim oslobađanjem. Ali, čim su ustaše počele svoju politiku genocida prema srpskom stanovništvu, jedan manji broj Hrvata brzo se počeo distancirati od ustaškog pokreta. Uloga koju je imao Marijan Pranjić u Brišniku i okolnim selima slična je ulozi Petra Ćavarušića u Prisoju i okolnim selima. I on je u junu iz Zagreba došao u Prisoje i odmah počeo stvarati ustašku organizaciju. Rezultati njegove ustaške organizacije dobro su poznati.

237

DOGAĐAJI U LjETO 1941. GODINE Formiranje ustaškog pokreta i ustaških organizacija na području Duvna uspostavljeno je dolaskom fra Urmovića 18. aprila 1941. godine. Čim su ustaše završile sa uspostavom svoje organizacije, počeli su sa progonom srpskog življa. U skladu sa deklarisanim ustaškim programom i zadaćom koja je ozakonjena u NDH, odmah po proglašenju i u Duvnu je počela primjena protivsrpskih zakona. U skladu sa zakonom o jeziku, u kome je zabranjena upotreba ćirilice, odmah su sa svih javnih ustanova srušene table sa ćiriličnim natpisima. Srpska čitaonica bila je zatvorena.42 Odmah iza 20. aprila 1941. godine, ustaše su počele da hapse, zatvaraju i ispituju uglednije Srbe na području cijele opštine. Hapšenja su nastavili i u maju, tako da se u Duvnu u zatvoru ubrzo našlo oko 40 uhapšenika. Glavni organizator svih progona Srba bili su: Jozo Brstilo, ustaški logornik, i Bajro Tanović, ustaški tabornik u Duvnu, zatim Tade Lerota, Zvonko Tadić, Slavko Kokotović, Niko Ivić Biladić, Viktor Medved, Frano Radoš, Vinko Grgić, Ante Madunić zvani Antelja, Marko Antić Kuprešak zvani Čavar, Salih Lokmić, Tadija Višić i dr.43 Odmah poslije proglašenja NDH i po formiranju ustaških organizacija, uspostavljena je vlast u Tomislavgradu jer je ta opština, kao i Hercegovina, ušla u sastav NDH. Postavljeni su nosioci vlasti, stožernici, tabornici-odbornici, koji su vršili ustašku vlast. Po formiranju ustaške vlasti u Duvnu su se počeli primjenjivati protivsrpski zakoni tako što je počeo teror nad Srbima, uslijedila su zatvaranja i ispitivanja, prvo uglednijih, a kasnije i svih drugih Srba. Prvo su Srbi pozvani da se jave ustaškim vlastima radi iskazivanja lojalnosti. Na početku torture Srbi su se odazivali na pozive, ali se mnogi nisu vraćali kući, bili su zadržani i zatvoreni u Duvnu. Glavari, koje su ustaške vlasti postavile i u srpskom selu, smatrali su da vlast mora da se poštuje. Vlasti su dolazile, prolazile i odlazile, kao i njihove vojske i mnogi vladari, a narod je ostajao i opstajao, nekad sa manje, nekad sa više žrtava. Nadajući se da je namjera i nove ustaške vlasti da održi vlast na teritoriji koju NDH kontroliše i da zbog toga hapse Srbe kako bi proverili njihovu lojalnost novim vlastima. Srbi su htjeli da maksimalno ispoštuju zahtjeve nove vlasti i tim joj pokažu svoju odanost. 42

Vlajko Kovačević, Zabilješke o sjećanju za ediciju „Duvno u NOB-u“, Arhiv župe Tomislavgrad, spis 22, str. 68–71. 43 Niko Ivić zv. Biladić iz Duvna. Od Vojnog suda u Mostaru osuđen na smrt. Ante Madunić rodom iz Kola. Streljan od NOV. Slavko Kokotović rodom iz Like. Poslije italijanske reokupacije u septembru 1941. godine pobjegao u Zagreb. Frano Radoš iz Borčana. Ubijen 1945. godine od NOV. Salih Lokmić iz Duvna, obućar. Nepoznata sudbina. Marko Antić Kuprešak zv. Čavar, pekar iz Duvna. Osuđen na smrt 1945. godine. Viktor Medved rodom iz Konjica. U ljeto 1941. godine premješten u Zagreb, sudbina nepoznata 238

Ustaške vlasti su iskoristile srpsku naivnost, pa su na prevaru napunile zatvore i druge prostorije, koje su pretvorile u zatvore sa Srbima. Hapšenje Srba je postalo masovno. Hapšeni su bez obzira na godine, zanimanja, imovno stanje itd. U početku su ustaše radili oprezno, hapsili su pojedince, nalazeći za to razna opravdanja. Prvi na udaru bili su imućniji ljudi u gradu, trgovci, seljaci, školovani ljudi, činovnici, policajci, šumari, zanatlije itd. Srbi se hapse na javnim mjestima, u polju, na planini, u kućama, gdje god bi se zatekli. Hapšeni su na specifičan način pazarnim danom i u dane sezonskih vašara (dernek). Hapšenja se vršena po utvrđenom planu. Ustaše koji su poznavali Srbe šetaju se po skupovima i pijacama i kad prepoznaju nekog od Srba, neprimjetno ga obilježe kredom. Za njima idu druge ustaše i hapse obilježene Srbe. Stanje u zatvoru je bilo sve teže i teže, broj Srba se stalno povećavao, prostorije su bile sve neuslovnije, bilo je strašno teško izdržati sva poniženja, maltretiranje, glad i strah. U zatvoru su mučeni prebijani, ispitivani i na druge načine zlostavljani. Mnogo ljudi je u neuslovnim prostorijama, bez vode i svjetlosti. Jedan od stražara zatvora bio je Anta Madunić, nizak, mršav, nije bio teži od 40 kilograma. O Anti Maduniću poslije rata se dosta pričalo, kao i o obilježavanju Srba po skupovima. Zatvoreni Srbi, kad je već bilo neizdrživo i kad se među njih uselio strah, počinju da planiraju kako da pobjegnu iz zatvora jer su shvatili da je u pitanju prevara i da su im životi ugroženi. Ideju o bježanju nisu svi smatrali pametnom i nisu je svi podržali, pa se od nje odustalo. Bilo je tu ljudi koji su se nadali da će ih porodica otkupiti, platiti da se puste. Ti malo bogatiji Srbi dolazili su u zatvor, donosili hrane i plaćali Anti i drugim ustašama koji su bili stražari u zatvoru, smatrajući da će tako uspjeti da pridobiju naklonost ustaša i da će ih oni osloboditi. Smatrali su da je mnogo opasno da se upuste u avanturu i da nema potrebe za nasilnim bježanjem jer će ih ustaške vlasti svakako osloboditi. Situacija u selu Rašćani i drugim naseljima gdje su živjeli Srbi bila je teška. Bilo je proljeće, počela je koševina trave. Većina sposobnih ljudi bila je u zatvoru, nema dovoljno radne snage da sakupi ljetinu. Stariji ljudi iz sela dolaze u Duvno i traže od ustaške vlasti da se jedan broj Srba pusti kućama da pomogne da se skuplja ljetina i da se završe drugi poljoprivredni radovi. Ustaške vlasti prihvatile su zahtjeve Srba da se pušta po nekoliko Srba svake nedelje pod uslovom da se svakog ponedeljka vrate u zatvor i da svaki pušteni Srbin donese, na ime puštanja, određenu sumu novca. Ukoliko se ne ispoštuje prihvaćena obaveza, prijetili su da će im biti uhapšeni članovi porodice a možda i ubijeni. Uslovno puštanje počelo je da se ostvaruje. Neki Srbi, i pored svih pretnji i ucjena, nisu htjeli da se vraćaju u zatvor, a jedan broj Srba, u strahu za porodicu, da ustaše svoju pretnju ne ostvare, vraćao se u zatvor. 239

Luka Karan Đeđo bio je među prvima koji je shvatio da je to što ustaše rade prevara, pa je odlučio da se ne vraća u zatvor. Luka Đeđo se krio u brdima iznad sela. Jednog dana mu se pridružio Đorđe Karan Lakić. On je, kao i još neki drugi Srbi, uspio da iziđe tako što se žalio na bolove u stomaku. Ustaše su ih iz straha da nisu oboleli od neke zarazne bolesti, kojih je u to vrijeme bilo dosta, odmah vodili kod ljekara. Ljekar, Hrvat dr Ferić bio je protiv torture nad Srbima, kod svih koji su dovedeni na pregled ocijenio je da ima simptoma zarazne bolesti, zbog toga su ustaše oboljele odmah puštali kući. Luka Karan Đeđo i Đorđe Karan Lakić krenuli su dalje prema Vran planini, koja je imala dobre uslove za hajdučki život. Na Vranu su pronašli neke pećine i tu su napravili kolibe, bajte, i nastavili dalje da se privikavaju na život u šumi. Njima se vremenom pridruživalo sve više Srba, a počeli su da im se pridružuju i Muslimani iz Oplećana i Mandina Sela. Srbi koji su se odlučili da pobjegnu u Vran, morali su da organizuju život i da prihvate način života prema vojnim pravilima. Za starešinu, komandira, izabran je Đorđe Karan Lakić. Planina Ljubuša jedna je od planina najbogatijih pašnjacima. U ljeto se na ispaši nalazilo desetine hiljada ovaca sa područja Duvna, Zapadne Hercegovine i Dalmacije. Na ispaši su većinom bile ovce i vrlo malo goveda i konja. U blizini Vran planine bilo je naselje od planinskih koliba, gdje su čobani i čitave porodice ljeti živjele. Najviše koliba bilo je na malom planinskom poljcetu Zlopolju. Na tom dijelu planine bilo je vode za stoke. U Zlopolju u ljetnim danima u kolibama i stajama živjelo je dosta porodica iz Hercegovine, koje su gajile ovce i tu su tokom ljeta pravile sir, kajmak i druge proizvode od mlijeka. Kad je planina bila puna stoke, nije bilo teško obezbijediti hranu. Od čobana su s vremena na vrijeme uzimali ovce ili jagnjad. Na poziv ustaških vlasti da se svi Srbi jave komandi logora, nisu se odazvali Srbi iz sela Vrilo, u kojem su većinom bili Asići. Oni su pobjegli na planinu Tušnicu. Prema svjedočenju Vlajka Kovačevića, koji je takođe krajem juna bio zatvoren u Duvnu: „Na naše iznenađenje mi smo za nekoliko dana pušteni, najprije su pušteni Rašćanci i Mandoseljani, a poslije toga su pušteni i ostali iz zatvora. Naknadno sam saznao da je glavni razlog našeg puštanja iz zatvora taj što je nekoliko ljudi, uglavnom Asića iz Vrila, pobjeglo u Tušnicu.“ Ustaške vlasti odlučile su da sve Srbe puste, nadajući se da će tako steći njihovo povjerenje, koje će kasnije iskoristiti i sve ih ponovo zatvoriti. Poslije puštanja Srba iz zatvora, neki se priključuju Đeđi i Lakiću u Vran planini. Muslimani su se priključivali Srbima u slučajevima kad su osjetili opasnost za život, često zbog toga što su se nekom Hrvatu zamjerili, pa su radi svake sigurnosti spas tražili u bježanju u šumu. 240

Na Vranu je bilo sve više ljudi koji su činili jednu veću grupu, koju su nazvali Vranska četa. Hrvati su znali da se na Vranu nalaze naoružani Srbi i njih su nazivali „šumljaci“. Sva hrvatska sela koja su bila istočno od Duvanjskog polja respektovala su snagu naoružanih Srba u Vranu, koji su za njih predstavljali opasnost. Vranska četa nije pravila nikakve zločine, znali su da to ustaše mogu iskoristiti za odmazdu nad Srbima. Brojno stanje Vranske čete se mijenjalo i stvaran broj je bio velika tajna. Da bi odvratili svaki pokušaj ustaša da ih likvidiraju ili zarobe, imali su taktiku da se raspoređuju po planini i da u večernjim satima na više različitih i međusobno udaljenih mjesta pale vatre da bi Hrvati imali utisak da je Vran pun naoružanih Srba. Partizani su, takođe, koristili šume za zaštitu i one su bile bitne za partizanski način ratovanja, pa su Hrvati mislili da se pored „šumljaka“ u Vranu nalaze i partizani. U Vranu su pored Lakića i Đeđe bili i Važić Aleksa Aco, Stanišić Luka Lukšić, Bilanović Rade Luka, Bilanović Luka Lulak, Zečević Novica, Simić Nikole Ilija, zatim Muslimani Seferović Dućur, Dilaver Muharem, Seferović Maho. U Vranskoj četi je bilo znatno više ljudi, ali nema mnogo živih svjedoka, pa je teško doći do svih imena pripadnika čete. Srbi u Vranu, Vranska četa nije nosila nikakve uniforme, nije imala nikakve oznake, svi su bili u civilnim odjelima. Neki su se u Vranu zadržavali duže, neki kraće. Jedan broj pripadnika čete, poslije formiranja partizanskih jedinica u Vukovsku, otišao je u partizane, neki prije neki kasnije. Vranska četa se formiranjem Duvanjskog odreda 1943. godine, koji je kasnije ušao u Duvanjsko–livanjski odred, uključila u Odred i pripadnici čete su se do kraja rata borili u partizanskim jedinicama. ZLOČIN NAD SRBIMA U DUVNU Uoči Vidovdana, u Duvno su došli ustaški bojnik Rafael Boban i ustaški satnik Bariša Žilić iz Duvna. Žilić je došao na dužnost stožernog pomoćnika. Istog dana počela su hapšenja srpskog življa na području tadašnjeg kotara. Očito, sve ono što se tih dana zbivalo u Duvnu, može se zaključiti, pripremljeno je u ustaškim vrhovima u Zagrebu i u Duvnu su ustašku organizaciju sproveli ustaški emigranti rodom Duvnjaci: Bariša Žilić, Pero Ćavarušić, Marijan Pranjić, Marijan Šola, Marko Ivić, Vinko Tomić, Tadija Višić, Petar Cikoja i dr. Bariša Žilić, ustaški emigrant u činu satnika, sigurno je da je prije znao za sve planove ustaških vrhova u Zagrebu o progonu i likvidaciji srpskog stanovništva. Prvi talas masovnih ubistava Srba izvršen je pred pravoslavni praznik Vidovdan, a drugi pred Ilindan. Hapšenje Srba pred navedene praznike ustaše su pravdale time da Srbi spremaju ustanak koji će podići na te dane.

241

PRVE ŽRTVE USTAŠKIH ZLOČINA U DUVNU MJESTO ZLOČINA LOGOR U KOPRIVNICI Krajem maja i početkom juna 1941. godine ustaška vlast, poslije hapšenja, zatvaranja i zlostavljanja, prelazi i na odvođenje Srba u logore, ubijanje i bacanje ubijenih i živih Srba u duboke kraške jame, koje se nalaze u planinama oko Duvanjskog polja i Buškog blata, počinje da vrši strašne zločine, zločine genocida nad srpskim narodom u Duvnu. Prvi na udaru tih gnusnih zločina bila su sedmorica najuglednijih Srba sela Rašćana i trojica iz grada Duvna. Dana 15/16. juna 1941. godine odvedeni su u logor Danica u Koprivnici, a zatim u Gospić, gdje im se izgubio trag i sigurno su likvidirani.44 Prema svjedočenjima Marka Karana i Ljubice Mihojević, koja su dali komisiji za istragu zločina 1945. godine, hapšenja i odvođenje Srba u zatvor u Duvno desila su se 28. maja 1941. godine. Tog dana u selu Rašćani ustaše su uhapsile sedam Srba, od sedmorice uhapšenih četvorica su bili jedinci, i zatvorili ih u ustaški zatvor u Duvnu. U tom periodu u zatvoru je bilo dosta Srba iz drugih sela i grada Duvna. U pjesmi Karan Luke Đeđe o početku rata 1941. godine navodi se podatak da su Srbi sela Rašćana odvedeni dan poslije Spasovdana. Prema pravoslavnom kalendaru, Spasovdan je bio 29. maja, pa bi prema tome dan hapšenja i odvođenje Srba iz sela Rašćana i Duvna bio 30. maj 1941. godine. U svakom slučaju, bilo je to krajem maja 1941. godine. Iz navedenih svjedočenja, dana 15. juna 1941. godine u 10 sati ustaše su iz zatvora u Duvnu izvele deset Srba, sedmoricu iz sela Rašćana i trojicu iz Duvna, ugurali su ih u kamion nepoznatog vlasnika, kojim je upravljao nepoznati vozač, i odvezli su ih u logor u Koprivnici kod Zagreba. Sprovodnik prevoza Srba za logor bio je žandarski narednik Ante Rostorčić iz Kaštela sa još jednim nepoznatim žandarom. Poslije Koprivnice nije sa sigurnošću poznato gdje su nastradali. Najvjerovatnije da su ubijeni ili su odvedeni u druge logore, iz kojih se nijedan nije vratio. Ljubica Mihojević, čiji je muž bio među desetoricom Srba, o njemu je imala posljednje vijesti 12. jula 1941. godine, koliko je doznala, bio je odveden u Gospić, gdje su ga ustaše, najvjerovatnije, likvidirale, pretpostavka je da je završio u jami Jadovno. Vjerovatno je sudbinu njenog muža Milana Mihojevića doživjelo i ostalih devet sa njim odvedenih Srba. 44. O mjestu likvidacije postoji i druga verzija. Prema usmenoj izjavi Marka Karana, grupa je likvidirana u šumi Koprivnici između Kupresa i Bugojna. Navedena verzija je u suprotnosti sa dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih saradnika, u kojima se vidi da su odvedeni u logor u Koprivnici, a zatim u Gospić, gdje su likvidirani (Arhiv BiH, Fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih saradnika)

242

O tačnom mjestu stradanja deset Srba koji su prvi odvedeni iz Duvna postoji različito mišljenje. U srpskom narodu u Duvnu prisutno je ono da je deset Srba koji su odvedeni u junu 1941. godine nastradalo u planini Koprivnici kod Bugojna. Koprivnica je bila mjesto gdje je stradalo mnogo Srba iz Livna, Bugojna i drugih mjesta, pa je i to bio osnov za stvaranje ubjeđenja da su tu završili i Srbi iz Duvna. Na osnovu svjedočenja rodbine i drugih svjedoka koji su poslije rata govorili o ratnim zločinima, kao i dokumentacije do koje sam došao, sa sigurnošću se može tvrditi da je deset Srba iz Rašćana i Duvna polovinom juna 1941. godine odvedeno u logor u Koprivnici u Hrvatskoj. Pored Ljubice Mihojević, čiji je muž Milan bio u toj grupi Srba, postoji tvrdnja da su oni odvedeni u logor u Koprivnici u Hrvatskoj, a to u svjedočenju navodi i Bosiljka Zelen, čiji je brat Mićo Zelen takođe bio u toj grupi stradalih Srba. U svjedočenjima koja su dali pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina (ZEMKOM), pored navedene Ljubice i Bosiljke, i drugi svjedoci u svjedočenjima, smeštenim u Arhivu BiH, takođe tvrde da je deset Srba iz Duvna internirano u logor u Koprivnicu u Hrvatskoj. Pored svjedočenja, ista tvrdnja stoji u registru žrtava rata, koju je vodio SUBNOR Duvna, a čija se kopija nalazi u Arhivu BiH. U evidenciji SUBNOR-a pored imena i prezimena žrtava stoji i mjesto stradanja. Pored imena deset odvedenih Srba kao mesto stradanja navodi se logor Koprivnica u Hrvatskoj. Ustaše su odmah nakon preuzimanja vlasti počele da osnivaju logore, koncentracione i radne. Prvi logor u NDH bio je logor Danica u Koprivnici. Osnovan je 15. aprila 1941, istog dana kad su ustaše s Antom Pavelićem na čelu stigle iz Italije u Zagreb. Logor je bio smješten u napuštenim zgradama bivše Tvornice hemijskih proizvoda istog imena, koja je prestala proizvoditi prije rata. Stjepan Pižeta postavljen je za prvog zapovjednika logora Danica. Prve masovne likvidacije zatočenika u tom logoru ustaše su provodile u Jadovnu na Velebitu, te u logorima Slana i Metajna na Pagu, koji su bili djelovi velebitsko–primorskog sistema ustaških koncentracionih logora sa sjedištem u Gospiću. Djelovali su od sredine juna do 25. avgusta 1941. godine, kada su Italijani okupirali to područje NDH.45 Prvi Srbi iz Duvna koje su ustaše uhvatile u selu Rašćani i gradu su: 1. Milisav Spasoje Stanko 2. Milisav Save Jovo 3. Važić Jakova Đorđe 4. Važić Marka Mijo 5. Karan Pere Mitar 6. Ćevap Đorđe Đuro 45

Rašćani 1889. Rašćani 1919. Rašćani 1920. Rašćani 1921. Rašćani 1913. Rašćani 1921.

1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941.

Koprivnica Koprivnica Koprivnica Koprivnica Koprivnica Koprivnica

Istorija Jugoslavije, Logori smrti na teritoriji Jugoslavije 1941–1945. 243

7. Stanišić Mije Rajko 8. Mihojević Mile Milan 9. Zelen Ilije Mićo 10. Kozomara Mile Aco

Rašćani Duvno Duvno Duvno

1917. 1896. 1910. 1914.

1941. 1941. 1941. 1941.

Koprivnica Koprivnica Koprivnica Koprivnica

Da je deset Srba iz Duvna u junu 1941. godine odvedeno iz zatvora u Duvnu u logor u Koprivnicu vidi se i na spisku žrtava koji se nalazi u Muzeju žrtava genocida u Beogradu. Pored imena i prezimena, imena oca i godine rođenja deset Srba iz Duvna, navodi se i mjesto stradanja – logor Danica u Koprivnici. Ustaše Ante Madunić, Ismet Lokmić, Mirko Tomas, Vinko Gudelj, Salko Kozarić, Vinko Grgić, Niko Ivić zv. Biladić, Frano Radoš i Marko Antić uhapsile su i mučile Srbe 28. maja 1941, a zatim ih 15. ili 16. juna odvele u logor u Koprivnicu. Hapšenje Srba u selu Rašćanima 28. maja 1941. izvršili su Ante Madunić zv. Antelj iz sela Kola, Ante Rastorčić, ustaški narednik sa patrolom, te Niko Ivić zv. Biladić, opš. policajac, Ismet Lokmić, opš. policajac, i Nasko Kapetanović; odveli su ih iz sela Rašćana i sproveli u ustaški zatvor u Duvno. U grupi Srba iz Rašćana koji su bili prve žrtve ustaškog terora u ljeto 1941. bio je i Stanko Milisav Zeko, solunski borac, ugledni Srbin, bio je oženjen, imao je šestoro djece, ostala šestorica Srba bili su momci, većinom sinovi jedinci. Hapšenje Srba u selu Rašćani u svojoj Pjesmi o ratu opisao je Luka Karan Đeđo. Jutrom rano na Spasovdan dana Mlađarija našega Rašćana Svaki momak i djevojka mlada Otišli su do našega grada I do naše crkve pravoslavne Sve što bješe mlađarije glavne A kad su se od crkve vraćali Preko našeg Duvanjskoga polja Pjevali su kako ih je volja Gledao ih Šimunović Ante Tužne majke i danas ga pamte I sa njime Kovačević Špiko Što zlo nama nanese veliko Jutrom rano naveli ustaše Mlade momke pokupiše naše Šest momaka i Spasojin Zeko Među njima najstariji bješe Tako Srbe kupiti počeše. 244

Svjedočenje Ljubice Mihojević, Srpkinje iz Duvna Svjedočenje od 1. jula 1946. Pred sreskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Duvnu, okrug Travnik, Arhiv Jugoslavije – Beograd, inv. br. 54701/529–468.

245

Pristupi Mihojević Ljubica Milana, rodom iz Duvna, opština Duvno, srez Duvno, okrug Travnik, sad se nalazi u Banjaluci, stara 50 godina, po zanimanju domaćica. „Godine 1941. nalazila sam se u Duvnu sa mojim mužem Milanom vodeći trgovinu mješovite robe. Odmah po osnutku NDH nastupilo je proganjanje nas pravoslavaca. Oko 17. aprila 1941. godine, po nalogu Ante Madunića i Pilipa Radoša došli su Brica Cikoja, Niko Ivić i Josko Jurčević po mog muža Milana, te su ga zatvorili. Nakon tri dana što je moj muž bio zatvoren došao je za ustaškog povjerenika Livno, Glamoč i Duvno dr Grmović, koji je pustio mog muža iz zatvora. Prije nego što je moj muž bio pušten, ustaše su izvršile premetačinu mog stana i radnje, te su mi iz radnje odnijeli sav petroleum i gumu. Oko 28. maja 1941. godine ponovo su došle ustaše Ante Madunić, Ismet Lokmić, Mirko Tomas, Vinko Gudelj, Salko Kozarić, Vinko Grgić, Niko Ivić zv. Biladić i Frano Radoš, te su odveli mog muža Milana u zatvor. Prije nego što su ga odveli izvršili su premetačinu i u kući i u radnji, te su mi opljačkali sav novac iz kase. U zatvoru moga muža mučili su glađu u samici i tukli ga, najviše su ga tukli: Vinko Grgić zvani Tiro, Ante Madunić zv. Antelja, Niko Ivić zv. Biladić i Marko Antić Kuprešak zvani Čavar. Na 16. juni 1941. otjerali su ga sa devet drugih pravoslavaca u logor u Koprivnici, te sam od njega imala posljednju vijest 12. jula 1941 godine. Koliko sam mogla doznati, bio je odveden u Gospić, gdje su ga ustaše likvidirali. Na Vidovdan, 28. juna 1941, u jutro oko četiri sata vidila sam kamion pun ustaša, koji je došao u Duvno. Ustaše koje su bile u kamionu sudjelovali su u bacanju pravoslavaca u jamu Lisičarku i vraćali su se sa tog zločina. Među ustašama mogla sam tačno prepoznati sljedeće: Salku Kozarića, Salku Lokmića, Vinka Grgića, Mirka Tomasa, Zvonka Tadića, Mirka Ivića Biladića, Tadu Lerotu. Oko 3. avgusta 1941. godine zbog opasnosti avionskih napada bježala sam sa drugim ženama iz Duvna u Bukovicu, sklonivši se u kuću Ilije Radoša Orlića. Došao je u kuću legionar zvani Japan iz sela Seonice MNO Borčani. Legionar Japan bio je u društvu ustaše Mije Landeke i Pavla Križanca iz Oplećana. Ovde su nas te ustaše zatvorile, vezale i terorisale. Legionar Japan podnosio mi je pištolj na grudi, preteći da će me ubiti. Japan me je povezao sa djecom i vodio do Mesihovine, ali zahvaljujući domobranima, uspjela sam se spasiti da me ne ubije. Internirana sam u Imotski, nakon četiri mjeseca otišla sam u Banjaluku, gdje i sada živim. Ogromno imanje koje sam imala u vrijednosti nekoliko miliona dinara opljačkano mi je od strane ustaša i okupatora.“ Ljubica Mihojević

246

Svjedočenje Marka Karana, Srbina iz sela Rašćani Izjavu je Marko Karan dao komisiji za istrage zločina na području duvanjskog sreza 3. maja 1945. godine u Duvnu. Arhiv Jugoslavije, inv. br. 213/529–457. Karan Marko, sin Bože iz Rašćana, srpsko–pravoslavne vjere, star 31 godinu, zemljoradnik, sudski nekažnjavan, nakon što je propisno opomenut na kazivanje istine i posljedica krivog svjedočenja iskazuje: „Dana 28. maja 1941. godine došli su Ante Madunić zv. Antelj iz sela Kola, te Ante Rastorčić, ustaški narednik sa patrolom, te Niko Ivić zv. Biladić, opš. policajac, Ismet Lokmić, opš. policajac, i Nasko Kapetanović. Odveli su iz sela Rašćana i sproveli u ustaški zatvor u Duvno: Miju Važića Markova, Jovu Milisava pok. Save, Stanka Milisava pok. Spasoja, Mitra Karana, Petrova, Đuru Ćevapa Đorđina, Đorđu Važića Jakovljeva, Rajka Stanišića Mijina i iz grada Duvna Milana Mihojevića, trgovca iz Duvna, Kozomara Aca, pekara, i Miću Zelena, trgovca iz Duvna, te su ih zatvorili u ustaški zatvor u Duvnu. Dana 15. juna 1941. godine oko 10 sati ujutro strpali su ih u auto iz zatvora nepoznatog šofera i vlasnika auta, te su ih otjerali u internaciju u Koprivnicu, kod Zagreba, gdje su poubijani, a dotičnima je bio sprovodnik žandarski narednik Ante Rostorčić iz Kaštela sa još jednim nepoznatim žandarom. Druga partija zatvorenika odvedena je iz ustaškog zatvora u Duvnu, i to između 28. i 29. juna 1941. godine po noći, vezani dva po dva žicom i stavljeni u teretni auto koji je vozio šofer Stipo Škoro iz Duvna.“46 Za gore navedene stvari svjedočim i potpisujem: Marko Karan, s. r. Zapisnik o svjedočenju Bosiljke Zelen iz Duvna Arhiv BiH, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Sarajevo Inv. broj 54700 Dana 3. jula 1946. godine pred sreskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Duvnu svjedočila je Bosiljka Zelen, kći Ilije, rodom iz Duvna, stara 44 godine, po zanimanju domaćica. U svom svjedočenju izjavi: „Po dolasku NDH čitava moja porodica bila je progonjena od strane ustaškog logora u Duvnu. Aprila mjeseca 1941. godine bila su mi zatvorena tri brata i ustaše svaki put što bi dolazili pljačkali su sve što im se svidjelo iz radnje i iz kuće. Ustaše su nas terorisale i ucjenjivale moju braću. 46

Zapisnik, inv. br. 213, prepis u Arhivu Jugoslavije, br. spisa 529-457 247

Poslije Vidovdana, jula mjeseca 1941. godine, dobili smo svi pravoslavci sreza Duvna pismeni nalog ustaškog logora, u kome su naređivali da u roku od pet sati, pod prijetnjom smrti i konfiskacije čitave imovine, predamo sve naše dragocjenosti ustaškom logoru. To je bio pokušaj ustaškog logora da legalizuje pljačkanje pravoslavne imovine. Na momente moja braća, kada su platili ucjenu, bili su pušteni iz zatvora te ponovo hapšeni. Kad je jednom prilikom oko 9. juna 1941. godine moj brat Mićo Zelen bio pušten za novac na slobodu rekao je meni: 'Idem u šumu i neću dozvoliti da me ponovo deninoiraju onaki šuftovi kao što je Jozo Jažić.' Mom bratu kazao je sreski načelnik Maleš da ga je deninoirao ustaškim vlastima Jozo Jažić. Jozo Jažić nalazi se danas na slobodi u Duvnu. Moj brat Mićo nije uspio da pobjegne, bio je uhvaćen i interniran 16. juna 1941. godine u Koprivnicu, gdje je likvidiran. Njihovo likvidiranje, tj. mog brata i devet drugih žrtava u logor Koprivnicu naredio je Jozo Brstilo, logornik u Duvnu. Ustaški bandit Mirko Kapulica, koji se danas krije u okolini sreza Duvna, hvalio se prije dvije godine u hanu u Prisoju pred građanima grada Duvna da je on svojim vlastitim rukama ubio mog brata Miću Zelena. Septembra 1941. godine slučajno sam došla u posjed optužnice protiv mog brata Miće i ostalih pravoslavaca. Prema optužnici, teretilo se moga brata Miću da je upisivao omladinu u KP. Na optužnici je bio potpisan Kovačević Ivan iz sela Srđana. Moj brat Branko bio je zatvoren po treći put 1. juna 1941. godine. Dana 11. juna on i ostali pravoslavci zatvoreni u Duvnu bili su čitav dan tučeni na strahovit način od ustaša iz logora Duvna i od nekih nepoznatih ustaša, koji su došli iz Hercegovine. Na 28. juna moj brat je stradao, bačen je u jamu u Grabovici zajedno sa ostalim pravoslavcima. Za njihovu smrt optužena su sljedeća lica: Vinko Grgić, Tade Lerota, Mićo Tomas, Salih Lokmić, Mijo Škori i drugi. Oni su to izvršili po naređenju logornika Joze Brstila, koji je meni i Gojku Pavloviću rekao da će zaklati svako srpsko dijete koje vidi na ulici. Jozo Brstilo i ostale istaknute ustaše krivi su za smrt mog brata Radiše. Po nalogu Joze Brstila, logornik u Banjaluci Gutić uhapsio je mog brata i zavezanog odslao za Duvno. Sprovođen je kroz Bugojno, gdje je zadržan od Tade Lerote u Bugojnu, i tu su ga ustaše likvidirali. Svoje svjedočenje na suđenju fra Miji Čuiću dala sam Narodnom sudu 1. februara 1946. godine, te po iskazima nas svjedoka osuđen je na smrt. Smrtna kazna nije izvršena do danas, zato se obraćam preko Komisije za utvrđivanje zločina sa molbom da se likvidira taj najveći zlikavac (zlikovac) i začetnik svih zla među narodom ovog sreza. Uvjerena sam da ovo želi sav pošteni narod sreza Duvna. Fra Karlo Grbavac, župnik u Prisoju, takođe je bio duhovni začetnik pokolja pravoslavaca iz Prisoja. Mjeseca jula 1941. godine, kad su svi Srbi muškarci iz Prisoja izbjegli u šumu, fra Karlo ih je pozvao pismeno i obećao im na časnu riječ da im se

248

neće ništa dogoditi. Poslije dva, tri dana došle su ustaše i sve ih pobili i u jamu bacili. Iz tog se vidi jasno šta je fra Karlo radio sa očitom namjerom da olakša ustašama pohvatati pravoslavce u selu, jer je on kao istaknuti ustaša znao za sve namjere ustaškog logora u Duvnu. U septembru mjesecu 1941. godine kotarski predstojnik Maleš poslao je Joku Bilanović i Vaju Bilanović iz Mandina Sela, koje su rodom iz Prisoja, da odu u selo Prisoje i da im se dodjeli nešto ostavštine od njihove familije. Kada su došle u Prisoje, neke žene Hrvatice iz Prisoja plakale su pred njima i govorile da je za zločine počinjene nad pravoslavcima jedino kriv fra Karlo Grbavac. Fra Karlo je osuđen u Mostaru na 15 godina zatvora. Stipan Đikić, oko 30 godina, sin Ilke, rodom iz Duvna, srednjeg rasta. Godine 1941, kada je bio najveći pokolj pravoslavaca u Ključu, bio je logornikom tamo. Bogoslav Nedić, koji je 1941. godine bio upravnik pošte u Duvnu, a sad se nalazi u JNA kao intendanski oficir u Splitu, u junu 1941. godine pričao je u našoj kući da mu je Stipan Đikić ponudio vilicu sa zlatnim zubima kada se vratio iz Ključa, iz čega je on zaključio da je Stipan Đikić zlikavac i kao pošteni Hrvat zgrozio se na to. Đikić se sada nalazi vjerovatno u Zagrebu. Kao velikom ustaši i ustaškom oficiru godine 1941. dali su mu u Duvnu ustaše na uživanje i iskorištavanje srpsku čitaonicu. Đikić je u njoj napravio bife, u kojem su se okupljale najzloglasnije ustaše. On je pljačkao pravoslavnu imovinu po Slavoniji i dovozio je kamionima u Duvno, koju je uživao sa svojom braćom. Viktor Nedved, iz Konjica, star oko 30 godina, bio je vrlo aktivan ustaša 1941. godine. O njemu kao ustaškom zločincu mogla bi dati podatke Mara Erak, sada činovnica u Maglaju. On je pljačkao i zajedno sa ostalim ustašama uživao sa opljačkanom imovinom. Poslije rata viđen je u Zagrebu. Mijo Radoš iz Duvna. Poznati koljač 1941. godine. Viđen je u Beogradu juna mjeseca 1945. godine kao šofer JNA na slobodi. Stipan Škaro, šofer iz Duvna, vozio je pravoslavce nad jame u koje su bacani. Nalazi se sada u zatvoru u Sarajevu pod istragom. Vinko Gudelj, sin Stipana, star oko 35 godina, gostioničar iz Duvna, bio je istaknuti ustaša i jamar, streljan je 1945. godine. Tonče Luetić, natcestar u Duvnu iz Imotskog, star oko 30 godina, koji je sudjelovao u bacanju u ponor Ljubice Mitrović, streljan je u Duvnu 1943. godine.“ Zapisničar: Mira Kovačević Svjedok: Bosiljka Zelen

249

ZLOČIN NAD SRBIMA KOJI SU BILI U ZATVORU U DUVNU MJESTO ZLOČINA JAMA LISIČARKA NA PLANINI GRABOVICI Druga grupa Srba stradala je 28. juna 1941. godine, na Vidovdan. Te noći ustaшe su iz zatvora u Duvnu izveli 15 poznatijih Srba i kamionom ih odvezli do Donjeg Briшnika, a odatle su ih odveli na planinu Grabovica do jame Lisičarke, koja se nalazi iznad sela Briшnik. Tu su izvrшili zločin, sve su streljali, a zatim u jamu bacali. Prema svjedočenju Vlajka Kovačevića: „Noću između 28. i 29. juna 1941. u zatvor je upala grupa ustaшa na čelu sa Grgić Vinkom, Madunić Anteljom i Salihom Lokmićem i počeli su prozivati pojedince, dočekivala ih je druga grupa, pa ih uvezivala. Te noći su odveli 15 ljudi.“ U jamu Lisičarku bačeni su Srbi: trojica iz sela Cebara, jedan iz Oplećana, jedan iz Eminova Sela i osmorica iz grada Duvna, među ubijenim bio je i sveшtenik Sebestijan Milovanović. Iz jame je uspio da iziđe Zelen Stevo Pipica, a Zelen Ile Božo uspio je da pobjegne od jame. Stevo (Stipica-Pipica) Poslije izlaska iz jame Stevo se sakrivao po planini i u selu po шtalama, a kasnije je preшao u selo Raшćani, jer je znao da je u slučaju da ga ponovo uhapse, to za njega značilo sigurnu smrt poшto je bio svjedok tih straшnih zločina. Prema svjedočenju Zelen Steve Pipice: „Od jame Lisičije pobjegao je Božo Zelen. Božo je pokuшao da pobjegne do planine Ljubuшe, nije uspio, uhvaćen je u Stipanjićima, uhvatio ga Tadija Jurčević, pok. Jure, seljak iz Stipanjića, te ga predao u ustaшki logor u Duvnu, gdje su ga zatvorili i te noći u zatvoru ubili. Njegovo tijelo su spakovali u sanduk i bacili u ponor rijeke Šuice kod sela Kovači.“ ŽRTVE KOJE SU ZAVRŠILE U JAMI LISIČARKI 1. Vitezović Jove Luka Cebara 2. Vitezović Save Mitar Cebara 3. Zelen Stojana Tomo Cebara 4. Zelen Ilije Žarko Duvno 5. Zelen Ilije Branko Duvno 6. Važić Jove Ljubo Duvno 7. Vuković Marka Ljubo Duvno 8. Vulić Laze Simo Duvno 9. Kozomara Milana Vogo Duvno 10. Gligorić Marka Luka Eminovo S. 11. Draшko Ilije Todor Oplećani 12. Glamočlija Petar 250

1895. 1914. 1896. 1916. 1916. 1890. 1900. 1900. 1918. 1898. 1902.

1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941.

Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka Lisičarka

13. Zelen Ile Božo Cebara 1941. Pobjegao od jame, uhvaćen u Stipanjićima, ubijen u Duvnu, bačen u ponor u Kovačima 14. Milovanović Sebestijan Srem 1941. Lisičarka sveštenik-kaluđer, paroh u Duvnu U jamu Lisičarku bačeno je 15 Srba. Simo Zelen Pipica je izišao iz jame, a Zelen Božo pobjegao sa nje. U jami se nalazi 13 žrtava. Izvršioci ovog zločina bili su zlikovci koji su ih sproveli do jame iz ustaškog zatvora u Duvnu: Tade Lerota, Vinko Grgić, Mirko Tomas, Kuprešak zv. Čavar i Nasko Kapetanović. Iz Duvna do mjesta između Cebare i Brišnika žrtve su dovezene autom i tu ih je dočekalo oko 40 seljaka, i to: Joško Jurčević iz Kovača; Smajo Bukvić, sin Mahin; Mujo Bukvić, sin Šaćirov iz Omerovića, Markan Ivančić, sin Martinov; Kažimir Antičević pok. Ante; Ivan Antičević pok. Ćirila; Ante Ćosić pok. Marijana; Božo Spahić pok. Marijana; svi iz sela Cebare. Ljubo Prljević, Ljubo Šarac, Mate Žičić, Cole Bagarić/Marinov/Šanjin; Bareš zv. Čađo, svi iz Brišnika i još drugi nepoznati, odveli su ih do jame Lisičarke (Lisičije), tu su ih puškom pobili i bacili u jamu. Svjedočenje Savete Vulić Svjedočenje Savete Vulić, kći Ilije Zelena, stara 47 godina, iz Duvna, dala je izjavu pred sreskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Duvnu dana 21. juna 1946. godine. „Moj muž Simo Vulić bio je uhapšen oko 20. juna bez ikakvog razloga. Njega je uhapsio Ante Madunić zvani Antelja i odveo u zatvor. Simo se u zatvoru nalazio dva dana, ali na intervenciju sreskog načelnika Pavla Maleša, koji je rodom iz okolice Sinja, bio je pušten. Nakon tri dana moj muž je ponovo bio uhapšen. Uhapsili su ga Ante Madunić i jedan ustaša iz sela Kovači. Ko je bio taj ustaša iz sela Kovači ne mogu kazati jer mu ne znam ime, a ne bi ga mogla ni prepoznati. Dok mi se muž nalazio u zatvoru, ja sam mu slala hranu, ali ustaše bi oduzimale bolju hranu, ili im je ne bi davali. Zbog toga što im je poginuo neki ustaša, tri dana nisu davali hranu zatvorenicima. U zatvoru su ustaše tukli zatvorenike i mučili na svakojake načine. Među ustašama koji su se isticali u mučenju bili su: Tade Lerota, Vinko Grgić, Bajro Tanović, a po pričama tukao ih je i Mićo Tomas, sad je u zatvoru u Travniku. Sa mojim mužem u zatvoru nalazilo se još 14 pravoslavaca. Ustaše nisu uopšte dozvoljavale nikakvu intervenciju. Sreski načelnik Maleš nije mogao da interveniše jer je postojala opasnost da i on bude likvidiran. Pojedini pravoslavci, muslimani i katolici koji su se obraćali fra Miji Čuiću da intervenira bili su odbijeni, rekavši im fra Mijo da se tu ne da ništa pomoći, jer se svuda radi tako sa pravoslavcima. Dana 27. uveče došli su ustaše pred zatvor i izvele svih 15 pravoslavaca pritvorenika. Ja nisam znala da su ih odveli iz zatvora sve do drugog dana kad su 251

djeca nosila jelo u zatvor i kad su im ustaše kazali da su svi pravoslavci otišli na rad u Njemačku. Jednima su ustaše govorile da su pravoslavce odveli u Posušje na saslušanje, drugima da su otišli u Glamoč, a Stipe Škaro, ustaša koji ih je vozio kamionom, kad ga je moja sestra zapitala kuda ih je odveo, odgovorio je: 'Za Imotski.' Tek nakon nekoliko dana saznala sam da je svih 15 pravoslavaca bilo pobacano u jamu zvana Lisičarka. Prema pričama, znam da su kod bacanja u jamu sudjelovali Tade Lerota, Vinko Grgić, Mićo Tomas, Niko Ivić Bilada, Ante Madunić i još neki drugi. Poslije bacanja pravoslavaca na Ilindan 2. avgusta 1941. godine, vršio se pritisak na nas pravoslavce da se prekrstimo, govoreći nam da će nas to jedino spasiti od daljnjeg progona i da nećemo trebati selit se u Srbiju. Ja sam sa ostalim pravoslavcima, ženama i djecom, otišla ka fra Miji Čuiću, župniku u Duvnu, koji nas je pokrstio. Sa mnom je bila i Ljubica Mitrović, žena pokojnog Luke. To je bilo oko 10. avgusta 1941. godine. Istu noć što se Ljubica Mitrović pokrstila, došao je po nju u stan Ante Madunić i još neke nepoznate ustaše, nasilno su otvorili vrata i izveli je iz stana. Pred kućom je čekao civilni auto, koji je vozio ustaša Tonči Luetić zvani Štroco, natcestar, rodom iz Imotskog. Strpavši u auto Ljubicu Mitrović, ustaše su je odveli do sela Kovači, gdje su je skinuli, svezali joj kamen oko vrata žicom i bacili je u vodu u ponor, koja je na tom mjestu dosta duboka. Prema pričanju, Ljubica Mitrović se nekoliko dana vidjela u vodi, dok je seljaci nisu izvadili i nedaleko zakopali. Poslije kad je došla talijanska 24. regimenta u grad Duvno dala je iskopati taj leš. Talijani su je slikali i prema slici, koju sam ja gledala, Ljubica Mitrović bila je bez glave. Pretpostavlja se da joj je žica kojom je bio svezan kamen prerezala glavu. Drugo nemam šta da izjavim nego da dodam da po pričanju samih ustaša, koji su sudjelovali u bacanju u jamu moga muža, prilikom bacanja moj muž htio je povući sa sobom u jamu ustašu Škaro Miju, sina Ivanova iz sela Sarajlije, ali je tog momenta udario moga muža puškom po ruci zločinac Tade Lerota. Moj muž je prebijene ruke pao u jamu. Svjedok Saveta Vulić

252

ZLOČIN NAD SRBIMA SELA CEBARA MJESTO ZLOČINA JAMA SLIPICA U PLANINI GRABOVICI Pod organizacijom ustaškog emigranta Marijana Pranjića iz Brišnika, za dva dana, 29. i 30. jula, prema izjavi Zelen Steve Pipice, likvidirano je 129 Srba, stanovnika sela Cebara. Svi, djeca, žene i odrasli bačeni su u jamu Slipicu kod Gornjeg Brišnika.

Dara Zelen, udata Arnaut, jedna od rijetkih Srba iz sela Cebara koja je preživjela zločin u tom selu 1941. godine i učesnica NOB-a

Dana 29/30. jula ustaše su u selu Cebara pohvatali sve muškarce, zatvorili ih u jednu kuću, iz koje su ih vezane, noću, prebacili u planinu Grabovicu iznad sela Brišnik do jame Slipice, gdje su ih ubili, a zatim bacili u jamu. Sljedećeg dana u selu Cebara ustaše su pokupile sve preostale Srbe, žene, starce i djecu koji su se tog jutra zatekli u selu. Hapšenje je izbjeglo samo troje Srba koji su uspjeli da se sakriju u njivama u krumpirištu. Srbe su odveli do iste jame u koju su prethodnog dana/noći bacili muškarce. Pored jame su sve Srbe ubili. Ubijanje je vršeno raznim predmetima, nijedan metak nisu opalili. Ubijene žene, djecu i starce bacili su u jamu. Tako je u planini Grabovici iznad Brišnika za dva dana ubijeno i u jamu bačeno 129 Srba iz sela Cebara. Hapšenje, hvatanje, zatvaranje Srba sela Cebara trajalo je dvije noći. Bili su to nezapamćeni i nigdje primjenjivani načini ubijanja i skrivanja žrtava stravičnog zločina. Ta dva dana bila su kobna za Srbe toga sela. Svjedočenja troje preživjelih Srba tog zločina predstavljaju priče koje podsjećaju na stravu i užas. Teško je i pretpostaviti koji je to masakr bio nad ženama, djecom i starcima. 253

Pored troje preživjelih Srba, koji su se zatekli u selu tog za srpski narod kobnog dana, stradanje je izbjeglo još šestoro Srba, imali su sreće i nisu završili u jamama Grabovice. Među srećnima su bila dva dječaka Strajilo Vitezović i njegov brat Marko, koji su bili kod stoke u planini i od nekih čobana Hrvata saznali da će tu noć biti hapšenja Srba, pa nisu smjeli to veče da siđu u selo, već su noćili u planini. Marko je preživio rat, a Strajilo je poginuo u partizanima. Tog dana sreće su imali Zelen Joka, supruga Zelen Todora, djevojačko Gligorić, iz Eminova Sela, i njeno troje djece Stana, Dara i sin Ilija. Tog kobnog dana bili su u posjeti rodbini u Eminovu Selu. Poslije stradanja Srba u Cebari, njih četvoro su se vratili da žive u selu Cebara. Ustaše su poslije izvjesnog vremena ubile dijete Iliju, nakon ubistva djeteta Joka je sa obe ćerke otišla u selo Rašćane kod rodbine, a kasnije u zbijeg u Glamoč i partizane. Joka i ćerka Dara preživjele su rat, a Stana je poginula na Sremskom frontu. Pored sedmoro navedenih Srba, stradanje je preživio i Zelen Stevo Pipica, koji je sa još četvoricom Srba iz Cebare bio zatvoren u Duvnu, koji su zajedno sa još deset Srba iz Duvna, dva dana prije pokolja u Cebari, bačeni u jamu Lisičarku. Pipica je izišao iz jame Lisičarke i tako je stradanje i pokolj preživjelo osmoro Srba koji su u tom periodu živjeli u selu Cebara. Do početka rata nekoliko muškaraca je radilo u inostranstvu, većinom u Belgiji, i nekoliko ih se slučajno nije zadesilo u selu. Tačan broj nije poznat. Zna se da je u Belgiji bio Zelen Milan, Zelen Obrad, Zelen Luka i odsutan iz sela Zelen Mirko. U periodu od 28. juna do 1. jula 1941. iz sela Cebara stradalo je 133 Srba, i to 129 je bačeno u jamu Slipicu i četvoro u jamu Lisičarku. ŽRTVE ZLOČINA IZ SELA CEBARA MJESTO ZLOČINA JAMA SLIPICA NA PLANINI GRABOVICI 1. Zelen Jove Rade 2. Zelen Nike Mile 3. Zelen Sime Joka 4. Zelen Jakova Mara 5. Zelen Rade Mirjana 6. Zelen Rade Rajko 7. Zelen Rade Đorđe 8. Zelen Rade Staka 9. Zelen Rade Jovo 10. Zelen Mile Savo 11. Zelen Mile Jovo 12. Zelen Mile Milica 13. Zelen Milana Anđa 14. Zelen Miloša Blagoje

Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Cebara Ravno Cebara

1896. 1912. 1905. 1916. 1924. 1932. 1934. 1936. 1941. 1934. 1937. 1938. 1895. 1925. 254

1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941.

jama Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik

15. Zelen Miloša Milica Cebara 16. Zelen Milana Mara Cebara 17. Zelen Laze Anđa Mandino Selo 18. Zelen Bože Marko Cebara 19. Zelen Bože Luka Cebara 20. Zelen Bože Pero Cebara 21. Zelen Bože Ruža Cebara 22. Zelen Bože Milica Cebara 23. Zelen Đure Luka Cebara 24. Zelen Đure Čedo Cebara 25. Zelen Milana Anđa Rašćani 26. Zelen Todora Zorka Rašćani 27. Zelen Stojana Jovo Cebara 28. Zelen Stojana Ilija Cebara 29. Zelen Stojana Pero Cebara 30. Zelen Laze Anica Rašćani 31. Zelen Tome Mijo Cebara 32. Zelen Tome Ljubo Cebara 33. Zelen Tome Stojan Cebara 34. Zelen Tome Ruža Cebara 35. Zelen Tome Milica Cebara 36. Zelen Ilije Ruža Cebara 37. Zelen Ilije Sava Cebara 38. Zelen Marka Vaso Cebara 39. Zelen Bože Ruža Cebara 40. Zelen Vase Vaja Cebara 41. Zelen Vase Marko Cebara 42. Zelen Vase Božo Cebara 43. Zelen Vase Ljubica Cebara 44. Zelen Vase Joka Cebara 45. Zelen Vase Đorđe Cebara 46. Zelen Vase Anđa Cebara 47. Zelen Vase Milan Cebara 48. Zelen Špire Ilija Cebara 49. Zelen Špire Lazo Cebara 50. Zelen Pere Anđa Oplećani 51. Zelen Pere Rade Cebara 52. Zelen Pere Stana Golinjevo 53. Zelen Rade Mara Cebara 54. Zelen Rade Mileva Cebara 55. Zelen Rade Staka Cebara 56. Zelen Rade Ruža Cebara 57. Zelen Rade Branka Cebara 58. Zelen Rade Pero Cebara 59. Zelen Rade Anđa Cebara 255

1930. 1925. 1897. 1920. 1924. 1926. 1932. 1934. 1898. 1895. 1906. 1908. 1893. 1896. 1912. 1902. 1928. 1929. 1935. 1937. 1939. 1937. 1941. 1890. 1898. 1925. 1927. 1929. 1932. 1934. 1935. 1937. 1940. 1917. 1921. 1890. 1889. 1896. 1922. 1924. 1926. 1928. 1931. 1933. 1935.

1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941.

Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik Slipica Brišnik

60. Zelen Rade Bojka Cebara 61. Zelen Rade Milan Cebara 62. Zelen Jove Ruža Lipa 63. Zelen Bože Nikola Cebara 64. Zelen Bože Joka Cebara 65. Zelen Bože Bojka Cebara 66. Zelen Rade Božo Cebara 67. Zelen Jove Luka Cebara 68. Zelen Jove Cvita Cebara 69. Zelen Jove Anđelka Cebara 70. Zelen Stojana Pero Cebara 71. Zelen Stojana Pero Cebara 72. Zelen Bože Petruša Rašćani 73. Zelen Pere Stojan Cebara 74. Zelen Pere Dušan Cebara 75. Zelen Pere Milica Cebara 76. Zelen Jakova Ilija Cebara 77. Zelen Jakova Risto Cebara 78. Zelen Jakova Smiljana Cebara 79. Zelen Đure Ruža Cebara 80. Zelen Ilije Nikola Cebara 81. Zelen Ilije Vlado Cebara 82. Zelen Ilije Ruža Cebara 83. Zelen Riste Mara Cebara 84. Zelen Riste Dušan Cebara 85. Zelen Sime Mijo Cebara 86. Zelen Jove Sava Cebara 87. Zelen Mije Ilija Cebara 88. Zelen Mije Stana Cebara 89. Zelen Mije Milica Cebara 90. Zelen Mije Luka Cebara 91. Zelen Nikole Kristina Cebara 92. Vitezović Jove Simo Cebara 93. Vitezović Pere Anđa Vrilo 94. Vitezović Sime Nikola Cebara 95. Vitezović Sime Jovan Cebara 96. Vitezović Sime Ruže Cebara 97. Vitezović Sime Jovo Cebara 98. Vitezović Sime Milan Cebara 99. Vitezović Save Ruža Cebara 100. Vitezović Luke Jovo Cebara 101. Vitezović Luke Mijo Cebara 102. Vitezović Luke Jovanka Cebara 103. Vitezović Luke Milica Cebara 104. Vitezović Luke Mara Cebara

1936. 1938. 1890. 1917. 1911. 1913. 1894. 1918. 1921. 1928. 1894. 1894. 1900. 1934. 1938. 1939. 1902. 1914. 1898. 1918. 1924. 1927. 1930. 1939. 1940. 1885. 1900. 1935. 1937. 1939. 1940. 1890. 1894. 1901. 1926. 1930. 1934. 1937. 1939. 1897. 1920. 1922. 1927. 1924. 1935. 256

105. Vitezović Luke Veljko Cebara 106. Vitezović Luke Olga Cebara 107. Vitezović Luke Milan Cebara 108. Vitezović Save Miloš Cebara 109. Vitezović Miloša Mara Cebara 110. Vitezović Miloša Savo Cebara 111. Vitezović Miloša Đoko Cebara 112. Vitezović Miloša Milica Cebara 113. Vitezović Miloša Vlado Cebara 114. Vitezović Miloša Ruža Cebara 115. Vitezović Miloša Ilija Cebara 116. Vitezović Jakova Mile Cebara 117. Vitezović Mile Tomo Cebara 118. Vitezović Mile Branko Cebara 119. Vitezović Mile Milica Cebara 120. Vitezović Mile Dušan Cebara 121. Vitezović Mile Anđa Rašćani 122. Vitezović Tome Milan Cebara 123. Vitezović Pere Luka Cebara 124. Vitezović Pere Jovo Cebara 125. Vitezović Save Vasilija Cebara 126. Vitezović Jove Pero Cebara 127. Vitezović Bože Božo Cebara 128. Vitezović Bože Uroš Cebara 129. Vitezović Bože Mara Cebara

1937. 1939. 1941. 1892. 1894. 1924. 1932. 1934. 1936. 1938. 1940. 1875. 1915. 1917. 1934. 1922. 1919. 1941. 1893. 1886. 1900. 1938. 1874. 1895. 1898.

1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941.

Prema izjavama svjedoka, izvršioci zločina nad Srbima sela Cebara bili su iz susjednih sela: Brišnika, Kovača, Omerovića, Mokronoga. Prema procjenama, u zločinu je učestvovalo oko 300 ustaša, koji su blokirali selo, tako da nijedan Srbin nije mogao pobjeći. Među ustašama koji su izvršili zločin bili su: Jozo Ivančić pok. Stipe, Ante Ćosić pok. Marijana, Markan Ivančić pok. Martina, Petar Ivančić pok. Marka, Ivan Antičević pok. Ćire, Kažimir Antičević pok. Ante, Stipo Antičević pok. Joze, Ivan Letica pok. Mate, Biser Ćosić pok. Mate, Luka Ćosić pok. Tome, Stipe Ćosić Franjin, Ivan Ćosić Matin, Božo Spaić Marijanov, Mate Ivančić pok. Stipe, svi iz Cebare. Joško Jurčević, Pero Perković pok. Ilije, Ivan Letica, Jozo Letica, Ivan Jurčević pok. Nikole, iz Kovača. Munib Nuhić Muharemov, Haso Nuhić, Mujo Selimović zv. Metkić, Huso Bukvić Jusin, Osman Bukvić, Mujo Bukvić sin Šaćirov, Hasan Bukvić Šaćirov, Abdulah Zahirović, Smajo Đulić pok. Ibre, svi iz Omerovića. Vinko Markotić, Božo Lojkić iz sela Mrkodola. Mirko Batarilo Ćerdić, sin Tadijin, Cole Bagarić Šanjin, Mate Zikić, Lujo Šarac, Marijan Musić, I. Blažević, Perko Blažević, Brkica Sušilović, Stipo Beroš zv. Čađo, Križan Junlerić zv. Kine, Markan Šekelja, Jozo Ćerdić, svi iz Brišnika. Luka Prljević Perin, Stanko Prljević. Ante Prljević pok. Ivana zvani Slujo, Mate Čurčić pok. Ante zvani Antukić, Stipe Šestan pok. Bože zvani Čađo. 257

SVJEDOČENjA O STRADANjU SRBA U SELU CEBARA Svjedočenje Mare Zelen, udata Perez, Srpkinja iz sela Cebara Mara Perez, rođena Zelen, 2. maja 1922. u Cebari, od oca Špire i majke Anđe, poslije rata živjela u Novim Kozarcima SO Kikinda. Kazivanje zabeležio Slobodan Jarčević iz Beograda 22. januara 1989. Izjava objavljena u knji*zi Milana Bulajića „Ustaшki zločini genocida“. Mara priča svojim riječima: „Živelo se s teretom u naшem selu. Imali sam neшto poljoprivrede, a glavno nam je bilo stočarstvo. Prid rat nijedna porodica nije imala nijedno starije čeljade. Osim troje starih usamljenika, niko drugi nije doživio duboku starost. Najstariji su bili roditelji djece koja su odlazila u vojsku, ja se vratila iz vojske. Sa komшijama katolicima živili smo ne mere biti bolje. To se zajedno odgajalo, zajedno radilo, zajedno čuvalo. Nikada nikakvih svađa nije bilo nit se pričalo da ih je ikada, za ranijeg vijeka, bilo. Momci su i na rad u Biograd iшli zajedno. Njihovi bi ljudi vodili naшe. Priko zime bi naшi momci iшli svako veče na prelo u njihove kuće. Aшikovali bi sa njihovim curama, ama se nije desilo da se je uzimalo između nas i njih. Mislim da nije bilo kuće u naшem selu da se nije skumila sa nekom njihovom porodicom. To bi se radilo tako da bi neka žena, naшa ili njihova, zadojila dite druge vire ili bi ga oшiшala. Tako sam i ja bila jednoj katolikinji kumče, koja me je zadojila. Kad smo napajali stoku, to smo radili po redu. Pralje su zajedno prale, шalile se, družile se na svaki način, kako pristoji dobrim komшijama. Lipo smo živeli sve do četrdeset prve. E, bog te ćaćin, kad ta godine dođe, kad rat poče – ko da uđe đavo u taj narod katolički. A i u muslimanski. O bože sačuvaj. Eto, te naшe komшije pobiшe sve do jednog Srbina. Tidjoшe nas sve pobiti; i u ciloj Bosni i Ercegovini. Niko u to nije mogo ni povirovati. Ko bi poшo klat nejač u kolevci!? Ne bi niko i nigdi. Nije toga bilo ni za turske sudanije. Najpri su ustaшe doшle u selo na Vidovdan, a to je, meni se čini, 28. juni 1941. Bilo ih je iz Cebare i iz Duvna. Odveli su Stevu Zelena, Jovinog sina, a Radinog brata, i joш četvoricu. Ne merem im se sititi imena. Odveli ih, rekli su, zato шto su bili članovi neke partije prije rata, ko bajagi, na ispitivanje. Odmah su ih tu noć, zajedno sa drugim Srbima iz Duvna, bacili u jamu. Tad su ustaшe pobile sve viđenije Srbe. To su ti bili doktori, trgovci, činovnici i dobrostojeći seljaci. Iz jame je pobigao jedino Stevo Zelen. Utekao je u selo Ravno, di mu je bila sestra udata. Ma, iako je to srpsko selo, tamo ga počeli sumnjičiti da je Šokac, da se pritvara u Srbina i da, đoje, шpija za ustaшku vlast. Tako je moro doći kući, ali se kazao samo ženi i vinčanom kumu Iliji Zelenu. Napravio je zemunicu u pojati, tu je spavao i hranio se, a prid zoru je bižao i uvlačio se u jednu omanju pećinu viшe sela. Stevo je bio oženjen Marom Sačivicom iz Proloшca kod Imotskog, pa smo je zvali Kaurka. Tako su se zvale žene iz Dalmacije. Eto, oni su priživili rat, ali im se nije dalo da imaju dicu. Ona je umrla u Duvnu 1987, a on pet, шest godina prije nje. 258

Ustaše su drugi put banule u selo rano ujutru 1. avgusta, eto uoči Ilindana. Niko još nije otišao ni za ovcama, ni za kakvim drugim poslom, ja u njive, ja u grad. Najviše je bilo naših komšija Cebarana. I višto su lagali. Sve su govorili: 'Ajte vi s nama, ljudi. Ne idite u Duvno, tamo će vas pobiti. Znate ko je tamo. Mi ćemo vas ovde sačuvati. Samo priđite tamo u naše kuće.' A sve su ubeđivali, ako ne poslušaju, da će doći ustaše iz Duvna i tamo ih odvesti, a onda im, ko đoja, neće moći više pomoći. I tako ih odvedoše. Mi žene smo odnile doručak i kasnije ručak. Potrpalo ih u jednu kuću; polegli po podu ko volovi. Neko se naslonio na zid, neko stavio koparan poda se. U podne ih čuvo jedan mali čovečuljak s puškom; toliko je malešan i nejak – ja sam ga mogla udaviti rukama. Tamo su ostali da prinoće. Ujutro, 2. avgusta, kad smo odnili doručak, nije ih više bilo. Rečeno nam je da su otišli na prisilan rad. Vratili smo se kućama i posumnjali; slu*tili smo da ih je pobilo. Otišla je jedna naša žena svojoj kumi katolikinji da se raspita o ljudima. Kuma je, ispočetka, pričala da ne zna ništa, a onda je ljutito govorila: 'Otirali su ih noćas. Šta ja znam kuda i zašto. Uzeta mi noćas uprta (konopac). Vezali su ih. Ajde kući! Vidićeš i ti šta će s vama biti večeras. Otićete i vi za njima!' Kad se vratila među nas, nastala je kuknjava i plač. Sad smo vidili – pobijeno. Žalosno ti je bilo slušati. A šta ćemo mi žene sad, sa sobom, dicom, imanjem. Mnoge su pridlagale da se ubijemo. I sebe i dicu. Neka kaže ajmo skočiti u bunar, jedna pridlaže da se zatvorimo u pojatu i da se spalimo. Tako nam prođe dan. Uveče banuše ustaše. Sa svih strana. Povikaše: 'Da ste se svi skupili u jednu ili dvije kuće i da niko ne mrda napolje.' Nose nekakve spiskove, čitaju imena i provjeravaju jesmo li svi u selu. Vidimo šta će biti. Gone nas da nas pobiju. Moja mater mi priđe i reče: 'E Maro, kukavice sinja! Biži, sakrij se, da mi bar ti živa ostaneš, kuku meni.' Tako ja potrčim ispod kuće, legnem u pasulj, koji je bio povisok. Za mnom potrči jedna stričevka mi, koja je bila koju godinu mlađa od mene. Malo potom na nas nabasa Mara Zelen, Dalmatinka, koju smo zvali Kaurka. Upita nas ko smo, pa leže pored mene. U to vrime ustaše sve izgoniše iz kuće. Stoji kuknjava, zapomaganje. Uzbunilo se, dica plaču i vrište. Neko od ustaša viče: 'Vratite se mlade žene i divojke, pa pomozite da se dica ponesu.' Drugi potom viče: 'Neće da nose, krvavu im majku.' Onda doneseše košare, pa onu najmanju nejač pobacaše u nji, a sve ih gnječe i sabijaju, pa nose sobom. Stoji dice vriska, al' se ustaše ne obaziru, nego samo podvriskuju, galame i tako se dogovaraju ko da su zvirad ulovili. Krenuše s narodom iz sela. Kad su odmakli, ova mi rodica pored mene zadrhta, uznemiri se i vako će meni: 'Mare, ja ne mogu ostat sama, idem kud i drugi idu. Idem ja sa strinom Anđom.' (to je moja mater) I skoči, otrči i stiže ustaše i narod. Bila je mlađa od mene. Čini mi se da je imala 18 godina. Ostadosmo ja i Kaurka. Ne znam ni ja koliko je prošlo vrimena kad se nekoliko ustaša vrati. Zavirivali su u kuće i 259

odali oko kuća. Vidim traže nas. Neki od njih su prelazili zidić oko jedne njivice, nedaleko od nas, na kojoj je bila zasijana raž i srušiše ga. Kad, bog ti ćaćin, iz raži iskočiše Zelen Simo, Todorov sin, i Zelen Pero, sin Zelen Luke. Oni, jadni, mislili da su ih vidili, pa skoče nadadnu bižat. A ustaše se tada razgalame i zapucaju za njima. Viču: 'Dršte ih! Ne daj im tamo! Opkolčili ih! Popriče im put!' I tako ih pofataše. Bilo ustaša svukud. Rasporedili se da ko ne utekne. Vode ih dvojica mlađih ustaša i pozvaše jednog starijeg, koji je nosio pušku preko ramena. Vidi se da je to bio seljak, bez uniforme – baš stariji čovjek. Rekoše mu ona dvojica: 'Čuvaj ih, glavom odgovaraš za nji.' To je sve bilo na nekoliko koračaja od nas. On se ražalosti, pa će im: 'E nemojte, nemojte ubiti dicu i žene, šta su vam krivi. Dosta što ste ljude pobili. Nemojte žene i dicu. Nemojte.' A onda se jedan od ustaša razdera na njega: 'Kako nemoj! Znaš li ti da je naređeno da i jaje u gnizdu zgnječimo jer se Srpče more izlići iz njega. I jaje u gnizdu satrt!' Okupiše se malo potlje opet ustaše oko blizu nas i jedan će ti od njih: 'Nema Mare, jebem joj komunističku majku.' Kaurku niko ne spominje. Samo mene. Odoše. Otiraše prid sobom Simu i Peru, grden rane. Ma ne prođe mnogo, opet se vratiše. Dođoše prid moju kuću. Moja jadna mater zaključala kuću, a oni provališe vrata. Kad me tamo ne nađoše, počeše dozivati: 'O Maro, dođi, ne boj se. Dođi samo da se upišeš. Dođi da se potpišeš.' I sve te namamljuju. A nas dvi ležimo i utajile se. Ama, kako sam ležala na livoj strani, prema Kaurki ispružim desnu nogu i, za nesreću, ona mi mine stabljike pasulja i nađe se na straži kud baš banuše nekoliko ustaša. Jedan mi stade na nogu i umiri se na njoj. Ja pretrnu i mislim gotove smo. Počnem se dizati, a Kaurka mi pritisne glavu i ne da mi da se podignem. Priljubila me uz zemlju i ja joj se, tako, pokorim. Kad će ti progovoriti taj što mi stoji na nozi. Povika: 'Ljudi, nema je! Džabe je tražimo. Ona je otišla kod sestre u Mandino Selo. Nema nje ovde. Ajmo mi.' Poslušaše ga. Odoše. Spasi nas nepoznati ustaša. Kasnije sam saznala da je to bio jedan Musliman iz Omerovića. To je dva kilometra od Cebare. Znala sam mu ime, ali sam to već davno zaboravila. On je tu noć otišao kod moje sestre Milisav Todore. Rekao joj je: 'Mara ti nije bačena u jamu. Sigurno znam da nije, a što se sa njom desilo, ne znam. Ja sam joj stao na nogu i odveo ustaše od nje. Budi sigurna da je živa.' Ostadošmo nas dvi do zore u pasulju. Ništa me dotad nije bilo strah. Ništa. A tad. Kad poče rika stoke. O bože ti sačuvaj. Nikad se tako pripala nisam. Poče rzanje konja, rika krava, groktanje svinja; o kokošaka, koza, ovaca – svaka glava svojim avazom. Ko da su znali šta se desilo. A tako ti je to. Zna životinja. Eto, ako ti umre ko u kući, pa ako se mrtvac iznosi preko praga, krava će ti tri put riknuti u štali, ako je imaš. Stoka je ositila. Ili su tad čeljad bacali u jamu, ili je tad sve bilo gotovo – pobijeno. Ostadošmo ja i Kaurka. Prije, rekla sam, pobigo je i njen čovek iz jame, kad su bacali Srbe u jamu za Vidovdan. Onda spasila su se dva Vitezovića: Vitezović Strahilo, 260

najstariji od četvoro dice Vitezović Miloša, i Vitezović Marko, najstariji od četvoro dice Vitezović Simeuna. Obojica su imala po 18 godina. Vraćali se predveče kući s ovcama. I dica, čobančad, iz katoličke kuće rekla im: 'Bište, noćas će vas ustaše sve pobiti.' Svako je njihovo dite znalo da će biti pokolj. I, eto, neka su dica to rekla ovoj dvojici. I tako Strahinja i Marko pobignu u srpsko selo Ravno, ispod Ravašnice, i tamo ostanu. Otišli su u partizane: Strahinja u Petu crnogorsku, a Marko u Devetu krajišku. Strahilo je poginuo na Sutjesci, a Marko se naselio u Rumi. Nisam čula da je umro. Još su ostale žive: žena Zelen Todora, kojoj se ne mogu sitit imena, i njihove dvi ćeri Stana od 16 i Dara od 14 godina. Mater im je bila kod rodbine u gostima u Eminovu Selu. Stana i Dara su dva dana prije pokolja otišle kod matere. Obe su kasnije otišle u partizane. Stana je poginula na Sutjesci u Petoj crnogorskoj, a Dara je preživjela rat. Ne znam gdje je živila. Tako smo ostali živi: ja, Kaurka, i čovik joj Stevo, dva Vitezovića i žena i dvi ćeri Zelen Todora. Taj smo pokolj preživili. E da ti ispričam šta je potlje s nama bilo. Kad je svanulo, ja i Kaurka više nismo znale šta da činimo sa sobom. Nigdi nikoga, pomoć niotkud. Odemo do njezine kuće da potražimo Stevu, koji se krio ili oko kuće ili u pećini. Kad smo došle do njene kuće, ona zapomaga: 'Joj meni, ufatilo ga. Nema ga. Evo mu torbe, visi na čiviluku. On da je živ, on bi odnio torbu.' Više nismo imale šta čekat. Ona uzdala u čovika, a sad kad ga nema, nema šta čekat. Dogovorimo se da sidnemo prid kuću i da čekamo ustaše. Neka nas vode i neka nas pobiju. Ionako nije više života. Potlje uđemo u moju kuću. Kad malo potraja, čuje se andrljanje u Kaurkinoj kući. Bile nam kuće blizu – samo je konjče moglo proći između njih. Andrlja. Mi mislimo ustaše su i čekamo da dođu do nas. Neka nas gone. Kad na vrata banu Stevo. Drago Kaurki. Drago i meni, jer drugo je to kad imaš čovika uza se. Povede nas on u jednu malu pećinu više sela. Imo je sikiru i pištolj, koji je donio iz Belgije, di bio na radu. Reče: 'Ako ustaša glavom priđe u pećinu, osić ću mu je. Ako nogom pođe, osići ću mu nogu.' Kad je svanulo, sunce odskočilo visoko, eto ti ustaša u selo. Za njima narod, ljudi, žene. Počeše deliti naše blago, aljine i svakakve stvari. Gone, nose. Muslimani oteraše najviše konje i krave, a katolici krmad. Muslimani, vidi se, ne uzimaju odiću. Njima odića i ne treba, jer je njiova drukčija. Otiraše, odvukoše. Ostadošmo u pećini tri dana i tri noći. Hladno unutra, da bog sačuva. A najviše žeđ dodijala. Ne moreš više izdržati. Četvrtog dana se dogovorimo da idemo prema rijeci Šuici, di ima nekakva dublja voda. Reknemo, napićemo se vode, pa se dušiti. I idemo predveče. Kad smo se napili vode, onda bi da živimo. Sad se više nećemo dušiti. Krenemo mojoj sestri u Mandino Selo. Idem ja prva, a oni za mnom. Stra' nas. Od voća oko kuće pričinjava nam se svašta. A pored sestrine kuće dvi katoličke. Primetimo stoku i zaključimo da ih nije pobilo. Pokucam. Sestra otvori i zaplaka: 'E Mare, mislila da si poginula. Tri dana sam se uzdala da si živa, al' kad su prošla, nisam 261

se više uzdala.' Tu mi ona ispriča da je one noći kad su nas vodili na jamu onaj Musliman došao kod nje i ispričao joj da mi je stao na nogu i da sam živa. Sestra mi je ispričala da je trebalo i njih da ubiju, ali oni su pobigli u šumu i organizovali straže. Tome ih je naučio jedan šumar katolik. A i za nji ustaše spremile jamu. Eno i danas se vidi betonirano stepenište na obrubu, kud ih je trebalo primicati i bacati u provaliju. Ostali smo svi u Mandinu Selu. Tu smo saznali da su Cebarani bačeni u jamu Dvostručnicu u Zelenovom gaju. A to ti je misto udaljeno pet, šest kilometara od Cebare. Tu se čulo da su i u selu Mokronogama pobijeni svi muškarci, da se spasili samo Miloš i Sava Simić, koji su pobigli u Ravno i kasnije postali borci Devete krajiške brigade i njiov rođak, opet, Savo Simić, koji je prošo rat u Petoj crnogorskoj brigadi. Kad se narod počo kriti i braniti, ustaše su prestale s pokoljima. Pobojali se za sebe i svoju čeljad. U jesen 1941. godine više nije bilo pokolja. Moglo se silaziti i u grad. Ustaše su obećavale slobodu i Srbima. Tako ja i Kaurka odemo jedan dan u Duvno. Svratimo u jednu kafanu, ona me na to nagovorila, đavo je odnio. Uvik sam je, potlje, zbog tog proklinjala. Ona je bila jaka kao muško. I pila je rakiju, sve svejedno, ko muško. Odma je prišla šanku, stala iza njega i naručila čokalj rakije. Kod vrata je stajao, naoružan i u uniformi, ustaša Žilić, iz Podgaja, ime mu ne znam. Znalo se u Duvnu da je koljač. On nas je samo gledao. Nije nam ni ružne rekao, što jest, jest. Al' malo potlje uđe Jozo Antičević iz Cebare, čovik od 50 godina. Znamo ga, komšija nam je. Ugleda nas dvi. Vidi, boga ti, da nismo pobijene, da smo žive. Bio je u civilu. Prođe kraj mene i baci se na Kaurku. A u to vrime, kafedžija podiže kapak na podu iza šanka i siđe doli, u podrum. Jozo navalio da ugura Kaurku u podrum. Ona vridna, nije se nikakva muška bojala. Nadjača ga. On je ne mere ni dogurat do onog otvora. Nosaju se po ciloj kafani. Ustaša Žilić se nije pomicao, niti se mišao. Ja sam se pripala, nisam znala šta ću. Onda se sitim da su žandari obećavali da se Srbima garantuje sloboda. Istrčala sam pored ustaše Žilića i otišla do žardarmerijske stanice. Dvojica su pošla sa mnom. Kad smo došli u kafanu, Kaurka se još nosila sa Antičevićem. Tu je žandari otmu. Tad nam rekoše da bižimo iz Duvna. Otišle smo i ja viš' nikad nisam smila ustašama na noge. Džabe ti obećanja. Bila sam kod sestre još neki misec. Početkom 1942. otišla sam u partizane u Duvanjski odred. A odatle u Devetu krajišku brigadu. Tako su učinili Stevo i Kaurka. Jednom sam, kao partizanka, u selu Omerovićima našla kod jedne muslimanske porodice svoju kravu. Uzela sam je od njih. Nisu mi ništa rekli, ćutali su. Ja ih nisam ni psovala ni korila. Otirala sam kravu u Duvno i prodala je. Tad sam naišla i kroz svoje selo. Grdne rane. Ustaše su bile naselile neke muslimanske porodice, ali su se kratko zadržale. Pošto su partizani ojačali, te su familije sišle u Duvno. A Cebara je bila jadna. Travurina je osvojila njive i kuće. Tužno, ništa se u selu nije čulo. Tice tu nikad više nisu pivale. 262

Ja sam upamtila svaku kuću i mogla bi se sitit imena svakog domaćina i broja čeljadi koja su pobijena.“ Iz srpskog sela Cebara ustaše su pobile 134 Srba, rat je nekim slučajem preživjelo, kako svjedoči Mara Perez, samo sedmoro. U jamu Dvostručnicu u Zelenovom gaju (kako Mara naziva jamu Slipicu, prim. M. K.), ustaše su bacile 129 Srba, i to: iz porodice Zelen 91, iz porodice Vitezović 38 Srba. Od 129 žrtava ustaških zločina genocida u srpskom selu Cebara 75 su bili djeca i mlađi od 20 godina, 39 djeca do 10 godina. Luka Mije, Milan Vase i Dušan Riste Zelen i Ilija Miloša Vitezovića imali su jednu godinu; Jovo Rade Zelen i Milan Luke Vitezovića su bebe rođene te nesrećne 1941. godine. Koliko je tu nesrećnih priča i romana: Stana, žena Rade Zelena, rodila je pet kćeri jednu za drugom – Maru, Milevu, Ružu, Staku, Branku. Da bi rodila sina, otišla je kod hodže na zapis. Hodža joj je rekao da sina ne može da rodi u kući u kojoj sada živi. Stana ispriča ovo mužu i Rade napravi novu kuću, jer je sadašnja „pravljena na armenu“. Desilo se čudo: u novoj kući Stana rodi dva sina – Stevu i Peru. Ustaški zločinci genocidno proklaše Radu i Stanu, svih pet kćeri, koje su tada imale od devet do 17 godina, i oba sina. Stevo je 1941. godine imao šest, a Pero četiri godine. Mara Zelen, s. r. Svjedočenje Steve Zelena Pipice, Srbina iz sela Cebara Stevo Zelen je svjedočio pred komisijom za istraživanje zločina u Duvnu, a u vezi sa dopisom okružnog organa BiH ZEMKOM-a za okrug Livno broj 79 od 14. 4. 1945. godine. Sastavljen kod opštinskog N. odbora Duvno, srez Duvno, okrug Livno, 3. 5. 1945. godine u krivičnom predmetu protiv župnika fra Mije Čuića iz Duvna kao ustaškog suradnika i duhovnog inicijatora logora iz Duvna. Logornika Jože Brstila, Tade Lerote, Vinka Grgića, Frane Radoša, Mije Radoša, Zvonka Tadića, Mirka Tomasa, Slavka Kokotovića, Joze Jažice, Marka Kuprešaka zv. Čavara, ust. poverenika Bariše Žigića, Vlade Kokotovića, Antelja Madunića, Branka Zrna, Bajre Tanovića, Salke Karalića, Škoro Mije, Viktora Medveda, Ivana Kovačevića zbog interniranja i bacanja u jame Srba iz Duvna, sela Cebare, Prisoja i Vrila. Stevo Zelen zvani Pipica iz Cebare u svom svjedočenju iskazuje: „U noći 28. jula 1941. godine sam sam se spasio iz jame zvane Lisičarka, koja je bila udaljena devet kilometara od grada Duvna. Sa mnom su odvedena sljedeća lica, autom prema navedenoj jami, i to: Ljubo Važić, trgovac iz Duvna; Sebestijan Milovanović, sveštenik iz Duvna; Luka Gligorić, šumar; Petar Glamočlija, šumar; Zelen Branko, trgovac iz Duvna; Luka Vitezović, težak iz Cebare; Žarko Zelen, frizer iz Duvna; Tomo Zelen, težak iz Cebare; Božo Zelen, težak iz Cebare; ja Stipica zv. Pipica; Bogdan Kozomara, pekar iz Duvna; Toša Draško iz Oplećana; Sima Vulić, trgovac iz Duvna, i Mitar Vitezović, težak iz Cebare.“ 263

Zelen Mara i Stevo - Pipica

Po iskazu svjedoka očevica Stipice Zelena zv. Pipica, pratili su ih zlikovci iz ustaškog logora: Tade Lerota, Vinko Grgić, Mirko Tomas, Kuprešak zv. Čavar i Nasko Kapetanović. „Između Cebare i Brišnika tad su nas odveli autom, dočekalo nas je oko 40 seljaka, i to: Joško Jurčević iz Kovača; Smajo Bukvić, sin Mahin; Mujo Bukvić, sin Šaćirov iz Omerovića, Markan Ivančić, sin Martinov; Kažimir Antičević pok. Ante; Ivan Antičević pok. Ćirila; Ante Ćosić pok. Marijana; Božo Spahić pok. Marijana; svi iz sela Cebare. Ljubo Prljević, Ljubo Šarac, Mate Žičić, Cole Bagarić/Marinov/Šanjin; Bareš zv. Čađo, svi iz Brišnika, i još drugi nepoznati, te su nas odveli do nepoznate jame i puškom pobili i bacili u nju. Dana 29. na 30. jun 1941. noću je odveden sav srpskopravoslavni narod, živalj, i to: ženska djeca iz sela Cebare u brdu više samog sela do jame zv. Slipica i sve su poubijali noževima i sjekirama, i to bez ijednog puščanog metka. Lica koja su poubijana: Miloš, Mile i Nikola Zelen, žena Mara, kćeri Sava i Milica i sin Jovo, Luka pok. Đure Zelena, žena Anđa, brat Čedo, žena Zorka, Božo Zelen pok. Rade, Luka pok. Jove, Cvjeta i Anđa sestre, Anđa Zelen pok. Špire, sinovi Ilija i Lazo, Vaso Zelen pok. Marka, žena Ruža i sin Božo, Marko, Božo, Nikola i Milan. Kćeri Mila i Ljuba. Rade Zelen pok. Jove, žena Joka, sinovi Rajko, Đorđe i Vojo, kćeri Mirjana i Staka. Rade Zelen pok. Pere, žena Stana, sinovi Pero i Milan, kćeri Mara, Mileva, Ruža, Staka, Branka i Anđa. Ruža Zelen udova pok. Bože, sinovi Vojo i Nikola, kćer Joka. Simo Zelen pok. Todora i Božo pok. Ilije, žena Anđa, sinovi Marko i Luka, kćeri Ruža i Mila, sin Pero, Mijo Zelen pok. Sime, žena Sava, sin Ilija, kćeri Ruža, Stana i sin Luka. Pero Zelen pok. Stojana, žena Petra i sin Stojan, Dušan, kćer Milica. Ile

264

Zelen pok. Jakova, žena Smiljana, sinovi Nikola i Vlatko, kćer Ruža. Risto Zelen pok. Jakova, žena Ruža, kćer Mara, sin Dušan. Tomo Zelen pok. Stojana, žena Anica, sin Ljubo, Mijo i Stojan, kćeri Ruža i Anđa. Ilija Zelen pok. Stojana, brat Jovo i Pero, sin Božo, kćer Sava. Kristina Zelen udov. pok. Nike. Anđa Zelen pok. Miloša, sin Blagoje, kćerke Milica i Mara. Luka Vitezović pok. Jove, žena Ruža, sinovi Jovo, Mijo, Veljko i Gojko, kćeri Milica i Jovanka, Mara i Stana. Božo Vitezović pok. Bože, žena Mara, brat Uroš. Miloš Vitezović pok. Save, žena Mara, sinovi Savo, Ilija i Đoko i Dejan, kćeri Ruža i Zorka. Jovo Vitezović pok. Pere, žena Boja, sinovi Pero i Luka. Mile Vitezović pok. Janka, sin Tomo, žena Ruža, sin Branko, kćer Milica. Simo Vitezović pok. Jove, žena Anđa, sinovi Nikola i Jovo, kćeri Milica i Petra. Mitar Vitezović pok. Save. Ugašene su i utrte 24 porodice sa 130 članova. Božo Zelen pok. Ilije pobjegao je od jame Lisičije u selo Stipanjići, uhvatio ga Tadija Jurčević pok. Jure, seljak iz Stipanjića, te ga predao u ustaški logor u Duvnu. Te noći su ga zatvorili, u zatvoru ubili, spakovali u sanduk i bacili u ponor rijeke Šuice kod sela Kovači.“ Krvnika i zločinaca koji su učestvovali u bacanju i ubijanju gore navedenih žrtava iz sela Cebara bilo je iz susjednih sela: Brišnika, Kovača, Omerovića, Mokronoga. Po izjavi Stipe Zelena zv. Pipica, oko 300 ustaša, zlikovaca i krvnika koji su blokirali selo, od kojih niko nije mogao izbjeći, poznati su: Jozo Ivančić pok. Stipe, Ante Ćosić pok. Marijana, Martin Ivančić pok. Martina, Petar Ivančić pok. Marka, Ivan Antičević pok. Ćire, Kažimir Antičević pok. Ante, Stipo Antičević pok. Laze, Ivan Letica pok. Mate, Biser Ćosić pok. Tome, Stipe Ćosić Franjin, Ivan Ćosić Matin, Božo Spaić Marijanov, svi iz sela Cebara. Joško Jurčević, Pero Perković pok. Ilije, Ivan Letica, Jozo Letica, Ivan Jurčević pok. Nikole, svi iz sela Kovači. Munib Nuhić Muharemov, Huso Nuhić, Mujo Selimović zv. Metkić, Haso Bukvić Jusin, Osman Bukvić, Mujo Bukvić sin Šaćirov, Hasanbegović Šaćirov, Abdulah Zahirović, svi iz Omerovića. Vinko Markotić, Božo Bojkić iz sela Mrkodola. Bratilo Ćerdić, sin Tadijin, Cole Bagarić Šanjin, Mate Zilkić, Lulo Šarac, Marijan Musić, Iskro Blažević, Perko Blažević, Brkica Sušinović, Stipo Beroš zv. Čađo, Križan Julević zv. Kine, Markan Šekelja, Jozo Ćerdić, svi iz Brišnika. Luka Prljević Perin, Stanko Prljević. Gore navedeni zlikovci učestvovali su u masovnom ubijanju nevinog stanovništva iz sela Cebara, kao i u pljačkanju njegove imovine. Za gore navedene izjave svjedočim i potpisujem.47 Stevo Zelen, s. r.

Prepis Zapisnika, inv. br. 213. u Arhivu Jugoslavije – Beograd, br. spisa 529-459 265

Svjedočenje Steve Zelena zvanog Stipica ili Pipica i njegove supruge Mare, koje su dali Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za BiH Stevo je za potrebe navedene komisije iskaz dao 13. maja 1945. u vezi sa stradanjem Srba sela Cebara, koji je manje opširan i sa drugim pojedinostima, i on je unet u sadržaj knjige. Zelen Stevo zvani Stipica, pok. Jove, iz Cebare, star 46 godina, dana 29. juna 1946. godine dao je izjavu pred sreskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Duvnu. „Odmah po dolasku NDH počelo je zatvaranje pravoslavaca, ali kako je došao dr Urmović, koji je bio ustaški povjerenik za srez Duvno, Livno i Glamoč, uzeo je u odbranu pravoslavce i pustio ih iz zatvora. Maja mjeseca 1941. godine ponovo su počeli zatvarati nas pravoslavce. U selo Cebara došli su Ante Madunić, Stipe Škaro, Josko Jurčević iz Kovača i druge nepoznate ustaše i počele su da hvataju pravoslavce i da ih zatvaraju. Osjetivši opasnost da me uhvate, ja sam tog puta pobjegao. Nakon nekoliko dana došao sam na pazarni dan u Duvno i sreo sam Antu Ćosića, glavara sela Cebara. On me je pozvao na čašicu rakije u gostionicu i dok smo razgovarali došao je Ante Madunić sa još dvojicom nepoznatih ustaša. Ćosić je odmah kazao Maduniću: 'Evo Stipice.' Madunić me je odmah odveo u zatvor, gdje sam proveo šest nedelja a da me uopšte nisu ispitivali. U zatvoru je bilo nas oko 40 pravoslavaca u malenoj ćeliji. Pola nas je spavalo samo na cimentu, dok bi polovica stajala. Hrana koju bi nam slale naše familije bila je opljačkana od ustaša, bez ikakvog razloga. Nisu nam davali kroz tri dana ništa jesti. U zatvoru su nas tukli šakama, štapovima, nogama itd. U zatvor su dolazili Ante Madunić, Vinko Grgić, Bajro Tanović, Mijo Škoro i druge ustaše, čijih imena se ne sjećam. Na čelu zatvora nalazio se Marko Čavar. Oko 26. juna 1941. godine odijelile su ustaše nas 15 pravoslavaca, najistaknutijih iz sela i grada i stavili nas u posebnu ćeliju. Dana 27. juna, uoči Vidovdana, došle su ustaše, i to: Ante Madunić, Marko Čavar, Josko Jurčević, te su nam oduzeli sve papire, novac, lisnice, prstenje, satove, itd. Naveče, oko 10 sati istoga dana, vrata su se od zatvora otvorila i videli smo u predsoblju pripremljene lance za naše vezivanje. Izvadivši nas iz ćelije, ustaše su nas povezale, rekavši nam da idemo u internaciju preko Mostara za Srbiju. Ustaše koje su sudjelovale u našem vezivanju bili su: Vinko Grgić, Tade Lerota, Škaro Mijo, Bajro Tanović, Josko Jurčević, Mićo Tomas i još neki drugi. Povezane dva po dva odveli su nas na kamion gdje je bilo devet ustaša i kaluđer Sebestijan Milovanović, bio je sam i posljednji. Vezali su nas Ante Madunić i Josko Jurčević, dok su lance pritezali Vinko Grgić i Tade Lerota, a kamionom je upravljao Stipe Škaro. Došavši blizu Donjeg Brišnika, između Cebare i Donjeg Brišnika, na otvorenoj cesti zaustavio se kamion, gdje su nas dočekali ustaše iz Brišnika, Kovača, Omerovića i Cebara. 266

Izašli smo iz kamiona opkoljeni sa svih strana ustašama, krenuli smo stazom prema šumi u planini Grabovici. Putem prema šumi ustaše su se rugale kaluđeru Sebestijanu Milanoviću jer je on teško hodao, budući da je bio ispaćen u zatvoru. Idući tako oko jedan sat došli smo do jedne jame, ali kako se ustašama nije svidjela ta jama, opkoljena je sa sviju strana grebenima, te smo krenuli prema jami Lisičarki. Kod jame Lisičarke zaustavio je Vinko Grgić kolonu, postrojio nas ispred jame i zapovjedio ustašama: 'Nazad deset koračaja.' Kad su se ustaše odmaknuli, pala je zapovijed Vinka Grgića: 'Pucajte.' Ustaše, kojih je bilo oko 40, svi su imali oružje sa sobom, odmah su napunili puške, škljocnuvši zatvaračima, i opalili pet plotuna na nas 16 žrtava. Momenat prije nego što je plotun bio ispaljen ja sam se bacio na zemlju i sa mnom zajedno povukao mog druga Simu Vulića, koji je bio vezan za moju ruku. Pravili smo se mrtvi. Kad su ustaše završile sa petim plotunom i mi mislili da smo svi poubijani, Vinko Grgić je oko sebe okupio sve ustaše, očitao im ustašku zakletvu, koju su svi prisutni ponavljali. Osim mene i Sime Vulića ostao je živ i Božo Zelen. Njemu je kugla presjekla lanac koji ga je držao vezana sa Vukom Vitezovićem i ranila ga u ruku. Kad su ustaše čitale zakletvu, Božo Zelen naglo je skočio i uspio pobjeći u šumu. Dok su se ustaše snašle i pošle za njim u potjeru, Božo Zelen uspio je da se izgubi u mraku među škripovima od kamena. Drugog dana Božo Zelen bio je uhvaćen kod sela Stipanjići, doveden u Duvno i ubijen. Vidjevši ustaše da ne mogu uhvatiti Božu Zelena, povratili su se do jame. Vinko Grgić naredio im je da nas bacaju u jamu. Kad su se ustaše približile da nas bacaju u jamu, vidili su da još žrtve nisu potpuno ubijene, jer su neki pravili trzaje udovima, to im je Grgić naredio: 'Udari svakom po tri metka u mozak.' Ja sam licem bio okrenut dolje i primijetio sam da se jedan ustaša približio i opalio tri metka prema mojoj glavi. Nijedan od njih nije me pogodio, a isto tako nije bio pogođen ni Simo Vulić, budući da smo mi davali znakove pritiskom ruke. Pošto smo bili svezani lancima, koji su bili zaključani specijalnim katancima, ustašama je bilo žao što bi ti katanci otišli sa nama u jamu, pa je pala komanda da se lanci odreše. Jedan od ustaša kleknuo je na moja leđa, odrešio lanac i zgrabivši me za nogu, gurnuo u jamu. Tog istog momenta što je mene ustaša gurnuo u jamu, Simo Vulić, osjetivši da je razdrešen i vidivši da mene ustaša gura u jamu, skočio je na noge i počeo bježati. Kako je bio opkoljen sa sviju strana ustašama i nije mogao pobiti obruč, zavikao je: 'Nemoj, Tade, ako boga znadeš, jadan sam ti sa dicom mojom.' Na povik Tade Lerote ustašama 'udri', pao je Simo Vulić pogođen sa tri metka na zemlju. Kad me je ustaša dovukao do jame i gurnuo unutra, ja sam nakon sedam metara padanja dodirnuo se u padu o jednu kamenu izbočinu obraslu travom i pokrivenu zemljom. Zgrabio sam se svom snagom za kamenu gredu, uspio se zadržati da ne padnem u ponor i popeo sam se na izbočinu. Jedan od ustaša svijetlio 267

je 'baterijom' dok su nas bacali u jamu. On je primijetio da sam se zgrabio za kamenu gredu i da sam živ. Alarmirajući ustaše počeo me je osvjetljavati 'baterijom', dok su druge ustaše počele da pucaju. Kako se tu iznad kamene grede nalazio jedan škrip, ja sam se zavukao ispod njega i sakrio se na taj način od osvjetljenja 'baterije'. Uhvatio sam jedan poveći kamen i bacio ga u ponor, time sam zavarao ustaše da su mislili da sam to pao ja. Prestale su da pucaju. Leš po leš padao je u jamu. Kad su ustaše bacile posljednji leš, pobrali su kape i bacili ih takođe u jamu. Kroz čitavo to vrijeme ja sam se držao sakriven u škripu. Prisluškujući, osjetio sam da iznad jame nema nikoga. Pokušao sam da se izvučem nekako prema izlazu, ali je tama bila velika, bilo je to nemoguće. Rano ujutro primijetio sam da sviće. Neko je došao nad jamu, zasvijetlio 'baterijom', bacio nekoliko kamenja u jamu i poslije otišao. Nisam više nikoga primjećivao. Kad je bilo svjetlo malo jače, koje je dolazilo sa vrha jame, primijetio sam jedan sporedni otvor između kamenja, te provlačeći se bos kroz kamene škripove uspio sam izmoliti glavu na površinu. Pogledavši unaokolo i vidjevši da nema nikoga, izašao sam iz rupe. Sunce je bilo već izišlo i obasjalo je jamu. Pošao sam prema šumi i bježao sam od svakog živog stvora dok nisam primijetio čobana Miću Vitezovića, čiji je otac sa mnom bio bačen u jamu. Ja sam mu kazao šta se dogodilo sa nama pravoslavcima i sa njegovim ocem. Čoban nije ništa znao o tome, jer onima koji su čuli pucanj pušaka noću kazale su ustaše da su pucali na četnike koji su pokušali da odvedu neke volove. Čobanu sam kazao da ode u Duvno, da javi pravoslavcima u zatvoru šta se dogodilo sa nama, a isto tako da javi svima ostalim pravoslavcima kako se ne bi dali pohvatati ustašama. Poslije toga otišao sam u mjesto Ravno na Kupresu, gdje sam pričao o tome šta ustaše rade nama pravoslavcima. Kako su me ustaše tražile svuda, budući da se pročulo da sam ostao na životu, i ne osjećajući se nigdje sigurnim, otišao sam prema selu Cebara, gdje sam živio u jednom bunkeru i tamo mi je žena donosila hranu. Slao sam ženu u sva okolna sela sreza Duvno, kao i u mjesto Imotski da obavijesti pravoslavce o zločinima ustaša. Oko Ilindana, 31. jula 1941. godine ujutro pozvale su ustaše sela Cebare sve pravoslavce na sastanak da dođu i da potpišu da neće ići u šumu. Ustaše su išle od kuće do kuće i prisiljavale sve muškarce da idu potpisati tu izjavu, pa su oni pošli. Čim su došli u selo, bili su zatvoreni. Ustaše su im kazale da će biti tu zatvoreni dva do tri dana, da će tu potpisati izjavu i da će ženama njihovim biti lakše donositi hranu tu nego u zatvor u Duvno. Vraćajući se prema svojim kućama žene su vidjele ustaše kako pljačkaju njihove kuće. Kako je bilo nekoliko staraca koji nisu mogli ići na sastanak, a bilo je nekoliko pravih bolesnika a nekoliko i simulanata, to su ih ustaše nosile na nosilima u selo da 268

ih zatvore. Tako, na primjer, pokojnog Čedu Zelena nosili su: Marko Ivančić, Kajo Antičević, Ivan Antičević i Božo Spaić. Naveče istog dana došli su ustaše iz okolnih sela, pokupili su sve muške iz zatvora, povezali ih i odveli na jamu Slipicu kod Gornjeg Brišnika. Kod te jame ustaše su ih poklali sjekirama i noževima, te ih pobacali u jamu. Tom prilikom stradalo je oko 50 odraslih muškaraca. Naveče drugog dana, 1. avgusta 1941. godine, došli su ponovo ustaše iz okolnih sela, te u zajednici sa ustašama iz Cebare išli su od kuće do kuće i pokupili i sa sobom odveli sve pravoslavne žene i djecu. Sakupivši ih, ustaše su ih odvele do jame Slipice, gdje su ih sjekirama, toljagama, noževima poklali i pobacali u jamu. Prve i druge večeri stradalo je tom prilikom oko 130 pravoslavaca. Samo devet pravoslavaca uspjelo se spasiti, koji su se posakrivali u žito ili su se nalazili izvan sela. Najistaknutiji zločinci koji su sudjelovali u tim pokoljima jesu: 1. Anto Prljević p. Ivana zvani Šlujo, iz Brišnika, oko 42 godine. On je dočekao nas pravoslavce kod Donjeg Brišnika, kad su nas vodili u jamu Lisičarku. Ubijen je 1945. godine. 2. Lujo Šarac p. Mate, iz Brišnika, oko 40 godina, visok, vitka rasta, crnomanjast. On nas je dočekao kod D. Brišnika kada su nas vodili u jamu Lisičarku i učestvovao u našem ubijanju i bacanju u jamu. Po oslobođenju Duvna, bio je u bandi Mirka Kapulice, gdje se vjerovatno i danas nalazi. 3. Mate Ćurčić p. Ante zvani Antukić, iz Brišnika, oko 35 godina. On nas je dočekao kod D. Brišnika i pratio nas do jame Lisičarke. Učestvovao je u bacanju u jamu. Nalazi se u Sloveniji. 4. Stipan Šestan p. Bože zvani Čađo, iz Brišnika, oko 50 godina, srednje visine, tamnog izgleda. On je učestvovao kod dočeka nas pravoslavaca u D. Brišniku, pratio nas do jame Lisičarke i učestvovao u našem pokolju. Krije se kao škripar u okolici Duvna. 5. Mirko Batarilo Ćerdić, sin Tadijin, zvani Žvalić, iz Brišnika, oko 30 godina, srednje visine, tanka i čvrsta rasta. Učestvovao je u dočeku nas pravoslavaca kod D. Brišnika i na jami Lisičarki. Sad se krije u škripovima. 6. Božo Lojkić iz Mrkodola, oko 60 godina. Sudjelovao je kod dočeka nas pravoslavaca kod D. Brišnika i kod jame Lisičarke. Sad se nalazi na slobodi u selu. 7. Ante Ćosić Marijanov, iz Cebare, oko 38 godina. On je mene dao uhapsiti u Duvnu, pokazavši me ustašama, i isto tako sudjelovao je u ubijanju pravoslavaca sela Cebara 1941. godine. Ubijen je 1946. godine. 8. Marko Ivančić Martina, iz Cebare, oko 26 godina. Sudjelovao je u hvatanju pravoslavaca sela Cebare. Po izvršenom pokolju otišao je u ustašku vojsku u Zagreb. Sad nepoznato boravište. 9. Kajo Antičević p. Ante, iz Cebare, oko 30 godina, srednje visine, duguljasta lica. On je sudjelovao u hvatanju pravoslavaca iz sela Cebare i u bacanju u jamu. Sad se nalazi, vjerovatno, u selu Studencima u Dalmaciji, kod svoje majke. 269

10. Ivan Antičević p. Ćire, iz Cebare, oko 35 godina. Sudjelovao u hvatanju pravoslavaca sela Cebare i u bacanju u jamu 1941. godine. Bio je u ustaškim jedinicama i pobjegao sa Njemcima u pravcu Mostara. Da li je živ, ne znam. 11. Božo Spaić p. Martina, iz Cebare, oko 28 godina. Sudjelovao je u hvatanju i ubijanju pravoslavaca sela Cebare. Bio je u ustaškoj vojsci i 1944. godine stupio je u Kapuličinu bandu, te se krije u okolici Duvna. 12. Jozo Ivančić p. Stipe, iz Cebare, oko 44 godine, visok, plećat, širokih ustiju, crnih brkova, crnomanjast. On je sudjelovao u hvatanju i ubijanju pravoslavnih žena i djece sela Cebare 1941. godine. Kao seoski rojnik učestvovao je u pljački pravoslavne imovine. Godine 1943. odselio se u Slavoniju, te vraćajući se sa ženom i djecom za Duvno, preko Sarajeva. U Duvno nije došao. 13. Munib Nuhić Muharemov, iz Omerovića, oko 40 godina, malog rasta, crnomanjast, fali mu palac na ruci. Učestvovao u pokolju žena i djece pravoslavnih iz sela Cebare 1941. godine. Zarobljen je od NOV, nalazio se u našoj vojsci. Demobiliziran je i otišao u škripare. 14. Mujo Bukvić Šaćirov, iz Omerovića, oko 30 godina, visok, jedar, okrugla lica. Učestvovao je u hvatanju i bacanju u jame pravoslavnih žena i djece sela Cebare. Bio je u ustaškoj vojsci, zarobljen od NOV, bio je u sastavu naših jedinica. 15. Abid Zahirović umrlog Ibre, iz Omerovića, oko 23 godine, o njemu se govori da je učestvovao u hvatanju i bacanju u jamu pravoslavaca. Išao je u prvoj partiji ustaških dobrovoljaca za ubijanje pravoslavaca sela Čelebić. O tome imaju svjedočenja. Nalazi se u selu kod kuće. 16. Mato Ivančić p. Stipe, iz sela Cebara, oko 28 godina, visok, duguljasta lica, iskrivljena i duga nosa. Učestvovao je u hvatanju pravoslavnih sela Cebara i u bacanju u jamu 1941. godine. Po izvršenom pokolju bio je u ustaškim jedinicama oko Zagreba. Naselio se u Slavoniju, oko Đakova. 17. Luka Ćosić p. Tome, zvani Likica, iz Cebare, oko 40 godina. Čim je pala Jugoslavija, oduzimao je oružje pravoslavaca i terorisao ih. Zabranjivao im je da noću izlaze iz sela. Sudjelovao je u hvatanju pravoslavaca prilikom pokolja 1941. godine. Bio je u škriparima, sada je u selu. 18. Mišo Ćosić p. Jure, iz Cebare, oko 35 godina, srednje visine. Učestvovao je u hvatanju pravoslavaca sela Cebara, te je držao stražu zatvorenima. Kad ga je jedan od zatvorenika Risto Zelen zamolio da mu da vatre da upali cigaru, odgovorio je: 'Srpskoga ti boga, prije ću te ubiti.' Sudjelovao je u hvatanju žena i djece pravoslavaca sela Cebare. Sad se nalazi na radu u Dubrovniku. 19. Smajo Đulić p. Ibre, iz Omerovića, oko 35 godina, malenog rasta, okrugla lica, crnomanjast. I on je sudjelovao u hvatanju žena i djece pravoslavaca u selu Cebara 1941. godine. Sada se nalazi na radu u Dubrovniku.

270

20. Hadže Muračauš Hasin, iz Omerovića, oko 33 godine, srednje visine, crnomanjast. Hvatao je pravoslavne žene i djecu iz Cebare 1941. godine i sudjelovao u njihovoj likvidaciji.“ Mara Zelen, rođena Sećevica, žena Stipice Zelena, iz sela Roložac, srez Imotski, oko 40 godina, nastanjena u Duvnu, domaćica, izjavljuje sljedeće: „Potpuno se slažem sa iskazom moga muža Stipice Zelena i potvrđujem da je sve istinito i mjerodavno, a nadopunjujem kao očevidac hvatanja žena i djece pravoslavaca sela Cebara prvog avgusta 1941. godine. Kad su ustaшe uшle u naшe selo Cebara 1. avgusta 1941. godine da sakupe sve žene i djecu, plakali su svi. Ustaшe: Jozo Ivančić, Marko Ivančić, Božo Spaić, Kajo Antičević, Ivan Antičević, Munib Nuhić Muharemov i drugi vikali (galamili) su: 'Luči (odvajaj) mlade žene i cure.' Ustaшe su dijelile na jednu stranu mlade žene, a na drugu stranu djecu i starice. Čula sam da su ustaшe prije bacanja u jamu radile kojeшta sa mladim ženama. Kad sam vidjela da ustaшe kupe sve žene i djecu, pobjegla sam u dvoriшte, prebacila se preko zida (ograde), uvukla se s djetetom među zeleni grah. Sakrivena ovdje čula sam sve шta su govorili i radili ustaшe u dvoriшtu. Da bi sprečili jauke i plač žena, govorili su da će ići preko Mostara za Srbiju. Kad su ustaшe pregledali sve kuće pravoslavaca i sakupili žene i djecu, Pranjić Marijan, ustaшki emigrant iz Briшnika, koji je rukovodio hvatanjem, počeo je brojati i vidivшi da tu nije Mara Zelen (kasnije udata Perez) i ja, zvana Kaurka, poшli su da nas traže. Ustaшe su poшli da nas traže, ali Maru Zelen i mene nisu mogli naći, već su hvatali u polju Peru i Simu Zelena, koji su bili sakriveni u krumpirima. Njih su pohvatale ustaшe: Jozo Ivančić, Kajo Antičević i Mujo Bukvić, koji su ih doveli do grupe žena i djece, te su ih kasnije likvidirali. Kad su ustaшe naložile da kolona krene, Mara Vitezović, žena Božina, nije htjela ići. Nju su ustaшe ubile kod ognjiшta njene kuće. Kada si naložili Joki Zelen, koja je bila sakata na noge i nije mogla da ide, da krene napred, čula sam nekoliko minuta poslije toga da ustaшe viču 'daj sikiru'. Poslije tog čula sam udarce sjekirom i Joka Zelen bila je umorena. Ustaшe su odvele sve žene i djecu sela Cebara do jame Slipice, gdje su ih pobili sjekirama, noževima i toljagama, te ih pobacali u jamu. Drugo nemam шta da izjavim, već samo to da ovaj zapisnik jednako potpisujem sa mojim mužem Stipicom Zelenom i smatram se jednako odgovornom za sve шto je u njemu uneseno.“ Svjedočenje Muje Nuhića, Muslimana iz Omerovića48 „Prva ozbiljna akcija domaćih izdajnika uperena protiv naroda, revolucionarno nastrojenih Hrvata, Muslimana i Srba počela je dolaskom emigranata Ante Ćurčića 48

Arhiv župe Tomislavgrad, spis 27, str. 136. 271

Čone, Ilije Letice i Marijana Pranjića. Njih trojica su bili vatrene pristalice ustaшkog pokreta i po svaku cijenu su nastojali da steknu шto viшe simpatizera. U organizaciju i vrbovanje odraslih muшkaraca u ustaшe isticali su se Marijan Pranjić, Haso Nuhić, Šaćir Bukvić i Osmo Bukvić. Nekoliko ljudi iz naшeg sela Omerovići hvalilo se kako su bacali Srbe iz Cebare u jame. Poslije bacanja Srba u jame njihova zemlja je podijeljena među pripadnicima ustaшkog pokreta, a to su: Bukvić Šaćir, Pranjić Jerko, Bukvić Derviш. Prilikom prvog napada na Duvno ja sam krenuo u grad do Selima Dizdara. Na putu od Omerovića do Duvna bio sam izložen mnogim opasnostima, posebno prolazeći kroz selo Kolo. U kući Selima Dizdara zatekao sam Mehu Brkića i Edhema Jerlagića. Oni su me obavijestili da će proleteri noćas zauzeti Duvno i da će to dati snažan podsticaj joш bržem razvoju NOP-a. Kad sam se vratio iz grada u selo, osim starijih ljudi, žena i djece, nisam nikog zatekao. Ocijenio sam da i ja trebam napustiti selo kako ne bih pao u ruke domaćim izdajnicima. Krenuo sam prema Pili (Posuшju, prim. aut.), gdje će me sustići Nurko Zahirović i uručiti mi pismo od Proleterske crnogorske brigade. U pismu odgovorni drugovi nam predlažu, svim izbjeglicama iz sela koji se osjećaju poшtenim, da se vrate kućama, uz garanciju da niшta neće biti. Nisam se odmah vratio kući, već sam produžio prema Posuшju u namjeri da spasim Zahirović Abdulaha i Selimović Ahmeta, koje su zarobili ustaшe. Po dolasku u Posuшje ja i Tomo Paшko smo zarobljeni od ustaшkih glaveшina Buntić Šimuna i Ante Madunića. Žandarmerijski komandir Antić i filanški starešina Putica objasnili su ustašama da smo mi pošteni ljudi i pušteni smo kući. Kad sam se vratio u selo, nastavio sam saradnju sa NOP. Nekoliko puta su me ustaše i Švabe privodili sumnjajući u mene da sarađujem sa partizanima. Prvi odbor u selu Omerovići formiran je koncem jula 1942. godine, čiji sam bio član.“ Svjedočenje Jakova (Mate) Pašalića, Hrvata iz sela Kolo49 „Poslije dolaska iz vojske 1935. godine otišao sam u Bačku, gdje sam nosio korpe i prodavao galanterijsku robu. Godine 1939. vratio sam se kući, ali sam sa prekidima te godine i 1940. bio devet mjeseci u rezervi u Sinju i Splitu. U rezervi je sa mnom bio i Mustafa Latifić, Ševko Lokmić, Jozo Jurišić, Pero Dilber i drugi. Sjećam se dobro da je Mustafa Latifić čak i pred oficirima govorio o prednosti socijalizma nad kapitalizmom. Ubrzo je došlo do neslaganja među oficirima. Cijela divizija je dobila zadatak da ide u pravcu jugoslavensko–bugarske granice. Na Vagnju je došlo do sukoba – naime, poručnik Andrija Olujić ubio je dvojicu majora, ali je i sam bio ubijen od jednog narednika. Pretpostavljam da je Olujić bio ustaša. Tada je nastalo rasulo u

Arhiv župe Tomislavgrad, spis 37, str. 15. 272

vojsci. Kući sam donio oružje i uniformu, što sam sve morao predati oružnicima i oružničkoj postaji. Tada su u Duvnu, prvih dana tzv. NDH, bili glavni predstavnici vlasti: komandir oružnika Josip Antić rodom iz Ključa, ustaški logornik Jozo Brstilo, Bajro Tanović, geometar, Lerota Tado, Vinko Grgić zvani Tiro, zatim emigranti Radoš Filip, Žilić Bariša, Marko Ivić Biladić, Ćavarušić, Pranjić Marijan, Drmić Luka, Perković Jozo i Šarić. U našem selu se naročito isticao u saradnji sa ustaškim vlastima Ante Madunić Anta. Ovi koji sam naveo bili su organizatori najvećeg zla koje je Duvno zapamtilo – uništavanja srpskog življa. Početkom jula 1941. godine nas nekoliko iz sela kosili smo livadu zvanu Paljkovac. Vidio sam jednu poznatu ženu iz Cebare koja je sjedila na obali rijeke Šuice, sva tužna. To je bila žena Miše Ćosića iz Cebare. Kad sam je upitao zbog čega je onako tužna, odgovorila je: 'Kako neću biti tužna i jadna kad je noćas sve naše pravoslavne otjeralo i bacilo u jamu.' Mi smo se svi zaprepastili i kad je došla užina, niko nije jeo. Avgusta 1941. godine dobio sam poziv i otišao u Sinj u domobrane, gdje je bilo puno Duvnjaka i Livnjaka. U Sinju i Splitu služio sam sve do jeseni 1944. godine. Na prijedlog Ahme Kozarića smo ja, Šerif Dizdar, pokojni Jandre Perić iz Kola, Ante Perković iz Prisoja i Niko Ćosić zvani Čiko iz Prisoja otišli u Sajkoviće i priključili se tamošnjoj jedinici, ali smo upućeni u Mokronoge, odaklen smo raspoređeni u februaru 1945. u 7. krajišku brigadu. Prethodno smo krajem 1944. vodili borbu sa bandom Mirka Kapulice. Čim sam došao u 7. krajišku, pozvao me Jovica Zdilar Stevin i rekao da primim pod svoju komandu jednu desetinu. Moja brigada vodila je teške borbe za oslobođenje Kaknja, Breze, Zenice, Vareša, Travnika, Jajca, pa sve do Karlovca. U Karlovcu sam 2. maja 1945. godine ranjen. Liječio sam se u Vojniću, a poslije sam prebačen u vojnu bolnicu. Kasnije mi je jedinica došla u Požarevac, odaklen sam početkom 1946. godine demobilisan.“ Jakov Pašalić Svjedočenje Mate (Ilije) Tadića, Hrvata iz sela Kolo u Duvnu50 „Do početka rata nisam išao iz sela. Kod kuće sam se bavio poljoprivrednim poslovima. Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u selo su navraćali ustaški emigranti i propagirali ustašku i okupatorsku politiku. U tome se naročito isticao Ante Madunić Anta. On je bio surov, bezosjećajan i ni u kog nije imao povjerenje. Mnoge je ljude zatvorio, mučio i ucjenjivao. Poznat je kao glavni likvidator srpskog življa u Cebari i na Paklinama. Ukoliko je neko pokušao da izbjegne odlazak u domobransku vojsku, Ante je bio taj koji je navodio raciju da ljude goni u vojsku. Krajem 1943. godine otjeran sam u Imotski, u skladište duvana. Jednom sam 50

Izjavu dao za ediciju „Duvno u NOB-u“. Arhiv župe Tomislavgrad, spis 37, strana 12. 273

pobjegao, ali su me opet otjerali. Na osnovu ljekarskih nalaza izvukao sam se iz domobrana, pa sam u ljeto 1944. godine bio kod kuće i skrivao se od svih vojski. Međutim, kad je Četvrta splitska brigada napala na Duvno, pristupio sam u njene redove. Poslije oslobođenja Duvna otišli smo prema Posušju, od Posušja pješke prema Kninu. Tu smo vodili teške borbe sa Nijemcima i četnicima. Iz Četvrte splitske brigade vratio sam se u Duvno i prijavio se u Livanjsko–duvanjski odred, bio sam u sastavu prateće čete, pod komandom Bože Miškovića. Iz Livanjsko–duvanjskog odreda određen sam u Sedmu krajišku brigadu, s kojom sam prošao ratni put od Busovače do Krškog. Demobilisan sam 1946. godine. Odlikovan sam medaljom zasluga za narod.“ Saglasan Mate Tadić Svjedočenje Joze Tomića, Hrvata iz sela Kovači51 „Najdosljedniji simpatizeri reakcionarne politike Hrvatske seljačke stranke u selu Kovači u toku 1941. godine bili su: Jurčević Ivan, Jurčević Jozo, Letica Marko i Ivanković Mate. Poslije aprilskog rata i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije pomenuti ljudi otvoreno su se stavili pod okrilje ustaškog pokreta. Podržavajući ustaški pokret i veličajući uticaj NDH, oni su u dogovoru sa emigrantima Ilijom Leticom i Marijanom Perkovićem organizovano radili na uključivanju mase u ustašku organizaciju. Istina, određeni broj ljudi iz našeg sela još uvijek neopredijeljen upozoravao je ko su pomenuti ljudi i kakvi su njihovi mračni ciljevi. Ja i Jozo Musić smo u ljeto 1941. godine, pošto smo znali za izvršeni zločin nad Srbima iz Cebare, pobjegli u polje i nekoliko noći proveli spavajući u naviljcima. Zajednički smo konstatovali da politika koju vodi Pavelić i njegovi doušnici u selu nije pravilna niti garantuje uspjeh i pobjedu. Za nas je bilo nehumano bacanje naših susjeda Srba u jamu i podjela njihove imovine među našim mještanima iz Kovača i Omerovića. Uticaj KPJ (Komunistička partija Jugoslavije) u prvoj godini rata u našem selu nije se osjećao. Kada su koncem jula i početkom avgusta 1942. godine u duvanjski kraj došle proleterske jedinice, simpatizeri i revnosni pripadnici ustaškog pokreta konjima i kolima bježe u Hercegovinu. Ti koji su bježali u Hercegovinu i poštene ljude su ubjeđivali da im tu nema bezbjednosnog opstanka jer će i njih partizani uhapsiti. Nas nekoliko, bez obzira na veliki pritisak koji su na nas vršili domaći izdajnici iz sela, odlučili smo da ostanemo u selu, a to su: Perković Marko (Markelac), Perković Jure, Pranjić Ante (cestar) i Petrović Jozo. Proleterski komandanti su informisani o bježanju u Hercegovinu kako onih koji su bili u službi okupatora, tako i onih koji su 51

Arhiv župe Tomislavgrad, spis 27, str. 137. 274

imali tolerantan stav prema okupatoru i partizanima. Na pregovore sa predstavnicima proleterskih jedinica u avgustu 1942. godine ispred našeg sela išli su u Duvno: Perković Marko, Perković Jure, Tomić Jozo, Pranjić Ante i Petrović Jozo. Prvi NOO (Narodnooslobodilački odbor) za Kovače formiran je u avgustu 1942. godine. Funkciju predsjednika obavljao je Perković Marko (Markelac), a članovi odbora bili su: Tomić Jozo, Perković Jure, Pranjić Ante i Petrović Jozo.“ Tomić Jozo, Kovači ZLOČIN U SELIMA PRISOJE I VRILO Na početku rata, kad su vlast u Duvnu preuzele ustaše, logornici i stožernici, odmah su pozvali Srbe da se jave u Duvno radi potpisivanja lojalnosti ustaškoj vlasti. Srbi iz sela i grada odazvali su se pozivu i tom prilikom su odmah zatvoreni. Na poziv ustaške vlasti nisu se odazvali Srbi iz sela Prisoja i Vrila. Umjesto u Duvno, muškarci iz ta dva sela bježali su u planinu i u druga mjesta i stigli su i do Glamoča. Bježanje Srba iz sela Vrilo ustašama je stvaralo problem pošto su planirali da niko od srpskog življa ne pobjegne jer to ugrožava planove etničkog čišćenja Srba sa područja opštine Duvno. Bježanje Srba iz sela Vrilo i Prisoje smatra se jednim od razloga zbog kog su Srbi koji su bili u zatvoru polovinom mjeseca juna pušteni iz zatvora u Duvnu. Ustaše su na prevaru i ubjeđivanja porodice pobjeglih Srba nagovorili da im odaju tajnu gdje se Srbi kriju da bi ih vratili u selo svojim kućama, zaklinjući se da im se ništa neće desiti. Najup*rniji u ubjeđivanju Srba za sigurnost bio je fra Karlo Grbavac. Srbi su ponovo nasjeli na prevaru, vratili su se u selo. Dok su tu stigli, po selu Prisoju i Vrilu organizovano je njihovo hapšenje. Srpsko stanovništvo iz Prisoja i Vrila sakupljano je čitavu noć. Ustaše su ih zatvorile na Karlovu Hanu. Drugo veče su ih otjerali u selo Golinjevo, gdje su prenoćili. Sledeće noći su ih otjerali u planinu Kamešnicu, do jame zvane Tuščića gaj. Svi dovedeni, njih 78, pobacani su u ovu jamu. Na osnovu svjedočenja do kojih sam došao, utvrdio sam da se stradanje Srba iz sela Prisoja i Vrila desilo dva dana poslije stradanja Srba iz sela Cebara, a to je 3. avgust 1941. godine. U svjedočenju Riste Vlajčića, kao dan stradanja Srba u tim selima navodi se kraj mjeseca juna. U izjavama svjedoka i nekim vojnim izvještajima navodi se da su Srbi iz Prisoja i Vrila bježali u planinu. Bježanja Srba duvanjskih sela u planine desila su se poslije prvih hapšenja u aprilu 1941. godine i drugi put u toku mjeseca juna. Na osnovu svjedočenja, ustaše su početkom avgusta, na osnovu utvrđenih spiskova, u selu Prisoju pohvatali 24, a u selu Vrilo 66 Srba i tog dana sve ih ubili i bacili u jame na planini Grabovici. U jamu Golubinku, nedaleko od sela Grabovica, bacili su 16 Srba iz Prisoja, svi prezimena Bošnjak. Srbe iz sela Vrilo ustaše su 275

pohvatale noću, odveli ih do Golinjeva, gdje su prenoćili i drugog dana su odvedeni do jame u Tuščića gaju na planini Kamešnici. Tu je ubijeno i u jamu bačeno 78 Srba iz sela Vrilo i Prisoja. Jama u planini Kamešnici, koja se nalazi u Tuščića gaju, udaljena je dvadesetak kilometara južno od Livna. Duboka je oko 40 metara i u nju je bačeno preko 270 Srba iz sela Golinjeva, Vrila i Prisoja. Jama Golubinka u Grabovici bila je dosta plitka, pa je nekoliko žrtava preživjelo tumbanje niz litice jame. Da su Srbi u jami živi saznali su čobani, pa su im donosili hranu i vodu. Trećeg dana, kad su ustaše saznale za žive Srbe u jami, došle su do jame, izvadile preživjele, odmah ih streljale i ponovo bacile u jamu.52 Nema saznanja da je neko od Srba iz ta dva sela uspio da preživi zločin, zato nije bilo ni Srba koji bi o tom zločinu mogli svjedočiti. O stradanju Srba iz Prisoja i Vrila svjedočili su Hrvati i članovi porodica stradalih, koji su živjeli u drugim mjestima, ali su imali saznanja o mjestu, načinu i izvršiocima tog zločina. Od Srba iz sela Prisoja i Vrila preživjela je jedino Savka Bošnjak, koja je bila udata za Hrvata Ćurića. Da bi preživjela ustaške zločine, promijenila je ime u Franka. Sahranjena je na katoličkom groblju i na njenom spomeniku piše da tu počiva Ćurić Franka rođena Bošnjak. Savka je imala četvoro djece. MJESTO ZLOČINA JAMA GOLUBINKA U GRABOVICI U jamu Golubinku bačeni su Srbi iz Prisoja: 1. Bošnjak Nikole Simo Duvno 2. Bošnjak Sime Vlado Prisoje 3. Bošnjak Vase Ruža Prisoje 4. Bošnjak Vase Anđa Prisoje 5. Bošnjak Todora Luka Prisoje 6. Bošnjak Luke Nedeljko Prisoje 7. Bošnjak Luke Petar Prisoje 8. Bošnjak Luke Zorka Prisoje 9. Bošnjak Todora Kosta Prisoje 10. Bošnjak Koste NemanjaPrisoje 11. Bošnjak Ile Stana Prisoje 12. Bošnjak Ile Stanko Prisoje 13. Bošnjak Stojana Ljubica Prisoje 14. Bošnjak Stojana Bogdan Prisoje 15. Bošnjak Stojana Momčilo Prisoje 16. Bošnjak Stojana Veljko Prisoje 52

1890. 1927. 1890. 1912. 1910. 1918. 1936. 1937. 1910. 1939. 1915. 1917. 1927. 1927. 1923. 1935.

Arhiv župe Tomislavgrad, spis 27, str. 137. 276

1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941.

Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka Golubinka

MJESTO ZLOČINA JAMA U TUŠČIĆA GAJU U PLANINI KAMEŠNICI U jamu u Tuščića gaju ustaše su bacile Srbe: 1. Bošnjak Koste Stana Prisoje 1938. 1941. 2. Bošnjak Koste Sava Prisoje 1920. 1941. 3. Bošnjak Sime Danica Prisoje 1920. 1941. 4. Bošnjak Sime Danica Prisoje 1937. 1941. 5. Bošnjak Sime Mara Prisoje 1930. 1941. 6. Bošnjak Sime Ana Prisoje 1926. 1941. 7. Bošnjak Sime Milan Vrilo 1905. 1941. 8. Asić Ile Pero Vrilo 1898. 1941. 9. Asić Mile Ile Vrilo 1901. 1941. 10. Asić Ile Niko Vrilo 1907. 1941. 11. Asić Ile Tomo Vrilo 1935. 1941. 12. Asić Ile Ruža Vrilo 1875. 1941. 13. Asić Jove Mara Vrilo 1911. 1941. 14. Asić Pere Simo Vrilo 1935. 1941. 15. Asić Pere Nedeljko Vrilo 1937. 1941. 16. Asić Pere Jovo Vrilo 1920. 1941. 17. Asić Pere Niko Vrilo 1921. 1941. 18. Asić Pere Milica Vrilo 1925. 1941. 19. Asić Pere Stana Vrilo 1910. 1941. 20. Asić Pere Joka Vrilo 1923. 1941. 21. Asić Pere Sava Vrilo 1940. 1941. 22. Asić Pere Milica Vrilo 1940. 1941. 23. Asić Pere Mijo Vrilo 1891. 1941. 24. Asić Pere Stojan Vrilo 1940. 1941. 25. Asić Pere Bogdan Vrilo 1908. 1941. 26. Asić Pere Niko Vrilo 1911. 1941. 27. Asić Pere Miro Vrilo 1921. 1941. 28. Asić Pere Jovo Vrilo 1937. 1941. 29. Asić Tome Nikola Vrilo 1917. 1941. 30. Asić Tome Milica Vrilo 1912. 1941. 31. Asić Tome Mara Vrilo 1980. 1941. 32. Asić Nikole Ilija Vrilo 1939. 1941. 33. Asić Nikole Stana Vrilo 1938. 1941. 34. Asić Nikole Pero Vrilo 1938. 1941. 35. Asić Nikole Pero Vrilo 1890. 1941. 36. Asić Nikole Miloš Vrilo 1936. 1941. 37. Asić Luke Tomo Vrilo 1923. 1941. 38. Asić Luke Stana Vrilo 1911. 1941. 39. Asić Luke Luka Vrilo 1875. 1941. 277

Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica Kamešnica

40. Asić Luke Vojo Vrilo 1919. 1941. Kamešnica 41. Asić Mile Momčilo Vrilo 1935. 1941. Kamešnica 42. Asić Mile Milica Vrilo 1933. 1941. Kamešnica 43. Asić Mile Branko Vrilo 1937. 1941. Kamešnica 44. Asić Mile Anđa Vrilo 1935. 1941. Kamešnica 45. Asić Dušana Milica Vrilo 1904. 1941. Kamešnica 46. Asić Dušana Branko Vrilo 1924. 1941. Kamešnica 47. Asić Dušana Mara Vrilo 1927. 1941. Kamešnica 48. Asić Dušana Miško Vrilo 1936. 1941. Kamešnica 49. Asić Bogde Mara Vrilo 1939. 1941. Kamešnica 50. Asić Mije Nevenka Vrilo 1938. 1941. Kamešnica 51. Asić Mije Ljubo Vrilo 1934. 1941. Kamešnica 52. Asić Mije Luka Vrilo 1937. 1941. Kamešnica 53. Asić Mije Dušan Vrilo 1926. 1941. Kamešnica 54. Asić Milena Vrilo 1935. 1941. Kamešnica 55. Asić Laze Joka Vrilo 1900. 1941. Kamešnica 56. Vulić Mihajlo Milica Vrilo 1929. 1941. Kamešnica 57. Vulić Mije Anđa Vrilo 1900. 1941. Kamešnica 58. Vulić Miška Joka Vrilo 1920. 1941. Kamešnica 59. Vulić Tome Mara Vrilo 1890. 1941. Kamešnica 60. Asić Luke Branka (Zdilar) Vrilo 1914. 1941. Kamešnica 61. Vulić Luke Joka (Zdilar) Vrilo 1920. 1941. Kamešnica 62. Vulić Jove Mijo Vrilo 1906. 1941. Kamešnica 63. Vulić Jove Mirko Vrilo 1910. 1941. Kamešnica 64. Vulić Mihajla Dušan Vrilo 1925. 1941. Kamešnica 65. Vulić Mirka Jovo Vrilo 1937. 1941. Kamešnica 66. Vulić Mirka Milka Vrilo 1940. 1941. Kamešnica 67. Vulić Vase Jovo Vrilo 1881. 1941. Kamešnica 68. Vulić Mije Anica Vrilo 1923. 1941. Kamešnica 69. Vulić Tome Mirko Vrilo 1914. 1941. Kamešnica 70. Vulić Vase Jovo Vrilo 1861. 1941. Kamešnica 71. Vulić Tome Nino Vrilo 1915. 1941. Kamešnica 72. Vulić Jove Mihajlo Vrilo 1901. 1941. Kamešnica 73. Bošnjak Luke Dragica Prisoje 1918. 1941. Kamešnica 74. Bošnjak Koste Branko Prisoje 1939. 1941. Kamešnica Žrtve porodice Zelen iz Prisoja: 75. Zelen Jovana Sava, rođena 1887. godine, ubijena i bačena u jamu u Kamešnici 1941. 76. Zelen Koste Savo, rođen 1885. godine, ubijen i bačen u jamu u planini Kamešnici 1941. 77. Zelen Save Gojko, rođen 1910, ubijen i bačen u jamu u planini Kamešnici 1941. 78. Zelen Save Luka, rođen 1908, ubijen i bačen u jamu u planini Kamešnici 1941. 278

Prema spisku žrtava ustaškog terora, upisanih u registar žrtava rata, koji je ustanovio SUBNOR u Duvnu, u jamu u Tuščića gaju u planini Kamešnici bačeno je devet članova porodice Vulić iz sela Vrilo. U knji*zi Milana Bulajića „Ustaški zločini genocida“, u kojoj su upisana imena žrtava, kako je kao izvor podataka naveden registar SUBNOR-a, utvrdili smo da prilikom prepisa nisu upisana imena pet žrtava članova porodice Vulić. Pored porodice Vulić, u navedenu knjigu Milana Bulajića nisu upisana imena četiri žrtve porodice Zelen, koja se takođe nalaze u registru SUBNOR-a. Porodica Zelen nije bila domicilno stanovništvo u Prisoju, ali je vjerovatno u Prisoju neko od članova porodice bio zaposlen u šumarstvu ili na održavanju cesta, ili nekom drugom zanimanju. Kako prezime Zelen nije od davnina bilo u tom selu, vjerovatno su prilikom popisa, zbog sumnji u vjerodostojnost podataka, izostavljeni sa spiska koji je objavljen u Bulajićevoj knji*zi. Četiri člana porodice Zelen koji su živjeli u Prisoju i 16 članova porodice Vulić iz Prisoja, koji su bačeni u jamu u planini Kamešnici, pored spiska žrtava popisanih u registru SUBNOR-a u Duvnu, nalaze se i na spisku žrtava u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, kao i na popisu žrtava fašističkog terora koji je sačinio Savezni zavod za statistiku 1960. godine. Prijavu žrtava koje su ubijene početkom avgusta 1941. godine iz sela Prisoja i Vrila u registar SUBNOR-a obavila je Mjesna organizacija Saveza boraca iz Prisoja. Kako se broj žrtava porodice Vulić i broj žrtava porodice Zelen iz Prisoja i Vrila nalazi i u drugim dokumentima i imajući u vidu podatak o izvoru informacija koji je dostavljao podatke o žrtvama fašističkog terora, sa velikom sigurnošću može se konstatovati da su oni bili žrtve koje su završile u jami u Tuščića gaju u planini Kamešnici. Broj žrtava ustaškog terora u Prisoju i Vrilu teško je utvrditi jer u tim selima niko od Srba nije ostao živ, pa nije imao ni ko da prijavi broj nastradalih. Iz navedenih razloga ne može se sa velikom sigurnošću utvrditi tačan broj žrtava Srba koji su završili u jami u Tuščića gaju. U tekstovima i svjedočenjima spominje se oko 80 žrtava. Na osnovu nekoliko izvora – popisa žrtava koji je izvršio Savezni zavod za statistiku, evidencije koja je obavljena u SUBNOR-u i izjava rodbine žrtava navedenih sela – utvrdio sam 78 žrtve koje su prvih dana mjeseca avgusta, najvjerovatnije 3. avgusta ubijene i bačene u Tuščića jamu na planini Kamešnici. Prema popisu žrtava fašističkog terora koji je izvršio Savezni zavod za statistiku, u Vrilu je stradalo 16 članova porodice Vulić. Pored navedenog izvora podataka, postoji i drugi dokaz o broju stradalih članova te porodice u selu Vrilo. U predmetu istrage o ratnim zločinima koja je vođena protiv fra Mije Čuića i njegovih saradnika, oni se terete za stradanje Srba u Prisoju i Vrilu. U tekstu izjave 279

svjedoka Mile Ivande spominju se samo nosioci domaćinstava i broj članova porodice, i to: pet porodica Asića sa 45 članova, jedna porodica Jove Vulića sa 10 članova i jedna porodica Save Vujanovića sa tri člana. U Vrilu je živila i porodica Tome Vulića, koja se ne pominje u tekstu, a stradala je. Ni u jednoj drugoj izjavi, dokumentu, ni u spiskovima žrtava terora koji je objavio Savezni zavod za statistiku ne spominje se prezime Vujanović, pa se sa sigurnošću ne može utvrditi da je porodica Save Vujanovića stradala u selu Vrilo. Možda je Porodica Vujanović živjela u Prisoju, a nije porijeklom iz Prisoja i Vrila, pa nije mogla ni biti evidentirana na spisku žrtava koje je istraživao Savezni zavod za statistiku, jer je popis vršen prema mjestu rođenja žrtve. U Prisoju je likvidacija srpskog stanovništva provedena pod rukovodstvom Petra Ćavarušića, ustaškog emigranta, mještanina koji je po nalogu Rafaela Bobana dva dana poslije zločina u Cebari organizovao hapšenja i zatvaranja srpskog življa u Prisoju i u Vrilu. Izvršioci zločina u Prisoju i Vrilu bili su: Mile Ćavarušić zv. Kotlac, Ivan Perković Jozin, Ivan Ćurić Gutin, član sreskog NO (Narodnog odbora) u Prisoju, Luka Ćurić Perin, Luka Drmić pok. Mate, Iko Ćurić pok. Stipe, Mato Ćurić Dragičev iz Prisoja, Željko Šarušić iz Vrila, Mate Ćurić zv. Hrpić ispod Privale, Stipan Drmić pok. Ike, Ante Drmić Ikin, Jandre Drmić pok. Bože, Jure Drmić Krivušić Litrov, Stipe Drmić Krešin, Paško Drmić Krešin, Jozo Ćurić pok. Ivana, Ante Ćurić pok. Marka, Luka Krišto pok. Cvitana, žandar Oračić Ante iz Vinjana i Mate Bošković, narednik. Svjedočenja o stradanju Srba u selu Prisoje i Vrilo Komisija za istraživanje zločina u Duvnu, a u vezi sa dopisom okružnog organa BiH ZEMKOM-a za okrug Livno broj 79 od 14. 4. 1945. godine, sastavljen kod opštinskog N. odbora Duvno, srez Duvno, okrug Livno, 3. 5. 1945. god. u krivičnom predmetu protiv župnika fra Mije Čuića iz Duvna kao ustaškog suradnika i duhovnog inicijatora logora iz Duvna. Logornika Jože Brstila, Tade Lerote, Vinka Grgića, Frane Radoša, Mije Radoša, Zvonka Tadića, Mirka Tomasa, Slavka Kokotovića, Joze Jažice, Marka Kuprešaka zv. Čavara, ust. poverenika Bariše Žigića, Vlade Kokotovića, Antelja Madunića, Branka Zrna, Bajre Tanovića, Salke Karalića, Škoro Mije, Viktora Medveda, Ivana Kovačevića zbog interniranja i bacanja Srba iz Duvna, sela Cebare, Prisoja i Vrila u jame. Komisija u Zapisniku inv. br. 213 od 3. 5. 1945. godine konstatuje do kojih saznanja je došla, kao i da istraga nije završena, ali su utvrđene neke činjenice, i to: „U selu Vrilu i Prisoju niko nije živ ostao od srpske porodice pošto je sve poubijano i u jame bačeno, te smo mogli doznati samo imena kućnih starešina i broj 280

članova porodice, i to su sledeća lica: Mile Asić sa 17 članova porodice, Dušan Asić sa pet članova porodice, Pero Asić sa pet članova porodice, Zeko Asić sa četiri člana porodice, Mijo Asić sa 14 članova porodice, Jovo Vulić sa 10 članova porodice, Simo Bošnjak sa 16 članova porodice, Momčilo Bošnjak sa pet članova porodice, Savo Vujanović sa tri člana porodice. O navedenim ubistvima gore još vodimo istragu, te se nadamo da ćemo iznaći ko je još učestvovao u tim ubistvima. I čim saznamo, naknadno ćemo vas obavijestiti u najkraćem roku. Svjedočenje Marka Čurića Svjedočenje koje je dao Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Duvnu 23. juna 1946. godine. Čurić Marko pok. Ilije, rodom iz Prisoja, star 50 godina, po zanimanju zemljoradnik, pred komisijom izjavljuje: „Za vrijeme stare Jugoslavije u Prisoju, kao i u okolnim selima, nije bilo nikakve mržnje između katolika i pravoslavaca. Pod uticajem ustaškog logora u Duvnu, kao i Ćavarušić Pere pok. Ilije, Perković Joze pok. Mate, Odak Jakova, financ. preglednika, pristupaju pojedinci iz Prisoja ustašama i vežu se uz ustašku bandu. U Prisoju je postojala žandarmerijska stanica, koja je imala oko osam žandara i financiski odjel, gdje je bilo upošljeno šest financa. Žandari i financi usko su surađivali sa ustaškim logorom u Duvnu i postali glavni oslonac ustaške vlasti. Dva dana posle ubijanja pravoslavaca u selu Cebara došao je Rafael Boban u civilnom autu u selo Prisoje i sastao se na Karlovom Hanu sa Ćavarušić Perom, ustaškim emigrantom, Perković Jozom i Odak Jakovom. Tom sastanku prisustvovali su financi i žandari, kao i još neki seljani koji su došli kad su vidjeli da se civilni auto zaustavio. Tom prilikom Rafael Boban rekao je Ćavarušiću, Perkoviću, Odaku i drugima da do ujutro hoće da ne bude pravoslavaca u selu: 'Ako vi njih nećete poubijati, ja ću vas.' Odmah kad je Boban otišao, Ćavarušić je popisao imena prisutnih seljaka i zapretio im da ne smiju odati pravoslavcima to što je Boban kazao. Ti istu noć Ćavarušić Pero u zajednici sa žandarima, financima, kao i ostalim ustaškim simpatizerima pošao je od kuće do kuće pravoslavaca i odvodio starce, muškarce, žene i djecu u kuću na Karlovom Hanu, gdje su ih zatvorili. Kad su pravoslavci pitali kuda ih vode, ustaše su odgovarale da im se ima održati neki govor i da će ih pustiti. Zaseok Bošnjaka, oko 16 članova, pohvatali su ih tu istu noć i nisu ih odveli u kuću na Karlovu Hanu, već su ih direktno odveli na jamu Golubinka u Grabovici. Ustaše su ih žive pobacali u jamu, ali kako jama nije mnogo duboka, to je većina pobacanih u jamu ostala živa. Vidivši ustaše da im pastiri u jamu bacaju kruh, nakon

281

trećeg dana došli su: Odak Jakov, fin. preglednik, Anto Arašić, financ, Jakov Drmić zvani Oblačević i još neke druge ustaše, te su povadili preostale žive iz jame Golubinke i na licu mjesta ih postreljali.

Ostali pravoslavci Vulići i Asići iz Vrila sakupljeni su u kuću na Karlovu Hanu i kako je njihovo prikupljanje trajalo čitavu noć, nisu ih odmah likvidirali. Proveli su u kući zatvoreni čitav dan, došle su ustaše naveče i otjerali sve pravoslavce u selo

282

Golinjevo u livanjskom srezu. U Golinjevu su prenoćili, a drugi dan naveče ustaše su ih dotjerali u planinu Kamešnicu do jame zvane Tuščića gaj. Glavni zločinci koji su vodili pravoslavce bili su Ćavarušić Pero, Perković Jozo, Odak Jakov, financi i žandari iz Prisoja i poznati krvnik iz Golinjeva Vodopija, ustaški satnik. U toj istoj jami Tuščića gaju dva dana prije ovog zločina bila je likvidacija oko 200 pravoslavaca iz Golinjeva, sreza livanjskog. Dovedoše pravoslavce do jame, neke su poklali, druge su žive bacili u jamu, dok su treći sami skakali u jamu. Kao najveći krvnik u ovom ubijanju isticao se ustaški satnik Vodopija. On je stajao kod same jame sa sjekirom i svakog kog bi doveli do jame udarao je sjekirom po glavi. Kada je Vodopija pobacao u jamu četiri sina, četiri nevjeste i šestoro unučadi starice Ruže Asić iz Prisoja, tad je doveo staricu najzadnju do jame. Dao joj je cigaretu da zapali i upitao je: „Stara, bili se ti htjela vratiti kući?“ Na odgovor starice da bi se htjela vratiti, on ju je udario sjekirom po glavi i bacio je u jamu. Tog dana stradalo je oko 80 muških, ženskih i djece pravoslavaca iz sela Vrilo. Drugi dan ustaše su pričale da su pravoslavce odveli u Livno na saslušanje, ali već se svuda znalo o tom zločinu. Najpoznatiji zločinci iz sela Prisoja i Vrila su: 1. Ćavarušić Pero pok. Ilije, rođen u Prisoju, oko 38 godina, emigrant od 1928. godine. Kao emigrant radio je u Belgiji i stupivši u ustašku organizaciju, boravio je u Italiji. Padom Jugoslavije povratio se u NDH činom vodnika, te za kratko vrijeme postao satnik. On je jedan od prvih emigranata sreza Duvno koji se vratio iz emigracije i koji je počinio najviše zla. Juna mjeseca 1941. godine došao je u Prisoje. Odmah po dolasku organizirao je ustaše po okolnim selima i nagonio narod da stupi u ustašku organizaciju. Seljanima je otvoreno pretio da će streljati onoga koji će nešto govoriti protiv ustaša. Poslije pokolja pravoslavaca iz Prisoja postao je komandant grada Duvna, popljačkao pravoslavnu crkvu, pljačkao privatne stanove pravoslavaca i donosio robu svojoj kući. Kao komandant mjesta Duvno bio je do 25. jula 1942. godine, kad je pred partizanima pobjegao u Hercegovinu. Godine 1943. bio je na dužnosti u Bugojnu, gdje je sabrao 40 pravoslavaca i dao ih je spaliti u jednoj kući. Do oslobođenja bio je u Zagrebu i zna se da je došao do Maribora. Da li je pobjegao u inostranstvo i da li je živ ne zna se. Kratak opis: srednje visine, crnomanjast, na kapku desnog oka imao oveći mladež. 2. Perković Jozo pok. Mate, oko 50 godina. Poznat je kao jamar, koljač i ustaša. Poginuo u borbi u Dalmaciji 1942. godine. 3. Odak Jakov, oko 50 godina, iz Hercegovine, financijski preglednik i šef financa u Prisoju. Družio se sa najistaknutijim ustašama. Kad je bilo likvidiranje Srba 283

iz sela Prisoja, u zajednici sa ostalim financima i žandarima išao je od kuće do kuće pravoslavaca i vodio ih u kuću na Karlovu Hanu. Bacao ih je u jamu i ubijao preživjele pravoslavce koje je izvadio iz jame. Dolaskom partizana u Duvno pobjegao je u Mostar. Danas čujem da je na slobodi i u državnoj službi. 4. Đuro Brovac ili neko slično ime. Ruski bjelogardejac, financ u Prisoju, star oko 50 godina. Usko je sarađivao sa Odakom. Hvatao je pravoslavce u Prisoju, vezivao ih i bacao u jame jula 1941. godine. Dolaskom partizana 1942. godine u Livno pobjegao je u Mostar, a sad se nalazi u službi kao financijski preglednik u Petrovaradinu. 5. Ante Aričić, Hercegovac, oko 45 godina, rodom iz okolice Posušja ili Imotskog, financ u Prisoju. On je sudjelovao u hvatanju pravoslavaca i u bacanju u jame. Preživjele pravoslavce iz jame Golubinka on je vadio i on ih je ubijao. Dolaskom partizana u Duvno 1942. godine otišao je u Mostar, a gdje se sada nalazi i da li je živ, ne znam. 6. Mate Bošković iz Hercegovine, oko 42 godine. Bio je komandir žandarmerijske stanice u Prisoju, po činu narednik. Učestvovao je u hvatanju pravoslavaca i njihovom bacanju u jame. Godine 1942. bio je premješten za komandira žandarmerijske stanice u Duvnu. Poslije je postao poručnik i premješte je na dužnost kod Vinkovaca. Da li je živ i gdje se nalazi, ne znam. 7. Ljubičić Ivan pok. Jandre, iz Prisoja. Star oko 38 godina, visok, crnomanjast. On je učestvovao u hvatanju pravoslavaca i u bacanju u jame. Danas se krije u šumi. 8. Mirko Kapulica pok. Ike, iz Prisoja oko 24 godine, zemljoradnik, srednje visine, suhonjav, crnomanjast. Pod uticajem svog brata emigranta odmah osnutkom NDH otišao u ustašku vojnu u Zagreb. Godine 1943. ubio je u Prisoju Božu Ljubičića, glavara sela za vrijeme stare Jugoslavije, zbog lične osvete. Maja mjeseca 1944. došao je iz Zagreba kao ustaški poručnik, organizirao je bandu od 200 zlikavaca (zlikovaca), odlazio po selima, te je pljačkao i ubijao narod. Oslobođenjem Duvna povukao se u šumu sa svojom bandom, gdje se još krije i danas u srezu Duvno. 9. Drmić Jozo pok. Matka, iz sela Vrilo, Prisoje, oko 50 godina. On je bio poznati jamar i koljač. Poginuo je aprila 1946. godine u Grabovici kao škripar. 10. Drmić Ivan pok. Stipe, iz Vrila–Prisoje, oko 44 godine. Hvatao je pravoslavce i bacao ih u jame. Sad se nalazi u zatvoru Zenica, osuđen je na 20 godina zatvora. 11. Čurić Mate pok. Ilije, iz Prisoja, oko 44 godine. Sudjelovao je u hvatanju i bacanju pravoslavnih u jame 1941. godine. Sada se nalazi u zatvoru u Travniku pod istragom. 12. Šola Zvonko pok. Jure, iz Prisoja, oko 30 godina. On i brat mu Tomislav dobili su židovsku radnju u Zagrebu 1941. godine. Dolaskom partizana u Zagreb vratio se u Prisoje. Iz Zagreba su tražili podatke o njemu. Januara 1946. godine pobjegao. Sad je na nepoznatom boravištu. 284

13. Šola Marijan Ikin, iz Prisoja, oko 38 godina. On je bio ustaški emigrant i dolaskom NDH bio je stožernik u Bihaću. Po oslobođenju Zagreba došao je u Prisoje, gdje mu je župnik fra Karlo Grbavac dao krsni list pod krivim imenom, s kojim je uspio da pobjegne. Nepoznato je boravište, a vjerovatno je u inostranstvu. 14. Fra Karlo Grbavac, iz Hercegovine, oko 52 godine. Poznat još u vrijeme stare Jugoslavije kao ustaša, a po dolasku NDH ustaški organizator. Godine 1942, kada su se pojavili partizani u okolici Duvna, on je sa prepovjednice govorio: 'Borite se protiv partizana. I ako nemate pušku, uzmete purać (drvena kašika kojom se miješa pura – kačamak) i borite se.' Osuđen je na 15 godina u zatvoru je u Banjaluci. 15. Krivić Ivan pok. Marka, iz Prisoja, oko 52 godine, malog rasta, crnomanjast, donja usna nabreknuta. Hvatao pravoslavce i bacao ih u jame. Sarađivao je sa ustašama i pljačkao i bio je poznati pijanac. Oslobođenjem Duvna otišao je sa ustašama i o njemu se ne zna ništa. 16. Drmić Luka pok. Matka, iz Prisoja, oko 47 godina. Ustaški emigrant, bio na službi u Jajcu kao ustaški poručnik. On je sudjelovao u pokolju pravoslavaca u Jajcu 1941. godine. Bio je ranjen i otišao u Zagreb, gdje je bio do oslobođenja. Da li je živ ne zna se. 17. Kapulica Mate pok. Ivana, iz Prisoja, oko 40 godina, ustaški emigrant. On je služio 1941. god. u Jajcu kao ustaški poručnik i sudjelovao je u ubijanju pravoslavaca. Poslije je bio u Zagrebu sve do oslobođenja tog mjesta. Nepoznato mu je boravište. 18. Čurić Vid Antin, iz Prisoja, oko 38 godina, ustaški emigrant, bio u Zagrebu sve do oslobođenja. Nepoznato boravište. 19. Šola Ante Ikin, iz Prisoja, oko 44 godine. Bio u Belgiji na radu i došao za vreme NDH, gdje je dobio jednu židovsku radnju u Petrinjskoj ulici. Nešto prije oslobođenja Zagreba pobjegao u Austriju, gdje se sad nalazi u savezničkom logoru. 20. Šola Marko Ikin, iz Prisoja, oko 30 god. crnomanjast, srednjeg rasta. Bio je ustaša oko Bihaća i Zagreba, gdje je klao i ubijao. Oslobođenjem Zagreba pobjegao u Austriju, gdje se sada nalazi u savezničkom logoru. 21. Drmić Jakov zvani Oblačević, iz sela Dobrića, mjesni odbor Grabovica, oko 40 godina. Poznat je kao jamar i koljač. Prilikom oslobođenja Duvna povukao se sa Njemcima i umro je u bolnici u Kninu. 22. Jurin Josip, iz Hercegovine, oko 30 godina, žandar u Prisoju, poginuo je 1943. godine u borbi sa partizanima. Učestvovao je u hvatanju i bacanju u jamu pravoslavnih. 23. Grgo Milićević, iz Hercegovine, oko 40 godina, žandar, narednik. Sudjelovao je u hvatanju i bacanju pravoslavnih iz Prisoja u jame. Kasnije je premješten u Duvno, gdje je bio sve do oslobođenja Duvna. O njemu se ne zna da li je živ. 24. Zovko Marko, iz Hercegovine, oko 26 godina, žandar u Prisoju. Godine 1941. sudjelovao je u hvatanju i bacanju pravoslavnih u jame. Krajem 1941. godine premješten je iz Prisoja i dalje za njegovu sudbinu se ne zna. 285

Sve jedinice, ustaške, talijanske i njemačke, koje bi god dolazile u Duvno, dolazile bi takođe na pljačkanje u sela Prisoje i Vrilo. Drugo nemam šta da izjavim.“ Zapisnik potpisao izjavitelj Čurić Marko Izjavu i svjedočenje Marka Čurića potvrdili su svojom izjavom: Da sve ovo što je izjavio drug Čurić Marko potvrđujemo i smatramo kao svoj iskaz: 1. Krivić Pavao pok. Joze, iz sela Prisoja, star 49 godina, zemljoradnik, izdržava tri člana familije. 2. Sučić Jure pok. Ivana, iz Prisoja, star 36 godina, zemljoradnik, izdržava 10 članova familije. Duvno, 23. juna 1946. godine Referent, zapisničar, potpis svjedoka: Svjedoci čitko potpisali izjave. Svjedočenje Mile Ivande, Hrvata iz sela Prisoja U vezi sa zapisnikom sastavljenim kod opštinskog NO u Duvnu, srez Duvno, okrug Travnik, od dana 3. 5. 1945. godine. Dostavljamo vam učesnike koji su pobili i bacili u jame Srbe iz sela Prisoje i Vrilo po iskazu Mile Ivande, sina Dragičina iz Prisoja, koji je iskazao niže navedene zlikovce u kući Bogoslava Bilanovića pok. Nikole i žene mu Vasilije dana 19. 2. 1945. u Mandinu Selu koje se nalazi u Duvanjsko–livanjskom odredu Drugog bataljona. Imena zlikovaca učesnika bacanja u jame srpskog življa u selu Prisoju i Vrilu: Mile Ćavarušić zv. Kotlac, Ivan Perković Jozin, Ivan Ćurić Gutin, član sreskog NO u Prisoju, Luka Ćurić Perin, Luka Drmić pok. Mate, Iko Ćurić pok. Stipe, Mato Ćurić Dragičev iz Prisoja, Željko Šarušić iz Vrila, Mate Ćurić zv. Hrpić ispod Privale, Stipan Drmić, pok. Ike, Ante Drmić Ikin, Jandre Drmić pok. Bože, Jure Drmić Krivušić Litrov, Stipe Drmić Krešin, Paško Drmić Krešin, Jozo Ćurić pok. Ivana, Ante Ćurić pok. Marka, Luka Krišto pok. Cvitana, žandar Oračić Ante iz Vinjana i Mate Bošković, narednik.53

Zapisnik OK 417, inv. br. 213, prepis u Arhivu Jugoslavije, Beograd, 52–460. 286

Svjedočenje Ante (Pere) Aligušića, Hrvata iz sela Grabovica54 „Rođen sam 1921. godine u Grabovici, gdje sam završio tri razreda osnovne škole. Do početka rata sam bio stalno kod kuće, bavio se uzgojom stoke i zemljoradnjom. Sjećam se da je uoči aprilskog rata 1941. u narodu vladao bojazan da će zaratiti. Osnutkom NDH u selo je došao ustaški emigrant Šarić Frano, koji se kratko zadržao u selu. U selu se znalo i za Šarić Cvitana, koji je kao rudar radio u Belgiji i već je bio učlanjen u KPJ. On je imao Staljinovu sliku na zidu. Rekao je majci: 'Majko, to ti je bog.' Budući da su se odranije znali spomenuti emigranti, Frano nije u Cvitana dirao, nego je ubrzo otišao iz sela. Treba reći da sam saznao tek treći dan poslije zločina ustaša nad srpskim življem u Grabovici. Ja sam vidio svojim očima, jer sam u blizini jame čuvao ovce, don Ilu Rezo i Ivančić Iku, oca Japanova, kako spuštaju kruh i vodu živima u jamu. U februaru 1942. bio sam na regrutaciji i morao ići u domobrane. Vrijeme od 10 mjeseci proveo sam u Sarajevu. Aprila 1943. godine došao sam kući. Tad sam sa sobom donio mašinku pušku i pištolj. U jesen 1943. godine u nas je bila jedinica 9. dalmatinske divizije. Nas nekoliko omladinaca i omladinki smo se družili s partizanima. U vrijeme 4. neprijateljske ofanzive, u svakoj kući je bilo ranjenika ili izbjeglica koje je naše stanovništvo hranilo i o njima se brinulo. Maja 1944. imali smo i jedan okršaj sa grupom Kapuličine bande, koja je tražila Šolu Ilu, Cvitana, Jozu Japanova i dr. Najviše su s vojskom sarađivali naši odbornici: Aligušić Marijan, Šarić Ivić (poginuo u partizanima), Ivančić Antić i Šola Ile. Od 1. 8. 1943. bio sam organiziran, djelovao sam i sarađivao sa dalmatinskim partizanima sve do 8. 9. 1944, kad sam stupio u Livanjsko–duvanjski odred. Sa odredom sam prošao borbe oko Duvna, bio sam mitraljezac. U mojoj jedinici bio je Maho Seferović, Milisav Luka Zekić, komandir voda bio je Ćevap Slavko. Početkom 1945. raspoređen sam u 17. krajišku brigadu. Naročito sam imao teške borbe u Kraljevoj Sutjesci, gdje sam kao mitraljezac teško ranjen. To je bio 4. april 1945. Poslije dva mjeseca liječenja u Sarajevu, otišao sam u jedinicu koju sam našao u Daruvaru. Zatim sam bio u Beogradu do 15. 11. 1946. godine, kad sam demobilisan. Kad sam došao kući, donijelo je nas nekoliko oružje da štitimo selo od Kapuličini bandi. Ja se sjećam da je Kapulica kad je vršljario oko Duvna dolazio u Grabovicu. Razlog je jasan. On stvarno nije imao oslonac ni na kom u našem selu.“ Grabovica, 21. 10. 1984. godine Izjavu dao: Ante Aligušić, s. r. 54

Za ediciju „Duvno u NOB-u“, Arhiv župe Tomislavgrad, spis 2, str. 125. 287

Svjedočenje Bože (Jandre) Šarića, Hrvata iz Prisoja55 „Rođen sam 1927. godine u Prisoju. Završio sam četiri razreda osnovne škole u Prisoju. Bila mi je učiteljica Milka Kutleša iz Livna. Do Drugog svjetskog rata nisam išao nikud iz Prisoja. Prilikom kapitulacije bivše Jugoslavije vidio sam gdje mase tadašnje vojske, neki s oružjem, a neki bez oružja, prolaze kroz Prisoje. Zapamti sam ti i ne mogu nikad zaboraviti na Karlovu Hanu, blizu Ćurkovićeve gostione, kod mosta bio je postavljen stol prekriven stoljnjakom, na kom se nalazio križ i pištolj, gdje su neki polagali zakletvu. Tu je stalno bio prisutan fra Karlo Grbavac. U vrijeme ustaških nasilja sjećam se dobro da sam na Tušnici bio sa Milanom Bošnjakom, sin Sime, moj vršnjak, čuvali smo stoku, došla su dvojica sa puškama i Milana su otjerali. Kad sam došao kući, moji su mi rekli da su Savići Bošnjaci bačeni u Grabovici u jamu Golubinka, a Asići u jamu Kamešnica. Saznao sam da je većina ljudi u Golubinki par dana bila živa, dozivali upomoć, fra Rezo i neki mještani su spuštali hranu i vodu. Saznao sam da su Srbima bili uručeni pozivi da se iskupe na određeno mjesto. Međutim, muškarci su pobjegli. Njima su ustaše Šperac i Baketa poručili da se vrate na vjeru – da im se ništa neće desiti. Oni su se vratili i svi su zajedno otjerani. Taj događaj je strahovito potresao stanovništvo sela Prisoja s obzirom da su to, ipak, bili komšije, mnogi prijatelji, neki su se sprijateljili i ženidbom i tako dalje. Budući da je Asić Periša zvani Pažinušić imao dućan-trgovinu, sve je to Baketa Perković dao zetu Jaguzu Jozi Ćavarušiću. U jesen 1941. godine Talijani su u Prisoju boravili neko vrijeme, ali su se pokazali kao pljačkaši. Jakiši Krišti su otjerali dva svinjca, drugima otjerali krumpire, ostalim su uzeli nešto drugo. Uoči dolaska jedinica Prve proleterske brigade, u julu 1942. ustaše su razglasile da će partizani poklati hrvatski živalj, pa je većina obitelji bila pobjegla u donje krajeve – Aržano, Tijaricu i Kamensko. Kad su došli partizani Ćurić Markelac i Perković Ivan Topalović sazvali su narod da dođe u kapelu da im se objasne ciljevi NOB. Uzgred da spomenem, od Ivana Perkovića sam prvi put čuo parolu – živjela Crvena armija. Narod se vratio za dan, dva i nastavljen je miran život. Prije dolaska ranjenika, tifusara i bolesnika, odbornici Kapulica Jurak, Ivan Perković Topalović, Ivan Ćosić i Miše Šola bili su o tome obaviješteni. Oni su raspodijelili ranjenike, tifusare i izbjeglice po kućama. Stvarno, narod je sve učinio da ih što bolje dočeka. Odbornici su često obilazili i vršili kontrolu. U mojoj kući bilo je nekoliko starijih i dvije mlađe žene. Neke od tih izbjeglica su preživjele i dva puta su nam se javljale. Znam da su bili od Grmeča. Kad je komandi došlo da se ranjenici i i tifusari gone prema Duvnu, onda su seljani sa konjima i ranjenicima po zimi išli neko do Jošanice, a neko čak do Prozora, pa sam dva puta za jednu noć išao na Jošanicu vodeći ranjenike. 55

Edicija „Duvno u NOB-u“ 288

U ljeto 1943. godine pročula se vijest da su partizani uništeni u Bosni i Crnoj Gori itd. Perković Baketa je dolazio u moju kuću i tražio od mog oca da me pošalje u ustašku podoficirsku školu u Petrinju. Stari je to nekako odbio. U jesen 1943. godine sjećam se da je dolazio Ivan Ljubičić zvani Tito iz Stipanjića i držao sastanke sa omladinom. Bio sam kod kuće sve do jeseni 1944, kad je u selo došla 4. splitska brigada sa komandantom Brankom Kalinićem. Tad su Ćurić Markelac, njegov sin Drago i Ivan Perković agitirali u selu kod omladine za odlazak u partizane. U kući Ivana Ćosića bio je štab Livanjsko–duvanjskog odreda s komandantom Filipom Baračem na čelu. Tada nas je oko 90 iz Prisoja i Grabovice otišlo u Potočane kod Livna. Ja sam bio u Drugom bataljonu, čiji je komandant bio Mijo Bilandžija, a komandant čete Sava Važić, a komandir voda Slavko Ćevap iz Baljaka. Došli smo u Duvno 15. 11. 1944, a Nijemci su ga bili napustili. Došli smo u Kolo i tu su me zadužili sa puškomitraljezom. Neko vrijeme smo vodili borbu sa Kapuličinom bandom u Mandinu Selu, Crvenicama, Rakitnu i Raškom Polju. U Rakitnu smo našli Ivana Tanjića, ubijenog od strane Kapulice. U Duvnu sam raspoređen u Sedmu krajišku brigadu Desete divizije, raspoređen sam u 4. bataljon 'Iskra'. Neko vrijeme vodili smo borbu oko Prozora i Rame sa odmetnicima Sičaje. Dalje slijedi težak ratni put – Gornji Vakuf, pojedinci su dezertirali – Fojnica, Kiseljak, Busovača, Visoko, Kakanj. Oslobodili smo Zenicu, Banjaluku, krenuli na Karlovac. Tu smo vodili tešku borbu nekoliko dana i gonili neprijatelja sve do Dravograda. Ja sam se kasnije aktivirao. U SKOJ (Savez komunista omladine Jugoslavije) sam primljen u decembru 1944. godine u Mrkodolu u Pokrajčića kući. Član KPJ postao sam 1947. godine. Demobilisan 12. 12. 1949. godine iz štaba Prve armije.“ Zagreb 11. 11. 1984. godine Izjavu dao: Božo Šarić, s. r. Svjedočenje Radojke Zečević, rođene Zdilar, Srpkinje iz Eminova Sela Svjedočenje o stradanju Srba 1941. i 1942. godine u Prisoju i Eminovu Selu. Izjavu dala 20. 2. 2014. u Aranđelovcu. „Ja sam rođena 1935. godine u Eminovu Selu. Kad je rat počeo bila sam dijete, imala sam oko sedam, osam godina. Nekih detalja koji su se desili u Eminovu Selu tokom Drugog svjetskog rata dosta dobro se sjećam. Dešavanja koja su se desila u selu Vrilu sjećam se po pričanju moje majke, koja je rodom iz sela Vrila. Moja baba Ruža rodom je iz Golinjeva, Livno, djevojačko prezime Pažin, pa su je zvali Pažinuša. Njen muž, moj deda Ile rano je umro, poginuo. Moja baba imala je sedmoro djece, četiri sina i tri ćerke. Poslije muževe smrti, bila je 289

to velika sirotinja. Baba Pažinuša, kako se tad govorilo, bila je propjevana žena. Bila je pametna, vrijedna i hrabra. Zbog sirotinje i bijede imala je zdravstvenih problema. Ljekar joj je rekao da ona nema drugih zdravstvenih problema izuzev nervoze i predložio je da kad god osjeti neku nervozu, popuši cigar duvana. U to vrijeme vidjeti ženu da puši bilo je sramota, ali baba Pažinuša je poslušala savjet i ponekad zapalila cigaretu. Njeni sinovi, moji ujaci, kad su porasli bili su vrijedni i sposobni ljudi. Bavili su se trgovinom, korparenjem po cijeloj zemlji. Stvorili su dobro bogatstvo, kupovali zemlju i livadu. Perica je držao dućan na mostu, na mjestu gdje sad kafanu drži Kapulica Jozo Jožin. Moja majka, djevojačko prezime Asić, rođena u selu Vrilo, udala se negdje oko 1925. godine za mog oca Ljubu u Eminovo Selo. Imala je četiri brata: Milu, Pericu, Niku i Tomu, dvije sestre Maru i Stanu. Dvojica majčine braće, moji ujaci, oženjeni su iz Eminova Sela, i to: Perica koji se oženio sestrom Zdilar Dušana, Brankom, a Mile se oženio Milicom, mojom stričevkom. Majčin sestrić (sin sestre Mare) oženio se drugom Dušanovom sestrom, Jokom. Tako je u to vrijeme bilo dosta slučajeva da su se ženili i udavali po osnovu poznanstva i prijateljstva. Pored moje majke, u Eminovo Selo iz sela Vrilo udala se njena rodica Ruža, za oca Rade Gligorića. Tako da je bilo dosta rodbinski povezano Eminovo Selo i selo Vrilo. U svakom od navedenih brakova u prosjeku je bilo oko petoro djece i sve ih je zatekao rat u Vrilu i svi su završili u jamama planine Kamešnice. Što se tiče mojih sjećanja o ratu 1941. godine koja sam doživjela i upamtila u Eminovu Selu, gdje sam rođena, mogu da kažem da se dobro sjećam dosta događaja iz tog rata. Kad je počeo rat i hapšenje Srba po selima i gradu, o tim dešavanjima se brzo saznalo po svim selima, pa je dosta muškaraca pobjeglo u planinu. U Eminovo Selo su došla četvorica mojih ujaka i tetkić da se sklone od hapšenja koja su se dešavala u Vrilu i Prisoju. Moj otac ih je savjetovao da bježe dalje iz Duvna. I savjetovao ih da ne dozvole da ih žive pohvataju, nemojte živi u ruke jer se sprema veliki rat. Moj otac je imao saznanja o dešavanjima u zemlji jer je imao kontakte sa Simom Kovačevićem, gdje je upoznao i Borišu, i tako je od njega dobivao saznanja. On je povremeno pred rat dolazio u Duvno i održavao bi kontakte sa ponekim Srbinom iz sela gdje su živjeli Srbi. Moji ujaci i tetkić, kad su saznali da im ni kod nas nije sigurno i da naši muškarci bježe u planinu, uputili su se u Glamoč, da se tu sklone od ustaške kame. Ustaše, kad su saznali da u Vrilu nema svih muškaraca, a posebno Asića, Pažinušinih sinova, nisu smjeli da krenu u akciju klanja i ubijanja dok sve Srbe ne vrate u selo, i da tek tad krenu u likvidaciju. Ustaše, koje je predvodio ustaški rojnik Jozo Kevinović, tako su ga zvali, ne znam da li mu je to pravo prezime, bio je sirotinja, moji ujaci su ga othranili, pomagali dok je odrastao. On je sa ustašama izvršio pritisak na njihove 290

žene da im kažu gdje se kriju njihovi muževi. Žene su pod velikim pritiskom i ubjeđivanjem i zaklinjanjem da im se ništa neće desiti odale tajnu, tako su ustaše saznale da se njih petorica nalaze u Glamoču. Ustaše su otišle u Glamoč i na prevaru, dajući im takođe obećanja da im se ništa neće desiti, da bi ih ubijedili u to zaklinjali su se u boga i porodicu da im se ništa neće desiti, i tako su ih na prevaru vratili u selo Vrilo. Dok su Pažinušiće doveli u Prisoje, odmah su ih povezali i mogli su da krenu na ispunjenje svog krvavog plana. Ustaše su oko Ilindana sve Srbe iz Prisoja i Vrila pobili i bacili u jame na planini Kamešnici. Srbi Prisoja i Vrila bačeni su u periodu kad i Srbi iz Cebare. Sigurno su likvidirani znatno prije Ilindana. Jer se sjećam da je moja majka stalno plakala i to se desilo prije nego što su ustaše došle u Eminovo Selo da hapse Srbe i zatvaraju u pojatu. Kolika je to bila mržnja i drskost ustaša pokazuje ponašanje ustaškog rojnika Nike Dilbera iz Eminova Sela, koji je naš komšija, došao je mojoj majci smejući se da joj priča kako su njenu majku, braću, sestre i svu njenu porodicu bacili u jamu, to je dokaz koja je to bila mržnja. Niko Dilber je mojoj majci ispričao kako su njenu porodicu likvidirali nad jamom u Kamešnici. Ispričao joj je kako su njenu majku Pažinušu sjeli pored jame, dali joj cigaru da zapali i da gleda kako joj sinove, snajke, ćerke i unučad kolju i u jamu bacaju, a zatim su i nju ubili i u jamu bacili. Moja majka je često spominjala rojnika Jozu i sve ih klela i u kukanju nabrajala. Tako je preko 25 članova moje najbliže rodbine završilo u jami u planini Kamešnici. Svi članovi porodice moje babe ubijeni su i bačeni u jame. Moja majka stalno je pričala o stradanjima svoje braće, sestara i njihovih porodica. I danas se dobro sjećam svoje majke u suzama, plaču i kuknjavi. Te slike nikada neću zaboraviti. Majka je od nekih Hrvata dobivala informacije i saznanja kako joj je porodica stradala i kako se to ubijanje i bacanje u jamu desilo. Od preživjelih Srba koji su rođeni u Prisoju i Vrilu ja sam čula da je preživio samo Rajko Asić, koji je kao mladić otišao u Srem, u Rumu, tamo se oženio i sa porodicom tu živio. Njegova porodica kumovala je sa porodicom moje majke, pa je dolazio u Eminovo Selo kod moje majke i dobro ga se sjećam. Dobro se sjećam i stradanja Srba u Eminovu Selu u Drugom svjetskom ratu. Komšija Dilber Ilija bio je dobar čovjek i rekao je mom ocu da nam se sprema opasnost. Ljudi su odmah pobjegli u planinu. Ustaše su opet na prevaru nagovorile Srbe da se vrate iz planine. Moj otac je govorio da im ne vjeruju i da se ne vraćaju, ali strah za djecu i porodicu bio je jači od straha za svoj život. Koliko se sjećam, bilo je ljeto, negdje oko Ilindana. Dok su Srbe iz planine doveli u selo, odmah su ih povezali i zatvorili u pojatu Save Zdilara. Ja se tog događaja dobro sjećam. Bila je noć, mi smo otišli u Miškovu kuću, iz koje se dobro vidi Savina pojata, kroz prozor smo virili i posmatrali šta se dešava. Došao je kamion, kako smo kasnije saznali, nekoliko naših je uspjelo da se odveže i spremali su se da iskoče iz kamiona. Sve su ih povezane 291

izveli iz pojate i potrpali u kamion i krenuli iz Eminova Sela. Kad su izišli na cestu koja vodi prema Mokronogama, kamion se zaustavio. Nešto se desilo, najvjerovatnije da su saznali da su Srbi iz Rašćana pobjegli u planinu, pa su iz straha od odmazde kamionom natovarenim Srbima krenuli u grad i sve ih zatvorili u zatvor u Duvnu. Za nas, djecu, žene i starce već su bili iskopali jame (rupe) kod rudnika uglja, gdje su planirali da nas ubiju i zatrpaju. Ja se sjećam priče koju su pričale ustaše svim Srbima, da će nas preseliti u staru Srbiju. Govorili su da sa sobom možemo poneti sve vrijedno što imamo. Ko ima para, zlata, srebra i vrijednih predmeta, odjeće i obuće treba to da ponese sa sobom kad krenemo na put za Srbiju. Mi smo se bili skupili pred Gligorića kuću i tu smo čekali auta da nas, kako su rekli, voze za staru Srbiju. Međutim, kako su muškarci odvedeni u zatvor, nisu pobijeni, došla je vijest da se svi raziđemo kućama i da su muškarci oslobođeni. Poslije navedenih događanja, ne sjećam se koliko je prošlo vremena, nas su preveli na katoličku vjeru, išli smo u katoličku crkvu. Dobro se sjećam kad sam išla u katoličku crkvu u grad. Poslije prelaska na katoličku vjeru, nisu nas više dirali. Partizani su oko Petrovdana oslobodili Duvno. Dok su oni došli, mi smo ponovo postali Srbi pravoslavni. Partizani su se kratko zadržali u Duvnu. Dok su otišli partizani, došle su ustaše sa zloglasnom Crnom legijom. Sjećam se da je to bilo oko Gospojine. Na cesti ispod sela sve se crnilo koliko je bilo crnokošuljaša. Cebarka, Stolina snaja, i Božo Gligin, Miškov brat, bili su znatiželjni i izišli su iz sela prema Blažuju, ustaše su ih u selu Blažuju uhvatile, ubile i sve ih isjekle na komade. Jedan od ustaša sreo je kod Blažuja Iliju Dilber Mucu i pitao ga ima li on Srba u selu i ako ima, kakvi su to ljudi. Dilber je odgovorio da ima malo i da su svi dobri ljudi, da su se zajedno odgajali i da zajedno sa njima žive i dobro se slažu, da su to izuzetno dobri ljudi. Ustaša mu je rekao da kad je tako, ide i obavijesti Srbe da bježe. Stigla je naredba da u tom selu ni srpski pijetao ne smije ostati živ. Reko mu je i da ne smije odati ko mu je i šta rekao. Dilber je došao u selo i zovnuo mog oca, nije nikom drugom smio da kaže, i obavjestio ga šta se Srbima u selu sprema. Moj otac je obavijestio da se spremaju i što prije bježe u planinu. Mnogo su se razmišljali da li da to učine. Ljetina je već bila skupljena, žito u ambarima. Mislili su da je to samo varka da im pokupe žito i ostalu imovinu. Moj otac je odmah naredio da se spremamo i da bježimo. Kad smo mi krenuli, počeli su jedni po jedni da se odlučuju za bježanje i tako smo skoro svi izbjegli u planinu Ljubušu, iznad Lečićkih staja. Tu u planini bili smo dvije do tri noći. Počelo se pričati da neko ode u selo. Govorili su meni i mojoj babi da se nas dvije vratimo u selo. Ja sam bila vezana za babu. Nisam htjela. U selo se tad vrate Luke Savića otac Lazo, Jakova Savića otac, Sava Gligorić Čupić, Perac Savić, vratilo se sedmoro, osmoro, a neki stariji nisu ni bježali. Ustaše su ih sve pobili i u gaju zakopali, malo zatrpali. Kad se rat završio, svi su izvađeni iz tih jama i sahranjeni.

292

Poslije nekoliko dana u planini Ljubuši, krenuli smo prema Vran planini, tu smo se sastali sa drugim Srbima iz ostalih sela ispod planine Ljubuše i krenuli prema Glamoču. Iz Glamoča smo se vratili u proljeće 1943. godine. Poslije rata moja majka nikad nije išla do jame u Kamešnici gdje su njeni najmiliji ubijeni i bačeni. U to vrijeme nije bilo slobodno da se te zajedničke grobnice – jame posjećuju. Ni ja ni moja porodica nikad nismo bili nad jamom u koju su bačeni moji ujaci i njihova porodica. Ja ne znam tačno gdje se ta jama nalazi. Znam da su jame zabetonirane i da na njima nema nikakvog obilježja ili spomenika o stradanju Srba koji se u njima nalaze. Slušala sam priču koju su pričali ljudi što su vršili betoniranje jama. Kad su jamu betonirali, tu su navraćali neki čobani i govorili – što to radite kad će u te jame otići i oni koji su preživjeli prethodni rat. Da li je ta priča istinita ne mogu tvrditi, ali malo je nedostajalo da se ta priča u ovom posljednjem ratu i ostvari.“ Radojka Zečević, s. r. Poslije stradanja Srba u selu Cebara i Duvnu 28. juna 1941. godine, najugledniji Srbin iz Duvna Simo Kovačević i drugi nisu htjeli i nisu mogli da povjeruju u vijesti o zlodjelima nad nevinim ljudima, pravoslavnim Srbima. Simo Kovačević je savjetovao ljude koji su mu se obraćali da sjede kod svojih kuća, da nemaju razloga da strahuju i da treba da se odazivaju na pozive ustaške vlasti, „da nema te vlasti na svijetu koja će ubijat svoj narod ako je poslušan i poštuje zakon“. Njegov sin Boriša uspio je da odvrati jedan dio Srba od očevih zabluda i ubijedi ih da se ustaškoj vlasti ne smije vjerovati.

ZLOČIN U DUVNU I MOKRONOGAMA MJESTO ZLOČINA JAMA KAURSKA NA PLANINI PAKLINE Dana 1. avgusta, kad je Boban došao u Duvno, pohapsio je tamošnje Srbe. Poslije podne uhapšene su natrpali u dva kamiona i otišli u pravcu Mokronoga, gdje su iz zatvora uzeli 10 Mokronožana srpske nacionalnosti i skupa ih otjerali do Kaurske jame. Poslije pucanja u njih sve su ih pobacali u jamu. Miloš, Savo i Nikola Simić uspjeli su se izvući iz jame iako su bili ranjeni. Uoči Ilindana 1. avgusta 1941. godine, prema svjedočenju Ilije Bakovića i Miloša Simića, ustaše su u selu Mokronoge pohapsili sve Srbe muškarce i zatvorili ih u neku kuću u tom selu. Ustaše su iz Duvna došli kamionom i iz zatvora koji je bio u kući Simića izveli deset Srba, doveli ih vezane u lance do kamiona, u kamion su ugonili Srbe iz Mokronoga, u istom tom kamionu bili su uhapšeni Srbi iz grada Duvna, a bila su i dvojica Srba iz Rašćana i Mandina Sela. Kamionom su ih odvezli do jame Kaurske, koja se nalazi na planini Pakline, udaljenoj dva, tri kilometra sjeverno od sela Mokronoge. Srbe su nad jamom sve pobili i u nju 293

ih bacili. U jamu je tog dana, prema utvrđenom spisku, bačeno 27 Srba iz Mokronoga, Duvna i drugih sela. Od 27 bačenih Srba, iz jame su uspjela izaći i spasiti se trojica iz Mokronoga. Pretpostavlja se da je u toj jami preko 40 Srba, kao i da su u nju bačeni i neki Srbi koji su dovedeni iz drugih mjesta van područja duvanjske opštine. U selu Mokronoge, što je bio izuzetak u odnosu na zločine koje su ustaše činile u drugim mjestima, ustaše nisu pobile žene i djecu. SPISAK ŽRTAVA KOJE SU ZAVRŠILE U JAMI KAURSKOJ 1. Bilanović Duje Rade Mandino Selo Pakline 2. Bošnjak Pere Mijo Mok ronoge 3. Basta Milan Mokronoge 4. Kovačević Save Simo Duvno 5. Kovačević Sime Savo Duvno 6. Mihojević Mitra Dane Duvno 1893. 7. Mavrak Mihajla Danilo Mostar 1893. 8. Mornarić Špiro Metković 9. Mornarić Nedeljko Metković 10. Stanišić Ile Savo Rašćani 1896. 11. Simić Rade Jovo Mokronoge 12. Simić Sime Stojan Mokronoge 14. Simić Sime Rade Mokronoge 15. Simić Stojana Ljubo Mokronoge 16. Simić Luke Milan Mokronoge 17. Simić Laze Ilija Mokronoge 18. Vujinović Laze Vuko Duvno 19. Vujinović Vuke Lazo Duvno 1900. 20. Važić Rade Jovo Rašćani 21. Važić Jove Dušan Duvno 22. Važić Jove Mladen Duvno 23. Važić Pere Branko Duvno 24. Zelen Ilije Siniša Duvno 25. Zelen Cvije Ilija Duvno

1867. 1941. Kaurska jama, 1867. 1903. 1875. 1905. 1941. 1941. 1900. 1906. 1941. 1887. 1896. 1917. 1921. 1903. 1913. 1870. 1941. 1886. 1922. 1926. 1900. 1919. 1941.

1941. 1941. 1941. 1941. Pakline Pakline 1941. 1941. Pakline 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. Pakline 1941. 1941. 1941. 1941. 1941. 1941.

Pakline Pakline Pakline Pakline

Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline Pakline

Izvršioci zločina nad Srbima iz Duvna i Mokronoga bili su nekoliko ustaša, članova ustaškog roja, među kojima je bio rojnik Ivan Baković (Ivanov) iz sela Mokronoga. Iz sela Mokronoga u izvršenju zločina učestvovali su još: Ševko Bešlaga um. Muje, Šaćir Tiro um. Alije, Rahmo Tiro um. Alije, Hilmo Tiro um. Bećira, Meho Tiro um. Meše. Jure Baković pok. Marijana, Stojan Perković pok. Tome, Manda Budimir pok. Bariše, Ševko Musa. 294

SVJEDOČENjA O ZLOČINIMA U SELU MOKRONOGE Svjedočenje Miloša Simića, Srbina iz sela Mokronoge Svjedočenje Miloša Simića o zločinima nad srpskim narodom u opštini Duvno, za zločine u Mokronogama, koje je dao pred komisijom NOO, koja je vodila istragu o učinjenim zločinima. Izjavi Miloš Simić pok. Rade iz Mokronoga, rođen 1925. godine. Pristupi kao svjedok Miloš Simić iz Mokronoga, srpsko–pravoslavne vjere, star 60 godina, radnik: „Dana 1. 8. 1941. godine odvedeni smo u jamu Pakline, devet kilometara daleko od grada Duvna, svi poubijani i bačeni u jamu, i to sa revolverskim metkom u potiljak, sledeća lica: Simo Kovačević, trgovac iz Duvna; Savo Kovačević, advokat pripravnik iz Duvna. Milan Basta, pol. pristav, Ilija Zelen, gostioničar, Dušan Važić, stolar, Špiro Molnarić, policijski činovnik, Nevenka Molnarić, žena mu. Ja, Miloš Simić, težak iz Mokronoga. Jovo Simić, težak iz Mokronoga, Stojan Simić, cestar. Rade Simić, Ilija Simić, Ljubo Simić, šnajder iz Mokronoga, Nikola Simić, Mihajlo Bošnjak, Milan Simić, težak iz Mokronoga, Danilo Mavrak, natporeznik, Mladen Važić, pilot, Branko Važić poštar, Rade Bilanović, težak iz Mandina Sela. Savo Stanišić, težak iz Rašćana, Vuko Vujinović, gostioničar, Danilo Mihojević, kafedžija, Siniša Zelen, fotograf, Lazo Vujinović, gostioničar, i Jovo Važić, gostioničar. Od navedenih spasio sam se ja, Miloš Simić, probijen mi je vrat metkom, sad se nalazim u NOF-u (Narodnooslobodilački front) u Duvnu. Drugi se je spasio Savo Simić, ranjen u prsa i nalazi se u ropstvu u Njemačkoj, treći se je spasio Nikola Simić, koji je poginuo u NOV-u (Narodnooslobodilačkoj vojsci). U samoj bolnici grada ubijena je građanka Ljubica, udova Ljube Dimitrovića, od strane gore navedenih zlikavaca iz ustaškog logora, te su isti učestvovali na jami Pakline, kad su nas bacili. Vezali su nas i čuvali zatvorene u kući Stojana Simića u selu Mokronogama. Ustaški špijuni i suradnici Ševko Bešlaga um. Muje, Šaćir Tiro um. Alije, Rahmo Tiro um. Alije, Ivan Vuković Ivanov, Hilmo Tiro um. Bećira, Meho Tiro um. Meše, Jure Baković pok. Marijana, Stojan Perković pok. Tome, Manda Budimir pok. Bariše, Ševko Musa, svi iz Mokronoga. Za gore navedenu izjavu svjedočim i potpisujem.“ Miloš Simić, s. r. SVJEDOČENjE MILOŠA SIMIĆA, MOKRONOGE, DUVNO Miloš Simić dao je dva iskaza različitim komisijama i u različitom periodu. Prvu izjavu dao je ZEMKOM-u 14. juna 1945. godine u Duvnu i ona se nalazi u Arhivu Jugoslavije. Izjave su date na istu temu, ali se razlikuju, pa su obe unete u sadržaj knjige. 295

Iskaz je dat pred sreskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Duvnu i o njemu je sastavljen zapisnik dana 29. juna 1946. godine. Simić Miloš pok. Rade iz Mokronoga, star 62 godine. „Godine 1941, kad je osnovan ustaški logor u Duvnu, počelo se sa hvatanjem nas pravoslavaca. Oko 1. juna 1941. godine dobio sam poziv iz Duvna da se javim ustaškom stanu. Kad sam se javio, ustaša Ante Madunić me je zatvorio. Dok sam bio zatvoren, hranu mi je donosila familija, ali što god je bilo bolje od hrane, ustaše su pljačkali. U zatvor su najviše dolazili Ante Madunić zvani Antelja i Vinko Grgić zvani Tiro. Nakon nekoliko dana, što sam bio zatvoren, došao je Ante Madunić mojoj ženi i tražio novac za ustaše. Kako moja žena nije imala novca, to je dala šest metara žita. Sa Antom Madunićem bio je i Frano Radoš i oni su za mene tražili ucjenu. Kad je moja žena dala žito, devetog dana što sam bio zatvoren, bio sam pušten na slobodu. Oko 24. juna 1941. godine dobili smo svi pravoslavci, muški od 18 do 58 godina, nalog da se javimo ustaškom stanu u Duvnu. Kako su pravoslavci iz Mokronoga bili prvi koji su se javili ustaškom stanu, ustaše su ih pustili da idu kući sa tim da bi pravoslavci iz drugih sela došli javiti se i da se ne bi bojali doći. Svi pravoslavci, osim Mokronožana, bili su odmah, dok su se javili ustaškom stanu, zatvoreni. Neki od pravoslavaca ostajali su dva, tri dana u zatvoru dok njihove familije ne bi platile ucjenu i bili su pušteni, dok su oko 16 pravoslavaca na Vidovdan otjerale ustaše do planine Grabovice i pobacale ih u jamu. Na tri dana prije Ilindana, tj. 30. jula 1941. godine bio sam pozvan od sreskog načelnika Baušića da potpišem jemstvo za pravoslavce iz sela Mokronoge. Drugi dan nalazeći se u selu došao je rojnik Ševko Bešlaga, rekao mi je da ima nalog da sve pravoslavce iz Mokronoga privede ustaškom stanu u Duvno. Neki pravoslavci bili su u selu, dok su neki kosili u mojoj njivi u planini. Ševko Bešlaga otišao je po pravoslavce koji su bili u planini. Poslao sam moju ćerku u Duvno da razvidi situaciju i povrativši se sa viješću da su svi pravoslavci iz Duvna zatvoreni, ja sam obavijestio Stojana, Savu, Nikolu i Ljubu Simića da bježimo. Krenuvši iz sela, jedan po jedan bili smo primijećeni od ustaški nastrojenih seljana, te je prvi bio uhvaćen Stojan Simić. Kad sam već odmakao iz sela, dostigli su me seljani: Perković Ivan, Maho Tiro, Hilmo Tiro i Ševko Bešlaga, koji se već vratio iz planine. Oni su mi kazali da se Stojan Simić povratio u selo, da sam lud što bježim i da pravoslavcima ništa neće biti. Došli su i kosci iz planine, koji ništa nisu slu*tili, i ubijedili su me da pođem u selo. Kad su pravoslavci došli u selo, svi su bili odmah zatvoreni u kuću Laze Simića, dok su mene pustili da budem kod svoje kuće,

296

ali su mi naredili da se ne smijem nikud kretati. Stražu nad pravoslavcima držali su ustaški rojnici. Drugi dan, na 1. avgust, uoči Ilindana, oko četiri sata poslije podne, došla su dva kamiona iz Duvna do zaseoka Han, na pola kilometra do Mokronoga. Ja sam tog momenta bio uhapšen, a hapsio me je sa puškom u ruci Šefko Bešlaga, koji me je odveo do kuće Laze Simića i zatvorio sa ostalim pravoslavcima. Tek što sam bio zatvoren, došao je Pile Madunić i neki civil malena rasta u selo. Pile Madunić je naredio odmah da nas pravoslavce povežu. Svi rojnici i ustaški simpatizeri skupili su se oko kuće. Rojnici su bili: Ševko Bešlaga, Hilmo Tiro, Maho Tiro, Ramo Tiro, Edhem Lakača, Ante Baković, Stojan Perković, Jure Baković, Nasko Tiro, Šefik Begić, Pero Radoš i Ivan Baković. Bili su naoružani sa tri dvocijevke, a Ramo Tiro imao je vojničku pušku. Rojnici su krenuli da nas izvode iz kuće jednog po jednog i počeli su da nas vežu. Iz kuće kroz prozor skočivši pokušali su Savo i Nikola Simić da pobjegnu. Pile Madunić ranio je iz pištolja Savu Simića, koji se pravio mrtvim, a Nikolu Simić uhvatili su rojnici Anto Baković i Hilmo Tiro. Manda Budimir ponudila je i dala ustašama volovski lanac da nas vežu jer ustaše nisu imale čim da nas vežu. Mene je svezao rojnik Meho Tiro, dok su ostale vezali drugi rojnici. Kad smo bili povezani, krenuli smo pred pratnjom rojnika i ustaških simpatizera prema zaseoku Han na Klancu, gdje su bili stacionirani kamioni. Savu Simića nosili su Stojan Perković i Jure Baković. Odmakavši se od sela oko sto metara, rekao je pred ustašama javno Ahmo Bešlaga: 'Pravoslavaca familija ima deset, a vi vodite samo devet, to nije pravo, gdje vam je deseti?' Ustaše su zaustavile kolonu i videvši da fali Rade Simić, pošli su Ivan Baković, Ahmo Bešlaga i Šefko Bešlaga da ga fenjerom po kući traže. Otkrili su ga pod krevetom sakrivenog i doveli ga u sastav kolone. Misleći rojnici da je Savo Simić mrtav, predali su ga nama pravoslavcima da ga mi nosimo do Hana na Klancu. Kad smo došli do Hana na Klancu, vidjeli smo na prvom kamionu pravoslavce iz Duvna, dok su na drugom kamionu bili oni koji su trebali prisustvovati našem bacanju u jamu. Sa drugog kamiona ustaše, jamari, pravili su prema nama pravoslavcima namjerne provokacije, podsmjehivali se i pjevali ustaške pjesme. Mi smo ušli u prvi kamion, dok su ustaše ubacile tijelo Save Simića. U prvom kamionu sa nama pravoslavcima bili su ustaše Niko Ivić sa Blažuja i Slavko Kokotović iz Duvna i dvojica u civilu nepoznatih ustaša. Oni su bili naoružani vojničkim puškama. Kad su kamioni krenuli i ja ne mogavši podnositi pritisak lanaca koji su mi rezali meso na rukama, pa me je Niko Ivić odrešio. Mi smo se vozili preko planine Pakline prema Kaurskoj jami. Zbog poteškoća tjeranja do jame, kamioni su se zaustavili na sto metara od jame. Kod jame nas je već čekalo oko 30 ustaša na čelu sa Barišom Žilićem. Dok se naš kamion zaustavio, povikao je Bariša Žilić: 'Dovedite odmah dvojicu.' Na tu komandu ustaše su skinuli sa kamiona Nikolu Simića i Savu 297

Stanišića. Kad su ih dotjerali do jame i kad je Bariša Žilić uperio pištolj u Nikolu Simića da će ga ubiti, Nikola je skočio u jamu, a Savu Stanišića ubio je Bariša Žilić pucajući mu u čelo. Oni koji su stajali oko Žilića gurnuli su mrtvo tijelo u jamu. Završivši sa tom prvom dvojicom, dignuvši ruku, Žilić je zatražio drugu dvojicu. Došao sam na red i ja i moj brat Jovo Simić. Ja sam bio već prije odrešen, dok mi je brat bio i dalje svezan. Mene i mog brata tjerao je od kamiona do jame Niko Ivić. Kad smo došli šest metara do jame, rekao je meni Bariša Žilić: 'Ajde ovamo, pa da srbujemo.' Ispruživši ruku prema okolnim ustašama, zapitao je ko ima volju od njih da nas dvojicu ubije i baci u jamu. Kad je vidio da ovi ćute, rekao je: 'E pa ja ću ih.' Došavši na jedan metar do jame i kad sam vidio uperen pištolj u čelo, postalo mi mrsko, okrenuo sam se i skočio na noge u jamu. Kako sam se bio okrenuo da skočim u jamu, za vreme okretanja pogodio me je Bariša Žilić iz pištolja iza levog uha i zakačio me metak ispod levog oka. Kad sam skočio, padao sam oko 20 metara i pao sam na tijelo mrtvog čovjeka, to je bio ubijeni Savo Stanišić. Znao sam da je to morao on biti jer kako sam pao na njega, to sam zakrvavio ruku o njegovu glavu, budući da je krv bila još topla, zaključio sam da je to on. Bio sam kod potpune svijesti i instinktivno maknuo u stranu, bojeći se da mi nešto ne padne na glavu. Dok sam se ja pomaknuo u stranu, moj brat Jovo pao je kraj mene. Ja sam ga htio potegnuti u stranu, ali kako sam ga uhvatio za glavu i osjetio toplu krv, pustio sam ga. Bio je ubijen. Nastupila je mala pauza, niko nije padao, napipao sam nogu Nikole Simića, koji se bio pomaknuo u stranu. On je bio prvi koji je skočio živ u jamu i usled pada slomio je nogu. Nije mogao da stoji, već je zgrčen sjedio uz mene. Dalje, jedan po jedan padali su u jamu ubijeni pravoslavci. Kad je bilo oko 18 ljudi pobacano, koji su padali jedan na drugoga, pala je i živa u jamu žena Špira Mornarića, Nevenka Mornarić. Ona je bila katoličke vjeroispovijesti i nije htjela napustiti svoga muža, išla je zajedno sve do Kaurske jame i kad su joj muža ubili i bacili u jamu, ona se živa bacila za njim. Kad je Nevenka Mornarić pala na hrpu tijela, povikala je: 'Ima li ko živ, skloni me jer sam samo ranjena.' Ja sam je uhvatio rukama da je sklonim, da je povučem u stranu, ali kako sam bio ranjen, nisam imao dovoljno snage da je odmah izvučem u stranu, to je pao sljedeći leš na nju, koji ju je prignječio. Ona je i dalje vikala: 'Skloni me, ukloni me.' Kad su još dva leša pala na nju i njezin glas je bivao sve slabiji, dok poslije trećeg leša nije potpuno zamuknula. Leševi ubijenih padali su i dalje. Kao zadnjeg ustaše su bacili u jamu ranjenog Savu Simića, koji se pravio mrtav. On je bio ranjen kada je pokušao bjekstvo u selu Mokronoge i pravio se mrtav.

298

Čim je Savo Simić pao na leševe, pošao se micati i dodirivao je moju glavu svojim nogama, vidio sam da je živ. Ja sam ga uzeo rukama i pomogao mu da se skloni u stranu. Sada su ustaše bacili najprije u jamu oko 80 kilograma sijena i poslije sijena počeli su bacati kamenje. Kad su priličnu gomilu kamenja nabacali, zapucali su u zrak i čulo se da su kamioni krenuli. Kako je noć već bila nastupila i slu*teći da već nad jamom nema nikoga, rekao sam Savi Simiću: 'Ako možeš, odmakni se malo', a Nikoli Simiću sam rekao: 'Nastupaj odmah za mnom, jer ako ne ideš, odmah će te zavaliti leševi i kamenje, te nećeš moći dalje izići.' Ja sam bio potpuno ukopan sa leševima i jedino sam glavu i ruke imao slobodne, dok je Nikola Simić, koji je bio slomio nogu, bio uz mene sagnut. Izvukao sam se iz leševa, dao sam ruku Nikoli i pomogao mu da se izvuče. Čim sam ga izvukao, kamenje se srušilo, mi smo sva trojica uspjeli da se izvučemo na hrpu kamenja koje je bilo nabacano. Od umora, slabi i ranjeni, zaspali smo na toj hrpi. U zoru, kada je voda počela padati sa kamenja po nama jer je bilo silno studeno probudili smo se. Nešto malo dolazilo je svjetla odozgo. Razgovarajući među sobom počeli smo praviti plan kako da se spasimo. Ja sam počeo prvi da se provlačim prema vrhu jame. Jedino što sam mogao prstima da se grabim i hvatam za pojedine kamene izbočine, ja sam se penjao i uspio izmiliti na površinu. Bio sam spašen. Nikola i Savo Simić nisu mogli nikako da iziđu. Tek što bi se malo penjali, padali su ponovo unutra. Trebalo se penjati oko 18 metara. Kad sam se izvukao van, kazao sam Nikoli i Savi Simiću da se sklone u stranu jer će sigurno doći ustaše i bacati kamenje u jamu. 'Tko god vam bude nešto dovikivao, ne odazivajte se, već jedino ako vidite da su vam bacili kanap, hvatajte se za njega. Ja ću sad ići i tražiti dobre ljude da vam pomognu i da vas izvuku, a ako je nemoguće, nemoguće je.' Bila je rana zora kada sam izašao iz jame i preko planine Pakline otišao sam prema selu Zanaglini. U blizini toga sela, kod staja, našao sam starca od 80 godina, Peru Marića. Opisao sam mu zločin koji su ustaše počinile i on me je sklonio u sijeno dok on pošalje nekoga u pomoć Savi i Nikoli i nije mogao naći nikoga. Vidjevši nakon nekoliko dana da me ustaše traže, jer su pastiri koji su tu dolazili pričali negdje u selu, pobjegao sam u planinu iznad Mokronoga, gdje sam se nekoliko dana hranio žitom koje sam brao na polju. Tek nakon nekoliko dana uhvatio sam vezu sa mojom kućom. Nikola i Savo Simić, koji su ostali poslije mene u Kaurskoj jami i vidjeli nakon trećeg dana da nema nikakve pomoći, oporavili su se malo i uspjeli su se izvući iz jame. Kad su izišli iz jame, otišli su u planinu kod Mokronoga i krili se oko pet dana. Petog dana naišao je na njih čoban Baković Marijan i nahranio ih. Kad se pročulo da su Savo i Nikola Simić živi, ustaše su po selu govorile da im se neće ništa dogoditi i da se mogu mirno vratiti. Savo i Nikola Simić vratili su se u selo, gdje su se počeli liječiti. Kad sam ja u planini saznao da se Savo i Nikola Simić nalaze kod kuće u selu i da su im ustaše kazali da im neće ništa, to sam se i ja povratio u selo da se liječim. Da 299

nas izliječi dolazio je u selo doktor Ferić iz Duvna, ali mi je nakon trećeg dana poručio da će ustaše doći po nas, pa sam se sakrio u moju pojatu. Trećeg dana po noći ustaše su došle, uhvatili su Nikolu Simića, dok im je Savo Simić pobjegao u žito koje je bilo dosta visoko i nisu ga mogli pronaći. Ustaše su odvele Nikolu Simića u ustaški stan u Duvno, ali kako smo nas dvojica pobjegli, pustili su ga da kaže nama dvojici da ne bježimo jer ćemo sva trojica ići u bolnicu u Mostar na liječenje. Vraćajući se iz Duvna, zbog silnog straha koji je pretrpio došavši u blizini Mokronoga, Nikola Simić poremetio je umom. Dobio je napad ludila i tek nakon 20 dana počeo je dolaziti k sebi. Poslije se oporavio i otišao u NOV, gdje je poginuo. Savo Simić pobjegao je u Rašćane, odakle se prebacio u partizane i sad živi demobilisan u Zemunu. Ja sam se oko tri nedelje sakrivao u selu, pobjegao sam u Rašćane i poslije ušao u Narodnooslobodilačku vojsku, a sad, demobilisan, opet živim u mome selu Mokronoge. Istog dana kad sam se izvukao iz jame, nekoliko minuta poslije toga došli su do jame Hilmo Tiro, Tavra Mijo i Nasko Begić. Oni su bacali u jamu kamenje i vikali: 'Ima li ko živ, javite se? Mi smo vam donijeli hljeba.' Iz jame Savo i Nikola Simić nisu se htjeli javiti. Tog istog dana htio je da obiđe jamu Pavao Cvijetić, kad se približio jami i kad je vidio kod jame Hilmu Tiru gdje sjedi prekrštenih nogu držeći na koljenu pušku, udaljio se. Pavao Cvijetić otišao je na drugu stranu. Najpoznatiji zločinci koji su sudjelovali u našem hvatanju, vezivanju, vođenju do jame i ubacivanju u jamu su: 1. Šefko Bešlaga pok. Muje, iz Mokronoga, oko 28 godina. Poslije rata priča se da se krije u šumi. 2. Perković Ivan pok. Tome, iz Mokronoga, oko 28 godina. Poginuo kod Jajca 1944. godine. 3. Maho Tiro pok. Muše, iz Mokronoga, oko 29 godina. 4. Hilmo Tiro, iz Mokronoga, oko 40 godina. Osuđen na smrt 1946. godine. 5. Ramo Tiro pok. Alije, iz Mokronoga, oko 35 godina. Ubijen poslije oslobođenja. 6. Edhem Lakača r. Ahmeta, iz Mokronoga, oko 35 godina. Poslije oslobođenja otišao u škripare. 7. Ante Baković, pok. Marka, iz Mokronoga, oko 40 godina. Nalazi se pod istragom u Travniku. 8. Stojan Perković pok. Tome, iz Mokronoga, oko 35 godina. Nalazi se pod istragom u Travniku. 9. Jure Baković pok. Marijana, iz Mokronoga, oko 35 godina. Nalazi se pod istragom u Travniku. 10. Begić Šefko r. Musa Salke, iz Oplećana, oko 30 godina. Nalazi se pod istragom u Travniku. 11. Pero Radoš pok. Luke, iz Mokronoga, oko 35 godina, poginuo 1942. godine. 12. Ivan Baković Ivanov, iz Mokronoga, oko 30 godina, rojnik. Pobjegao u škripare. 13. Manda Budimir Rafina, iz Sarajlija, udata u Mokronoge, oko 35 godina. Ona je ponudila i dala ustašama lance za vezivanje Srba. 14. Ahmo Bešlaga r. Mehe, iz Mokronoga, oko 65 godina. 15. Tavra Mijo pok. Joze, iz Mokronoga, oko 30 godina. Isticao se kao veliki ustaša. 16. Šaćir 300

Tiro r. Alije, iz Mokronoga, oko 50 godina. Prije oslobođenja Duvna pobjegao sa Njemcima. 17. Sadik Tiro r. Juse, oko 40 godina. On je bio muftar sela Mokronoga. Usko je sarađivao sa ustašama. 18. Boška Popović rođ. Baković, udova pok. Ilije, iz Mokronoga, oko 40 godina. Uvijek je bila ustaški nastrojena.“ Pred komisijom svjedok je čitko potpisao zapisnik Svjedočenje Ilije Bakovića, Hrvata iz sela Mokronoge56 „Franica Mašić iz sela Mokronoge, opština Duvno, do 1941. godine bio je ugledan seljak. Iako nije završio osnovnu školu, znao je čitati i pisati. Spadao je u red srednjeimućnih seljaka. Njegov ugled proizišao je iz njegovog poštenja, hrabrosti, odlučnosti i spremnosti da svakome pomogne u granicama svojih mogućnosti. Imao je brojnu obitelj (suprugu i dvanaestoro djece iz dva braka). Franičina supruga bila je težak bolesnik, što ga je kod toliko djece porodično znatno obavezivalo i opterećivalo. On je i pored toga nalazio vremena da se bavi politikom. Franica je bio jedan od starih aktivista i povjerenik HSS-a za selo Mokronoge. Bio je veliki pobornik Radićeve politike u ovoj stranci. Dolaskom Vlatka Mačeka na čelo situacija se u stranci pogoršava u cjelini. Promjene su zahvatile i njeno članstvo. Mačekova politika, naročito krajem tridesetih godina, bila je sve više antinarodna i reakcionarna. Franica takvu politiku nije prihvatao, već se sve više isticao kao pobednik politike HSS-a zasnovane na njenim izvorima, Radićevim principima. Ovakvom njegovom stavu dosta su doprineli povremeni kontakti sa Borišom Kovačevićem i Dervišom Numićem. I sekretar Mjesnog komiteta KPJ Livno Vojin Zirojević još uoči rata uspostavio je vezu sa Franicom Mašićem. Dolaskom ustaške vlasti u Duvno 1941. godine formirani su ustaški logor i ustaški tabor. Na čelo logora postavljen je Jozo Brstilo, a na čelo tabora Bajro Tanović. Jedan broj lica hrvatske i muslimanske narodnosti iz Duvna okuplja se oko ustaša i stavlja im se na raspolaganje. Među njima naročito su po zlu bili poznati geometar Bajro Tanović, Salih Lokmić, Ante Mandunić Anta, Vinko Grgić, Tade Lerota, Jozo Brstilo i drugi. U toku formiranja ustaške vlasti u Duvnu, u selima su formirani rojevi na milicijskom principu, jačine oko deset ljudi, članova roja sa rojnikom na čelu. U selu Mokronogama formiran je roj jačine deset 'odabranih' ljudi iz sela sa rojnikom Ivanom Bakovićem Kamikom. Jedna od prvih mjera koju ustaše donose po preuzimanju vlasti u Duvnu je donošenje naredbe kojom se srpskom življu oduzimaju građanska prava i stavljaju se 56

Za Ediciju „Duvno u NOB-u“. Arhiv župe Tomislavgrad, spis 2, str. 40 Svjedočenje pod naslovom „Franica Mašić i njegova obitelj u NOB-u“ 301

van zakona. Tom naredbom započinje nezapamćeni teror nad srpskim narodom. Ustaše su u Duvnu razvile jaku propagandu, čiji je osnovni cilj bio stalno produbljivanje mreže hrvatskog i muslimanskog življa prema srpskom. Ustaše su istovremeno uvele mjere zastrašivanja prema hrvatskom i muslimanskom stanovništvu kako ne bi došlo do otpora politici koju su provodili. U selu Mokronoge živelo je šest srpskih porodica, sa deset odraslih muškaraca (Simić Miloš, Jovo, Milan, Ilija, Nikola, Savo, Stojan i njegov najstariji sin Ljubo i Mijo Bošnjak). U to vrijeme radio sam kod Simić Miloša. U drugoj polovini jula 1941. godine, Jovo, Milan i ja kosili smo travu u planini Pakline, na livadi Simić Miloša, odnosno Jovinoj. U toj livadi nalazi se jama u narodu poznata kao Kaurska jama. Jednog dana prije podne kod nas je iz sela došao jedan od pripadnika roja, imena mu se ne sjećam, donio je poziv za Jovu i Milana. Traženo je da odmah odu svojim kućama u selo. Po njihovom odlasku u selo ostao sam sam na livadi koseći travu oko otvora jame, ali i ne slu*teći da će ona ubrzo postati grobnica za izvjestan broj nevinih ljudi samo zato što su srpske narodnosti. Dva, tri dana nakon kosidbe u taj rejon s motornim vozilima došla je ustaška vojska. Vršila je pripreme za bacanje ljudi srpske narodnosti u tu jamu. Pitali su me tom prilikom šta ja tu radim. Odgovorio sam da kosim travu, a zatim su mi naredili da moram odmah otići odatle. Pokušao sam im objasniti da moram dovršiti košenje ove livade, pa da ću tek onda otići. Počeli su na mene vikati i naredili mi da se odmah odatle gubim. Pokupio sam svoje stvari i otišao u selo. Kod Miloševe i Jovine kuće našao sam žene i djecu. Pitao sam ih gdje su Miloš i Jovo, a žene su mi rekle da su svih devet muškaraca Simića pritvoreni u Lazinu kuću. Kad sam došao pred Lazinu kuću da Miloša i Jovu pitam šta dalje da radim, u kući su bili svih devet Simića i vrata su bila otvorena, a na pragu je sjedio kao stražar jedan pripadnik roja naoružan lovačkom puškom. On je sa Simićima pušio i razgovarao. Na pitanje šta sad da radim, Jovo mi je odgovorio da sutra kosim žito na njivi koja se nalazi ispod njihove kuće. Osim pojedinaca odanih ustašama, u selu vjerovatno nitko nije znao što se sprema tim pritvorenim ljudima. Ljudi su u selu pričali da su oni pritvoreni po nalogu ustaša da se ne bi iz sela udaljavali. Ustaše su 2. avgusta 1941. godine iz Duvna došle u selo da iz pritvora odvedu ovih deset Srba i da ih fizički likvidiraju. U Mokronoge su ustaše stigle kamionom u kojem su dovezli izvestan broj Srba iz Duvna. Među njima se nalazio stari i ugledni čovjek Simo Kovačević, otac Borišin. Sa njim je bio i njegov sin Savo. Na ulazu u selo, pokraj rijeke Šuice, ostavili su kamion sa nekoliko ustaša, a ostali su otišli do Lazine kuće, gdje su bili pritvoreni Srbi. S ustašama je bio i rojnik Ivan Baković sa nekoliko pripadnika roja. Dok su ustaše izvodili iz kuće Srbe i međusobno im volovskim lancima vezivali ruke, Savo Simić je kroz prozor iskočio i počeo bježati u polje. Za Savom su trčali trojica ustaša, pucajući u njega iz pištolja. Uspio im je pobjeći od kuće oko 200 metara, međutim ustaški su ga meci pogodili i on je pao na 302

zemlju. Uobražavao je da je mrtav, a ustaše su ga za noge vukli po zemlji oko 100 do 200 metara do kamiona. U kamion su utovarali osmoricu vezanih Simića i Savu kao mrtvog ubacili među njih. Pošto je Mijo Bošnjak živio u Ričini, u Simića vodenici, rojnik Ivan Baković sa dva pripadnika roja ga je uhapsio i doveo do kamiona. I njega su strpali. Kamion je prešao preko rijeke Šuice i cestom preko klanca iznad Mokronoga izgubio se iz vida. Osim rojnika i nekih članova roja, vjerovatno nitko u selu nije znao kuda su ovi ljudi odvedeni. Poslije kraćeg vremena, najpre Miloš, a zatim Savo i Nikola uspjeli su izaći iz jame. U nesreći su imali sreće što su njih trojica poslednji bačeni u jamu i tako su ostali živi. Savo je ranjen prilikom pokušaja bjekstva, Nikola je u jamu skočio a da ga ustaše nisu pogodile iz pištolja, ali je pri skoku teže povredio skočni zglob na nozi, Miloša je ustaša nad jamom gađao iz pištolja u potiljak i metak mu je izašao ispod oka. Njih trojica su svjedoci o zločinačkoj drami koja se oko jame i u jami odigrala. O tome da su ostali u životu, odnosno da su spaseni ubrzo su počeli pričati čobani koji u tom djelu planine napasaju stoku. O tome su obaviještene ustaše u Duvnu, te su im poručili da se mogu slobodno vratiti svojim kućama i da im se pri tom neće ništa dogoditi. Po njihovom dolasku kućama Franica Mašić je u selo doveo liječnika dr Ferića, koji im je očistio i zavio rane. Ova trojica Simića bili su strašno iscrpljeni. Rane su im se ucrvale i ličili su na aveti. Desetak dana iza toga, kada su se malo oporavili, ustaše su došle noću kamionom u selo da ih odvedu i likvidiraju. Međutim, to im nije uspjelo jer Miloša nisu našli u kući; pokucali su na vrata Savine kuće, vrata je otvorila njegova supruga Ruža i kad je pred vratima vidjela ustašu, skočila je na njega i dok su se njih dvoje rvali, Savo je uspio pobjeći. Našli su samo Nikolu i odvezli ga u grad kod ljekara. Sutradan su ga vratili u selo rekavši mu da kaže Milošu i Savi da su po njih došli da ih odvedu kod ljekara radi previjanja rana i da mogu slobodno živjeti kod svojih kuća. Nakon toga, sva tri Simića napustili su selo i otišli kod rodbine u selo Rašćane. Većina stanovništva u selu zgražavala se na ovakve postupke i zločine ustaša prema nedužnim ljudima, njihovim komšijama sa kojima su godinama živjeli u dobrim ljudskim odnosima. Ustaše su, osim u Duvnu i Mokronogama, zločin izvršile i nad srpskim življem u selima Cebara, Prisoje i Vrilo. U Cebari su fizički likvidirali, pored muškaraca, i žene i djecu. Poslije bacanja u jamu svih odraslih muškaraca Simića, u selu su ostale njihove žene i djeca. Može se zamisliti u kakvom su oni bili psihičkom stanju i u kakvom su strahu živjeli jer se pričalo da su ustaše planirale da ih zatvore u Miloševu pojatu i zapale. Od odraslih muškaraca u tim familijama bio sam samo ja, pošto sam cijelu 1941. godinu, odnosno do odlaska u partizane, radio kod Miloša Simića. Pored mene jedno vrijeme niko nije posjećivao porodice Simić osim Franice Mašića. Franica je te porodice češće posećivao i pružao im moralnu podršku i drugu potrebnu pomoć. 303

Posjećivanje porodica Simić u to vrijeme bilo je opasno zbog toga što su ustaše preko svojih doušnika kontrolisale i pratile ko se druži sa srpskim porodicama. Ja sam u nekoliko navrata upozoravan da napustim porodice Simić. Po selu su kružile razne priče kako će žene i djecu Simić ustaše noću odvesti i likvidirati. Takve vijesti su proturali oni pojedinci koji su to priželjkivali kako bi poslije toga dobili njihova imanja. Zbog toga ove familije izvjesno vrijeme nisu smjele spavati u svojim kućama. S Franicom sam se dogovorio da ih ja uvečer, kada se mještani povuku u svoje kuće, izvodim u polje i da na vršajima spavaju u slami, a da ih u zoru vraćam u njihove kuće. U drugoj polovini avgusta 1941. godine doneta je odluka da se preživjeli Srbi pokrste u katoličku vjeru. Sa Simića porodicama je to i učinjeno. Odbio sam neke pokušaje da se preko mene ostvari kontrola koliko oni u svojim kućama obavljaju molitve po katoličkoj vjeri. Glavni ideolog ovih zločina u Duvnu, pored ustaša emigranata rodom iz Duvna, bio je vođa klerikalaca fra Mijo Čuić. U provođenju ovih zločina pored ustaša sudjelovali su klerikalci koji su istovremeno bili i ustaše: fra Stipan Naletilić, fra Karlo Grbavac i drugi. Franica je propratio situaciju od formiranja NDH do kraja avgusta 1941. godine, bio je ogorčen na politiku koju su ustaše provodile, a još više na postupak i držanje kotarskog vođstva HSS, zbog čega je definitivno raščistio sa tim vođstvom. U tom vremenu, pošto nije mogao da utiče na tok događaja, jedino što mu je ostalo jeste to da se ljutio na ustaše i da ih je često psovao, kao i njihovu državu. Franica je uspio odvratiti nekoliko mladića iz Mokronoga da ne idu u ustaše. Sa tim mladićima i njihovim očevima razgovarao je i uspio da ih od toga odvrati. Iako nije tada imao veze sa članovima KPJ, ispalo je da je u tom slučaju djelovao u duhu politike koju je KPJ vodila na liniji odvraćanja omladine od ustaških redova. Pored toga, pokušao je da u Mokronogama organizira akciju na spašavanje od uništenja porodica Simić. Međutim, situacija je bila takva da ova akcija nije uspjela. Za ovo je bilo nekoliko razloga. Do pokolja srpskog življa ustaše se u hrvatskim i muslimanskim masama s jedne strane nisu dovoljno kompromitovale, a s druge strane, njihove prijetnje da će sve one koji se pokušaju suprotstaviti njihovoj politici smrću kažnjavati ostavljale su traga na nedovoljno obaveštene ljude. Pored toga, iako se većina ljudi nije složila sa ustaškom politikom uništavanja Srba, u selu je bilo pojedinaca koji su takvu politiku podržavali i oni su upravo bili opasni, ljudi su se njih plašili. Jednom prilikom u Duvnu je Marijan Baković povrijeđen kao čovjek postupcima Ante Madunića Gadže i njegove 'crne trojke' prema nedužnim Srbima. Stavio je prigovor Gadži na te postupke ustaša, a on je odmah u njega pucao iz pištolja i teško ga ranio. Ovu zloglasnu ustašku 'crnu trojku' sačinjavali su: Ante Madunić Gadža, Salih Lokmić i Tade Lerota. Jednog dana, revoltiran postupkom ustaša, Franica ih je u pripitom stanju usred grada glasno psovao, kao i njihovu vlast, što je bilo jako opasno. Čuvši za to Kasim Numić, otpratio je Franicu u Mokronoge i sa njim vodio razgovor o 304

pripremama za ustanak. Od tada je Franica bio u redovnoj vezi sa komunistima u Duvnu. Radio je za NOP, uključivši se u pripreme za ustanak, i cijelu svoju porodicu postepeno je uključivao u rad NOP-a. Miloš Simić se po izlasku iz jame nalazio kod rodbine u selu Rašćanima i povremeno bi noću dolazio u Mokronoge kod svoje porodice. O njegovom dolasku u selo znali smo samo Franica i ja. Sa Milošem smo vodili razgovore o situaciji u Mokronogama i u Rašćanima. Novembra 1941. godine u Rašćane su tajno dolazili livanjski komunisti, i to: Vojin Zirojević, Mustafa Latifić i Luka Džalto, kojom prilikom je formiran NOO. Miloš je izabran za odbornika i bili smo u prilici da od njega više saznamo o pripremama i radu za pokret. Inače, Franica i Miloš su se prije 1941. godine često družili i razgovarali o politici. Njih dvojica su povremeno kontaktirali sa Borišom Kovačevićem i Vojinom Zirojevićem prilikom njihovog dolaska u Duvno. Kada je riječ o Milošu Simiću, zbog cjelovitije slike o njemu, recimo: rođen je 1884. godine u selu Mokronogama. Tu je proveo veći dio života baveći se zemljoradnjom. Iako nije završio osnovnu školu, znao je čitati i pisati. Po prirodi je bio miran, tih i nenametljiv. Volio je i cijenio ljude, a i oni njega, zbog čega je u svojoj sredini bio ugledan čovjek. Miloš je spadao u red srednjeimućnih seljaka. Za ondašnje duvanjske prilike imao je dobar zemljišni posjed, dosta stoke i mlin (vodenicu) u Ričini, na rijeci Šuici. Kao pripadnik austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu zarobljen je i dospio kao dobrovoljac na Solunski front. Aprila 1942. godine Miloš je iz sela Rašćana otišao u partizane u Vukovsku četu Livanjskog partizanskog odreda. U ovoj četi bio je na dužnosti ekonoma. Formiranjem Komande mjesta u Duvnu, poslije prvog i drugog oslobođenja Duvna 1942. godine, Miloš je bio intendant Komande mjesta. U toku 4. neprijateljske ofanzive, 1943. godine, kada su se jedinice NOV povukle iz Duvna, Miloš je sa svoje dvije kćeri raspoređen u intendanturu Treće divizije NOV. U toku 5. neprijateljske ofanzive 1943. godine, u Bici na Sutjesci, Miloša su Njemci zarobili. Njegova starija kćerka Jovanka, rođena 1924. godine, u toj bici je poginula, a mlađa kćerka Mara, rođena 1928. godine, oboljela od tifusa. Ona je rat preživjela, a 1948. godine je od tuberkuloze umrla. Po dolasku iz zarobljeništva u Duvno 1944. godine, Miloš je stupio u Drugi duvanjski bataljon, u kojem je ostao do konačnog oslobođenja Duvna. Kada je u Letičkim stajama 1944. godine formiran kotarski narodnooslobodilački odbor, Miloš je izabran za njegovog potpredsjednika. U oslobođenom Duvnu radio je u kotarskom NOO, a nakon toga bio je predsjednik mjesnog NOO u Eminovom Selu. Po rasformiranju ovog odbora, zbog poznih godina, Miloš se povukao u miran život u selo Mokronoge. Sa porodicom je još nekoliko godina živeo u Mokronogama, a zatim se preselio u Duvno. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. Miloš je umro 1979. godine, u 95. godini. Družeći se stalno s Franičinim sinovima, a 1941. godine često i sa Franicom, on je i mene uključio u pripreme za NOR. Pošto sam bio siromašnog stanja, u 305

nekoliko navrata 1941. godine nuđeno mi je da idem u ustaše, ali sam te ponude odbio. Franica mi je govorio da se ne javljam u ustaše, da to nije za poštene ljude, pa ni za mene, objašnjavao mi je da su ustaše fašističke sluge i izdajnici naših naroda. U jesen 1941. godine, Franica mi je objašnjavao da se narod diže na ustanak protiv okupatora i protiv ustaša i kad za to dođe vrijeme, treba da idem tamo kao i svi pošteni ljudi. Isto tako, Franica mi je često govorio da ostanem i radim kod Miloševe porodice sve do mog odlaska u partizane. U drugoj polovici decembra 1941. godine, Franičina dva sina (Miško i Ante) i ja dogovorili smo se sa Franicom da idemo u Livanjski partizanski odred, koji je formiran oktobra 1941, na Cincar-planinu. Kasnije nam je Franica rekao da u odred ne možemo ići sve dok ne budemo pozvani u domobransku vojsku, zbog toga što bi ustaše uništile naše familije. Pošto smo sva trojica juna 1941. godine regrutirani u domobransku vojsku, poziv za odlazak u vojsku primili smo tek početkom marta 1942. Tom prilikom, poziv za hrvatsku domobransku vojsku dobio je veći broj regruta iz Duvna. Miška, Antu i mene Franica je iz Mokronoga otpratio u Duvno i tom prilikom nam je usmeno saopštio podatke o vezi koja nas čeka u Livnu. U Livnu smo našli vezu, ali smo iz Livna u odred na Cincarplaninu otišli tek treći dan, jer smo morali čekati da regruti iz Duvna i Livna krenu za Sinj u vojni okrug na raspored. Razlog za ovo čekanje bio je u tome što u Livnu nije bilo dovoljno vojske NDH, koja je trebala sprovesti regrute za Sinj, jer su dalmatinski partizani kontrolirali komunikaciju Livno–Sinj. Tek kada je došlo pojačanje iz Kupresa, regruti su krenuli iz Livna za Sinj. Dok smo u Livnu čekali na odlazak u odred, na istu vezu je došao Naskan Đugum s bratom Mujom. Nas trojicu i Muju Đuguma veza je trećeg dana poslije podne izvela iz Livna kao švercere. Nosili smo na leđima vreće duhana. Veza nas je predala partizanima u kući porodice Jagodić u selu Podgredi. Partizanska grupa bila je jačine od pet partizana, na čijem čelu je bio Kutleša Nikola iz Livna, predratni član KPJ. Iz sela Podgrede otišli smo u odred na Cincar-planinu. U odredu smo ostali oko deset dana, a zatim nas je na razgovor pozvao Živko Jurkić iz Livna, takođe predratni član KPJ. Pitao nas je tom prilikom da li želimo ostati tu u odredu ili želimo otići u Vukovski odred. Pored sela Donji Malovan morali smo se pažljivo kretati da nas četnici ne bi zarobili. Na Stražnju iznad Šuice sreli smo se s Jozom Bakračem, koji je iz Šuice išao u Vukovski odred i do odreda smo zajedno putovali. Tu smo našli nekoliko Duvnjaka, koji su nas lijepo primili. Pošto nismo služili bivšu jugoslovensku vojsku, Šefko Lokmić nas je obučavao u rukovanju puškom. U razgovoru sa njim saznao sam da je naš odlazak u partizane organizirao Kasim Numić. Kasim je taj odlazak dogovorio sa Franicom Mašićem i Naskom Đugumom, kao i sa drugovima iz Livna. Naskan je dobio taj zadatak i iz Duvna je doputovao u Livno sa bratom Mujom. Imajući u vidu tadašnju situaciju u Duvnu, od velikog značaja bio je odlazak u partizane braće Mašića i moj kao prvih boraca hrvatske narodnosti iz duvanjskog kraja. Najviše zasluge za to imao je Franica Mašić.

306

Franica je na rijeci Šuici, u Ričini, imao vodenicu kojom se koristio kao jednim od punktova za sastajanje sa aktivistima NOP-a. Pored toga, njegov sin Miško i ja u prvoj polovini 1942. godine ilegalno smo iz Vukovske čete dva puta dolazili u Mokronoge kod Franice i od njega dobijali podatke o stanju u Mokronogama i Duvnu. Poslije prvog oslobođenja Duvna, 26. jula 1942. godine, kada je u Mokronogama formiran prvi narodnooslobodilački odbor, Franica je bio njegov predsjednik. U avgustu 1942. godine sa Lukom Vulićem bio sam zadužen za omladinsku organizaciju u duvanjskim selima. U Mokronogama smo tada formirali skojevsku organizaciju, a za sekretara je izabrana Franičina kćerka Mara. U tu organizaciju ušla su Franičina djeca – Mara, Ruža, Jozo, moj brat Ivan, Simić Jovanka, Mara, Vasilija i Gospava. Franičini sinovi Ivan i Niko bili su takođe aktivisti NOP-a. To znači, svi odrasli iz Franičine obitelji, uključujući i Jozu, koji je tada imao 16 godina, bili su u službi NOP-a, a zasluga za to je prvenstveno bila Franičina. Oktobra 1942. godine Duvanjski bataljon je napustio duvanjsko područje i srpske porodice su morale pred ustašama otići iz Duvna i krenuti u zbijeg u Glamoč. I Franičina porodica morala je bježati iz Mokronoga. Vjerovatno je to bila jedina porodica hrvatske narodnosti iz duvanjskog kraja koja je pobjegla ispred ustaša u zbjeg. Ustaše su znale da je ta cijela porodica bila uključena u NOP, pa je zbjeg bio neminovnost. Dok se obitelj Franičina nalazila u zbjegu u Glamoču, njegov sin Ivan pošao je iz Glamoča u Duvno, u svoje selo, da ispita situaciju i provjeri da li su ustaše zapalile njihovu kuću. Na putu iz Glamoča u Duvno, na Borovoj glavi, Ivana su ustaše uhvatile i kada su saznale da je sin Franice Mašića, odmah su ga zaklali. Franičini sinovi Miško i Ante kao borci-proleteri u sastavu Pete crnogorske proleterske brigade poginuli su u 4. neprijateljskoj ofanzivi. Miško je poginuo u dolini rijeke Neretve u vrijeme izvođenja protivudara NOVJ iz doline Neretve prema Gornjem Vakufu, a Ante na komunikaciji Nevesinje–Mostar. Pošto sam s njima otišao u partizane i zajedno se s njima borio do njihove pogibije, dužan sam da kažem da su obojica bili vrlo hrabri borci i da ih je krasio humanizam. Septembra 1943. godine, Franica, njegova djeca i moj brat Ivan odlučili su da Ivan ide u Treću krajišku proletersku brigadu, koja se tada nalazila na području Duvna. Ivan je tada imao 17 godina, napustio je Duvno sa Krajišnicima i u 6. neprijateljskoj ofanzivi poginuo. Njegovim odlaskom u partizane ostale su same moje dvije sestre Anica od 10 godina i Ruža od osam. Franičina familija uzela ih je kod sebe i tu su ostale do septembra 1945. godine, kada sam ih odveo u Beograd u dom ratne siročadi. Kada je drugi put, krajem 1942. godine, oslobođeno Duvno, Franica je izabran za predsjednika kotarskog NOO, a za sekretara Vlajko Kovačević. Početkom 1943. godine uslijedila je 4. neprijateljska ofanziva. Jače snage NOVJ, veliki dio zbjega, veliki dio ranjenih i bolesnih, zatim Vrhovni štab, sve je to u ofanzivi prošlo

307

preko duvanjskog područja. Velike su bile obaveze pred kotarskim NOO u njihovom smeštaju, obezbeđenju, snabdevanju hranom, odjećom i obućom, a morali su se i prenositi ranjeni i bolesni. Ove zadatke kotarski NOO na čelu sa Franicom uspješno je izvršio. U jesen 1943. godine i početkom 1944. godine Franica je bio predsjednik NOO-a na slobodnoj teritoriji u Vukovskom. I tu dužnost je uspješno obavljao. U julu 1944. godine u Bosanskoj Krajini održana je konferencija Narodnooslobodilačkog fronta sa ciljem da se u njega uključe svi patrioti, bez obzira na njihovu raniju političku, nacionalnu i vjersku pripadnost. Na ovoj konferenciji učestvovali su i duvanjske delegate Franica Mašić i Vlajko Kovačević. Ubrzo je nakon tog frontovskog političkog skupa pripremljena i održana kotarska konferencija Narodnooslobodilačkog fronta u Letičkim stajama. To je bio do tada najveći skup održan na području Duvna. Na konferenciji je učestvovalo oko 60 delegata iz svih mjesta duvanjskog kraja. Konferencija je donjela zaključke da se na području Duvna formiraju i izaberu seoski, opštinski i kotarski narodnooslobodilački odbori fronta. Konferencija je izabrala kotarski narodnooslobodilački odbor narodnog fronta. Za predsjednika odbora odabran je Franica Mašić, a za potpredsjednika Miloš Simić. Na ovoj funkciji Franica je svoje obaveze dobro i odgovorno izvršavao. Poslije konačnog oslobođenja Duvna, 15. novembra 1944. godine, formiran je kotarski narodnooslobodilački odbor. Za predsjednika je izabran Franica Mašić, a za sekretara Šefko Lokmić. Posljedice rata na siromašnom duvanjskom području bile su velike u svakom pogledu. Zato su se pred sve subjekte postavili krupni zadaci na obnovi i stvaranju nužnih uvjeta za život stanovništva. Kotarski narodnooslobodilački odbor, kao najveća izvršna narodna vlast u Duvnu, posebno je imao veliki i odgovoran zadatak u rješavanju ovih krupnih problema. Franica se kao predsjednik odbora i jedan od najodgovornijih ljudi maksimalno zalagao i ispoljio veliko umeće u radu kotarskog NOO-a. Zahvaljujući svom bespoštednom radu, kao i pomoći svih društvenopolitičkih činilaca, on je svoj zadatak uspješno obavio. Franičina je obitelj u toku cijelog rata bila veoma aktivna u izvršavanju raznih zadataka vezanih za NOP i što je rat više odmicao, i njena se aktivnost više povećavala. Od preživjelih članova obitelji Franice Mašića njegova kćerka Mara bila je najaktivnija. Prednjačila je u izvršavanju mnogih zadataka NOP-a.“ Saglasan sa izjavom Ilija Baković Duvno, juna 1987. godine

308

SVJEDOČENjA O STRADANjU SRBA U EMINOVU SELU Svjedočenje Luke Savića, Srbina iz Eminova Sela57 „Prilikom masovnog hapšenja i odvođenja u logor pošli bi neki pošteni Hrvati da interveniraju za Srbe koji su zatvoreni, a fra Mijo (Čuić) bi im govorio da se ne boje i da im se ništa neće dogoditi, dok je 27. i 28. juna noću 1941. godine 25 ljudi iz grada i sela odvedeno do jame Slipice (Grabovica), gdje su poubijani i bačeni u jamu. Tako je fra Mijo vješto i podmuklo provodio svoje zlonamjerne planove.

Izvod iz svjedočenja koje je objavljeno u knji*zi „Dokument o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“, str. 83–84. 309

Kada je naš, to jest srpski živalj vidio o čemu se radi, počeo je da bježi u planinu. Naročito je masovno izbjeglo selo Rašćani, Mandino Selo, kao i Srđani. Tako je 29. jula 1941. godine organizirao naše komšije, a njima najpovjerljivije, da nas dovedu s planine, i to na vjeru, što im je uspjelo. Dok smo sišli s planine, bile su organizovane velike mase naroda sa sjekirama, puškama itd. Zatvorili su nas u pojatu Stojana Zdilara, i sve muškarce od 16 godina pa naviše, govoreći nam da je naređeno da se nalazimo samo na jednom mjestu i da nam ništa neće biti, nego su se pobunili neki radnici u Drvaru, a kad to prođe, onda ćemo biti pušteni. Tek oko četiri sata došao je čuveni krvnik, ustaški emigrant poručnik Bariša Zilić kamionom u kome su se nalazili Vuko Vujinović iz Duvna, Sava Stanišić, poljar iz sela Rašćana, maloumni Rade Bilanović iz Mandina Sela, a namjera je bila ta da nas uteraju u kamione i bace u jamu u Paklinama. Ali im to nije uspjelo iz razloga što su naše žene polegale ispred auta. Tim se stvorila velika panika, jauk i plač žena i djece, koji se čuo u daljinu od šest kilometara. Kako im ovdje nije uspjelo, odvezli su kamion u selo Mokronoge, gdje je bio isti slučaj i sa ovim seljanima. Tu im je uspjelo da seljane pohvataju i odvedu u Pakline, u takozvanu Kaursku jamu, gdje su ih ubili i u nju bacili. Puki je slučaj s Milošem Simićem, Savom i Nikolom Simićem, svi iz sela Mokronoga, koji su ranjeni izišli iz jame te se i danas nalaze u životu, a bili su sve četiri godine u NOV. Kako smo već naveli da im nije uspjelo u našem selu ostvariti svoj zlonamjerni plan, onda su nakon tog kod spomenute pojate postavili jaku stražu. Kad se smrklo, žene i djecu su zatvorili u druge dvije kuće. U isto vrijeme kopali su jame pod tzv. Buljanstranom, sa namjerom da ih pobiju i bace u jamu. Poslije zatvaranja žena i djece postavljena je straža i kod njih. Sve naoružane mase su opkolile pojatu u kojoj smo bili zatvoreni, opalivši dvije puške u zrak, tim dajući znak da je sve u redu. U tom momentu su došli poznati koljači i jamari s nekoliko naoružanih iz tzv. Narodne zaštite – S. Kokotović, Tade Lerota i mnogi drugi i izvodili nas vezane konopcem po dva zajedno. Tako su nas sproveli u selo Blažuj, gdje su nas čekali kamioni, strpali su nas u njih s namjerom da nas pobacaju u jamu. Zahvaljujući poštenim Hrvatima koji su intervenirali kod fra Mije Čuića, znajući da je naša sudbina u njegovim rukama, mi smo sprovedeni u zatvor.“58 Luka Savić Svjedočenje Mile Perića, Hrvata iz Eminova Sela59 „Skučeno znanje o društvenoekonomskoj situaciji u Kraljevini Jugoslaviji znatno sam proširio zahvaljujući susretima sa Borišom Kovačevićem. Posredstvom Bore stupio sam u vezu i sa Dervišom Numićem. Pomenuti drugovi isticali su da je postojeće stanje u zemlji neodrživo. „Dokument o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“, Zagreb, 1984, str. 83, prva knjiga 59 Arhiv župe Tomislavgrad, Edicija, str. 169. 58

310

Poslije kapitulacije stare Jugoslavije i podjele njenog teritorija među fašističkim silama, počeo je teror ustaša nad srpskim življem. U organiziranju i provođenju terora isticali su se emigranti Bariša Žilić, Marko Ivić i Vinko Grgić. Jedna od prvih ozbiljnih akcija usmjerena na istrebljenje Srba na Eminovu Selu pa i šire odnosila se na zatvaranje srpskog življa iz Eminova Sela u pojati Stole Zdilara. Takvim razvojem situacije nisam bio zadovoljan pošto je bio u pitanju život mojih komšija. Ubrzo su zatvorene mještane Eminova Sela 1941. godine otjerali u zatvor u Duvno. Nakon odlaska srpskog ljudstva u zatvor, u Eminovo Selo je kod mene došao Alija Korić i uručio mi zapečaćeno pismo koje su mi spremili Bariša Žilić i Marko Ivić. Iz pisma sam saznao kakvi su Barišini i Markovi planovi u vezi sa istrebljenjem Srba. Po njihovoj zamisli trebalo je u što kraćem roku odrasle muškarce otjerati u Pakline i baciti u jamu, a žene i djecu smjestiti u moju pojatu i zapaliti. U razgovoru sa njim ja sam otvoreno rekao da neću dozvoliti da moja pojata bude ničija grobnica. Tu noć su na moje insistiranje pustili gotovo sve zatvorene Srbe izuzev Stole Zdilara, Luke Savića i Boška Savića. O puštanju Srba me je obavijestio Živko Krišto. Dolazak proleterskih brigada u duvanjski kraj bio je koncem jula 1942. godine. Taj događaj imao je snažan uticaj na razvoj NOP u Duvnu. U ljeto 1942. godine pripadnici Francetićeve Crne legije poubijali su nekoliko Srba u selu. Bojeći se da ne dožive istu sudbinu, i eminovački Hrvati bježe u planinu. Ja sam odlučio da ostanem u kući. U trenucima velike neizvjesnosti u moju kuću je ušao nepoznat čovjek. Rekao mi je da je Milovan Đilas i da je veliki prijatelj Bore Kovačevića. S izvjesnom dozom sumnje saslušao sam tu njegovu obavijest. Interesovalo ga je zašto ljudi bježe, što sam mu objasnio. Boravak proleterskih brigada bitno je izmijenio situaciju. Prvi NOO formiran je početkom 1942. Predsjednik odbora bio je Ljubo Zdilar, članovi su bili Milisav Stojan (Zekan) i Uroš Gligorić. Poslije prvog oslobođenja Duvna odbor je proširen novim članovima – Niko Krišto, Mile Perić i Jozo Ćosić. Poslije kapitulacije Italije 8. septembra 1943. godine, primijećeno je masovno pristupanje Duvnjaka NOP-u bez obzira na vjeroispovijest i narodnost. U ljeto 1944. aktivno sam pristupio NOP. Po dolasku u Ravašnicu formirali smo Narodni front. Za predsjednika fronta izabran je Miloš Simić, a za sekretara mene.“ TORTURA NAD SRBIMA U ŠUICI Srbi iz sela Baljci, koje je pripadalo Mjesnoj zajednici Šuica, koja je do 1948. pripadala opštini Livno, bili su u junu 1941. godine uhapšeni i zatvoreni. U Šuici u spašavanju srpskog življa od ustaških zločina učestvuju: komandir oružničke postaje Petar Majić, rodom iz Šibenika, koji je bio komandir stanice i prije rata, fra Klemo Dokić, župnik, predstojnik šuičke opštine Stipić i Božo Šarić. Njihovim trudom spašeno je srpsko stanovništvo iz okoline sela.

311

SRBI IZ SELA ISPOD PLANINE LjUBUŠE IZBJEGLI POKOLj Vijesti o stradanju Srba iz sela Cebare došle su do sela Rašćani, u koje ustaše još nisu bile stigle. Niko nije mogao da povjeruje u istinitost tih vijesti, posebno u način na koji su ti ljudi stradali. Te vijesti neki su nazivali najobičnijim lažima, kako je moguće da ljudska mašta može to da zamisli, a kamoli da to učini. Nažalost, te vijesti su bile istinite. Bez obzira na sumnje, Srbi iz sela Rašćani i drugih sela ispod planine Ljubuše pobjegli su u planinu. Stevo Zelen i njegova supruga Mara, koja je takođe srećom izbjegla jamu, i još petoro Srba iz Cebare bili su jedini Srbi koji su preživjeli pokolj u tom selu. Srbi iz Eminova Sela, Oplećana, Srđana, Rašćana, Mandina Sela, Lipe i Kongore pobjegli su u planinu. Srbi iz Eminova Sela su se na prevaru vratili u selo, ali srećom, uspjeli su da ne završe u jamama, već u zatvoru. Srbi iz ostalih sela nisu pristali da se vrate i nisu povjerovali ustašama da im se ništa neće dogoditi. Tako su uspjeli da prežive i drugi talas ustaških zločina, koji su se desili krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. POJEDINAČNA UBISTVA KOJA SU IZVRŠILI USTAŠE I ITALIJANI 1941. U GRADU DUVNU I SELIMA Pored masovnih ubijanja u navedenim periodima, ustaše i Italijani vršili su pojedinačna ubistva civilnog stanovništva putem odmazde, bahatošću, ali i u drugim okolnostima. U tim pojedinačnim slučajevima, prema utvrđenom popisu žrtava ubijeno je 10 Srba: 1. Simić Stojana Marko Mokronoge 2. Kovačević Sime Jovanka Duvno 3. Kozomara Milan Duvno 4. Dmitrović Luke Ljubica 5. Zelen Todora Simo Duvno 6. Ćevap Stevana Niko Baljci 7. Ćevap Špire Milan Baljci 8. Velimir Luke Mihajlo Baljci 9. Gligorić Jovice Milica Eminovo S. 10. Karan Marka Božo Rašćani

(1939) 1941. 1941. 1941. (1893) 1941. 1941. (1900) 1941. (1913) 1941. (1905) 1941. (1940) 1941. (1920) 1941.

Mokronoge Duvno Duvno Duvno Duvno Duvno Duvno Duvno Eminovo Selo Mostar

RAZMJERE ZLOČINA U PERIODU JUN–AVGUST 1941. GODINE Ustaše su za nekoliko dana, u dva navrata, prvi put oko Vidovdana, a drugi put oko Ilindana, odnosno krajem juna i početkom avgusta 1941. ubili i u jame bacili, prema utvrđenim spiskovima, oko 270 Srba. Ustaški zločinci su na svirep način Srbima iz grada Duvna i okolnih sela napunili nekoliko jama u planinama oko 312

Duvanjskog polja. U tim zločinima, u kojima je izvršen genocid nad srpskim narodom, ustaše su na zvjerski način, kakav se u istoriji ljudskog roda nije desio, likvidirali Srbe iz navedenih sela. Prema utvrđenom spisku, koji je objavljen u knji*zi „Ustaški zločini genocida“ dr Milana Bulajića, a koji je preuzet iz arhiva SUBNOR-a Duvno, i popisu žrtava rata, koji je izvršio Savezni zavod za statistiku, u ta dva talasa ustaških zločina, vidovdanskom i ilindanskom, stradalo je 267 Srba sa područja opštine Duvno. Srbi koji su ubijani udarcima maljem i drugim hladnim i vatrenim oružjem, kao i oni koji su imali povrede zadobijene od tumbanja po liticama dubokih jama nisu odmah umrli, umirali su na stravičan način, u mukama od rana nastalih od hladnoće, kao i od gladi i žeđi. U jami Golubinki u Grabovici, koja je bila nešto plića od ostalih, nekoliko Srba je bilo živo dva do tri dana. Kad su ustaše saznale za taj slučaj, došle su nad jamu, žive ih izvadili, pobili i ponovo u jamu bacili. U tom periodu na divljački način po selima i gradu hapšeni su Srbi, ubijani na licu mjesta ili odvođeni i mučeni i u mukama umirali po planinama i logorima. Za mnoge se nikad nije saznalo gdje su i kako stradali i gdje im se kosti nalaze. Nešto slično ustaše su pokušale da urade i u selu Kongora. Tu su ustaše dva puta vršile hapšenje odraslih muškaraca. Prvi put, 20. juna, uhapšeno je osmoro ljudi, koji su odvedeni u zatvor u Duvno. Oni su 3. jula pušteni kućama. Drugo hapšenje izvršeno je 28. jula. Uhapšeno srpsko stanovništvo ustaše su zatvorile u selo. Ustaški logor u Duvnu imao je u planu i njih da likvidira. Zauzimanjem susjeda Hrvata ustaše su ih pustile uz uslov da pređu na katoličku vjeru. Po događajima koji su prethodili zločinima nad srpskim stanovništvom na području tadašnjeg duvanjskog kotara vidi se da su plan i organizacija akcije na izvršenju zločina bili do sitnica isplanirani. Jasno je i da su plan i odluke doneseni u ustaškim vrhovima u Zagrebu. Veze između Zagreba i Duvna išle su preko velike župe Pliva i Rama sa sjedištem u Jajcu. Broj stradalih Srba po mjestu zločina koji su se desili u dva naleta masovnog ubijanja iz navedenih spiskova: Logor Danica u Koprivnici 10 Srba. Jama Lisičarka na planini Grabovici kod Gornjeg Brišnika 14 Srba. Jama Slipica na planini Grabovici kod Gornjeg Brišnika 129 Srba. Jama Golubinka na planini Grabovici kod sela Grabovica 16 Srba. Jama u Tuščića gaju na planini Kamešnici 78 Srba. Jama Kaurska na planini Pakline iznad sela Mokronoge 25 Srba. U pojedinačnim slučajevima u Duvnu i selima 1941. ubijeno 10 Srba. Tokom 1941. godine, prema utvrđenom popisu, stradalo je ukupno 282 Srba.

313

STRADANjA IMUĆNIH, OBRAZOVANIH I UGLEDNIH SRBA IZ DUVNA Na samom početku sprovođenja zločina nad srpskim narodom u Duvnu, kao prvi deo plana predviđena je biološka likvidacija trećine Srba. Za ubijanje prvi na spisku bili su imućni, obrazovani i uticajni Srbi. Prva hapšenja Srba bila su krajem maja, a prve likvidacije počele su polovinom juna 1941, kad je iz zatvora u Duvnu u logor u Koprivnici kod Zagreba odvedeno 10 Srba, poslije su u dva naleta krajem juna i početkom avgusta masovno ubijani i u jame koje se nalaze na planini Grabovici i Pakline bačeni. Među prvima su bili privrednici, obrazovani i uticajni Srbi. Spisak ubijenih po mjestu stradanja i zanimanju: Odvedeni u logor u Koprivnici 15. maja 1941. godine, i dalje se ne zna gdje su stradali: 1. Zelen Ilije Mićo iz Duvna, rođen 1910, trgovac 2. Mihojević Mile Milan iz Duvna, rođen 1896, trgovac 3. Kozomara Milana Aco iz Duvna, rođen 1914, pekar U jamu Lisičarku u planini Grabovici iznad Brišnika, zajedno sa još nekoliko Srba iz Cebare, 28. juna 1941. ubijeni i bačeni Srbi iz grada Duvna: 4. Zelen Ilije Žarko iz Duvna, rođen 1916, vlasnik frizerske radnje 5. Zelen Ilije Branko iz Duvna, rođen 1916. godine, trgovac 6. Sebestijan Milovanović, sveštenik-kaluđer, rodom iz Srema, sveštenik u Duvnu 7. Vulić Laze Simo iz Duvna, rođen 1900. godine, trgovac 8. Vuković Marka Ljubo iz Duvna, rođen 1900. godine, mesar 9. Kozomara Milana Bogdan iz Duvna, rođen 1918. godine, pekar 10. Važić Jove Ljubo iz Duvna, rođen 1890. godine, trgovac 11. Glamočlija Petar iz Duvna, šumar U Kaursku jamu u Paklinama ubijeni i bačeni 2. avgusta 1941: 12. Basta Milan iz Duvna, rođen 1903. godine, policijski predstavnik 13. Kovačević Sime Savo, rođen 1905. godine, advokat, pripravnik 14. Kovačević Save Simo iz Duvna, rođen 1875. godine, trgovac, otac 15. Mihojević Mitra Danilo iz Duvna, rođen 1893. godine, kafedžija 16. Važić Rade Jovo iz Duvna, rođen 1886, gostioničar 17. Važić Jove Dušan iz Duvna, rođen 1926. godine, stolar 18. Važić Jove Mladen iz Duvna, rođen 1900. godine, pilot 19. Važić Pere Branko iz Duvna, rođen 1919. godine, poštar 20. Zelen Cvije Ilija iz Duvna, rođen 1893. godine, gostioničar 21. Zelen Ilije Siniša iz Duvna, rođen 1919. godine, fotograf 22. Vujinović Laze Vuko iz Duvna, rođen 1870. godine, gostioničar 23. Vujinović Vuke Lazo iz Duvna, rođen 1900. godine, gostioničar 24. Mornarić Špiro iz Metkovića, šef poreske uprave 314

24. Mavrak Mihajila Danilo iz Mostara, rođen 1983, natporeznik 25. Mornarić Nedeljka iz Metkovića, zaposlena kao činovnik Ubijeni u Duvnu 1941. godine: 26. Dmitrić Ljubica iz Duvna, rođena 1893, imala zanatsku radnju. Pored navedenih žrtava, privrednu djelatnost u Duvnu imali su i Srbi koji nisu završili na stratištima ustaških zločina, i to: 27. Pavlović Gojko zvani Sarajlić, imao je trgovinsku radnju 28. Zelen Jovo, imao je trgovinsku radnju. Sigurno ima još Srba iz Duvna koji su u to vrijeme imali radnje, trgovine i gostionice, ali do tih činjenica teško je doći. Navedeni podaci prikupljeni su na osnovu izjava preživjelih Srba, koje su oni davali u toku istrage o ratnim zločinima, ali i drugim povodima. DRUGA SVJEDOČENjA O USTAŠKIM ZLOČINIMA U DUVNU 1941. GODINE Svjedočenje – zabilješka o sjećanjima Srbina Vlajka Kovačevića iz Duvna60 Vlajko Kovačević je svoje sjećanje opisao na preko 40 stranica teksta. Citiraću dijelove teksta u kojima je opisan početak rata, kao i dešavanja neposredno prije. „Iznosim neka svoja sjećanja i zapažanja o predratnim i ratnim događanjima u Duvnu, ili na određeni način vezanih za Duvno. Pošto sam ovo pisao bez uvida u bilo kakvu dokumentaciju, oslanjao sam se isključivo na vlastitu memoriju, zato nisam bio u stanju da iznesem imena pojedinih ljudi, a isto tako ni tačne datume, jer je od tih dana prošlo prilično mnogo vremena. Kad se govori o političkim prilikama u Duvnu prije rata, mora se imati u vidu činjenica da Duvno prije rata skoro da i nije imalo radničku klasu. Nije postojalo nijedno preduzeće koje bi zapošljavalo određeni broj radnika. Rudnik u Eminovu Selu zapošljavao je deset do petnaest radnika, i to povremeno. Ljudi su se inače bavili poljoprivredom u svom selu. Seosko stanovništvo sačinjavalo je 93% ukupnog broja stanovništva, u tome su preovladavali siromašni seljaci sa malo zemlje i malim brojem stoke, a to je naročito bilo izraženo u nekim selima u kojima je u stvari i živio pretežan broj stanovnika. Prema tome, većina duvanjskih seljaka bila je prisiljena da traži egzistenciju van svog posjeda širom Jugoslavije. Jedan broj ljudi odlazio je na rad u inostranstvo u prvo vrijeme, neposredno poslije Prvog svjetskog rata u Belgiju i Francusku, a kasnije pred Drugi svjetski rat u Njemačku i Austriju. U samom mjestu Duvnu bilo je dvadesetak trgovačkih radnji, po prilici toliki broj gostionica i kafana, nešto više zanatlijskih radnji, uglavnom uslužnih zanata. U

Izvod iz teksta za ediciju „Duvno u NOB-u“, Arhiv župe Tomislavgrad, spis, sv. B–22, strana 1–48. 315

samom mjestu Duvnu pretežan dio stanovništva bavio se zemljoradnjom, a jedan dio gradske sirotinje živio je takoreći ni od čega, od danas do sutra…

Od 1935. i 1936. godine počinje postepeno da prodire u Duvno u neke sredine uticaj Komunističke partije. Politička borba oko izbora 1934. i naročito 1938. godine borba protiv profašističkih tendencija pojedinaca zaoštravaju se posebno u nekim društvenim sredinama, ta se borba preventivno javljala u tadašnjoj srpskoj i muslimanskoj čitaonici u Duvnu. Tu je porastao uticaj mlađih, naprednijih ljudi u upravama ovih društava. Srpska čitaonica naročito od 1938. i 1939. godine bila je mjesto gdje su se mogle naći naprednije knjige, od djela Gorkog, Ilije Adamovića i druga socijalna literatura, posebno 'Nolitova' izdanja, takođe poluilegalna štampa koja je u to doba bila pod uticajem KP, Radnički tjednik, Odjek, Kultura zagrebačka, Naša stvarnost i slično. U to doba u muslimanskoj čitaonici vrlo uspjelu priredbu dali su članovi SKJ-a (Savez komunista Jugoslavije) i drugi napredni omladinci Mostara i Livna.

316

U toku fašističke opasnosti u Evropi 1939. godine jačala je i politička aktivnost pojedinih članova KP, počinje okupljanje jednog broja njenih simpatizera. Svemu tome u velikoj mjeri doprinjeo je kontakt sa istaknutim komunistima. Taj kontakt preko Franice Mašića i sa još nekim uspostavio je Vojin Zirojević. Isto tako i Boriša Kovačević, kao i Derviš Numić, kada su povremeno boravili u Duvnu. Oni su uživali ugled kod građana, a Boriša naročito kod seljaka. Nikola Vulić iz Srđana u to vrijeme je bio đak u mostarskoj gimnaziji. Tako je postao i član SKJ, pa je dolazio kući i kontaktirao sa mladima u Rašćanima i Srđanima i vršio vrlo pozitivan uticaj. Ubrzo poslije obaranja Trojnog pakta dobio sam poziv za vojsku, u stvari dobio sam dva poziva, jedan za Knin, jedan za Split. Krenuo sam preko Livna i našao se sa Vojinom Zirojevićem, koji je takođe imao poziv za Knin, njegova jedinica je bila u Kninu, a ja moju nisam mogao naći, pa sam se uputio u Split. Sutradan po dolasku u Split već je izbio rat. Našao sam svoju jedinicu, poslije nekoliko dana došlo je do kapitulacije bivše jugoslovenske vojske. Mi smo u Splitu bili razoružani i požurili pješke svojim kućama da ne bismo pali u zarobljeništvo italijanske vojske. U Duvnu sam zatekao Borišu, pošto nije imao poziv, pošao je da se priključi nekoj jedinici, ali nije stigao jer je u vojsci već došlo do rasula. Poslije kapitulacije bivše jugoslovenske vojske i proglašenja tzv. NDH, u Duvnu se počela uspostavljati ustaška vlast. Najprije su usljedili pozivi da se preda vojna oprema. Ubrzo su počele izlaziti naredbe kojima su se počela ograničavati prava građana srpske nacionalnosti. Ruše se natpisi ispisani ćirilicom, zatvara se srpska čitaonica. Odmah u početku rata Boriša je uspio da isposluje nekakvu propusnicu za Brčko, navodno da se javi na dužnost profesora. Tamo nije otišao nego u Sarajevo, gdje je otišao u ilegalnost. Iz dana u dan jačala je ustaška strahovlada. U Duvnu dolazi do izražaja do tada beznačajan najgori društveni ološ. Za logornika je postavljen Jozo Brstilo, za tabornika Bajro Tanović. Tu se okupljaju poznati zlikovci, koji su ubrzo bili nosioci zločina koje do tada Duvno u svojoj istoriji nije upamtilo. Pored Brstila i Tanovića, tu se našao i Vinko Grgić zvani Tiro, koji je u Zagrebu policijski konfident, kao i čitav niz drugih. Ubrzo počinje izlaziti naredba ustaškog logora kojom se Srbima ukidaju sva ljudska prava i tako se stavljaju van zakona. U maju mjesecu hapsi se nekoliko mlađih ljudi i šalje u logor. Nešto kasnije u logor se upućuje jedna veća grupa. U julu počinju hapšenja. Najprije se hapsi oko 20 Srba, među njima i pravoslavni svećenik, ja sam uhapšen oko 10. juna. U zatvor me je na prevaru priveo policajac Ismet Lokmić. Kad sam došao u zatvor, zatekao sam ljude koji su bili zvjerski isprebijani. Tu smo saznali za napad fašističke Njemačke na SSSR (Sovjetski Savez), koji je u nas unio pouzdanje i rodila se ideja da bježimo iz zatvora. Nikako nismo mogli dobiti vanjsku vezu, koja 317

nam je za to bila neophodna. Zečević Novica, koji je sa mnom tada bio u zatvoru, posebno je potencirao bijeg jer je dobro poznavao put preko Ljubuše. Međutim, do bijega nije došlo jer je bilo kolebanja i neodlučnosti jednog broja uhapšenih, koji su se bojali za svoje porodice. Poslije nekoliko dana privedeni su novi zatvorenici skoro iz svih sela gdje je živjelo srpsko stanovništvo, osim iz Prisoja. Zatvor je bio napunjen ljudima, ono što se nije moglo zatvoriti u zatvor nabijeno je u filancijsku kasarnu i još neke druge prostorije. Kod mene u sobi su se našli Vulić Luka, Bilanović (Dragić) Luka. Noću između 28. i 29. jula u zatvor je upala grupa ustaša na čelu sa Grgić Vinkom, Madunić Antom, Salihom Lokmićem i počeli su prozivati pojedine, dočekala ih je druga grupa, pa ih uvezivala. Tada je odvedeno 15 Srba. Svi koji smo bili u zatvoru znali smo da Srbe vode da pobiju. Tada smo se neposredno suočili sa ustaškim zločinima i razbijene su sve iluzije koje su vladale kod nekih ljudi kako nije moguće da se mogu nevini ljudi bez ikakve presude ubijati, makar to bilo i u ustaškoj vlasti. Ta prva ubistva izazvala su užas i strah među zatvorenicima, a posebno među porodicama ubijenih i ostalim srpskim življem. Da su ljudi koji su te noći odvedeni bačeni u jamu iznad Brišnika potvrdilo je to što je sa jame uspio da pobjegne jedan Vitezović iz Cebare. On je u zoru tog dana primijećen u blizini Stipanjića, za njim se dala u potjeru ustaška milicija i uhvatili su ga i odveli nazad u zatvor i istog dana je u podrumu zgrade bio zadavljen. Na naše iznenađenje, mi smo za nekoliko dana pušteni, najprije su pušteni Rašćanci i Mandoseljani, a poslije toga su pušteni i ostali iz zatvora. Naknadno sam saznao da je glavni razlog našeg puštanja iz zatvora u tome što je nekoliko ljudi, uglavnom Asića iz Vrila, kad su došli da ih hapse, pobjeglo u Tušnicu. Zahvaljujući tome mi smo pušteni kući kako bi se oni primamili da se vrate svojoj kući. Tako je i bilo. Fra Karlo Grbavac, koji je i prije rata bio zakleti ustaša, poslao je nekog od njihovih da ih dovede, da bi ih nešto kasnije sve pobili. Ubrzo su u Duvno stigli ustaški emigranti koji su godinama u fašističkim školama obučavani za izvršenje zločina, a to su bili: Žilić, Ivić, Krajina i drugi. Od tada su još više pooštrene mjere protiv Srba. Dolaskom emigranata koji su sobom donijeli i Hitlerovu teoriju rasne diskriminacije, postavilo se pitanje potpunog uništenja srpskog življa. U tom pogledu dobivaju podršku većine članova logora, a Bajro Tanović zastupa stanovište da treba uništiti sve žene i djecu. Profašistički dio klera fra Mijo Čuić i fra Karlo Grbavac u tome se solidarišu sa ustašama, s tim što fra Mijo Čuić ostavlja mogućnost nekim Srbima pokrštavanje kao jedini spas. Vrše se svakodnevne psihološke pripreme kako bi se cjelokupno stanovništvo zaplašilo i obeshrabrilo. Putem štampe pojavljuje se poznata propaganda, na ulicama se pojavljuju parole 'Srbe na vrbe', čak u nekim slučajevima i djeca se nagovaraju da pjevaju šovinističke pjesme itd. Situacija se još više zaoštrava jer su počeli stizati glasovi da se srpsko stanovništvo u nekim krajevima, Donje livanjsko polje, Glamoč, Grahovo i Drvar, počelo masovno dizati na ustanak da bi se suprotstavilo ustaškim 318

zločincima. U Duvnu se počela vršiti mobilizacija za rat protiv ustanika, počeli su pristizati kamioni sa naoružanjem i polupijanim ljudima iz Ljubuškog i Širokog Brijega. Tomo Maleš, tada kotarski načelnik u Duvnu, bio je veliki protivnik ustaških zločina. Od njega sam dobio informaciju da će svi oni koji budu uhapšeni biti poubijani. Pripremalo se novo hapšenje ljudi. Tomo Maleš, rodom iz Sinja, pred rat je bio politički pristav u srezu. Rat ga je zatekao u Duvnu, u vrijeme NDH primio je dužnost kotarskog načelnika od svog prethodnika Kovačevića, koji je takođe bio Dalmatinac. Maleš je bio ogorčen na ustaške zločine, ali nije imao uticaja na to da bi ih mogao spriječiti. Iz Duvna je bio premješten u Livno i kao kotarski načelnik na ustaničko područje Sajkovića upućivao je hrane, soli i drugo. Od strane ustaša pozvan je prvom polovicom 1941. godine u Zagreb i tamo je ubijen. U isto vrijeme u Duvnu je bio upravnik pošte Tomo Medić, koji se takođe vrlo pošteno ponašao. On je odmah 1941. godine otišao u Split i odatle u partizane. Kad me je Tomo Maleš obavijestio da će doći do masovnog hapšenja, na neki način sam obavijestio Mladena Važića, Bogdu Vukovića i još neke mladiće, istog dana poslije podne okupili smo se svi u kući Tahira Selimovića, ali nažalost nije bilo spremnosti da se odmah krene. Neko je htio da obavijesti još nekog svoga ili da ponese nešto od kuće. Iako smo se dogovorili da se iste večeri kod mene nađemo u vrtu na jednom skrivenom mjestu i da odatle pođemo, tada niko nije došao i uzalud sam čekao. Čekajući u vrtu vidio sam svjetlo kod mene u kući, znao sam da su ustaše došle po nas, htio sam nekako da izvučem oca, sestre i jedna starija tetka otišli su kod Mehe Selimovića. Međutim, već je u kući bio jedan policajac, tako da sam morao bježati. Prije svanuća došao sam u Mokronoge da bih obavijestio Miloša Simića da bježimo zajedno, ali već je bila straža pred njegovom kućom, pa sam pošao preko planine do mlina Mije Bošnjaka, našao sam ga izbezumljena, u kući nisu spavali ni on ni djeca, rekao sam mu da bježimo u planinu i da jednu svoju djevojčicu pošlje u Mokronoge da obavijesti Miloša da bježi. Mijo se tad nije odlučio da pođe, sutradan došle su ustaše, uhvatile ga i ubile. Ja sam otišao u Jelovaču. Bogdo Vuković, kad su došli po njega, uspio je da pobjegne i skloni se u kuću Mehe Selimovića. Skoro svi odrasli ljudi od 16 godina pa naviše pohvaćani su u Duvnu u Mokronogama, Eminovu Selu, Cebari i Prisoju, a u nekim selima ne samo muškarci nego i žene i djeca. Na Ilindan, 2. avgusta, preduzete su mjere masovnog ubijanja srpskog stanovništva. Iz Duvna su pokupljeni, povezani i potovareni u kamion, njim su došli ispod sela Mokronoge i tu natovarili Srbe iz tog sela, odvezli preko Paklina i pobacali ih u jamu. Iz jame su kasnije izišli: Savo, Nikola i Miloš Simić, koji su ostali svjedoci tog strašnog zločina. U Omeroviće u pokolj Srba u Cebari otišao je tabornik Tanović Bajro. On je, inače, stajao na stanovištu da treba pobiti sve žene i djecu. To se tako pod njegovim rukovodstvom i ostvarilo. Pohvatani su žene i djeca, čak i mala

319

iz kolijevki, otjerali ih iznad Cebare i pobacali u jamu. I ovdje su kao svjedoci i ovog strašnog zločina postali jedna žena sa dvoje djece, koji su se sakrili u svom vrtu u selu i kasnije se prebacili u Rašćane. Isto tako je iz jame uspio da iziđe Stipica Zelen. Na isti način izvršen je pokolj u Prisoju i Vrilu uz blagoslov fra Karla Grbavca, ali tu niko nije preživio. Zločin je izvršen ispod sela Grabovice. Iz Grabovice niko nije učestvovao u zločinu. Ljudi su se zgražavali. Ivančić zvani Japan, pošto je u blizini njegove kuće bila jama gdje su ljudi bačeni, za kratko vrijeme je od muka umro gledajući taj strašni zločin. U Eminovu Selu, gdje su ustaše pohvatale i u štalu zatvorile čitavo odraslo muško stanovništvo i pripremile njegovu likvidaciju, odvijala se prava drama. Kasnije su ustaše uhapšene odveli u zatvor u Duvno. Poslije toga stupili su u akciju Mile Perić i Mile Krišto, inače ljudi ugledni u tom selu, i preduzeli sve da se zločin spriječi. Uz velike napore njihove i ostalih ljudi u selu uspjelo im je da se ljudi vrate kući. U Šuici je bila izuzetna situacija. Tu se založio komandir žandarmerijske stanice Petar Mejić (bio komandir žandarmerijske stanice prije rata), rodom iz Šibenika, Šarić Božo, fra Klemo Dokić i načelnik opštine Stipić, oni su odlučili da po svaku cijenu spasu Srbe iz ovog kraja. Srbi iz Baljaka bili su zatvoreni, oni su ih branili od pritiska domaćih ustaša, pa i od onih koji su dolazili sa strane. Bježeći od kuće u pokušaju da se dokopam Malovana i prebacim u Glamoč, bio sam uhvaćen od strane ustaške milicije kod Galečića i sproveden u Šuicu. Prihvaćen sam od ovih navedenih ljudi, od Bože, fra Kleme i drugih. Mejić mi je obezbijedio patrolu koja će me sprovesti do Maleša, u Duvno, i on mi je omogućio da se kasnije prebacim u Split. Dok sam se jedno vrijeme ilegalno krio kod strica, sastao sam se sa fra Bogdanom Čubelom, to je bilo vrijeme velikih napredovanja Nijemaca kroz Sovjetski Savez, vidio sam da je antihitlerovski nastrojen. Obavijestio me je o tadašnjoj situaciji na frontu. U Oplećanima je osujećen svaki pokušaj ustaša da pobiju Srbe. Oplećanci su odbili da prime ustaško oružje, iako je na njih u tom pravcu vršen pritisak. Nasuprot tome, usprotivili su se ustašama koji su pokušali da dođu u selo da pohapse ljude. Tako da u Oplećanima nije došlo do hapšenja Srba. To je svakako bilo od posebnog značaja, da su Oplećani kasnije bili ustaničko selo. U svemu tome najveću ulogu odigrao je Đugum Hadže, nosilac spomenice, i Nasko Đugum. U selu Rašćanima, Srđanima, Mandinu Selu i Lipi ljudi poučeni ranijim iskustvom nakon prvog hapšenja, pod uticajem uglednih ljudi kao što su Ilija Vulić, Bracanović Risto, Karan Ljubo, Nikola Vulić, Važić Milan i drugi napredni ljudi, počeli su se dogovarati kako da se odbrane od ustaškog zločina. Imali su oko 30 do 40 pušaka. Formirali su seosku stražu, koja je imala zadatak da motri i obavijesti narod o eventualnom upadu ustaša.

320

Prema onome kako su se razvijali događaji ovih teških dana 1941. godine, može se reći da se ustaše ne bi smjele usuditi da izvrše ovakav masovni zločin da je bilo većeg otpora Crkve, jer se to pokazalo. Većina hrvatskog stanovništva bila je iznenađena i naprosto šokirana ustaškim zločinima. Ljudi u prvi mah nisu mogli vjerovati da će takozvana NDH pristupiti izvršenju takvih zločina, koji u istoriji ovog kraja nikada nisu bili zabilježeni. Ljudi su uvidjeli da je u takvoj vlasti našao mjesto najgori ološ i nije prezao ni od čega i da su se pojavili oni koji su bili pohlepni za pljačkom i tuđom imovinom. Pritisak ustaških vlasti je bio takav da su ljudi bili zaplašeni i po mnogim slučajevima ostali pasivni svjedoci događaja. O tome govori i ovaj primjer. Kad sam pobjegao od kuće, bio sam dva dana u Jelovači i tada sam oko pola noći odlučio da svratim u kuću Raduke Perića, koja je izdvojena iz Eminova Sela ispod Jelovače. Iz Eminova Sela čula se pucnjava i graja. Raduku sam oduvijek poznavao kao poštena čovjeka i u tim prilikama imao sam u njega povjerenja. Tad sam vidio koliko je bio zaplašen. Bježao je od svoje kuće da ga ustaše ne bi uplele u svoje rabote. Kad sam odlazio od njega, molio me je, ako padnem ustašama u ruke, da ne kažem da sam bio kod njega jer je bio uvjeren da će ga u tome slučaju ustaše ubiti. I pored toga, njegova žena mi je ponudila da me sakrije u njegovom rudniku. To je početak gubljenja svakog ugleda bivše NDH kod većeg dijela hrvatskog stanovništva. Uvidjelo se da takva država, koja svoje postojanje temelji na zločinima, nema uslove za opstanak. U Duvnu su doprli glasovi da se pod pritiskom ustaških zločina u susjednim mjestima počeo dizati narod na oružani ustanak, čulo se za ustanički front u Donjem livanjskom polju, masovni ustanak u Drvaru, Grahovu i Glamoču. U prvo vrijeme ustaše pokušavaju prikupljati pristalice za borbu protiv ustanika, kroz Duvno prolaze kamioni puni razularene gomile, ali se vraćaju kroz nekoliko dana sa opljačkanim raznim predmetima iz sela gdje su se vodile borbe. Talijanski okupatori koji su u proljeće 1941. godine okupirali i ove krajeve napustili su ih da bi omogućili ustaškoj vlasti da vrši zločine. Ponovo se vraćaju u avgustu u Duvno, kao i u druga mjesta, kao tobožni zaštitnici srpskog življa. Talijani će ostati u Duvnu do maja 1942. godine. Narodnooslobodilački pokret, koji se počinje razvijati u susjednim selima Livno–Kupres, počinje dobivati odjek u Duvnu. U jesen 1941. godine u Duvno je ilegalno došao Derviš Numić, održao sastanak sa nekim drugovima i prenio zadatak Pokrajinskog komiteta KP za Bosnu i Hercegovinu u preduzimanju mjera na organizaciji narodnooslobodilačke borbe.“ U drugom dijelu zabilježenih sjećanja priča o ratu i svom radu i djelovanju u jedinicama NOV, pored toga opisuje kretanja koja su se do kraja rata dešavala na području opštine Duvno.

321

Svjedočenje Riste Vlajčića, Srbina iz Imotskog, živio u Duvnu do rata61 „Ja sam rođen u Imotskom, a služio sam pre rata kao sreski poljoprivredni referent i upravnik poljoprivredne stanice u Tomislavgradu (Duvnu). Nakon sloma Jugoslavije ostao sam još u Tomislavgradu do 18. juna 1941. godine, a tada sam sa porodicom izbegao u Split. Mesto Tomislavgrad ima oko 1.500 stanovnika, od toga oko 200 Srba, a ostalo su Hrvati i Muslimani. Muslimana ima nešto više nego Hrvata. Srez duvanjski ima oko 25.000 stanovnika, od toga je oko 1.500 Srba, a ostalo su Hrvati i Muslimani. Hrvata ima u duvanjskom srezu više nego Muslimana. Pre rata postojala su u duvanjskom srezu tri čista srpska sela: Cebara, Rašćani i Mandino Selo. Osim toga, živeli su Srbi u nekim selima izmešani sa Hrvatima, i to: Prisoju, Vrilu, Eminovu Selu, Mokronogama, Oplećanima, Srđanima, Lipi i Kongori. Mene je rat zatekao kraj Zadra kao rezervnog oficira jugoslovenske vojske. Po slomu Jugoslavije uputio sam se pešice u svoje rodno mesto Imotski. Došavši kući, zatekao sam moju mater samu kako plače. U plaču mi je ispričala da su mi ustaše zatvorile oca, brata i strica, te gotovo sve Srbe iz Imotskog i okoline. Moja mati mi je savetovala da odmah bežim iz Imotskog jer ću i ja biti zatvoren. Odmah sam napustio Imotski i otputovao u Tomislavgrad, gde sam se prijavio sreskom načelniku izjavivši da želim nastupiti na svoju dužnost kao sreski poljoprivredni referent. U sreskom načelstvu zatekao sam u razgovoru sa sreskim načelnikom ustaškog povjerenika Antu Radoša, seljaka iz Crljenica. Sreski načelnik Bančić odmah me je predstavio ustaškom povereniku i kazao mu da sam ja kao Srbin uvek bio korektnog vladanja, pa da neće imati ništa protiv tog da nastavim svoju dužnost. Ustaški poverenik složio se sa predlogom sreskog načelnika i tako sam u Tomislavgradu nastupio u svoju dužnost, koju sam usled rata prekinuo. Moja žena Jelena služila je kao učiteljica u Sarajlijama, pa čuvši da sam došao, uputila se ona u Tomislavgrad da se sa mnom sastane. Oboje smo otišli iz sreskog načelstva u moj privatni stan, koji se nalazio u poljoprivrednoj stanici. To je sve bilo na 17. april 1941. godine. Čim smo stigli u moj privatni stan, došle su za mnom tri oružane ustaše i proglasile me uhapšenim, te naredili da sa njima pođem. Odveli su me u zatvor sreskog načelstva. U zatvoru sam zatekao nekoliko viđenijih Srba. Ostao sam u zatvoru osam dana. Za to vreme dovedeno je i zatvoreno još mnogo Srba iz Tomislavgrada i okoline. Nakon osam dana svi smo pušteni na slobodu. 61

Izjava Riste Vlajčića, poljoprivrednog referenta i upravnika poljoprivredne stanice u Tomislavgradu (Duvnu), data Nedićevom Komesarijatu za izbjeglice u Beogradu 27. marta 1944. godine 322

Koncem mjeseca maja 1941. godine ponovo sam uhapšen i smešten u zatvor sreskog načelstva. Tad je uhapšeno i zatvoreno mnogo Srba iz Tomislavgrada i okolice. Zatvoreni Srbi bili su optuženi da su radili protiv interesa Nezavisne Države Hrvatske, što je, razume se, sve bila laž. Nakon osam dana pušten smo iz zatvora na zauzimanje sreskog načelnika, koji mi je ujedno savjetovao da odmah napustim Tomislavgrad i bježim bilo kuda jer se sprema žestoki progon i pokolj Srba. Ja sam odmah napustio Tomislavgrad i otputovao u Imotski. U Imotskom sam zatekao isto stanje, pa se zato tamo nisam ni zadržavao, već sam pobjegao u Split. Na dan 19. juna 1941. godine stigao sam u Split. Moja je žena za mnom došla nakon 10 dana. Deca su mi se rodila u Splitu. U Splitu sam bio uposlen kao obični radnik na poljoprivrednoj stanici u KaštelStarom, a posle u samom Splitu, i tako sam izdržavao sebe i svoju porodicu. Split sam napustio koncem mjeseca februara 1944. i otputovao u Imotski, gde sam se zadržao dva dana, a zatim prosledio put za Beograd, kamo sam stigao sa porodicom na dan 21. marta 1944. godine. I nakon mojeg odlaska u Split interesirao sam se za prilike u Tomislavgradu i Imotskom, pa su mi iste vrlo dobro poznate jer sam podatke dobijao od skroz verodostojnih osoba. Posle mojeg odlaska iz Tomislavgrada, nastavile su ustaše sa hapšenjem i zatvaranjem Srba. Svi su zatvoreni u podrume u Tomislavgradu; bili su puni zatvorenih Srba. Prva partija zatvorenih – njih sedam, osam odvezeno je u jednom kamionu oko 18. juna 1941. godine prema Bugojnu i o njihovoj sudbini ništa se pozitivno ne zna. Sigurno su negdje pobijeni. U ovoj partiji bili su Zelen Mićo, trgovac; Miholjević Milan, trgovac; Kozomara Aco, pekar, svi iz Tomislavgrada, a ostali su bili Srbi seljaci iz Rašćana. Nekoliko dana posle toga oterali su po noći drugu partiju zatvorenih Srba. Ovu partiju oterale su ustaše prema planini Ljubuši i pobili ih na mestu zvanom Pakline. Leševe pobijenih Srba pobacali su u jednu duboku jamu. Neki su i živi iz ove partije pobacani u jamu. U ovoj partiji bilo je oko 30 Srba, među njima: Mornarić Špiro, sreski činovnik, i njegova žena; Mavrak, šef poreske uprave; Važić Ljubo, gostioničar; Vuković Ljubo, mesar, svi iz Tomislavgrada, te još neki drugi, čijih se imena ne mogu sjetiti. Među ovim Srbima bio je i Miloš Simić, seljak iz Mokronoga koji je, iako pogođen sa tri revolverska metka i bačen u jamu, ostao živ i posle odlaska ustaša izvukao se iz jame i otišao u svoje selo, gdje se lečio krijući se od ustaša. On se, kako sam čuo, izlečio i, bojeći se ostati i dalje u selu, pobegao u šumu. Za njegovu daljnju sudbinu ne znam. Treća partija zatvorenih Srba odvedena je nekoliko dana posle druge partije, isto po noći, prema hrvatskom selu Brišniku: ova partija Srba likvidirana je na jednom brdu blizu pomenutog sela. Tu su ih ustaše žive pobacale u jednu vrlo duboku jamu. 323

U ovoj grupi bilo je 30 do 40 Srba, i to pomešano, građana iz Tomislavgrada i seljaka iz okolnih sela. Među ovim Srbima bili su Zelen Branko, trgovac; Vulić Simo, trgovac; Basta Milan, sreski činovnik, svi iz Tomislavgrada, a ostali su bili seljaci iz okolnih sela. U ovoj partiji bio je i Zelen Stevo, seljak iz Cebare koji se, kad je bačen u jamu, zaustavio na jednoj litici i tako ostao živ. Posle odlaska ustaša izvukao se iz jame i krio u selu Prološac kraj Imotskog. Ovaj seljak je ispričao kako su ih ustaše sve žive pobacali u jamu. I ovaj seljak je posle pobegao u šumu i krio se pred ustašama. Njegova daljnja sudbina nije mi poznata. Poslije likvidacije treće grupe odvedenih Srba, preostali Srbi u zaseoku Vrilo kraj sela Prisoja preplašeni pobegli su svi zajedno sa ženama i decom u šumu. Selo Prisoje bilo je nastanjeno Srbima i Hrvatima. U selu postoji rimokatolička crkva, a rimokatolički župnik bio je neki fra Karlo, kojem se sad ne mogu setiti prezimena. Ovaj fratar, videći da su Srbi izbegli ispred ustaškog pokolja, posluži se varkom. Pozvao ih je da se svi vrate svojim kućama. Čim su došli u selo, ustaše su ih pohvatale i pobile u samom selu. U ovom selu bilo je oko 80 Srba i svi su krivnjom fra Karla pobijeni, tako da se niti jedna jedina duša nije spasila. Pokolj Srba u zaseoku Vrilo izvršen je oko Vidovdana 1941. godine. U isto vreme izvršen je pokolj Srba u selu Cebari. Po noći su došle ustaše u to selo i pozvale Srbe, i to odrasle muškarce, da se skupe na jedno mesto u selu, gde će potpisati izjave da će biti lojalni prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Srbi su ovom poverovali i, misleći da se radi samo o tome, ustali iz svojih kreveta i skupili se na određeno mesto u selu. Ustaše su ih sve povezali, odveli i pobili na istom mestu na kojem je likvidirana pomenuta treća grupa odvedenih Srba. Sledeće noći došle su ponovo ustaše u isto selo Cebaru i pokupili preostale žene i decu, odveli ih na isto mesto, gde su ih pobili i bacili u jamu. U ovoj grupi pobili su svu malu decu. Jedna žena koja je bila u ovoj grupi pred samom jamom se porodila, a ustaše su nju i novorođenče zajedno ubili. Selo Cebara imalo je oko 300 stanovnika Srba, poslije opisanog pokolja ostale su žive samo četiri osobe, i to već pomenuti Stevo Zelen, koji se spasio prigodom pokolja treće odvedene grupe Srba, i njegova žena Mara, koja je poslije njegovog odvođenja odmah bila pobegla iz sela, te dve devojčice koje se slučajno te noći nisu nalazile u selu jer su bile negdje odsutne. Videvši da su ustaše odlučile da ih potpuno likvidiraju, Srbi iz okolnih sela pobegli su u planine. Posle bekstva Srba, ustaše su opljačkale svu njihovu imovinu, a kuće popalili. Na ovaj način stradala su sva srpska sela u srezu duvanjskom. Srbi koji su pobegli u planine, kako sam čuo, i sada tamo prebivaju, stanujući po zemunicama. Jedan izvestan broj Srba iz Tomislavgrada, koji je ostao u životu posle izvršenja tri pokolja, uglavnom žene i deca, prisilno je prešao na rimokatoličku veru. Srpska pravoslavna crkva u Tomislavgradu još je u početku od ustaša potpuno opljačkana.

324

Glavni inicijator i duhovni vođa svih opisanih pokolja Srba u srezu duvanjskom jeste fra Mijo Čuić, franjevac u samostanu u Tomislavgradu. Fra Mijo Čuić, rodom iz sela Bukovica, srez duvanjski. On je još u Jugoslaviji skupljao priloge za podizanje rimokatoličke crkve i hrvatskog doma u Tomislavgradu, pa je u tu svrhu dobio i od pokojnog kralja Aleksandra 200 dinara. Osim toga, skupio je on lično mnogo priloga u samoj Srbiji. Pored pomenutog fra Čuića, istakli su se kao ustaše u progonu Srba u srezu duvanjskom: Tanović Bajro, geometar; Lerota Tade, obućar; Jezašić Božidar, svi iz Tomislavgrada, zatim Zrno Stojko, gostioničar; Brestilo, student agronomije, i jedan obućar zvani Tiro, svi iz Tomislavgrada. Nadalje su se istakli u progonu Srba: fra Stipan, rimokatolički župnik u selu Kongora, Radoš Ante, seljak i ustaški poverenik iz sela Crljenice; Madunić Ante Anta, seljak iz sela Kolo, Luetić Ante, nadzornik puteva, rodom iz sela Župe, srez Imotski, a službovao u Tomislavgradu, Ćerdić Jozo, seljak iz sela Brišnik, bio vrlo krvoločan i maloj srpskoj deci živoj lomio kosti i tako ih bacao u jamu, te još mnogi drugi čijih se imena ne mogu setiti. Osobito su se istakli u progonu Srba ogromna većina seljaka iz sela Brišnik, Cebara i Kolo, kao i Muslimani iz sela Omerovići i Tomislavgrada. Srbi iz sela Imotskog nisu u tolikoj meri stradali kao Srbi u srezu duvanjskom.“ Risto Vlajčić, 27. 3. 1944. Vladimir Dedijer–Antun Miletić, „Proterivanje Srba sa ognjišta“, 1941–1944. Beograd, 1989, str. 771–775. Svjedočenje Ilije Vulića, Srbina iz sela Srđani, dato za ediciju „Duvno u NOB-u“ 62 „U toku 1939. godine imao sam nekoliko susreta sa Borišom Kovačevićem i Dervišom Numićem. Prilikom tih sastanaka razgovarali smo o mogućnostima i uslovima za organizovanje pokreta i širenje komunističkih ideja. Padom Jugoslavije i stvaranjem NDH ocijenio sam da su susreti sa pomenutim ljudima još neophodniji kako bi se srpski, muslimanski i revolucionarno opredijeljen hrvatski živalj zaštitio od ustaškog terora. Gonjen instinktom revolucionara, u proljeće 1941. godine otišao sam iz Srđana u Duvno da se dogovorim sa Borišom šta ćemo dalje raditi. Kad sam ušao u srpsku čitaonicu u Duvnu, zatekao sam sve ugledne Srbe, među kojima su bili Boriša i Vlajko Kovačević. Dok sam se sa njima dogovarao o predstojećim akcijama, glavnom duvanjskom ulicom naišao je auto sa ustašama koji su preko Livna i Glamoča imali namjeru da se prebace do Drvara, gdje je ustanak bio već počeo. Jedan od ustaških vojnika ispalio je nekoliko metaka u tablu na kojoj je pisalo Srpska čitaonica. Boro je uspio da smiri revolucionare, među kojima su se neki pokušali 62

Arhiv župe Tomislavgrad, spis 2, strana 76. 325

suprotstaviti ustaškom vojniku. Boro mi je stavio u zadatak da odem u Rašćane i otpočnem sa pripremama za ustanak, dok je Boriša otišao po zadatku Partije u Tuzlu, pošto je dobio propusnicu od sreskog poglavara Maleša. Po dolasku u Rašćane zajedno sa Markom Karanom pokušao sam da organizujem grupu od 15 ljudi. Pošto nisam uspio u namjeri, nakon osam dana ponovo sam otišao u Duvno da Borišu obavijestim o prilikama u selu. Nisam ga našao u Duvnu, vratio sam se nazad u selo i pozvao sam Peru Savića (zvali smo ga Đurkić) iz Srđana da ode u Cebaru i pozove sve mlađe Srbe da sa oružjem dođu u Rašćane. Mnogi nisu vjerovali da će početi teror ustaša, zlostavljanje i bacanje u jame. Maja 1941. ustaše su uhvatile 14 naših mladića jer su, prema pričanju naših komšija Hrvata, pjevali pjesme koje su vređale Hitlera i NDH. Uhapšeni su nekoliko dana proveli u duvanjskom zatvoru, a zatim su bačeni na Vidovdan 1941. u jamu kod Gornjeg Brišnika. Čim su saznali šta se zbilo sa Srbima iz Cebare, srpski živalj iz Prisoja pobjegao je u šumu. Na inicijativu komandanta ustaške garde fra Mije Čuića da se pusti na slobodu iz zatvora nekoliko naših ljudi iz Srđana i Rašćana, među kojima sam bio i ja, prisojački Srbi se vraćaju iz planine. Početkom ustanka u Drvaru, Bosanskom Grahovu i Glamoču koncem jula 1941. godine uslijedio je ponovni poziv ustaških vlasti da se mi (srpski živalj) stavimo pod njihovu komandu, što mi nismo učinili. Kao reakcija na taj naš stav, na Ilindan 1941. godine bačeni su mnogi u jamu iz Cebare, Duvna, Prisoja, Mokronoga. Srbi iz Duvna i Mokronoga bačeni su u jamu Pakline, a Cebarani u jamu iznad Brišnika, Prisojani u grabovičku jamu i Kamešnicu. Kad smo upoznati s terorom ustaša (bacanjem u jamu nas nekoliko iz Srđana, Rašćana i Mandina Sela), počeli smo pripreme za ustanak. U avgustu 1941. godine formirali smo prvi odbor i seosku stražu, koja je štitila selo od napada ustaša. Komandir straže bio je Milan Važić (Ninić). Odbornici su bili: Vulić Ilija predsjednik, Dušan Karan (žandarski narednik) potpredsjednik, članovi Milan Važić, Risto Bilanović (Šalonja), Boško Bilanović. Kasnije je odbor popunjen novim članovima – Marko Važić, Perica Važić i Mijo Važić. Odbor smo nazvali savjetodavnim jer smo tražili savjete od starijih i iskusnijih. Ubrzo nakon formiranja odbora Maleš (načelnik kotara prim. aut.) uputio je Perić Dragu da nas obavijesti da će ustaše napasti selo. Stanovnici Srbi iz Srđana, te mještani Rašćana i Mandina Sela pobjegli su u šumu. Mi smo poslali u Ravno Marka Karana i Todora Stanišića da saznaju da li postoji mogućnost da se sa porodicama prebacimo u Ravno. Ocijenjeno je da prilike ne dozvoljavaju da izbjegnemo u Ravno. Domaći neprijatelj je znao da u Rašćanima djeluje organizovana grupa, da bi spriječio razvoj ustanka, pokušao je da pet najuglednijih srpskih porodica iz sela prevede na katoličku vjeru, a zauzvrat će im biti garantovana sloboda. Ovu akciju pokrštavanja pokušao je da ostvari fra Mijo Čuić zajedno sa Franom Radošem. Na moju inicijativu privremeno smo prešli na katoličku vjeru i zato smo bili mirniji i bezbjedniji. Mustafa Latifić je saznao za postojanje i 326

aktivnost naše grupe i zbog toga je iz Zanagline spremio svoja dva kurira da nas obavijeste da jedan naš predstavnik treba da prisustvuje sastanku koji će se održati oktobra 1941. godine u Zanaglini. Naš seoski odbor je odlučio da pomenutom sastanku prisustvuje Dušan Karan. Sastanak u Zanaglini održan je u zakazano vrijeme i naš delegat nas je obavijestio da je na sastanku došlo do političkog i idejnog razdora. Jedna grupa predvođena Dušanom Delićem iz Malovana (jugoslavenski žandarmerijski narednik) opredijelila se za četnički pokret. Dok je druga struja predvođena Vojinom Zirojevićem i Mustafom Latifićem ostala privržena NOP-u. Drugi sastanak je održan novembra 1941. u Malovanu. O zaključcima pomenutih sastanaka raspravljalo se na našem odboru neposredno poslije održavanja drugog sastanka. Našem sastanku prisustvovali su Hadžo Đugum i Nasko Đugum. Naš predstavnik na malovanskom sastanku Dušan Karan na sastanku našeg odbora up*rno je insistirao na organizovanju četničkog pokreta. Govorio je da se opredijelimo za kralja i otadžbinu i da ne dozvolimo da u našu organizaciju uđu Hrvati i Muslimani. O Dušanovom slučaju i stavu obavjestio sam Mustafu Latifića preko našeg kurira Milana Karana. Po Milanu je Latifić poručio da će doći u Rašćane da ocjeni situaciju i ispita cijeli slučaj. U decembru 1941. godine Mustafa Latifić, Vinko Konta i Luka Džalto došli su u Rašćane. Njihov dolazak u selo označen je kao prekretnica u razvoju situacije. Na njihovu inicijativu naš savjetodavni odbor dobio je naziv NOO, a straža – partizanska straža. Dolaskom Mustafe Latifića početkom 1942. godine u Oplećane formiran je odbor u sastavu: Hadže Đugum predsjednik, Nasko Đugum, Draško Milan, Draško Marko Bikan i Seferović Feriz. Nasko Đugum je često išao u Hercegovinu po duvan i donosio bi po nekoliko pušaka. Jednom prilikom na putu iz Hercegovine u Crvenicama dočekani su od ustaša Andrija Kožul iz Kočerina i Selim Đugum (Semper). Semper je pobjegao, a Andrija uhvaćen i predat Italijanima. Vrijedi spomenuti da je sa našeg područja određen broj ljudi otišao u Vukovski odred: Seferović Majo, Đugum Vehbo, Seferović Mujo Dućur, Đugum Selim (Semper), nešto kasnije otišli su Đugum Mujo, Mašić Ante, Mašić Miško, Baković Ilija, Bilanović Luka (Đorđagić) i Tomo Karan. Preko Oplećana u Vukovski odred otišli su Šefko Lokmić, Kasim Numić i Jozo Bakrač. U proljeće 1942. uslijedila je prva akcija Italijana na području Ravnog i Vukovska. Tom prilikom neprijatelj je pokušao da razbije postojeće partizanske snage. Prije italijanske agresije razoružana je žandarmerijska stanica u Ravnom, a potom je počela partizanska akcija na Koričini, gdje su partizani pokušali spriječiti kretanje Italijana iz Livna za Glamoč. Italijanska kolona je vraćena nazad za Livno. Ja sam se sa drugovima vratio u selo Vidimlije i tu smo prenoćili. Četnici su saznali da se u selu nalazi partizanska grupa, te su u ranu zoru blokirali selo. U žestokim okršajima 1942. godine poginuli su Mustafa Latifić i pet Dalmatinaca. Značajna su još dva sukoba koja su se zbila iste godine kod Zahuma (Prozor), kao i napad na 327

žandarmerijsku stanicu između Ravnog i Prozora. Izuzetan značaj za razvoj NOP-a u Duvnu i okolinu imao je dolazak proleterskih brigada u julu 1942. godine. Pripreme partizana za prvi napad na Duvno krajem jula 1942. vršene su u Vukovskom i Ravnom. Pošto su nakon žestokih okršaja krajem jula 1942. zauzeli Duvno, nakon četiri, pet dana partizani su ga morali prepustiti jačim ustaško–njemačkim snagama, dok su se jedinice NOP-a povukle na okolna brda. Duvno je drugi put oslobođeno, iste noći oslobođena je i Šuica. Tada je u Duvnu NOO prerastao u sreski NOO i formirana je Komanda mjesta. Članovi odbora bili su Vlajko Kovačević, predsjednik, Mehmed Pehlivanović, zamjenik; Marko Karan, Milan Draško i ja bili smo početkom avgusta 1942. godine u franjevačkom samostanu u Duvnu, gdje je bio štab Prve proleterske brigade. Dolazak proletera u duvanjski kraj označio je period kad stanovnici sela Rašćani, Oplećani, Lipa, Mandino Selo, Kongora, Eminovo Selo i Stipanjići masovnije pristupaju NOP-u. Ovo je bio jedan od preduslova za formiranje Prvog duvanjskog bataljona. U sastav Prvog duvanjskog bataljona ulazili su, pored boraca sa našeg područja, borci Ravnog i Vukovskog i jedan broj Dalmatinaca. U bataljonu se nalazilo nekoliko žena koje su prilikom povlačenja srpskog življa prema Glamoču pristupile bataljonu broj jedan, a druga grupa se uključila u partizansku radionicu u selu Radoslije (Glamoč). Za vrijeme 4. neprijateljske ofanzive, sela Oplećani, Srđani i Rašćani dali su veliki doprinos u pogledu zbrinjavanja ranjenika. Od domaćih izdajnika Nijemci su saznali da se veći broj težih ranjenika nalazi na Zlopolju i nad njima je fašistički okupator izvršio zločin.“ Izjavu dao Ilija Vulić, Srđani, 5. 8. 1977. godine komisiji za izradu edicije „Duvno u NOB-u“ Svjedočenje Todora Zečevića pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Duvnu, zapisnik sastavljen 24. juna 1946. godine Zečević Todor pok. Šćepana, iz Kongore, star 39 godina, izjavljuje: „Uoči Vidovdana, oko 20. juna 1941. godine, došao je Ante Madunić zvani Antelja sa Škarom Mijom u Kongoru i pohapsio nas osam pravoslavaca. Prilikom hapšenja Novice Zečevića Anta Madunić ga je udario puškom po glavi da je Zečević Novica pao onesviješćen. Iz Kongore su nas ustaše dopremile u zatvor u Duvnu, gdje nas je ustaša Ante Madunić sa ostalom ustaškom bandom terorisao i tukao. Jedanput kroz tri dana nisu nam dali ništa jesti, poslije smo jedanput na dan dobijali nešto malo hrane za jelo. Hranu koju su slale naše porodice ustaše su uzimale za sebe. 328

Dana 27. juna bili smo zatvoreni zajedno sa pravoslavcima iz Duvna. Tada su nas ustaše odijelile i stavile u posebnu ćeliju. Oko deset sati noću ustaše su odvele 15 pravoslavaca iz Duvna i likvidirali ih u jami kod Brišnika. Oko 3. jula 1941. godine pustili su nas iz zatvora, te smo se nalazili na slobodi sve do Ilindana. Četiri dana prije Ilindana došla su dvojica ustaša iz sela Kola, čijih imena se ne sjećam, i u Kongori pohapsili su nas osam pravoslavaca i zatvorili nas u jednu staju na selu. Petog dana ustaše su došli i prisilili nas da se prekrstimo, pa smo bili pušteni na slobodu. Vidivši da nam preti opasnost od ponovnog hapšenja, pobjegli smo u Glamoč, koji je bio oslobođen od strane partizana. Avgusta 1942. došli su Njemci iz Duvna, u zajednici sa ustašama u Kongoru, te našavši mog oca Šćepana Zečevića, pred kućom su ga ubili. Za ostale zločine na terenu MNO Borčani, sela Kongore, Omolja, Seonice i Crvenica nije mi poznato jer je stanovništvo tih sela katoličko i ustaše nisu dirale u njih. Od istaknutijih ustaša poznajem: 1. Džankić Jozo pok. Ike zvani Belić, iz sela Kongora, star oko 28 godina. Dok smo se mi nalazili u zatvoru u selu Kongora, držao je stražu. Surađivao je sa ustašama, bio je u domobranima i pridružio se bandi Kapulice, gdje se još nalazi. 2. Galić Vlatko pok. Andrije, iz Kongore, oko 32 godine. On je sudjelovao u hvatanju nas pravoslavaca i držao je stražu. Bio je u domobranima i otišao sa bandom Kapulice, gdje se još nalazi. 3. Galić Jozo pok. Marka, iz Kongore, oko 30 godina. On je čuvao stražu dok smo se nalazili zatvoreni u Kongori. Bio je u domobranima i otišao u bandu Mirka Kapulice. 4. Galić Jakov pok. Marka, iz Kongore, oko 30 godina. On je držao stražu dok smo se nalazili zatvoreni u selu Kongora. Bio je u domobranima i otišao u bandu Mirka Kapulice. Drugo nemam šta da izjavim.“ Zečević Todor svojeručan potpis

329

ULOGA KATOLIČKOG KLERA U ZLOČINIMA NAD SRPSKIM STANOVNIŠTVOM 1941. GODINE KATOLIZACIJA I KROATIZACIJA SRBA U DUVNU I PRISILNO PREVOĐENjE SRBA NA KATOLIČKU VJERU 1941. GODINE Na osnovu zakona o prijelazu s jedne vjere na drugu, počeo je krajem avgusta 1941. godine da se provodi drugi dio ustaškog plana kroatizacije NDH. Na osnovu zakonskih odredbi NDH i postupaka, ustaške vlasti pokazuju da je plan NDH bio da se srpsko pitanje riješi na tri načina. U istoriografiji je taj program rešavanja srpskog pitanja poznat kao „ustaški plan o trećinama“, pod čim se misli da postojanje plana rješava kroatizaciju NDH i srpsko pitanje raseljavanjem, asimilacijom i programom biološkog uništenja srpskog naroda u NDH. Doglavnik Mile Budak je u junu 1941. u Gospiću obznanio „plan o trećinama“, koji glasi: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“ Poslije masovnih zločina nad srpskim narodom u NDH, počeli su Srbi da dižu ustanke i bune. U takvoj situaciji prestaje masovno ubijanje i počinju ubjeđivanja i prijetnje srpskom narodu u Duvnu da je za njihov opstanak jedino rješenje da pređu na katoličku vjeru. Srbi su preživjeli prva dva talasa ustaških zločina u selima ispod planine Ljubuše. Centar srpske zajednice u Duvnu bilo je selo Rašćani, kao jedino čisto srpsko selo na području opštine Duvno. Zbog toga su ustaške vlasti pokušavale da Srbe iz sela Rašćana ubijede u svoje planove. Srbi sela Rašćana nisu nasjeli na prevare i laži u prva dva naleta zločina koji su se desili oko Vidovdana i Ilindana i nisu htjeli da siđu sa planine i da se predaju ustašama. Kako Srbi sela Rašćana nisu bili lakovjerni na ustaška obećanja, ubjeđivanje i zastrašivanje da pređu u katoličku vjeru išlo je teško. U akciju ubjeđivanja Srba, pored sveštenika katoličke vjere, koji su bili nosioci realizacije plana prevođenja na katoličku vjeru, uključili su se ugledniji Hrvati iz susjednog sela, učitelji i svi oni kojima bi Srbi mogli povjerovati. U akciji ubjeđivanja i zastrašivanja Srba sa ciljem da pređu na katoličku vjeru najviše se isticao fra Stjepan Naletilić, župnik u selu Kongora. U ubjeđivanju Srba najviše uspjeha imao je učitelj u školi u Mandinu Selu, Buculović, kojeg su Srbi cijenili i poštovali i koji je mnoge Srbe spasio blagovremeno ih obavještavajući o opasnosti koja dolazi. Katolička crkva imala je uticaj i interes za stvaranje etnički, vjerski čiste teritorije na prostoru Zapadne Hercegovine i Bosne i drugih krajeva gdje su vršeni zločini. 330

Srbi poslije svih ubjeđivanja pristaju da pređu u katoličku vjeru, jer su prinuđeni da prihvate prijedloge ustaške vlasti, nadajući se da je to privremeno i nužno da bi preživjeli, što se kasnije ispostavilo kao ispravna odluka. Srbi su počeli da idu u katoličku crkvu, da krste novorođenčad i obavljaju druge crkvene obrede u toj crkvi. Nije to bilo nikakvo prekrštavanje, jer, kažu, ne može krst na krst. Srbi su dobili katoličke molitvenjake, imali su svoje mentore, koji su im pomagali kad su bili u crkvi da lakše savladaju „gradivo“, to jest molitve i pravila ponašanja kod vršenja mise (molitve). Srbi su morali Katoličkoj crkvi da daju prilog. Prvi prilozi, većinom, bile su ovce, jagnjad, telad ili žitarice i drugi poljoprivredni proizvodi, što je zavisilo od porodičnih mogućnosti. Poslije prihvatanja prelaska u katoličku vjeru, Srbi u Duvnu bili su znatno manje ugroženi, prestala su masovna ubijanja. Italijani su početkom septembra izvršili ponovnu okupaciju Duvna i zabranili djelovanje ustaške vlasti na području Druge okupacione zone, u kojoj se nalazilo i Duvno. Bio je to period sa većom sigurnošću. Na prostoru NDH ustanički pokret bivao je sve masovniji. Počeo je da jača i NOP, koji su predvodili partizani. U selu Rašćani, kao i drugim selima u kojima je bilo Srba, tinjale su želje za slobodom. Zato su vijesti koje su dolazile do Srba sa radošću primane. Nadali su se da će agonija i poniženje ubrzo prestati. I pored mirnije situacije i smanjene torture, progona i ubijanja, Srbi su i dalje bili oprezni. Straže iznad sela Rašćana, Srđana, Oplećana, Mandina Sela i Lipe i dalje su bile aktivne. Ustaške vođe su za rešenje srpskog pitanja u NDH po trojnom principu imale podršku i „blagoslov“ Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca. Zagrebački nadbiskup dr Alojzije Stepinac na Uskrs 1941. godine još jednom je objavio formiranje NDH i tom prilikom je u ime Vatikana blagoslovio ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Tada je, između ostalog, rekao: „Dok Vas mi srdačno pozdravljamo kao glavu NDH, molimo boga da da svoj nebeski blagoslov Vama, vođi našeg naroda.“ Već 28. aprila 1941. godine Stepinac je napisao „pastoralno pismo“, u kom je pozvao svoje sveštenstvo da podržava i brani novu rimokatoličku državu Hrvatsku. Ustaški poglavnik Ante Pavelić je, znajući koliko mu je važna podrška Vatikana, sa velikom ustaškom delegacijom 18. maja 1941. godine otišao u Rim da bi Tomislavu II, s blagoslovom Vatikana, predao hrvatsku krunu. Papa Pije XII primio je celu delegaciju, a pre toga dugo je razgovarao sa Pavelićem. Pavelić se tada sreo i sa Benitom Musolinijem. Stavove vrha Katoličke crkve, Vatikana i zagrebačkog nadbiskupa revnosno su sprovodili sveštenici Katoličke crkve u Zapadnoj Hercegovini, Duvnu i šire, a kao aktivni u pomaganju i podsticanju zločina nad srpskim narodom u mnogim slučajevima i lično su učestvovali u zlodjelima. 331

O ulozi Katoličke crkve u stvaranju NDH i zločinima nad srpskim narodom u njoj za vrijeme Drugog svjetskog rata napisano je na desetine knjiga i drugih istorijskih dokumenata. Postoji mnogo dokaza da je uticaj i interes Katoličke crkve bio veliki i da su zlodjela vršena uz njeno znanje, blagoslov i saglasnost. Ona je imala veliki uticaj, ako ne i presudan na formiranje svijesti naroda. Bila je u to vrijeme glavni nosilac razvoja pismenosti, kulture i svih drugih životnih sadržaja. Sigurno je bila i nosilac ideje i programa stvaranja hrvatske države. Bili su zadivljeni kad je proglašena NDH i dali su punu podršku toj svojoj državi. Nije im smetalo što istu stvaraju nacističke države, u to vrijeme Njemačka i Italija. U tom talasu zadovoljstva mnogi katolički sveštenici zatvorili su oči, a neki su i podstrekivali zločine koji su vršeni nad srpskim stanovništvom u organizaciji ustaške vlasti, a nerijetko su i oni sami učestvovali u toj vlasti. U vladi NDH bilo je dosta Hrvata iz Hercegovine i u toj vladi bili su i fratri iz Hercegovine. Svako negiranje uloge katoličkog klera u zločinima ili minimiziranje njihove uloge je neosnovano. Isto tako, neosnovano je da se svi katolički sveštenici svrstavaju u one koji su podržavali, podstrekivali i u zločinima učestvovali. Bilo je primjera u kojima su fratri pokušavali da spreče i zaustave zločine, a neke su Srbe i uspjeli da spasu od sigurne smrti, ali nažalost, takvih slučajeva je bilo malo. „Činjenica je da sve što je vezano za političko ili kulturno djelovanje Hrvata na području Hercegovine, Duvna i Livna nije započelo niti je moglo funkcionisati bez uticaja i angažmana katoličkih sveštenika i same crkve, jer alternativne scene nije ni bilo.“63 Uloga dijela katoličkog klera u zbivanju na duvanjskom području u ljeto 1941. godine dosta je poznata. Dio katoličkog klera bio je prije rata proustaški orijentisan. Fra Mijo Čuić je uživao veliki ugled kod vjernika, pa je njegova riječ za njih bila od presudnog uticaja. Pod fra Mijinim rukovodstvom u Duvnu je 1925. godine izgrađena crkva bazilika u čast hiljadugodišnjice krunisanja kralja Tomislava. Ovaj čin je fra Miji podigao ugled u očima hrvatskog življa, što je zadržao i u toku rata. Da je fra Mijo javno osudio ustašku politiku, sigurno je, ustaše bi daleko manje imale pristalica u Duvnu, ali on to nije uradio. Sudjelovao je u pokrštavanju Srba u Duvnu pod motom da je to jedini način da se oni spasu fizičke likvidacije. Na osnovu svjedočenja i dokumenata, u učestvovanju i podstrekavanju na zločine nad srpskim narodom isticalo se nekoliko sveštenika Katoličke crkve na području opštine Duvno. Nekima je suđeno i većina ih je i osuđena na zatvorske kazne.

Ivica Šarac, „Kultura selektivnog sjećanja“, Mostar, 2012. 332

ULOGA KATOLIČKIH SVEŠTENIKA U ZLOČINIMA NAD SRBIMA U DUVNU Fra Mijo Čuić Fra Mijo Čuić rođen je 1882. godine u selu Bukovica, opština Duvno. U Duvno na mjesto nadžupnika dolazi 1914. godine. Odmah na početku službovanja u Duvnu iskazao je netrpeljivost i mržnju prema srpskom narodu. Poslije ubistva prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, radio je na propagandi protiv Srba. Poslije jedne mise i propovjedi održane u katoličkoj crkvi u Duvnu, narod je bio indoktriniran, pa je poslije izlaska iz crkve divljački krenuo na sve što je srpsko, polupali su sve radnje i druge objekte Srba u Duvnu, napali svakog Srbina i tog dana je bilo i povređenih.64 Fra Mijo Čuić bio je znameniti predvodnik raznih deputacija kod poglavnika. Odgovoran je za fizičko i moralno ubijanje Srba. Bio je vješt organizator uklanjanja srpskog življa, kao i njihovog prevođenja na katoličku vjeru. Fra Mijo Čuić bio je poznat kao zatvoreni raspirivač vjerske i nacionalne mržnje između Srba i Hrvata, pa je poslije stvaranja NDH s jednakim žarom nastavio rad na razbijanju jedinstva vjerom podijeljenih naroda, želeći da jednim mahom pretvori Srbe u katolike i Hrvate. Nije mali broj svjedoka koji ga teško terete za brojna zločinstva, za pokolje fizičke, kao i duhovna ubojstva.65 O uticaju fra Mije Čuića i Katoličke crkve u ustaškoj vlasti najbolje se može zaključiti iz razgovora Selima Numića, koji je bio zadužen ispred NOP-a, i Karla Rubića o tome da li postoji mogućnosti da se HSS priključi NOP-u. Karlo Rubić je upoznao Selima Numića s tim da duvanjsko rukovodstvo HSS bez odobrenja vođstva stranke u Zagrebu ne smije voditi samostalne akcije. Krajem avgusta 1941. godine kotarska organizacija HSS u Duvnu pristupila je ustaškom pokretu. Izjave o pristupanju ustaškom pokretu potpisali su: Ilija Pile Ančić, tajnik organizacije u ime HSS, Bajro Tanović, tabornik, Marko Ivić, ustaški poručnik, fra Mijo Čuić i fra Stjepan Naletilić ispred ustaške vlasti.66 Fra Mijo Čuić je poslije rata presudom Okružnog suda u Travniku osuđen na smrt streljanjem.67 Presudu je Okružni sud u Travniku promijenio u vremensku kaznu zatvora od 20 godina. Fra Mijo je kaznu izdržavao osam godina, do 1953, kad je bio pomilovan. Umro je 1959. godine u Mostaru. 64

Svjedočenje imama Mehmeda Pehlivanovića 1946. godine, Arhiv Jugoslavije, inv. br. 54690-529-467 65 Dokumenti o protunarodnom radu, 82–86. 66 Sarajevski novi list od 2. 9. 1941, broj 97, članak „Novi pristup organizacije bivše HSS ustaškom pokretu“ 67 Okružni sud Travnik, br. KO:109/45, od 2. 2. 1946, Presuda u ime naroda 333

Da bi se vidjelo učešće ovog sveštenika u prekrštavanju i klanju Srba, prilažem izjave Vlajka Kovačevića, Voje Zelena, Luke Savića i Ljube Zdilara. (Svjedočenja Srba koja su objavljena u knji*zi „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“, Zagreb 1946) Izvod iz izjave Luke Savića, sina pok. Laze, starog 45 godina iz Eminova Sela, opština i srez Duvno, zanimanje zemljoradnik, vjeroispovijest pravoslavna, oženjen, s troje djece. Izjavu daje protiv fra Mije Čuića, župnika grada Duvna. IZJAVLjUJE: „Prilikom pada bivše Jugoslavije i proglašenja NDH 1941. godine, fra Mijo (Čuić) bio je u Duvnu glavni funkcioner, naredbodavac za sve ono što se događalo u Duvnu. Pod njegovom organizacijom uništena su tri sela, i to: Cebara, Prisoje i Vrilo, da ni žive duše nije ostalo, osim ako je slučajno neko iz ovih sela bio u svijetu. Isti je lično otpremio devet ljudi u Koprivnicu u logor, i to šest iz sela i tri iz grada Duvna, koji se nikada nisu vratili. U isto vrijeme njegovom inicijativom iz srpske crkve u Duvnu iznesene su sve stvari i inventar, te je u istu smještena opljačkana roba preostalog naroda. Takođe je odmah otpočeo rušenje crkvene avlije i sječu drveća, te organizirao radnike da kopaju temelje sa namjerom da pravi bolnicu, što isto to i danas dokazuje… Poslije zatvaranja Srba iz Eminovog Sela u zatvor u gradu, Fra Mijo Čuić je odmah te noći mijenjao taktiku svog zlonamjernog rada, računajući na sela koja su izbjegla u planinu, te odmah organizuje ljude koji će sa nama razgovarati da pređemo na katoličku vjeru, uz objećanje da će nam svima oprostiti život, što smo silom prilika i s bolom u duši prihvatili. Takav se slučaj desio i našim ženama i cijelom narodu Duvna. Sutradan je sve bilo pušteno na slobodu, dok je zadržao tri čovjeka od njemu najsumnjivijih kao taoce da ne bi drugi otišli, računajući na trojicu koja su ostala u zatvoru. Sutradan je došlo naređenje da sve kućne starešine dođu s familijom, te im je održao govor veličajući Pavelića i NDH, govoreći da više nema Srbina u NDH niti u njoj može postojati ukoliko ne pređe na katoličku vjeru. S tim je nastavio s popisom i dijeljenjem očinjaša (krunica), uzimajući po 30 dinara svakoj osobi. Poznato mi je da je spomenuti zlikovac poslije izvjesnog vremena otišao u Zagreb u ministarstva pravosuđa i bogoštovlja NDH kao povjerenik i kao glavni misionar za prevođenje pravoslavnog življa na katoličku vjeru. S vremena na vrijeme je isti dolazio u Duvno i davao informacije i instrukcije ustaškom logoru u Duvnu. Prilikom zauzimanja Duvna šesti put od strane NOV odnosno vojske JNA, isti je uvijek bježao, znajući da se ogrešio o pošteni srpski i hrvatski živalj. Pozivao je ugledne ljude i više narodne mase govoreći im da bježe ispred bandita jer će ih pobiti i poklati. Isti je na svakom javnom mjestu najcrnje govorio o NOP i odvraćao narod na koji je najviše uticao. 334

To je sve što znam o tom zlikovcu i najglavnijem funkcioneru Duvna ustaškog pokreta fra Miji Čuiću, te ako je potrebno, Narodni sud može pozvati svjedoke niže navedene ljude, i to: Špiru Savića, Stojana Zdilara, Stojana Milisava, Jovu Gligorića, Savu Gligorića, Stojana Savića, svi iz Eminova Sela, i Miloša Simića iz sela Mokronoga, kao i mnoge druge. Ja nemam više šta reći o napred navedenom zlikovcu fra Miji Čuiću. Izjava mi je pročitana, a da je tačna, tvrdim svojim vlastoručnim potpisom i spreman sam u svako doba s istim se suočiti.“68 Luka Savić Odlomak iz izjave Voje Zelena iz Duvna o fra Miji Čuiću.69 „Fra Mijo Čuić kao ispovjednik katoličke vjere dao je sam nalog da se ruši pravoslavna crkva, s tim da tu treba da se gradi bolnica. Isto tako u Sarajevu 1943. godine rekao je stojeći pred pravoslavnom crkvom drugu Abdulahu Nuhiću – zašto se ovaj nužnik ne ruši i zašto ga oni gledaju. Iz svega ovoga se može vidjeti koliki je on bio srbožder i raspirivač mržnje između Srba i Hrvata Duvanjske kotline, jer su prije njega Hrvati i Srbi živjeli u potpunom bratstvu, a njegovom krivicom Duvno je postalo jedan od najvećih ustaških srezova. Za sve ovo se može smatrati krivim fra Mijo Čuić.“ Svjedok Srbin Vlajko Kovačević navodi: „U vrijeme oko 30. jula 1941. godine, kada je bio masovni pokolj u Duvnu, fra Mijo je za cijelo to vrijeme bio u Duvnu. Odmah sutradan nakon pokolja počeo je da propagira i nagovara da se svi imaju prekrstiti. Zatim je poslao Franju Radoša u selo Rašćani, Srđani i Mandino Selo i ostala sela da govore narodu da prelaze na katoličku vjeru jer će samo tako i na taj način moći da ostanu i sačuvaju svoju glavu. Nakon ovog ljudi su donosili razne poklone fra Miji u župni stan, a što se smatralo kao redovina... Fra Mijo je bio dobro upoznat kuda se ljudi odvode, premda su svi ostali pričali da idu na rad i u logore jer je sam poslije odvođenja ljudi govorio da su odvedeni na jamu u Paklinama, više sela Mokronoga, i da su prešli na katoličku vjeru da im se ovo ne bi dogodilo. U decembru mjesecu 1941. slučajno sam došao do jednih ustaških novina koje su izlazile u Zagrebu i u njima našao članak koji je pisao fra Mijo, a koji se odnosi na jedno njegovo predavanje održano u Zagrebu, a što se odnosilo na krunisanje talijanskog princa od Spoleta za kralja Hrvatske, te da mu je očišćen put, a što se trebalo dogoditi u Duvanjskom polju, da je Duvno očišćeno i pripremljeno za ovu

Dokumenti o protunarodnom radu i zločini jednog dijela katoličkog klera, str. 82 i 84. Voja Zelen, trgovac iz Duvna, izjava od 14. 9. 1945. godine, Okružno odjeljenje Ozne, okrug Travnik 69

335

svečanost. Više nemam šta da kažem o fra Miji, a tvrdim svojim potpisom da su svi moji navodi tačni i istiniti, na što se mogu zaklet.“70 Izvod iz svjedočenja ILIJE BAKOVIĆA, koje je dao za ediciju „Duvno u NOB-u“: „U drugoj polovini avgusta 1941. godine doneta je odluka da se preživjeli Srbi pokrste u katoličku vjeru. Sa Simića porodicama je to i učinjeno. Odbio sam neke pokušaje da se preko mene ostvari kontrola koliko oni u svojim kućama obavljaju molitve po katoličkoj vjeri. Glavni ideolog ovih zločina u Duvnu, pored ustaša emigranata rodom iz Duvna, bio je vođa klerikalaca fra Mijo Čuić. U provođenju ovih zločina pored ustaša sudjelovali su klerikalci koji su istovremeno bili i ustaše: fra Stipan Naletilić, fra Karlo Grbavac i drugi.“ Svjedočenje Mehmeda Pehlivanovića – imam (hodža) U svjedočenju datom na Zapisnik dana 19. juna 1946. godine pred sreskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača u Duvnu, srez Duvno, okrug Travnik. Pehlivanović Mehmed, sin Hadžiomera, rodom iz Duvna, star 60 godina, po zanimanju sveštenik, izjavljuje: „Poznato mi je da je fra Mijo Čuić za vrijeme stare Jugoslavije bio jedan od najvećih pristalica ustaške organizacije u srezu Duvnu i kao takav je moralno uticao na katoličko stanovništvo, raspirujući mržnju protiv muslimana i pravoslavaca. Da postigne cilj koji je sebi postavio nije se ustručavao da upotrebi bilo kakva sredstva. Iako je bio jedan od najvećih protivnika stare Jugoslavije i radio na njenom rušenju, ipak je pošao u posjetu kralju Aleksandru u Beograd kad mu se rodio sin Tomislav i uspio da od kralja Aleksandra dobije poklon od sto hiljada dinara za pravljenje bazilike i doma u Duvnu. Odmah po osnutku stare Jugoslavije fra Mijo bio je pristalica pučke stranke, te kao takav razilazio se sa HSS, to razmimoilaženje naročito se počelo isticati oko godine 1935, kad se fra Mijo jasno počeo isticati kao član ustaške organizacije. Odmah po dolasku okupatora u Jugoslaviju fra Mijo Čuić počeo je da djeluje otvoreno u srezu Duvnu. Glavni ustaški organizator čitavog sreza Duvna bili su Čuićevi najbolji saradnici, koje je on odgojio u ustaškom duhu. Među najglavnijim njegovim učenicima može se smatrati Jozo Brstilo, student, koji je odmah 1941. godine postao logornikom sreza Duvna i sprovodio proganjanje Srba i Muslimana. Jedan od bližih saradnika fra Mije Čuića bio je Frano Radoš zvani Amerikanac, koji je obilazio pravoslavna sela i prisiljavao pravoslavce da odlaze kod fra Čuića da ih prekrsti. 70

Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, strana 85–86. 336

Može se kazati da je fra Mijo odgovoran za proganjanje pravoslavaca, budući da su to proganjanje vršile ustaše na koje je on imao veliki uticaj i koji to vjerovatno ne bi učinili da je fra Čuić htio sprečiti. Unatoč toga što su pojedini građani zatražili intervenciju u korist pravoslavaca, fra Čuić ih je odbio, rekavši im da se tu ne da pomoći i da se tako svuda radi.

337

Fra Čuić se uvijek družio sa ustašama, najpoznatijim krvnicima i oni su dolazili k njemu u župni dvor ili on k njima u ustaški stan. Kroz čitavo vrijeme okupacije fra Mijo je nastojao da pobjegne iz Duvna ukoliko je vidio da bi partizani oslobodili grad. Da je fra Mijo Čuić bio jedan od starih neprijatelja pravoslavnog stanovništva dokaz je to da je godine 1914. poslije ubistva prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu održao misu i pripovjedi. Šta je govorio u samoj pripovjedi tom prilikom nije mi poznato, ali znadem to da kada je narod izašao iz crkve bio je toliko nahuškan da je počeo razbijati trgovine, pljačkati ih, razbijati prozore i vrata od pravoslavaca, a pravoslavce seljake tući.“71 Svjedok Pehlivanović Mehmed, s. r. Fra Mijo Čuić je poslije izvjesnog vremena otišao u Zagreb u ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH kao povjerenik i glavni misionar za prevođenje pravoslavnog življa u katoličku vjeru. S vremena na vrijeme je dolazio u Duvno i davao informacije i instrukcije ustaškom logoru u Duvnu. FRA STJEPAN NALETILIĆ Fra Stjepan Naletilić rođen je 1907. godine. Za župnika u Kongori došao je 1939. godine, bio je frankovac. Fra Stjepan Naletilić bio je član ustaškog odbora u Duvnu.72 Istakao se kao ustaški logornik, koji je već prije 1941. bio zakleti ustaša. Pred očima mu je bila i slava Katoličke crkve i njena pobjeda u NDH, pa je i on kao i njegov sabrat fra Mijo Čuić nagonio Srbe, milom i silom, da pređu na katoličku vjeru. Sa oltara je agitovao za ustaški pokret i slavio Pavelićeva djela.73 Fra Stjepana Naletilića partizani su 19/20. maja 1942. godine zarobili u Kongori, odveli prema Vukovskom i pretpostavlja se da je ubijen u Zanaglini kod Kupresa. FRA KARLO GRBAVAC Fra Karlo Grbavac iz Prisoja–Duvna, bio je od samog početka NDH ustaški povjerenik u župi i organizator mnogih terorističkih progona Srba. Istakao se pri slomu Jugoslavije razoružavajući jugoslovenske vojnike, otimajući im oružje i novac zajedno sa ustaškim emigrantima Matom Kapulicom i Matom Boškovićem. Držao je zborove na kojima je politički harangirao protiv Srba. Kad se razmahao NOP, fra Karlo Grbavac bio mu je odrješiti protivnik i aktivni učesnik u protunarodnom pokretu.74 71

Zapisnik, inv. br. 54690, prepis u Arhivu Jugoslavije, Beograd, br. 529-467 Dokumenta o protunarodnom radu, str. 213. 73 Magnum crimen, V. Novak, str. 673. 74 Iz ADK dokumenti o protunarodnom radu, str. 45. 72

338

Poslije pristupanja ustaškom pokretu, predsjednik HSS-a Ančić otvoreno je sarađivao sa ustašama. U februaru 1942. godine sudjelovao je u radu Sabora NDH u Zagrebu.75 Fra Karlo Grbavac je bio aktivni učesnik u stradanju srpskog naroda u Prisoju i Vrilu. Kad su neki Srbi pobjegli u planinu, fra Karlo im je obećao sigurnost i na prevaru ih doveo u selo i iste noći su pohvatani i ubijeni. FRA ILIJA REZO O djelovanju i učešću u ustaškom pokretu fra Ilije Reze može se sagledati iz optužnice protiv pomenutog sveštenika, po kojoj ga je Narodni sud osudio na 15 godina zatvora. O djelovanju fra Ilije Reze u ustaškoj organizaciji i njegovom aktivnom učešću u zločinima može se vidjeti iz optužnice koja je protiv njega podignuta. POMOĆNIK JAVNOG TUŽIOCA U TRAVNIKU Broj I 534/1947 E:245/47 Dana 28. aprila 1947. god. OKRUŽNI SUD TRAVNIK U krivičnom predmetu protiv Ilije Reze radi krivičnog djela protiv naroda i države, na osnovu čl. 13 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, javno tužilaštvo u Travniku OPTUŽUJE Rezo Iliju, sina pok. Jure i majke Cvicilaje rođ. Miličević, rođenog 1904. godine u Mandinu Selu, srez Duvno, boravi u selu Grabovica, srez Duvno, Hrvata, državljanin SFRJ, župnik u župi Grabovica, pismenog, neoženjenog, uhapšenog 10. 8. 1945. godine, u istražnom zatvoru od 12. 8. 1946, gdje se i sad nalazi; što je za vrijeme rata i neprijateljske okupacije: 1) kao idejni pristalica ustaškog pokreta nakon osnivanja i za vrijeme postojanja ustaške države aktivno sarađivao sa ustašama u Prisoju, srez Duvno, pomažući ove propagandom za ustaški pokret i propagandom protiv NOP-a, prisilnom mobilizacijom i pomaganjem prisilne mobilizacije seoske omladine za ustaške jedinice riječima i djelom, ličnim učešćem u oružanoj borbi protiv NOV, organizovanjem i gonjenjem drugih da u borbi učestvuju kod Privlake, kao i pomaganjem vojničkoj formaciji Rafe Bobana u organizaciji i vođenju borbe protiv NOV na terenu Duvna i okoline. 2) tačno neutvrđenog datuma 1944. godine u Prisoju bio jedan od organizatora zloglasne ustaške milicije, kojom je komandovao Mirko Kapulica, organizujući i propagirajući stupanje u ovu miliciju i aktivno pomažući prisilnu mobilizaciju za istu, a koja je bila vinovnik mnogih zločina nad imovinom i životima

Fikret Jelić Butić, HSS, Globus, Zagreb 1983, str. 64. 339

stanovništva ovoga kraja, pa je u svrhu pomaganja iste milicije poklonio Kapulici jednog konja. Nakon oslobođenja: 3) tačno neutvrđenog dana marta mjeseca 1946. godine, u vrijeme kada su ustaške bande vršljale na terenu sreza duvanjskog, boreći se u svojim banditskim poduhvatima pod parolom „za vjeru i crkvu“, okrivljeni je držeći pripovijed narodu u crkvi u Prisoju propagirao protiv Tita i Titovke... Čime je počinio krivično djelo iz člana 9 Zakona o krivičnim djelima protiv države i naroda. Zasnivajući nadležnost tog suda na čl. 13 pomenutog zakona predlažem: Da se pred vijećem tog suda održi glavni pretres protiv okrivljenog Rezo Ilije radi napred navedenih krivičnih dijela: Da se pretresu odazovu, pored javnog tužioca i okrivljenog, svjedoci: Drmić Mara Stipanova iz Dobrića, srez Duvno, Ivančić Jozo zv. Japan pok. Ante iz Grabovice, srez Duvno, Ivančić Antica pok. Stipe iz Grabovice, srez Duvno, i Cvitan Šarić pok. Ivana iz Grabovice, srez Duvno. Da se na pretresu pročitaju uvjerenja o vladanju i imovnom stanju okrivljenog i kazneno uvjerenje, koje će ovo tužilaštvo dostaviti blagovremeno za dan pretresa, kao i iskaz okrivljenog u u prethodnom postupku ukoliko ga isti bude mijenjao. Da se okrivljeni kazni najstrožije po zakonu i osudi na plaćanje svih troškova postupaka i izvršenja kazne, a da se nadalje zadrži u zatvoru. R a z l o z i: Iskazom svjedokinje Drmić Mare utvrđeno je da je okrivljeni 1942. godine dolazio u selo Dobriće u svrhu mobilizacije naroda za ustaške jedinice pozivajući narod da se lati oružja i da sa njim zajedno pođe u borbu protiv partizana. Mobilizaciju ljudstva za borbu protiv NOV okrivljeni je vršio i putem same crkve, a kroz crkvu je sijao mržnju protiv NOV i pozivao vjernike na bratoubilački rat, predstavljajući im partizane i sovjetsku Rusiju kao divljake. Iskazom svjedoka Ivančić Joze utvrđeno je da je okrivljeni aktivno pomagao ustaški pokret i propagandom i agitacijom kod ustaške mladeži uspjeo, da je od omladinaca stvorio ustaške koljače i vjerne borce za ustaške ideje i da je veći dio tih omladinaca i poginuo, da je priredio veličanstvenu sahranu i držao veliki govor poginulom ustaškom emigrantu plačući pritom, kao i da je one koji su bili pasivni prema ustaškom pokretu grdio i prijetio im, dok je u isto vrijeme blagosivao i veličao koljače svog naroda. Isti ovaj svjedok tvrdi da je okrivljeni prilikom borbe na Privali pozivao narod u borbu i lično učestvovao u borbi naoružan pištoljem na kolo, a da je Bobanu pomagao u organizaciji borbe protiv Prve proleterske divizije, koja je operisala na sektoru oko Buškog blata. Takođe, ovaj svjedok tvrdi da je okrivljeni aktivno učestvovao u organizaciji Kapuličine milicije i da je lično poklonio Kapulici svoga konja, isto tako svjedok tvrdi da je okrivljeni držao pripovijed u kojoj je govorio o caru Titu i Titovkama itd... 340

Svjedok Ivančić Antica uglavnom iznosi sve kao i svjedok Ivančić Jozo i nadodaje da je okrivljeni upotrebljavao zvona kao znak za obavještavanje o napadu partizana i znak za prikupljanje naoružanih ljudi za odbranu i borbu protiv partizana.

341

Isto svjedok ističe da je okrivljeni svojim riječima i radom sijao mržnju i podstrekavao na bratoubilački rat. Ovaj svjedok ističe da je okrivljeni lično učestvovao u borbi protiv Prve proleterske divizije kod Buškog blata; a kad su Njemci i ustaše zapalili selo Voštane, on je u diskusiji među narodom, koji je osuđivao paljevinu, rekao: „Pa neka gori, pravo i imaju što ih pale, kad neće da se pokore.“ Najzad, svjedok iznosi da je okrivljeni nakon oslobođenja govorio protiv današnje države i imao šovinistički stav. Svjedok Cvitan Šarić iskazuje da je okrivljeni još za vrijeme bivše Jugoslavije, a i docnije bio aktivni borac protiv komunizma i da je napadao Sovjetski Savez, da je aktivno radio na prikupljanju i mobilisanju dobrovoljaca za ustaške formacije, kao i za Crnu legiju i da je to čak činio sa pripovjednice, da je prijetio svjedoku da ako bude još jednom saznao da ima Staljinovu sliku, da će se rđavo provesti. Ovaj svjedok ističe i da je okrivljeni bio u društvu ustaških emigranata, kao i da je radio na organizaciji milicije Mirka Kapulice. I na kraju, svjedok ističe da je okrivljeni i poslije rata bio propagator fašizma i zakleti neprijatelj NOP-a... Kako su se iz naprijed izloženog stekli svi elementi krivičnih djela koja se okrivljenom na teret stavljaju i kako je krivnja za krivična djela dokazana kako u objektivnom, tako i u subjektivnom pravcu, to je i ova optužnica opravdana i na zakonu osnovana. Pomoćnik javnog tužioca Ratoljub D. Blašković FRA VELIMIR ŠIMIĆ Fra Velimir Šimić iz Bukovice, srez Duvno, bio je veoma agilan u razoružavanju jugoslovenskih vojnika mjeseca aprila 1941. godine, kad je prišao ustaškom pokretu. Sa oltara je agitovao za ustaše i držao propovjedi u kojima je veličao poglavnika i NDH. U crkvi je agitovao da se narod dobrovoljno javi u „ustašku bojnu kralja Tomislava“, kojoj je bio na čelu strašni koljač Mirko Kaovic. Zajedno sa ovim krvnikom izvršeni su strahoviti pokolji Srba u Duvanjskom polju, prilikom kojih nijedno dijete nije ostalo pošteđeno.76 DON ANTE ZRNO Don Ante Zrno, rođen 1909. u Tomislavgradu, župnik u Viru, koji je pripadao opštini Duvno. Odmah po osnutku NDH organizira ustašku miliciju, koja je čitavo vrijeme bila podređena njegovoj komandi. Njega optužuje vojno–sudski istražitelj pri komandi područja Južne Dalmacije u optužnici broj 93/45. od 19. aprila 1945. ovim navodima: 76

Magnum crimen, V. Novak, str. 673. 342

1. što je odmah po osnutku NDH kao uvjereni ustaša na ispovijedima i s oltara vodio ljutu propagandu za ustaše i odvraćao ljude da idu u partizane govoreći da ovi potonji vode rat protiv Hrvata, 2. što je odmah po osnutku NDH organizirao u zajednici s Marijanom Lakušićem ustašku seosku miliciju, koja je kroz čitavo vrijeme ustaške vlasti baš uslijed agitatorskog djelovanja okrivljenog vršila nebrojena nedjela te, među ostalim, u doba 5. ofanzive ubila 18 partizana, 3. što je 8. 2. 1943. godine na ustaškoj komandi i Imotskom dao tačno pisanu i po njemu potpisanu izjavu o snagama i naoružanju partizana koji su zauzeli Vir i pred kojim je okrivljeni bježao u Imotski.77 Don Ante Zrno, župnik u Viru, rekao je malome Marku Budimiru: „Sinko, bježi u ustaše i tuci se protiv partizana. Vodi sveti rat protiv neprijatelja naše vjere. Ja ću ti dati blagoslov. A ako odeš u partizane, proklet ću tebe i tvoje potomke.“78 FRA DAMJAN ANTE ROZIĆ Fra Damjan Rozić, sin Ante, 1919–1991, rođen u Kruševu. Za župnika u Kongori dolazi 1942. godine (poslije ubistva Stjepana Naletilića). Godine 1946. osuđen je na pet godina zatvora zbog aktivnog učešća u društvu križara u Duvnu. Izdržao dve godine zatvora.79 Sigurno je bilo još katoličkih sveštenika koji su bili odani ustaškom pokretu, kao što je bilo i onih koji su se distancirali od postupaka svojih kolega i njihovih zločina. O ustaškoj organizaciji–pokretu, o njegovom djelovanju i zločinima koje su ustaše činile nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu u Zapadnoj Hercegovini, njihovom djelovanju poslije rata i njihovoj ulozi u posljednjem, građanskom ratu, kao i ulozi Katoličke crkve u tom pokretu pisao je Jure Galić i tekst objavio na internetu. Iz svjedočenja Jure Galića mogu se sagledati sva dešavanja u Zapadnoj Hercegovini, od Pavelića do Tuđmana. Iz objavljenog teksta izdvojio sam dio koji se odnosi na ulogu Katoličke crkve u Hercegovini u tom pokretu i njenu ulogu i odgovornost za zločine koje je ustaški pokret učinio u Drugom svjetskom ratu. Dešavanja u Zapadnoj Hercegovini u Drugom svjetskom ratu identična su onima na području Duvna. Masovni zločini koje su ustaše izvršile 1941. godine u Zapadnoj Hercegovini desili su se u dva perioda, oko Vidovdana i pravoslavnog Ilindana, to jest krajem juna i početkom avgusta 1941. godine. U tim istim periodima 77

Dokumenta o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, str. 227. J. K. Fratarska mantija skrivala je zločine i izdajice, „Slobodna Dalmacija“, 22. 2. 1945. (Magnum crimen, str. 680) 79 I. Š., Kult selektivnog sjećanja, str. 205. 78

343

zločini nad Srbima desili su se i u Duvnu. Način ubijanja, kao i mjesta odnosno jame gdje su žrtve završile su iste. Zbog izrazitih podudarnosti, svjedočenja iz Hercegovine o izvršenim zločinima istovremeno su i svjedočenja o zločinima i izvršiocima, kao i ulozi Katoličke crkve u Duvnu. Katolička crkva u Duvnu po svojoj organizaciji hijerarhijski je kroz cijelu istoriju povezana sa Katoličkom crkvom u Hercegovini. Zbog toga se i biskupija u Mostaru naziva Mostarsko–duvanjska biskupija. Sva dešavanja kroz istoriju Katoličke crkve u Duvnu povezana su sa djelovanjem Katoličke crkve u Hercegovini. Izvod iz svjedočenja Hrvata JURE GALIĆA80 Bilo je to vrijeme sa bezbroj raznih nepoznanica. U tom vremenu, posebno selo i seljaci međusobno su kontaktirali i povezivali se: rodbinski, komšijski, prijateljski i jedni druge pitali šta da rade, jer je gotovo svako imao nekog svoga koji se morao opredijeliti, bilo za ovu ili onu vojsku, i jedan drugog pitao šta o tome Crkva kaže, jer su joj ljudi vjerovali. Najviši dostojanstvenici Crkve i veliki dio svećenstva, nažalost, bili su opredijeljeni nacistički, fašistički. Bilo je to vrijeme nemilosrdne borbe za ljude i njihove duše. Sve je bilo u pokretu samo da te pridobije, da kreneš putem koji ti on ukazuje. Bio je to put u ustaše. Propaganda je bila dotad neviđena, napadna, vođena od strane fašističkih i nacističkih snaga koje su skoro preko noći došle i zauzele vlast. Najmoćnija i gotovo jedina politička partija toga vremena u ovom kraju bila je Hrvatska seljačka stranka. Veliki dio njenog rukovodstva pa i članstva od prvog dana priklonio se ustašama, pri čemu im je stranka dala glavni rukovodeći kadar za razne državne i političke institucije. Manji broj ljudi ove stranke koji nisu prihvatili ustaštvo povukao se i potisnut je u stranu, prigušen je tako da se njihov glas nije mogao čuti. Crkva je otvoreno prihvatila ustaštvo, tako da se u narodu drugi glas skoro nije mogao čuti, već njen. Preko noći, skoro u svakom selu, općini i u svakom kotaru pojavili su se već do tada postojeći ili su organizovani novi ustaški rojevi, tabori, logori. Mnogim ljudima, pa i onim od kojih se nije očekivalo, puna usta bila su slavopoja ustašama i njihovim gospodarima. Svakome je postalo poznato gdje je ko i šta je ko. Više nije bila tajna gdje je još i ranije i od kada postojala koja ustaška organizacija, ko ju je organizirao i ko sačinjavao. U Čapljini još odranije postojala je ustaška organizacija, te da su u njoj, pored ostalih, bili njen osnivač Pavao Canki, advokat, i budući minister u Pavelićevoj vladi, te don Jure Vrdoljak Biščević, župnik u selu Studencima. U ustaškoj organizaciji Čapljina bili su i don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, te fra Tugomir Soldo, župnik u Čapljini.

Objavljeno na internetu, http://www.pobijeni.info/blajburg , Iz hercegovačkog ugla 344

Na svjetlost dana, u javnost, izašla je i ustaška organizacija u Širokom Brijegu koja je još ranije, 1939, organizirana u biblioteci franjevačkog samostana. Pored više njih, toj ustaškoj organizaciji, kao organizator, pripadao je i fra Radoslav Glavaš, kasniji visoki dužnosnik Pavelićeve vlade. Mnoge ustaške organizacije, od kojih su neke imale po deset i više članova, postojale su i u drugim selima, a najbrojnije su bile u Drinovcima, Sovićima, Klobuku, Čitluku itd. U ustaškim organizacijama i oko njih okupio se veliki broj studenata, naročito Zagrebačkog sveučilišta, rođenih u ovom kraju, i mlađeg katoličkog svećenstva, koje se aktivno uključilo i angažiralo na uspostavi ustaške vlasti, pri tome veličajući nesavladivu moć italijanskog i njemačkog oružja kao garanta i zaštitnika ustaštva i vječnog opstanka Nezavisne Države Hrvatske. Zaista, u prvim danima i mjesecima okupacije naše zemlje i dovođenja Pavelića na vlast imao se osjećaj da su se čitava Hrvatska i hrvatski narod, a posebno Hercegovci, međusobno okupili, ujedinili, uhvatili za isti štap i da su zaista dobili svoju punu nacionalnu slobodu, apsolutnu vlast i nezavisnost. Muslimani su, odmah u početku, od Pavelića i ustaša proglašeni cvijećem hrvatstva, što je u Ljubuškom, Čapljini i Vitini i drugim mjestima Hercegovine privuklo dosta veliki broj Muslimana u ustaške redove. Polupismeni i nepismeni građani, Hrvati, od početka olako su dobivali vlast, bilo u selu, općini ili kotaru i sa njom neku novčanu ili drugu privilegiju što ih je još jače vezalo za ustaše. To je vrijeme kad je od silnog hrvatstva i ustaške dreke bilo sve bučno i zaglušujuće. Dugo se slavilo. Crkvena zvona zvonila su u svako doba i na svim stranama. Održavale su se mise zadušnice više nego inače, i to za duše hrvatskih velikana od Svačića, bana Jelačića, pa do Stjepana i Antuna Radića. Na svim stranama isticane su ustaške zastave i pjevale su se ustaške pjesme. Župe koje su nosile ime svog zaštitnika svetog Ante (Humac), pa i ostale, i zvanično su slavile imendan poglavnika Ante Pavelića, pri tome kroz propovijed izdižući ga na nivo svega. Obilježavanjima bi redovno prisustvovao neko od najnižih do najviših ustaških dužnosnika, pa i ustaške vojne jedinice. Najavljivano je da će Nezavisna Država Hrvatska biti kraljevina i da će dobiti svoga kralja iz italijanske kraljevske dinastije, koji će se zvati Tomislav II, što je u narodu primano sa velikim zadovoljstvom. Podstican je i raspaljivan vjerski fanatizam i nacionalizam, koji je ljude dovodio do ludila. Bilo ih je i previše puno koji su uistinu vjerovali da sve što se događa da se uistinu događa na dobrobit katoličke vjere i hrvatskog naroda. Što se nekad nije moglo ni sanjati, sad je postala stvarnost. Zagreb je preko noći postao hrvatska prijestolnica, a u njemu žive i vladaju skoro samo Hercegovci, „pravi Hrvati“. Ljudi sve saznaju i sa oduševljenjem to primaju i o tome pričaju. Poglavnik Ante Pavelić je Hercegovac, rođen u selu Bradini, on je šef države i kako su govorili, vladar. Ministri 345

Pavelićeve vlade sve sami Hercegovci: Andrija Artuković, minister unutrašnjih poslova, Jozo Damandžić, minister opskrbe, oba Ljubušaka iz sela Klobuka, Pavao Canki iz Čapljine, fra Radoslav Glavaš iz Drinovaca i tako redom. Na svim stranama i svim prigodama od ustaša seljacima su davana razna obećanja: manji porezi, trošarina, velike cijene duhanu, zatim isušenje Imotsko–bekijskog polja, Mostarskog blata, Popovog polja i tako redom. Izgradnja puteva, mostova, škola, župskih ureda, crkava, otvaranje javnih radova i tako redom. Seljaci su obećanjima vjerovali i prihvatali ih za sigurne. Antifašističke snage tadašnjeg vremena ovakvom stanju davale su izvjestan otpor, ali su one u stvari bile jako male, međusobno nedovoljno povezane i prema tome skoro zanemarljive, pa je zbog toga njihov otpor bio gotovo nevidljiv. Ponegdje je omladina nagovarana, pa i javno pozivana da ne ide u ustaše. Ukazivano je na zločine koji se čine. U Bijači, javno, održavani su i širi sastanci sa seoskom omladinom. Dijeljeni su komunistički leci i ukazivano je na ulogu okupatora, te ko su i šta su ustaše. U prvim danima na neki način ustašama je davan koliko-toliko organiziran otpor, ali samo u nekim mjestima, i to Ljubuškom, Bijači i donekle u Grabu i Zvirićima. Sve ovo događalo se u vrijeme najvećih progona Srba, njihovog ubijanja i prevođenja na katoličku vjeru. U to doba Crkva je bez ustezanja i radikalno u mnogim mjestima provodila Zakonsku odredbu o prelasku s jedne vjere u drugu, koju je Pavelić donio u maju 1941, odmah u početku svoje vladavine. Posebno su masovno prekrštavane žene i djeca. Od ustaške vlasti sve je bilo osuđeno na uništavanje: Srbi, Romi i Jevreji, zato jer su tako osuđeni, a Hrvati i Muslimani kao komunisti, kao izdajice svog naroda. Nije se moglo dogoditi a da na svoj način katolička štampa ne zabilježi čitav ovaj događaj. „Kršćanska obitelj“, glasilo hercegovačkih franjevaca, list izrazite fašističke i nacističke orijentacije, koji je izlazio u Mostaru, a dostavljan u gotovo svako hercegovačko katoličko domaćinstvo i čitan, u broju od srpnja 1941. u rubrici „Jeste li čuli“ trijumfalno i na svoj način zlobno o nama zatvorenicima donosi sljedeću vijest: „da su se u Ljubuškom kotaru pojavili neki jugoslavenski komunistički agitatori, koji su svoju sramotnu rabotu platili glavom ili teškom tamnicom!“ „Komunistički agitatori“ koji su svoju „sramotnu rabotu“ platili glavom u stvari su bili Vlatko Hrstić i Mirko Kolak, seljaci iz sela Graba, oba Hrvati i katolički vjernici. Bila su ovo prva zatvaranja i ubijanja Hrvata u Ljubuškom, pa i u Zapadnoj Hercegovini koja su izvršile ustaše, a ubio ih je i zlostavljao čuveni ustaški emigrant Franjo Sudar, i to prilikom prolaska kroz Ljubuški za Nevesinje, u kom su ustaše nakon ubijanja Srba gušile narodni ustanak. Sudar je takođe u bijegu 1945. zarobljen u Blajburgu, i to u činu ustaškog pukovnika i kao „nevina žrtva“ od nadležnog suda u Gospiću u „montiranom procesu“ osuđen na smrt. 346

U ovom vremenu veliki broj ustaških dužnosnika raznih nivoa, obrazovanja i zanimanja, pa i katoličkih svećenika obilazi sela, agituje i u tu svrhu obilato koristi mise i oltare, zatim zalazi u seoska domaćinstva i pri tome ljudima ukazuje na mesijsku i istorijsku ulogu ustaštva, Pavelića, te veliča Hitlera i Musolinija, nagovještavajući da će još u 1941. godini biti završen rat. Kao po pravilu oni su u svojoj propagandi za sve dosadašnje ljudske patnje i nevolje optuživali komuniste i komunizam, Jevreje i jevrejstvo, Srbiju i srpstvo itd. Nemoguće je i ovom prigodom ne spomenuti bar neka imena svećenika koji su se u tome od samog početka posebno isticali, a to su: fra Bogomil Zlopaša, župnik sa Humca, don Jure Vrdoljak Biščević, župnik iz Studenaca, fra Bono Jelavić, župnik iz Vitine, fra Branko Šušak, župnik iz Čitluka, don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, fra Tugomir Soldo, župnik iz Čapljine itd. „Pobuna“ Srba kod hrvatskog naroda u Zapadnoj Hercegovini izazvala je veliko zaprepaštenje, ogorčenje i gnjev uz priču: „Ti Srbi ni puru u hrvatskoj državi još nisu skuhal, a već im je zasmetala. Sve im smeta što je hrvatsko. Ono hoće samo srpsko.“ U takvom, dotad neviđenom tragičnom stanju među srpskim življem vladali su smrtni strah, beznađe, izgubljenost, jer nisu se imali kome obratiti, zatražiti zaštitu da bi se spasili od stravičnog divljačkog ustaškog nasrtaja. I onaj ko je želio da im dadne zaštitu, pomoć, to nije smio niti mogao učiniti. Ono Srba što nije ubijeno razbježalo se na sve strane i spašavalo glave kako je ko znao i mogao. Ustaške vlasti u Čapljini odmah u početku masovnog etničkog čišćenja svoje teritorije odlučile su da u srpsko selo Prebilovce usele, „koloniziraju“ Hrvate iz zapadnog dijela Hercegovine i time otpočnu, kako su govorili, da rješavaju njihove hrvatske „goruće ekonomske i socijalne probleme“. Pored ustaške vlasti, u Čapljini se o kolonizaciji mnogo starao i don Jure Vrdoljak Biščević, župnik u selu Studencima. Don Jure je organizirao svoje seljake, Drinovčane, tovario ih na kamione, išao skupa sa njima pod ustaškom zastavom i vodio ih u Prebilovce. Tamo im je dijelio kuće i zemljište poubijanih i protjeranih seljaka. Tako je to od samog početka rata izgledalo i bilo u Zapadnoj Hercegovini. Bilo je to uistinu vrijeme strave i užasa. U uzavreloj atmosferi ustaške propagande i žurbe u uspostavi i stabilizaciji vlasti, te mobilizaciji što većeg broja mladih u ustaše, poglavnik Ante Pavelić u Zagrebu u posebnu posjetu prima veću grupu katoličkih bogoslova koji mu donose prikladne poklone i javno izražavaju svoju neograničenu zahvalnost i odanost ustaštvu. Pavelić im za sve dosad učinjeno za ustaše i ustaški pokret iskazuje veliku i neizmjernu zahvalnost. Kad i poruku pape Pija XII, „Kršćanska obitelj“ donosi i tekst preuzet iz „Katoličkog lista“ pod naslovom Načelo odgovornosti u ustaškom pokretu, u kome stoji: „Ustaštvo je pokret cjelokupnih snaga hrvatskog naroda. Ustaštvo je smirenje cjelokupnog hrvatstva i kroz ustaštvo želi svaki Hrvat postići svoju sreću i smirenje.

347

Svatko tko bi ustaštvo drugačije smatrao, svatko tko bi rad u ustaškom pokretu iskorištavao za lične potrebe, nestat će ga! Nećemo dozvoliti da nam nastaše (protuustaše) ruše ono što su izgradili ustaške mišice i što su vjerovale ustaškom vjerom prožete duše. Svi su hrvatski dužnosnici, od najviših do najnižih, samo radnici u jednoj velikoj radionici sreće i vječnosti stvorene ustaške Hrvatske.“ U tom vremenu, u Hercegovini, među katoličkim vjernicima nije bilo nepoznato ni idejno i političko opredjeljenje i držanje sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, koji se svim svojim bićem i punom odanošću stavio u službu ustaša i u tu službu pored sebe stavio i čitavu katoličku štampu, što u narodu nije ostalo bez velikih štetnih posljedica. Za čitavo vrijeme rata dok je Pavelić na svim stranama nemilice ubijao na hiljade Srba, Jevreja, Bošnjaka, Hrvata–antifašista, on ga je obožavao, slovio, dizao u nebesa, kao pjesnik posvećivao mu svoje pjesme i svrstavao u red kršćanskih apostola i najvećih državnika i humanista koje je dala hrvatska istorija. Klerikalci, svećenici ustaške orijentacije u toku čitavog rata ponašali su se na jedan njima svojstven način, jezuitski. Oni nisu htjeli da priznaju i da govore istinu koju su znali. Ljudi su, naravno, stradali, a oni su se pravili kao da se ništa ne događa, kao da ništa ne čuju i ne vide. Da li je moguće da u Ljubuškom bude ubijen i posljednji Srbin, pa i djeca, a da o tome zvanična Katolička crkva ništa ne zna, niti joj se čuje bilo kakav glas protesta. U Čapljini isto tako. Pod topolom na obali Neretve za dvije noći u drugoj polovini 1941. da bude ubijeno oko 400 ljudi srpske nacionalnosti, pokupljenih po hercegovačkim selima i gradovima, a da o tome od njih ama baš niko ništa ne zna. Oni neće da znaju ni za desetine ubijenih Srba na Humcu, i to u „fratarskoj“ ogradi u neposrednoj blizini samog samostana. Umjesto osude ovih gnusnih masovnih zločina i zločinaca i zaštite onih kojima je ljudska zaštita trebala, katolički dušebrižnici, kao i redovno putem svog glasila „Kršćanske obitelji“ (prosinac, 1941) pišu za ustaškog poglavnika Antu Pavelića kako je vrijedan svakog priznanja i poštovanja i da zaslužuje svaku pohvalu za svoj bistri pogled na porodicu itd., te da je malo državnika u svijetu koji su tolikom oštrinom uma sagledali i zapisali svu opasnost od komunizma... Oni u isto vrijeme putem tog istog glasila poručuju hrvatskoj ustaškoj mladeži, naglašeno ističući, da joj je ustaško ime divno, lijepo, da je ono puno sadržaja i da su zbog toga najbolji sinovi Hrvatske. Konačan bilans zločinačke politike za vrijeme okupacije 1941–1945. koju je vodilo ustaštvo u otvorenoj i višegodišnjoj službi italijanskog fašizma i njemačkog nacizma stravičan je. Za sve ovo od odgovornosti, bez obzira šta oni govorili, ne mogu se osloboditi ni oni iz redova tadašnje Katoličke crkve koji su se otvoreno stavili u službu jednoj takvoj zločinačkoj politici. Oni su od prvog dana čitavim svojim bićem vezani za fašističku osovinu, njima su služili i za njih ginuli. Čak štaviše, „Nezavisna Država Hrvatska“ svojevremeno je i 348

zvanično objavila rat SAD, Velikoj Britaniji i SSSR-u, pa prema tome sa poraženim i dijele sudbinu sa svim posljedicama koje u svakom ratu doživljavaju poraženi. Dok su se ustaše skupa sa Nijemcima pod borbom povlačili iz Hercegovine, sa sobom su povlačili i jedan broj civilnog stanovništva. Bježao je i jedan broj katoličkih svećenika. Međutim, jedan broj svećenika, i to ne mali, ostao je u zemlji i dijelio sudbinu sa svojim župljanima. RAZVOJ NOP-a U DUVNU OD OKUPACIJE DO PRVOG OSLOBAĐANjA DUVNA Na teritoriji NDH ustaške vlasti su zavele teror nad srpskim narodom. Srpski narod, u mjestima gdje je bio većina, organizovao se i krenuo u borbu za goli život, morao je da se povlači u šume i planine. U takvoj situaciji jedino rešenje bilo je organizovanje zajedničkog otpora ustaškoj vlasti i okupatorima. Vremenom se situacija mijenjala, partizanski pokret sve je više jačao. U Livnu, Kupresu i drugim susjednim opštinama formirane su partizanske jedinice i NOO. Prije rata Duvno je bilo bez partijske i skojevske organizacije, što je stvaralo velike poteškoće u razvoju NOP-a na duvanjskom području. Uz sve poteškoće, u Duvnu je od početka okupacije jačao uticaj Partije. Program KPJ o pripremama za ustanak dolazio je u Duvno preko komunista i skojevaca Duvnjaka koji su živjeli van Duvna i koji su u partijskoj i skojevskoj organizaciji u BiH u to vrijeme imali vrlo značajnu ulogu, kao što su Boriša Kovačević, Mile Perković i Derviš Numić. Ipak, najvažniju ulogu u pripremama za oružani ustanak u Duvnu imala je livanjska partijska organizacija, odnosno Mjesni komitet KPJ Livno, koji je tad bio vezan za Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju. Uoči rata i početkom okupacije Livno je imalo jednu od najbrojnijih partijskih i skojevskih organizacija u BiH. Budući da nije bilo uslova za formiranje samostalne partijske organizacije, MK KPJ Livno formirao je u Duvnu povjereništvo sa sekretarom Kasimom Numićem. Ševko Latifić i Mujo Dizdar ispred MK KPJ Livno dolazili su u Duvno i prisustvovali sastancima povjereništva. Kasim Numić i Ševko Lokmić održavali su veze ispred povjereništva sa livanjskim komunistima. Osim veza sa MK Livno, funkcionisale su i veze između Duvna i duvanjskih komunista Boriše Kovačevića i Derviša Numića. U julu je iz Sarajeva došao u Duvno Derviš Numić, koji je održao sastanak sa duvanjskim komunistima. Na sastanku su doneseni zaključci o daljem djelovanju partijske organizacije. Po povratku u Sarajevo Derviš Numić je Borišu Kovačevića upoznao sa zaključcima sastanka u Duvnu. Boriša se nije složio sa zaključkom o formiranju partizanskog odreda u Vranu, jer za to nije bilo uslova. Prvi organizovani otpor ustaškim vlastima na području Duvna sproveden je u selima Rašćani, Srđani i Mandino Selo. Poslije događaja na kraju jula i prvih dana 349

avgusta u Duvnu, Mokronogama, Cebari, Prisoju i Vrilu, stanovnici Srđana, Rašćana i Mandina Sela pod rukovodstvom Milana Važića (Ninića), Ilije Vulića, Dušana Karana, Riste Bilanovića, Boška Bilanovića i Marka Karana, kasnije i drugih, osnovali su stražu za odbranu sela od ustaša. Zbog formiranja seoskih straža, kao i početka ustanka oko Glamoča, ustaški logor iz Duvna nije se usudio da dalje sprovodi akciju likvidacije preostalog srpskog življa u ovim selima. REOKUPACIJA DUVNA OD STRANE ITALIJANA Pod pritiskom širenja ustanka, talijanski okupator ponovo je izvršio okupaciju Druge, a zatim i Treće okupacione zone. Duvanjsko područje spadalo je u drugu okupacionu zonu. Tako se Duvno ponovo našlo pod italijanskom okupacijom početkom septembra 1941. godine. U proglasu Komande 2. italijanske armije od 7. septembra 1941. godine o preuzimanju vojne i civilne vlasti u demilitarizovanoj zoni NDH stoji: „U smislu sporazuma postignutih s vladom NDH, preuzima današnjim danom vojničke i građanske vlasti na područjima ograničenim. Podređene mi čete brinuće se za odbranu gore navedenih područja od zajedničkog neprijatelja. Sve hrvatske građanske strukture gore ograničenog područja podređene su zapovjedništvu italijanske vojničke vlasti. Sve hrvatske čete razmještene unutar istog predjela podređene su zapovjedništvu 2. armije.“81 Italijani su dobro ocijenili opasnost za svoju okupatorsku vlast od širenja ustanka, odnosno NOB-a. Ustaše su svojom politikom genocida prema srpskom narodu uticale na naglo širenje ustanka u krajevima naseljenim srpskim stanovništvom, zato Italijani raspuštaju ustaške organe i organizacije. U Duvnu su prestali sa radom ustaški logor i tabor, koji su bili organizatori sveg zla na duvanjskom području od stvaranja NDH do početka septembra 1941. godine. Ponovnom okupacijom Duvna prestaju djelovati ustaški logor i tabor u Duvnu. Njihovi članovi, glavni organizatori ustaškog pokreta pobjegli su uglavnom u Zagreb. Sve do 20. juna 1942. godine Duvnom je upravljao italijanski okupator, koji nije dozvolio ustašama samostalno djelovanje. Italijani nisu ubijali na području duvanjske opštine. Sve je ovo uticalo da NOP u Duvnu dobije još više na organizaciji. Vrše se pripreme za početak oružane borbe. Sve akcije organiziralo je povjereništvo u Duvnu uz pomoć Mjesnog komiteta KPJ Livno. Prvi organizovani oblici NOP-a u duvanjskim selima stvoreni su u Šuici, Rašćanima, Oplećanima, Srđanima, Mokronogama, Mandinu Selu, Eminovu Selu i u Baljcima. Većinom su to sela u kojima su živjeli Srbi. U Šuici su glavni organizatori NOP-a Stipe i Jozo Bakrač i Himzo Salihagić. U Baljcima 81

Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941–1945, Zbornik dokumenata, knjiga 1, strana 610–611, Institut za istoriju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1981. 350

je Božo Mišković, u Oplećanima Hadže i Nasko Đugum, Marko i Milan Draško i dr. U Rašćanima, Srđanima i Mandinu Selu su Ilija Vulić, Marko Karan, Milan Važić i dr. U Mokronogama organizator NOP-a je Franica Mašić sa sinovima i Ilijom Bakovićem. U Eminovu Selu je organizator bio Mile Perić itd. Naravno, svim rukovodi partijsko povjereništvo iz Duvna, sa sekretarom Kasimom Numićem, zatim Selimom Numićem, Šefkom Lokmićem i dr. Prvi direktni sastanak predstavnika sela Rašćana sa predstavnicima Komunističke partije održan je u oktobru 1941. godine. Preko kurira u Rašćane je stiglo obavještenje da će se u Zanaglini održati sastanak u vezi s organizacijom ustanka na tom području. Ispred sela Rašćana, Srđana i Mandina Sela otišao je Dušan Karan.82 Na tom sastanku došlo je do razmimoilaženja između Vojina Zirojevića, Mustafe Latifića, koji su zagovarali program KP, i Dušana Delalića iz Malovana, koji se opredijelio za četnički pokret i kralja. Drugi sastanak je održan takođe u Zanaglini, u novembru iste godine. Ni na tom sastanku nije dogovoreno o zajedničkom djelovanju na organizaciju ustanka, svako je ostao na svojoj poziciji. Dušan Karan je na sastanku u Rašćanima, poslije tog drugog sastanka u Zanaglini, obavijestio odbor o razgovorima u Zanaglini i up*rno je zagovarao da se opredijele za četnički pokret. Dušan nije imao podršku. Ubrzo je s tim nejedinstvenim stavovima upoznat Mustafa Latifić, koji je došao u Rašćane da bi se razjasnila situacija. Na tom sastanku program KP dobio je većinsku podršku.83 U novembru, prilikom dolaska Vojina Zirojevića i Mustafe Latifića u Rašćane, seoska straža, koja je osim Rašćana obuhvatala Srđane i Mandino Selo, organizovana je kao partizanska straža, a odbor koji je djelovao od početka septembra prerastao je u NOO. Tako je u novembru 1941. u selu Rašćanima formiran prvi odbor NOO na prostoru opštine Duvno. U Oplećanima i Šuici krajem decembra formirani su narodnooslobodilački odbori. Ova tri NOO su prvi organi narodne vlasti na duvanjskom području. U izvještaju Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, između ostalog, piše: „Birani su narodnooslobodilački odbori u selima kotara Livno, Kupres, Duvno i Glamoč, gdje već postoji uticaj partizana. Nove partijske jedinice imamo u okolini Kupresa, Glamoča i Duvna.“84 Poslije analize cjelokupnog stanja NOP-a na području na kome je djelovao livanjski odred, odlučeno je da duvanjski i prozorski borci uđu u sastav Vukovskog voda, kasnije čete, čiji je politički komesar bio Mustafa Latifić. Vukovski vod, odnosno četa, djelovao je na području Vukovskog i u Riliću. Ovom odlukom stvorena je mogućnost da duvanjski ilegalni radnici mogu stupiti u partizanske jedinice. Prva 82 Žandarmerijski narednik, po raspadu jugoslovenske vojske došao je u rodno selo Rašćane sa porodicom, oženjen je, iz Cetinja, Crna Gora, umro u Srđanima 1944. godine 83 Izjava Ilije Vulića, Arhiv župe Tomislavgrad, knjiga 2, spis 76, str. 2. 84 NOB u Dalmaciji 1941–1945, knjiga 2, str. 37. i 40, Institut za istoriju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1952.

351

grupa duvanjska izišla je u februaru 1942. godine u Vukovsku četu. Grupu su sačinjavali: Kasim Numić, Mujo i Maho Seferović, Šefko Lokmić, Senko Đugum i Milan Draško. Oni su u Vukovsko izišli preko Baljaka, odnosno kuće Bože Miškovića. U duvanjskim prilikama bilo je vrlo važno uključivanje hrvatskog življa u NOP. Od fašističke okupacije i stvaranja NDH pa do prvog oslobođenja Duvna u ljeto 1942. godine nije se moglo računati na masovno uključenje hrvatskog stanovništva u NOP. Zato su duvanjski komunisti išli na uključenje pojedinaca u NOP. Jedan od tih pojedinaca bio je Franica Mašić. Osim Franice i njegovih sinova, za NOP se iz Mokronoga opredelio Ilija Baković. On i Franičini sinovi Miško i Ante prvi su Hrvati koji su otišli u partizane iz Duvna. Ilija Baković i Franičini sinovi su početkom marta pozvani u domobransku vojsku u Sinj. Mjesto u Sinj, oni su iz Livna, preko livanjskih ilegalaca, sa Mujom Đugumom otišli u livanjski odred na Cincar, a zatim u Vukovsku četu, gdje su se nalazili i ostali duvanjski borci. U februaru 1942. godine Vukovsko je postalo centar gdje su izlazili Duvnjaci. U Vukovsku četu došao je iz dalmatinskih partizana i Vlajko Kovačević. U proljeće 1942. godine na Vukovskom se našlo oko 200 boraca iz Duvna iz svih triju nacionalnosti. Na Vukovskom se u to vrijeme nalazilo i rukovodstvo duvanjske partijske organizacije na čelu sa Kasimom Numićem. Vukovska četa vodila je u toku zime i proljeća 1942. godine borbu protiv Italijana i ustaša u Rumbocima, Zlopolju i drugdje. O napadu na Zlopolje, zapovjedništvo ustaške nadzorne službe u Zagrebu u izvještaju od 9. juna 1942. godine, između ostalog, piše: „Zapovjedništvo 5. oružničke pukovnije u Sarajevu javlja prema podacima oružničke postoje u Duvnu, izvješćem od 6. o. mj., da je 21. svibnja 50 naoružanih partizana napalo selo Zlopolje, kotar Duvno.“85 PRVO OSLOBAĐANjE DUVNA U toku juna 1942. godine na području Duvna i susjednog Livna zbili su se značajni događaji, koji su na duvanjskom terenu imali veliki uticaj u ljeto 1942. godine. Od početka NOB Duvno je u partijskom i vojnom pogledu preko Mjesnog komiteta KPJ Livno, a od 18. oktobra 1941. godine Okružnog komiteta KPJ Livno i preko Livanjskog odreda NOP bilo vezano za partijski komitet KPH za Dalmaciju. Od samog formiranja Štab Četvrte operativne zone Hrvatske imao je vojnooperativnu nadležnost nad duvanjskim područjem. Od 4. do 7. juna 1942. godine održano je vojnopolitičko savjetovanje u Štabu 4. operativne zone Hrvatske na Vještića gori na Dinari. Na savjetovanju se raspravljalo o daljem razvoju NOB-a na području zone. Odluke koje su donesene na 85

AHM, Zbirka ustaško–domobranskih dokumenata (u danjem tekstu UD), UD/K 381918, original u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu 352

savjetovanju posredno su se odnosile i na razvoj NOP-a na području duvanjske opštine. Jedna od odluka sa savjetovanja je da se od Livanjskog odreda NOP-a formira livanjski bataljon „Vojin Zirojević“, što je učinjeno naredbom Štaba 4. operativne zone Hrvatske od 6. juna 1942. godine. Svrha formiranja bataljona je da se čete, vodovi i manje grupe koje su činile Livanjski odred organizaciono vojno povežu, a time da im se poveća borbena moć. Veliki udarac razvoju NOP-a i ustanka na području Četvrte operativne zone, a posebno na području Okružnog komiteta KPJ Livna i Livanjskog odreda jeste smrt Vojina Zirojevića. Ubili su ga četnici 21. aprila 1942. godine i bacili u jamu na Pačanačkim brdima. I smrt Mustafe Latifića, kojeg su takođe ubili četnici 14. juna 1942. godine u selu Vidimlije, bila je veliki gubitak za razvoj NOP-a na livanjskom i duvanjskom području. Od italijanske reokupacije demilitarizirane zone u septembru 1941. godine, između Italijana i ustaša vladala je određena napetost, jer su svu vlast, vojnu i civilnu, držali Italijani. Ustaške jedinice nisu smjele biti stacionirane na području zone. Ali, razvojem NOB-a italijanska okupaciona vlast silom prilika popuštala je ustaškim organima. Sredinom 1942. godine, ponekad sasvim iznenada, Italijani su napuštali pojedina mjesta koja su ostajala bez neprijateljskih vojnih posada. Takav je slučaj bio i sa Duvnom, o čemu govori izvještaj Vrhovnog oružničkog zapovjedništva od 20. juna 1942. godine, upućen glavnom štabu poglavnika, u kome se, između ostalog, kaže: „Ministarstvo unutrašnjih poslova od 20. juna u sedam sati brzoglasno javlja: Talijanska vojska noćas napustila Tomislavgrad. Prijeti velika opasnost sa tri strane od komunističkih bandi. Traži se najžurnija pomoć, pošto tamo nema uopće oružanih snaga. U slučaju zakašnjenja, bit će prisiljena kotarska oblast odrediti preseljenje svih ureda i pučanstva. Predlaže se gornje izvešće time da za posljednja 24 sata nisu primljene druge značajne vijesti.“86 Ustaške vlasti su brzo reagovale, jer je već tog istog dana, 20. juna, u Duvno stiglo 25 ustaša, koji su obrazovali privremenu posadu. Do prvog oslobođenja Duvna 26. jula 1942. godine svu vlast u Duvnu držala je ustaška posada kojoj je komandant bio po zlu poznati Šime Buntić. Strah ustaške vlasti „od komunističkih bandi“, kako su oni nazivali partizane, bio je opravdan. Jer Vukovska četa bataljona „Vojin Zirojević“ vodila je skoro stalnu borbu protiv „ustaških postrojbi“, o čemu izvještava Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe 6. juna 1942. godine: „Prema podacima oružničke postaje Duvno, oko 100 partizana 25. pr. mj. napalo je Trebiševo, 24 km od Duvna.“87 Italijanska vojska napustila je Duvno, kako je već navedeno, 20. juna 1942. godine. Mjesto Italijana u Duvno je došao jedan vod ustaša i jedan vod domobrana, što potvrđuje izvještaj Marijana Stilinovića od 17. jula 1942. godine, upućen 86

Zbornik dokumenata i podataka o NOP-u jugoslovenskih naroda, tom 4, knjiga 5, str. 443, Vojnoistorijski institut JNA Beograd 87 AHM, UD/k 38-1945, original u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu 353

pomoćniku načelnika Vrhovnog štaba u Ravnom. „Danas je ovdje bio jedan čovek iz Duvna i priča da u Duvnu ima 25 ustaša i oko 50 domobrana. Ti domobrani su pod kaznom, i to zato što su se predali partizanima, meni se čini da će to biti oni koje smo pustili iz Foče, jer su krenuli baš u ovom pravcu.“88 Pripreme za oslobođenje Duvna od strane Treće sandžačke i Prve proleterske brigade vršene su nekoliko dana. U pripremama su sudjelovali i duvanjski borci iz sastava Vukovske čete, bataljona „Vojin Zirojević“, služeći kao vodiči, izviđači i kuriri. Vrhovni komandant NOP i DV Jugoslavije Josip Broz Tito naredio je 22. jula 1942. godine Prvoj proleterskoj brigadi da najkasnije do noći između 27. i 28. jula oslobodi Duvno, a Trećoj sandžačkoj brigadi da oslobodi Šuicu. Treća sandžačka brigada oslobodila je Šuicu 24. jula 1942. godine. Prva proleterska brigada izvršila je napad na Duvno noću između 25. i 26. jula iz pravca Mokronoga. Neprijatelj nije pružio veći otpor, povukao se prema Posušju i Prisoju. Tako je Duvno dočekalo prvi dan slobode u prvim satima 26. jula 1942. godine. U izvještajima Oružanog voda Livno i vojne stanice Duvno i Prisoje od 27. jula 1942. godine o napadima partizana na Duvno između ostalog se navodi: 25. jula 1942. godine jedna jaka i naoružana partizanska skupina izvršila je napad na mjesto Duvno i okolna sela, te ovo zauzeli istog dana u 22 sata. Prilikom ove borbe partizani su zarobili domobranskog poručnika Martinovića 2. bojna 14. p. pukovnije, šest domobrana i jednog rezervnog vojnika. Ostali domobrani, ustaše i oružnici povukli su se jedni prema Posušju, a jedni prema Prisoju.89 O prvom oslobađanju Duvna izvještava zapovjedništvo ustaške nadzorne službe Zagreb i u svom izvještaju od 28. jula 1942. godine između ostalog piše: „Opunomoćnik ministra unutrašnjih poslova za BiH brzojavno je 26. o. mj., prema izvješću Velike župe u Mostaru, obavijestio da su partizani noć od 25. na 26. o. mj. zauzeli Duvno, te da predstoji dalji napad na Posušje.“90 Prvo oslobađanje Duvna trajalo je samo dva dana jer su jake ustaško– domobranske snage pod komandom Jure Francetića, komandanta ustaške legije, prodrle iz Kupresa u jačinu od preko hiljadu vojnika i poslije žestokih borbi ponovo upale u Šuicu i Duvno 28. jula 1942. godine. Treća sandžačka brigada, Prvi bataljon Prve proleterske i bataljon „Vojin Zirojević“ ponovo su napali neprijateljski garnizon u Šuici noću 31. jula na 1. avgust 1942. godine. Čitavu noć vođene su vrlo žestoke borbe, ali tu noć Šuica nije oslobođena. Iste jedinice ponovile su napad na Šuicu i bez borbe ušle u mjesto jer se neprijatelj već bio izvukao prema Kupresu. Beogradski bataljon Prve proleterske brigade noću 1. na 2. avgust 1942. godine izvršio je napad na Duvno. Poslije vrlo teških borbi ga je oslobodio. U toku 88

Zbornik dokumenata i podataka o NOP-u jugoslovenskih naroda (u daljem tekstu Zbornik), tom 2, knjiga 5, str. 106, Beograd 89 Zbornik, tom 4, knjiga 6, str. 437–438, Beograd 90 AHM, UD/I 38–1967, original u Arhivu Vojnoistorijskog instituta, Beograd 354

sukoba ustaše su imale 13 mrtvih i zarobljenih, partizani dva mrtva i četiri ranjena. Plijen u oružju, municiji, hrani i drugim materijalima bio je veliki. Poslije Duvna, jedinice Prve proleterske brigade oslobodile su i čitavo područje duvanjske opštine. Ustaše su se, nakon ulaska partizana u grad Duvno, povlačile preko Ljubuše prema Vran planini. Partizanske straže u planini iznad sela Rašćana posmatrale su kako se ustaše povlače iz grada. Kolona ustaških vojnika bila je udaljena dva do tri kilometra iznad položaja partizanske straže. Pripadnici straže pucali su prema koloni ustaša da bi ih zaplašili. Vidjeli su da je poslije pucnjave jedan od ustaša pogođen i da je pao na zemlju. Ustaše su ostavile ranjenog vojnika i krenule dalje. Srbi su ubijenog ustašu sahranili negdje u planini. Izvod iz knjige Milana Bulajića „Ustaški zločini genocida“, str. 661, knjiga IV, strana 657–679. O prvom oslobađanju Duvna, Dušan Kalić u dnevniku pod datumom 26. 7. 1942. godine bilježi: „U tri sata osvanuli smo na ivici Duvanjskog polja u selu Mokronoge. Vodi nas čika Miloš Simić, koga smo nazvali vampir jer nam je putem pričao kako su ga ustaše ubile i bacile u jamu sa mnogim drugim suseljanima. Dovodili su ih na ivicu jedne jame i tu udarcem čekića u potiljak ubijali i bacali dole. Njega su bili pogodili u vrat. Jeziva je njegova priča kako je studirao pogibiju prethodnih i kad je dželat zamahnuo čekićem prema njegovom potiljku, on se podigao na prste, gotovo poskočio, te ga je udario niže, ne povredivši potiljak, a oni koji su ga držali suljnuli su ga u provaliju. Dole je našao kćerku koja takođe nije bila mrtva, te je i nju sutradan uveče uspio da izvuče. Samo se čudi, ali ne ume da objasni kako je pretekao – ili je dželat bio umoran ubijajući druge, ili ga je poznavao te ni njega ni njegovu kćer nije dotukao, što je vjerovatnije. Oboje su se od tada krili (ali su uspostavili vezu sa svojima) u planini, naslanjajući se na Vukovsko i Ravno. Njegovo selo je mješovito, naime do njih ima Muslimana i nešto Hrvata i sad su mnogi njegovi suseljani došli da ga vide jer nisu znali ni vjerovali da je pretekao. Kćerka nije s nama, stići će kasnije. Strah se prenio selima, a sigurno će stići i u Duvno. Baba njegova samo plače i ne može da se načudi, nije vjerovala porukama koje je dobijala. Bile su to samo tanane nade da je živ. Sad obleće oko nas i najviše oko njega, pipka ga i zagleda, htjela bi da ga dotakne po vratu gdje mu je rana bila, a on je grdi, psuje i naređuje da spremi vojsci što ima za jelo. Komšije dolaze na viđenje, donose ponešto od hrane i s nevjericom i čuđenjem slušaju Miloševu priču koja se po ko zna koji put ponavlja.“91 91

Dušan Kalinić, „Od Rudog do Jajca“, Beograd 1984, str. 149. 355

Čedomir Minderović opisuje ulazak jedinica narodnooslobodilačke vojske u Duvno: „Još nalazimo leševe ustaša u žitu, u jarugama, zauvek zaustavljene u paničnom bjekstvu. Grad, okolina, sve je zasejano fišeklijama, kutijama od municije, municijom, praznim čaurama, šlemovima... Poslije upada tenkovima u grad ustaše su podesetostručili broj bunkera, rovova i zaklona za odbranu grada. Jurišom smo ih natjerali u bjekstvo. Imamo dvoje mrtvih i četvoro ranjenih. U tom predzorju borbe, pošto smo razbili sve otp*rne tačke oko grada, kroz te opustele, mrtve ulice prilazimo zgradi sreskog načelstva. Iz nje izljeću banditi. Kroz prozor na ulicu, među nas, leti bomba. Jedan ustaša, smrtno pogođen od našeg metka, sav u krvi, nemoćno vadi bajonet i bezuspješno pokušava da ga prenese već okrvavljenim grudima. – Braćo, ubijte, molim vas.... Treštenje pušaka. Nekoliko leševa leži oko zgrade. Okrvavljena lica se smiruju, koče. Blokirali smo potpuno zgradu, otkačene puške uperene su u prozore sa svih strana. Ulazimo. Otvaramo vrata u dnu polumračnog hodnika. Vrisak. – Milost! Milost! U polumraku naziremo unezvijerena lica dječaka, djevojčica, smrtno blijeda lica majki, kandidata smrti. Tog jutra trebali su da budu streljani – već im je pročitana presuda. Otvorimo širom vrata. – Mi smo partizani! Ogromna siva zgradurina, u kojoj iz polumračnih uglova još vreba strava, puni se vikom, smijehom, plačem, radošću, slobodom. Otkačene puške uperene su u zastrte prozore, puške slobode. Prašnjavi, gladni, umorni, zapaljenih očiju od vjetra i sunca, otežalih nogu od pješačenja, bezuspješno tražeći po džepovima cigaretu, gledamo lice po lice, zapisujemo im ime: Rajko Vuković – devet godina, Boro Vuković – pet godina, Radmila Vuković – 18 godina, Duška Vuković –16, Ljilja Vuković – 13, Mira Vuković – 13, Stojan Vuković, Saveta Vulić, Dunja Vulić – 16 godina, Milena Zelen – 20, Bosiljka Zelen – 35 godina, Sava Karan – 18 godina, Savka Vujinović, Dejan Vujinović – 16 godina, Momir – 14 godina, Zvezdana – 10 godina, Zdravko – osam godina, Jovanka, Jela, Miodrag, Mara Kovačević...“92 Period od 2. avgusta do 10. septembra 1942. godine, u kom je Duvno prvi put bilo slobodno u toku NOR, vrlo je značajno za dalji razvoj NOP na duvanjskom području. U ovom periodu konačno je do svakog Duvnjaka doprla prava istina o ciljevima i zadacima NOB. Dotad je hrvatsko i muslimansko stanovništvo bilo pod vrlo jakom ustaškom propagandom, koja je širila nevjerovatne laži o partizanima, 92

„Za Titom, živeli proleteri“, str. 116–117. 356

komunizmu kao najvećem neprijatelju vjere i narodnih tradicija. Posljedice te propagande bile su da je većina stanovništva panično pobjegla prema Posušju i dalje. Ali vrlo brzo su se mogli uvjeriti da partizani kažnjavaju samo u ustaškim zločinima i da je ustaška propaganda samo laž. KOMANDA MJESTA DUVNA Odmah po prvom oslobađanju u Duvnu je osnovana Komanda mjesta Tomislavgrad–Duvno. Prvi komandant mjesta bio je Kasim Numić. Komanda mjesta odigrala je vrlo važnu ulogu u formiranju NOO i osnivanju bataljona „Tomić Mihovil“, kao i u drugim poslovima u vezi sa NOP. Prema sačuvanom izvještaju vidi se da je Komanda mjesta vodila brigu o cjelokupnoj organizaciji života u slobodi o rješavanju svih problema kojih je bilo napretek u prvim danima slobode. U izvještaju Komande mjesta Tomislavgrada od 19. avgusta 1942. godine, koji je upućen Štabu 4. operativne zone, o prilikama na duvanjskom području između ostalog piše: „Drug Latifić Ibrahim upućen je u Livno da referiše o stanju ovdje i o svemu što je preduzeto i urađeno u pogledu formiranja Duvanjskog bataljona i drugih postavljenih nam zadataka. Od njegovog odlaska prijavilo se devet novih omladinaca, a od 4. bataljona i 1. proleterske brigade dobili smo 17 pušaka. Stanje u Duvnu je sljedeće: seljaci se već dijelom vraćaju kući i svojim poslovima. Grad je pust, mnoge porodice su izbjegle sa ustašama, a neki i zbog bombardovanja. Bombardovani smo i nakjuče, 16. 8. 1942. Bile su dvije žrtve među civilnim stanovništvom i jedan ranjen. Oštećeno je i porušeno dosta kuća. Ostalo je dosta neeksplodiranih bombi koje leže čak i po ulicama, a ovdje nema čovjeka koji bi demontirao bombe i opravio radio-aparat. Mnogo seljaka katolika nam se obraća da dobavimo jednog fratra da se crkva otvori. Ovo bi bilo vrlo važno i trebalo bi na svaki način. Ovdje je narod potpuno bez soli, šećera, šibica i cigaret-papira. Ekonomat V. Š. je nešto bio odobrio, pa je stornirao. Ako je moguće dobiti nešto od ovog na koji bilo način, izvijestite.“93 U izvještaju se, takođe, navode problemi u vezi s vršidbom žita jer nema dovoljno ljudi. Bolničara i sanitetskog skoro da nema nikako. Zatim se navodi da se bar na neko vrijeme pošalje jedan ljekar, koji bi poslužio i građanstvu, jer duvanjski srez već duže vrijeme nema ljekara itd. Izvještaj od 20. avgusta, koji je Komanda mjesta takođe uputila Štabu 4. operativne zone u Livnu, između ostalog se navodi da je stanje u Duvnu i dalje teško. „Duvno je praktično bez jedinica NOV jer je jedna četa Beogradskog bataljona koja je bila u Duvnu otišla u sastav svog bataljona prema Imotskom. Sa proleterima je otišlo i 30 mještana. Za sve zadatke Komanda ima jedva 50 ljudi, od kojih su većina omladinci, bolje reći djeca. Pod ovakvim okolnostima nema ni govora o nekom političkom radu, zborovima, osnivanju NOO, itd. Molimo vas, hitno intervenišite da 93

Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Komanda mjesta Duvno, kutija 1933, broj 1/6 357

bismo još noćas dobili pojačanje u jačini jedne čete ako ne i više i nešto ljudi za politički rad, rad po omladinskom na čelu sa jakim organizatorom. Vrlo je hitno.“94 Oslobođenjem duvanjskog područja, KPJ i NOV su morali mnoge probleme riješiti radi širenja NOP-a i učvršćivanja nove vlasti. Zato se odmah prišlo osnivanju NOO, organa nove narodne vlasti. U selima gdje su postojali ilegalni NOO, oni su po oslobođenju nastavili legalno raditi. U drugim selima gdje nisu postojali ni ilegalni, osnivani su NOO. Do polovine avgusta u skoro svim duvanjskim selima formirani su NOO. U gradu Duvnu početkom avgusta formiran je Gradski i Sreski NOO. U ovom periodu partijskom organizacijom na području Duvna rukovodio je Okružni komitet KPJ Livno, u čijem sastavu su bili Livno, Duvno i Šuica. Okružni komitet partijski bio je povezan sa Pokrajinskim komitetom KPH za Dalmaciju. Uz sve napore Okružnog komiteta i duvanjskih komunista u toku prvog oslobođenja nije bitnije proširena partijska organizacija na duvanjskom terenu, o čemu govori i izveštaj Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju od 9. septembra 1942. godine, koji je upućen Centralnom komitetu KPH: Livanjsko okruženje sačinjavaju Livno, Duvno i Šuica. Nivo partijskog članstva je ispod prosjeka. Pa je to jedan od razloga da se uopšte rad na ovom sektoru odvija dosta slabo, uz svu našu pomoć. Partijska organizacija broji ukupno 52 člana sa 11 partijskih jedinica, i to: Livno 25 (članova) pet ćelija, 19 članova na selu sa četiri ćelije, Šuica pet članova jedna ćelija, Duvno šest članova jedna ćelija.95 Iz citiranih izveštaja se vidi da su u to vrijeme na području duvanjske opštine djelovale dvije partijske ćelije – u Duvnu i Šuici sa 11 članova. U periodu prvog oslobođenja Duvna formirane su ili obnovljene skojevske organizacije u više sela: Rašćanima, Srđanima, Mandinu Selu i Mokronogama. Nedostatak iskusnih kadrova glavni je uzrok što nije više postignuto u stvaranju organizacije SKOJ-a u toku prvog oslobođenja Duvna. FORMIRANjE DUVANjSKOG BATALjONA „TOMIĆ MIHOVIL“ Oslobođenjem Duvna stvoreni su uslovi za formiranje partizanskog bataljona na duvanjskom području. Formiranje duvanjskog partizanskog bataljona požurivao je i sam Vrhovni komandant NOP i DV drug Tito. U naredbi Vrhovnog štaba od 16. avgusta 1942. godine Štabu 4. operativne zone Hrvatske između ostalog se kaže: „U predjelu Duvna formirajte Duvanjski bataljon, odnosno četu ako nema uslova za bataljon. Sjedište tog bataljona neka bude Duvno. Duvanjskom bataljonu daje se u

94 95

Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Komanda mjesta Duvno, kutija 1933, broj 2/6 Dalmacija u NOB-u, Zbornik dokumenata, knjiga 3, strana 278, Split 1982. 358

zadatak da poruši komunikaciju Šuica – Duvno, kao i drum koji vodi preko Pakline planine. Taj bataljon treba da kontroliše Duvanjsko polje i Buško blato.“96 U naređenju Štabu 4. operativne zone od 19. avgusta 1942. godine Josip Broz Tito između ostalog piše: „U Duvnu formirajte i prikupite duvanjski bataljon. On treba da kontroliše i štiti pravac od Šuice ka Duvnu. Sem toga, treba da posluži kao podrška vlasti i za održavanje veza sa ovim dijelovima.“97 U izvještaju štaba 4. operativne zone od 20. avgusta, koji je upućen Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o formiranju duvanjskog bataljona navodi se: „Oslobođenjem Duvna (Tomislavgrada) stvorena je mogućnost formiranja nove partizanske jedinice na tom sektoru. U novoformirani bataljon pristupilo je do sada 115 drugova, raspoređenih u dvije čete. Postoji mogućnost dolaska novih dobrovoljaca u ovaj bataljon.“98 Citirani dokumenti u suprotnosti su sa sjećanjima većine duvanjskih boraca koji kao dan osnivanja duvanjskog bataljona „Tomić Mihovil“ navode 7. avgust 1942. godine i podatak da je bataljon od osnivanja imao tri čete. Prema navedenim dokumentima može se zaključiti da Vrhovni štab nije bio na vrijeme obaviješten od strane Štaba 4. operativne zone o njegovom osnivanju, što potvrđuje i pismo Vrhovnog štaba od 21. avgusta, u kojem se navodi da će se u predjelu Duvna formirati duvanjski bataljon. Iako je bataljon prilikom osnivanja imao 115 boraca, ubrzo je narastao na preko 240 boraca raspoređenih u tri čete. Formiranjem bataljona ostvarena je želja duvanjskih boraca i pripadnika NOP-a. SVJEDOČENjE BOŽE MIŠKOVIĆA I VLAJKA KOVAČEVIĆA O FORMIRANjU DUVANjSKOG ODREDA „Početkom decembra 1943. godine dosta jake njemačke snage posle zauzimanja Splita i dalje Dalmacije krenule su na Livno i Duvno i zauzele ih. U Duvnu se za oko dva mjeseca, koliko je bilo oslobođeno, nakon njemačkog prodora prikupio jedan broj boraca i zaštitna četa pri Komandi mjesta. Većinom su to bili borci iz Duvna, nekoliko drugova iz Dalmacije i Hercegovine i Livna. Tu su takođe bila rukovodstva Srpskog odbora i omladine. Pri povlačenju iz Duvna priključio se još jedan broj mlađih ljudi iz grada. Sve se to prikupilo u Paklinama, iznad sela Mokronoga, gde se već nalazila jedna dalmatinska jedinica. Osmi korpus još ranije je donio odluku o formiranju odreda i odredio njegovog komandanta. Nakon povlačenja iz Duvna, istog dana formiran je Duvanjski partizanski odred sa dvije čete. Svaka je brojala po četrdesetak boraca. Odred je bio prilično naoružan. Pored pušaka, imao je i izvjestan broj mašinki i dva puškomitraljeza. 96

Josip Broz Tito, Sabrana djela, knjiga 11, str. 16–197, Beograd 1982. Ibidem, str. 215 98 „Dalmacija u NOB-u“, zbornik dokumenata, knjiga 3, strana 145, Split 1982. 97

359

Matko Šeremet iz Suhače kod Livna upućen je da preuzme dužnost komandanta odreda. Sa Matkom je bio upućen jedan drug iz Dalmacije – Bare, koji je kratko vrijeme bio komesar, a nakon nekoliko dana dužnost komesara preuzeo je Vlajko Kovačević. Za komandira Prve čete postavljen je Savo Važić, za političkog komesara Dušan Važić-Ninić. U Drugoj četi komandir je bio Meho Seferović, a politički komesar Nikola Vulić. Po formiranju odreda određeno je da se jedna četa stacionira iznad Letičkih staja, a druga četa sa Štabom odreda pođe na Trebiševo i Zlopolje. Pri odredu su se nalazili i sresko rukovodstvo SKOJ-a (Lena Rakić, Jadranka Važić i Mitar Savić), zatim nekoliko odbornika Sreskog NOO, te Sidika Lokmić kao član Sreskog AFŽ-a i Razija Numić, član Okružnog komiteta SKOJ-a. Dolaskom Džirla Džebraila iz Livna januara 1944. godine formiran je i Sreski komitet KP za Duvno. Dužnost sekretara obavljao je Džirlo Džebrail, a članovi su bili Šefko Lokmić i Lena Rakić. Sekretar komiteta bio je određen da ujedno vodi i partijski rad u odredu, a članovi Sreskog komiteta SKOJ-a ujedno su bili rukovodioci SKOJ-a u odredu. Sreska politička rukovodstva sa jednom četom i Štabom odreda smjestila su se u Trebiševo. Druga četa je neko vrijeme ostala u Paklinama i zajedno sa dalmatinskom jedinicom vodila borbu protiv jedne njemačke jedinice koja se pokušala probiti prema Šuici. Nijemci su nakon te borbe nad dežurnim stanovništvom sela Luga i Kuka izvršili odmazdu – pobili su gotovo cjelokupno muško stanovništvo u njima. Pošto se radilo o hrvatskom stanovništvu, na ovaj način htjeli su posebno da zaplaše hrvatski narod Duvna, koji se sve više opredjeljivao za NOP. Poslije povlačenja dalmatinske jedinice, i Druga četa se povukla na prostor Letičkih staja. Područje na kojem se odred nalazio bilo je pogodno za održavanje veze sa duvanjskim selima. Članovi Sreskog komiteta KP, SKOJ-a i AFŽ-a (Antifašistički front žena) češće su odlazili u pojedina sela. Održavali su sastanke sa članstvom i narodom, odnosno stalno kontaktirali sa rukovodstvima i pojedincima. Iz duvanjskih sela češće su dolazili pojedini aktivisti i donosili razna obaveštenja i materijale koji su bili potrebni odredu. U samom Trebiševu i Zlopolju djelovao je NOO, sa kojim je odred dobro sarađivao. U Duvnu je bio stacioniran jak njemački garnizon. Čete koje su se nalazile u Letičkim stajama i na Trebiševu morale su stalno biti budne i oprezne jer su bile na udaru Nijemaca i milicije iz Rakitna. Redovna kurirska veza održavana je sa komandom Osmog korpusa, koji se tada nalazio na Tičevu. Negdje u januaru 1944. godine komandant Osmog korpusa drug Vlado Ćetković u selu Bastasima (Donje livanjsko polje) održao je savetovanje sa rukovodstvom odreda Livno, Duvno, Glamoč i Grahovo. Iz duvanjskog odreda savjetovanju su prisustvovali Matko Šeremet i Vlajko Kovačević. Na savjetovanju je, koliko se sjećamo, bilo riječi o potrebi da se odredi više aktiviraju i budu pokretljiviji kako bi se i na taj način uticalo na priliv novih boraca. 360

U januaru 1944. godine pod pritiskom 6. neprijateljske ofanzive na područje Zlopolja i Trebiševa došla je 7. krajiška brigada. Bio je veliki snijeg i vrlo jaka zima. Tu veče vraćali smo se preko Ljubuše sa položaja kod Letičkih staja. Pošto su Nijemci zaposjeli Ravno i Ramu, nije se moglo ostati u Letičkim stajama. Vraćajući se na Zlopolje, zatekli smo 7. krajišku brigadu. U prvo vrijeme smo mislili da su to Nijemci, međutim ubrzo smo uspostavili vezu sa brigadom. Na putu od Letičkih staja prema Zlopolju i Trebiševu, preko Ljubuše, zbog strašne snježne vejavice neki naši drugovi bili su umorni i iscrpljeni. Zato smo rastovarili konje da ih tako prevezemo kako ne bi ostali u snijegu. I pored toga, smrznuo nam se jedan drug Stire, borac iz Dalmacije. Sutradan se naša četa sa 7. krajiškom spustila u selo Kongoru, gdje su prenoćili i snabdjeli se hranom i toplom obućom, neophodnom po takvoj zimi. Iz Kongore su krenuli prema Rakitnu i odatle se, ponovo preko Vrana, vratili u Ramu. Ovaj manevar je učinio zbog toga što su Nijemci po dubokom snijegu u stopu pratili 7. krajišku brigadu. Brigada je ovim manevrom zavarala Nijemce i ponovo se vratila na svoj položaj u Ramu. Oko 12. februara 1944. godine Prva četa imala je zadatak da u selu Vedašiću sa odbornicima iz tog sela sakupi izvjesnu količinu hrane za odred. Sa četom su bili komandant Matko Šeremet i komesar Vlajko Kovačević. Odbornici iz Vedašića sakupili su za odred izvjesnu količinu hrane i četa je krenula preko Ljubuše. Pošto je bila velika mećava, četa se nije mogla probiti preko Ljubuše, zato je jedan vod sa Matkom Šeremetom zanoćio u Oplećanima, a drugi sa Vlajkom Kovačevićem produžio za selo Rašćane. Nijemci su, obaviješteni od nekog od svojih agenata, rano izjutra opkolili Oplećane i napali vod u tom selu. Tada je poginuo Matko Šeremet, komandant odreda, Nikola Vulić, komesar Prve čete, i još nekoliko boraca. Nijemci su tada zapalili selo Oplećane i jedan broj ljudi odveli u logor. Iz Oplećana se probio Mitar Savić, koji je o tome obavijestio vod u Rašćanima. Uspjeli smo se povući prije nego što je stigla jedinica upućena preko polja u selo Rašćane. Poslije pogibije Matka Šeremeta dužnost komandanta vršio je njegov zamjenik Mijo Bilandžija. Koncem februara odred je prešao na ramsko područje, u planinu Proslap. Početkom aprila komesar odreda Vlajko Kovačević pozvan je u okružni NO Livno da tamo primi dužnost u izvršnom dijelu tog odbora. Do dolaska Bože Miškovića i Radeta Važića kratko vrijeme je Ševko Lokmić, član Komiteta, vršio dužnost komesara odreda. Naredbom 7. korpusa, polovicom aprila 1944. godine formira se Livanjsko– duvanjski odred, u čiji sastav ulaze odredi Livanjski, Duvanjski, Glamočki i Grahovsko–peuljski. Radi reorganizacije ovih jedinica upućena je naredba da se one nađu 12. 4. 1944. godine u selu Lusniću (Donje livanjsko polje). Sve jedinice su došle na vrijeme, te je izvršena reorganizacija. Formiran je Livanjsko–duvanjski odred sa četiri 361

bataljona. Za komandanta Prvog bataljona (Livanjskog) postavljen je Ilija CrnogoracSlava, Drugom bataljonu (Duvanjskom) postavljen je za komandanta Božo Mišković, za komesara Rade Važić, u Trećem bataljonu (Glamočkom) za komandanta je postavljen Mitar Ninković i Četvrtom bataljonu (Grahovsko–peuljskom) – Jovo Radić. Istog dana kada je izvršena reorganizacija odred su iz pravca Livna i Priluke napale neprijateljske snage. Vodila se ogromna borba, u kojoj je neprijatelj natjeran na povlačenje. Poslije te borbe bataljoni su upućeni svaki na svoj teren. Duvanjski bataljon krenuo je preko Kruga i Šuice na teren Duvno–Kupres. Brojno stanje bataljona tada je bilo 129 boraca, jer se bataljon povećao jednim brojem boraca iz Livanjskog, Glamočkog i Grahovsko–peuljskog bataljona. Bataljon se smestio na Ljubuši kod Letičkih staja. Pri bataljonu se i dalje nalazio Sreski komitet KP Duvno, Sreski komitet SKOJ-a, kao i druga politička rukovodstva. Bataljon je skupa sa sreskim rukovodstvom imao značajan politički uticaj u duvanjskim selima. Uspostavljena je veza sa većinom sela, a i sa samim gradom Duvnom. To je omogućilo aktivan politički rad sa ciljem da se prikupe novi borci iz Duvna za bataljon. Polovinom juna 1944. godine kod Letičkih staja održana je šira konferencija sa predstavnicima NOO. Poslije konferencije, a i redovnih aktivnosti, počeli su stizati dobrovoljci iz Vedašića, Letke i Sarajlija (16 boraca). Za nekoliko dana iz Stipanjića je došlo 17 boraca, a potom i jedan broj iz Eminova Sela i Mokronoga. Bataljon se na svom putu, kuda god se kretao, pojačavao novim borcima. Mnogi Duvnjaci su bježeći iz domobrana i u uniformama i sa oružjem dolazili u Duvanjski bataljon. Jednom prilikom je pet mladića iz Stipanjića, koji su prisilno mobilisani u ustaše i u Imotskom obučeni u uniforme, organizovano sa oružjem pobjeglo iz ustaša i došlo u bataljon kod Letičkih staja. Takvih primjera bilo je više. Duvanjski mladići su se odupirali prisilnoj mobilizaciji ustaša i domobrana i prilazili u Duvanjski bataljon, ali i u neke druge partizanske jedinice, naročito od maja 1944. godine. Bataljon je za to kratko vrijeme od oslobođenja Duvna narastao na 270 boraca. Dok se nalazio na teritoriji Duvna i Kupresa, prerastao je u pokretnu borbenu jedinicu i za to vrijeme vodio je niz uspješnih borbenih akcija. Veće borbe vođene su sa Nijemcima i ustašama u Paklinama (Ljubuša), a stalnim napadima bataljona bila je izložena značajna saobraćajnica Duvno – Kupres – Bugojno. Stalno je ometano kretanje njemačkih i ustaških jedinica. U julu 1944. godine u Paklinama je napadnut i uništen štab jedne njemačke jedinice. Tada je poginuo Dušan Bilanović-Bracanović, komesar čete. Bataljon je vodio uspješne borbe protiv četnika na Stržanju, Donjem Malovanu i Drežnici. Jače borbe u ljeto 1944. godine vođene su sa ustaškom milicijom koja je vršljala u selima Prisoje, Grabovica, Raško (Roško) Polje, Mesihovina, Borčani, Kongora, po Ljubuši i Zvirnjači. U svim tim borbama isticali su se hrabri borci Duvanjskog bataljona i odnosili slavne pobjede.

362

Duvanjski bataljon, skupa sa 9. dalmatinskom divizijom, učestvovao je u konačnom oslobođenju Duvna polovinom novembra 1944. godine. U Duvnu je nakon oslobođenja formiran regrutski centar, koji je slao nove borce najčešće u 7. krajišku brigadu. U decembru 1944. godine Duvanjski bataljon ušao je u sastav Prve brigade narodne odbrane. Božo Mišković je u Jajcu predao bataljon komandantu Prve brigade narodne odbrane Savi Batinici. Jedan dio bataljona tada je uključen i u 12. krajišku brigadu. Prva brigada narodne odbrane vodila je borbe protiv ostatka ustaške i četničke bande u ovom dijelu BiH. Kao što je rečeno, jedan dio boraca Duvanjskog bataljona, kao i dio novih boraca koje je upućivao regrutni centar, ulazio je u sastav 12. i 17. krajiške brigade i nekih drugih brigada, oni su skupa sa ovim brigadama vodili žestoke borbe za konačno oslobođenje naše zemlje. U tim borbama istakli su se mnogi borci iz Duvna i mnogi su ostavili svoj život za slobodu svoje zemlje.“ Duvno, juna 1987. godine SAGLASAN SA TEKSTOM (Božo Mišković) Poslije oslobođenja Duvna počeo je opadati uticaj ustaša među hrvatskim i muslimanskim življem. Njihovo dalje političko raspoloženje dosta je zavisilo i od odnosa jedinica NOV prema duvanjskom stanovništvu, jer je ustaška propaganda o partizanima širila najgore vijesti. O pogubnom djelovanju ustaške propagande govori i navedeni izvještaj Četvrte operativne zone, u kojem se između ostalog navodi: „Dolaskom partizana skoro celokupno hrvatsko stanovništvo je izbjeglo i tek pojedinci se vraćaju. Trebaće dugog i up*rnog političkog rada, a naročito taktike da bismo stvorili povjerenje prema partizanima i stanovništvo povratili kućama. Osjeća se veliko pomanjkanje političkih radnika i rukovodilaca kako u vojsci, tako i pozadini. Naše mogućnosti su u tom pogledu male, te pomoć koju ćemo im pored dosadašnje pružiti neće sigurno biti dovoljna.“99 Aktivnošću KPJ i drugih organa i organizacija NOP-a u Duvnu je počela diferencijacija HSS. Sve više pristaša i rukovodilaca HSS uključivalo se u NOP. Za vrijeme prvog oslobođenja Duvna Centralni komitet KPJ i Vrhovni štab, kao i Štab 4. operativne zone nastojali su na duvanjskom području uputiti jedan broj provjerenih kadrova radi političkog djelovanja među duvanjskim narodom. Tako je Boriša Kovačević od strane Centralnog komiteta KPJ postavljen na dužnost partijskog instruktora na području Štaba 4. operativne zone NOP odreda Hrvatske, o čemu piše u pismu CK KPJ za Dalmaciju od 28. avgusta 1942. godine, koje je upućeno Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju: „Drug Boriša Kovačević obavijestio nas je pismom od 24. o. m. da Štab 4. operativne zone ne pristaje i ne slaže se sa tim da on obavlja ovu dužnost koju smo mu mi povjerili, već ga postavlja za političkog komesara Duvanjskog bataljona. 99

Ibidem, str. 146. 363

U predjelu oko Duvna partijske organizacije skoro da ne postoje i uopšte političko–propagandni rad je nikakav. S druge strane, i politički rad u vojnim jedinicama je sasvim slab. Vjerovatno je ova druga činjenica bila povod da Štab 4. operativne zone stane na gledište da druga Boru treba postaviti za političkog komesara bataljona. Drug Boro kao partijski instruktor radiće i sa političkim komesarima u bataljonu i četama.“ Period prvog oslobođenja Duvna završen je 10. septembra 1942. godine. Poslije 39 dana slobode, u Duvnu je došlo do takvih promjena da ustaška vlast više nije mogla manipulirati narodom kao što je to činila do tada. USTAŠE PONOVO ZAUZIMAJU DUVNO Razdoblje prvog oslobođenja Duvna završeno je 10. septembra 1942. godine. Tog dana jake ustaške snage koje su 7. septembra počele prodor od Kupresa u pravcu Šuica – Duvno – Posušje i Imotski bez većih borbi ušle su u Duvno. Dan ranije ustaše su zauzele Šuicu. Jedinice NOV, jedna četa Prve proleterske brigade i duvanjski bataljon „Tomić Mihovil“ pred 3.000 ustaša i domobrana potpomognuti tenkovima i avijacijom morali su se povući iz Duvna. Komanda mjesta Duvno 10. septembra 1942. godine izvještava Štab 4. operativne zone o evakuaciji Duvna: „Upućuju vam se konji sa evakuiranom hranom, te hranu pohranite, a konje i vreće odmah vratite jer je to privatno. U balama se nalaze stvari od Hercegovačke brigade, te i nji za sada pohranite, jer ih nemamo kada skloniti. Ukoliko dospijemo, poslaćemo vam i ostale rezerve žita i zobi, kao i vune.“100 Deseta hercegovačka NOU (Narodnooslobodilačka udarna) brigada osnovana je naredbom Vrhovnog štaba 10. avgusta 1942. godine u Šuici i do povlačenja Narodnooslobodilačke vojske sa područja Duvna vodila je borbu na teritoriji Duvna i Posušja. Nije prošlo mnogo vremena, ni mjesec i po dana, partizani su pod pritiskom Italijana i crnokošuljaša (ustaša) morali da se povuku iz Duvna. Odmah po povlačenju partizana, Srbi su postali ponovo ugroženi. Zbog velike opasnosti da ne dožive sudbinu Cebare i drugih sela, bili su stalno spremni na bježanje u planinu i većina naroda je dane i noći provodila na planini, gdje je držala i stoku i tovare neophodne opreme, hrane i drugih potrepština. S povlačenjem partizana, i Srbi su odlazili iz sela u kojima ih je još bilo: Eminovo Selo, Mokronoge, Oplećani, Srđani, Mandino Selo, Lipa i Kongora. Poslije zauzimanja Duvna, oko 10. septembra ustaše su u velikom broju krenuli prema selu Rašćanima i drugim selima gdje je još živeo srpski narod. 100

Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Komanda mjesta Duvno, kutija 1933, broj 6/61 364

Srbi koji se u to vrijeme nisu nalazili u planini odmah su, kad su primijetili da se ustaše kreću prema njima, napustili sela i pobjegli u planinu Ljubušu, gdje se već nalazila većina Srba iz navedenih sela. U selu su ostali samo starci koji nisu mogli da bježe i oni koji su bili bolesni i nepokretni. Kad su ustaše ušle u selo, izvršili su zločine. Sve Srbe koje su zatekli odmah su pobili, pola sela zapalili i sve opljačkali. Ubile su preko 30 Srba. Prema utvrđenim spiskovima, pobijenih staraca i starica, kao i bolesnih bilo je u Rašćanima 10, Mandinu Selu 5, Eminovu Selu 13, Duvnu 4 i Kongori 2. Poslije izvršenog zločina i pljačke ustaše su se vratile u Duvno. Nekoliko Srba je uveče sišlo u sela da vidi šta se desilo. Kad su sišli, zatekli su mrtva tijela svojih roditelja, djedova i baka i dosta zapaljenih kuća. Noću su ih sahranili i vratili se prije zore u planinu. U tom ustaškom zvijerstvu i zločinu, i to nad starim i nemoćnim srpskim življem, u septembru 1942. godine pobijeni su: 1. Bilanović Jove Kosa Mandino Selo 2. Bilanović Riste Niko Mandino Selo 3. Bilanović Riste Božo Mandino Selo 4. Bilanović Mije Stoja Mandino Selo 5. Bilanović Bože Dušan Mandino Selo 6. Karan Jove Lazo Rašćani 7. Karan Pere Savo Rašćani 8. Milisav Nike Ilija Rašćani 9. Važić Nike Jovo Rašćani 10. Važić Jove Mara Rašćani 11. Važić Pere Stana Rašćani 12. Važić Đure Stana Oplećani 13. Važić Luke Jovo Rašćani 14. Važić Špire Boja Lipa 15. Važić Luke Anđa Golinjevo 17. Stanić Pere Simo Oplećani 18. Savić Šćepana Pero Eminovo Selo 19. Savić Jakova Lazo Eminovo Selo 20. Savić Marka Mara Rašćani 21. Savić Pere Boja Cebara 22. Gligorić Marka Savo Eminovo Selo 23. Gligorić Pere Ruža Vrilo 24. Gligorić Jove Cvita Golinjevo 25. Gligorić Glige Božo Eminovo Selo 26. Milisav Stojana Božo Eminovo Selo 27. Zdilar Dragutina Anđa Eminovo Selo 28. Zdilar Boška Stana Cebara 365

1880. 1865. 1868. 1868. 1908. 1867. 1887. 1887. 1875. 1870. 1893. 1872. 1861. 1868. 1862. 1895. 1883. 1872. 1870. 1882. 1883. 1913. 1897.

1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1942. 1943. 1943. 1942. 1907. 1942. 1941. 1942. 1887. 1942.

Mandino S. Mandino S. Mandino S. Mandino S. Mandino S. Rašćani Rašćani Rašćani Rašćani Rašćani Rašćani Rašćani Rašćani Rašćani Rašćani Kupres Eminovo Selo Eminovo Selo Eminovo Selo Eminovo Selo Eminovo Selo Eminovo Selo Eminovo Selo Eminovo Selo Blažuj Eminovo Selo Eminovo Selo

29. Zdilar Tome Cvita Eminovo Selo 30. Zdilar Pere Ljubica Eninovo Selo 31. Gligorić Ile Božo Eminovo Selo 32. Sočanica Tome Risto Duvno 33. Sočanica Tome Sofija Duvno 34. Vujinović Sime Savka Duvno 35. Vujinović Nikole Jovanka Duvno

1880. 1942. Eminovo Selo 1940. 1942. Eminovo Selo 1886. 1942. Eminovo Selo 1942. Duvno 1942. Duvno 1878. 1942. Duvno 1903. 1942. Duvno

SRBI IZ DUVNA U ZBIJEGU U GLAMOČU Srbi nisu smjeli nazad u selo, krenuli su u zbjeg prema planini Vranu. Tu prvu noć prenoćili su u jednom velikom docu zvanom „Mazalovac“. Sljedećeg dana krenuli su dalje prema Vranu, preko Trebiševa i Zlopolja. Poslije nekoliko dana tumaranja po planini Ljubuši donijeta je odluka odnosno komanda da zbijeg krene prema oslobođenom Glamoču. U tom periodu već je bio formiran Duvanjski odred. Svi Srbi iz duvanjskih sela koji su bili u Vukovskom odredu pristupili su Duvanjskom odredu. U tom periodu na području Duvna i Livna boravio je Boriša Kovačević. Vjerovatno je u dogovoru sa njim odlučeno da zbijeg Srba koji su pobjegli u planinu Ljubušu krene prema slobodnoj teritoriji u Glamoč. Zbijeg je krenuo prema Glamoču preko Zvirnjače, Malovana, Rbina i negdje oko Male Gospojine, krajem septembra, poslije 17 dana stigao na područje Glamoča. Dalje su preko sela Dolac i Vidimlije stigli do Mladiškovca. Većina je bila raspoređena u selu Mladiškovcu, a jedan dio u nekim susjednim selima. Uporedo sa kretanjem zbjega prema Glamoču išli su i partizani, Duvanjski odred se preko Kologaja, Ostrošca, Borove glave i Brdina kretao prema Livnu, a zatim preko planina u Glamoč. Odred je stigao u Glamoč skoro u isto vrijeme kao i zbjeg Srba iz duvanjskih sela i Duvna. Vranska četa nije napuštala Vran. Za vrijeme kretanja zbijega prema Glamoču, jedan broj pripadnika čete pratio je kretanje zbjega, tako su znali gdje su smješteni njihovi članovi porodice. Pojedini pripadnici čete povremeno su dolazili u posjetu porodicama u Glamoč, to jest u sela gdje su njihovi najbliži bili smješteni. Od 10. septembra 1942. godine na području Duvna stacionirane su jake ustaške snage pod komandom ustaškog satnika Mamića. U Duvnu su smještene: Peta satnija Prve ustaške bojne, jedna satnija 9. ustaške bojne, jedna satnija 3. bojne ustaškog odbrambenog zdruga, jedan vod od dva bacača i jedan vod od dva topa. U Kovačima, radi čuvanja mosta na Šuici, nalazila se Druga satnija Treće ustaške bojne odbrambenog zdruga. U to vrijeme bile su uspostavljene privremene ustaške posade u Zlopolju i Mrkodolu.

366

Po brojnosti ustaške posade vidi se da su se ustaše bojale partizanskih napada na Duvno. U to vrijeme duvanjski bataljon „Tomić Mihovil“ držao je položaje na planini Jelovači sa zadatkom da brani prodor ustaša prema Livnu. Ovaj zadatak bataljon je uspješno izvršio. Od 20. do 25. oktobra 1942. godine jedinice Druge italijanske armije izvodile su operaciju „Beta“ sa zadatkom da ponovo zauzmu Livno. U ovoj operaciji sudjelovale su ustaše. Duvanjski bataljon je u toku ove operacije bio na svojim položajima na Jelovači. Zbog napada s leđa od strane četnika i ustaša koje je predvodio četnički komandant Dušan Duvnjak iz Malovana, bataljon se našao u okruženju. Poslije žestokog juriša bataljon se uspio probiti u pravcu Glamoča. U ovom prodoru poginuo je Selim Dizdar, komesar Druge čete Duvanjskog bataljona. U toj bijedi pojavljuju se zarazne bolesti tifus i druge. Jedan veći broj omladine otišao je u partizane, i sa tim jedinicama bore se po cijeloj Jugoslaviji. Skoro svaki dan ljudi umiru, svaki dan u selu su bile sahrane. U takvim uslovima, kad se broj sposobnih za rad stalno smanjivao, bilo je slučajeva da nema ko da sahranjuje mrtve. Pored straha za život od ustaša, Njemaca i Italijana, u selima postoji i velika bojazan od gladi, tifusa, bijede i siromaštva. U Glamoču je u izbjeglištvu stradalo dosta srpskog naroda iz Duvna. Mnogo ih je umrlo od tifusa i drugih bolesti, ali i od gladi, a veći broj ljudi pobili su fašisti. Jovo Zelen, njegova supruga, brat i troje djece, zajedno sa Srbima iz Lipe i ostalih sela, izbjegli su u Glamoč 1942. godine. Poslije zime provedene u zbijegu u Glamoču, situacija u Glamoču je bila vrlo teška. Ustaše su sve češće napadale Glamoč i zauzimale neka sela. Srbi su se, zajedno sa ostalim srpskim stanovništvom, povlačili prema selu Rore. Nesigurnost je postajala sve veća. Srbi su se spremali da se vrate u Duvno, u kome je stanje bilo bolje jer su ga 19. decembra 1942. godine partizani oslobodili. Jovo Zelen je ostavio ženu, brata i troje male djece u selu Stekerovci, gdje je bio smješten, i otišao je u Duvno, zajedno sa ostalim Srbima koji su hteli da se vrate kući. Jovo nije imao konja i nije bio siguran da je stanje za povratak slobodno, pa je zato porodicu ostavio u Glamoču dok ne utvrdi da li situacija u Duvnu omogućava siguran povratak. Kad se Jovo vratio po porodicu, zatekao je zaklanu djecu, suprugu i brata. Nikad nije utvrđeno ko je učinio taj zločin, da li su to uradile ustaše Hrvati ili Muslimani, ili su to učinila Nijemci, koji su takođe u tom periodu bili aktivni na ratištu oko Glamoča. POGINULI I UMRLI U IZBJEGLIŠTVU U GLAMOČU 1. Zelen Jovo Ilija Lipa rođ. 1939. ubijena 1943. u selu Stekerovci Glamoč 2. Zelen Jovo Mijo Lipa rođ. 1942. ubijen 1943. u selu Stekerovci Glamoč 3. Zelen Jovo Stana Lipa rođ. 1937. ubijena 1943. u selu Stekerovci Glamoč 4. Zelen Todor Pero Lipa rođ. 1900. ubijen 1943. u selu Stekerovci Glamoč 5. Zelen Ile Anica Lipa rođ. 1920. ubijena 1943. u selu Stekerovci Glamoč 367

6. Savić Pere Jovo Eminovo Selo rođ. 1921. 1943. umro u Glamoču 7. Zdilar Pere Ruža Eminovo Selo 1943. umrla u Glamoču 8. Zdilar Save Milan Eminovo Selo rođ. 1940. 1943. umro u Glamoču 9. Karan Pere Jela Rašćani rođ. 1872. 1942. umrla u Glamoču 10. Gligorić Jovice Milica Emin. S. rođ. 1941. 1942. umrla u Glamoču 11. Milisav Stojana Milan Lipa rođen. 1911. 1942. umro u Glamoču, ARH. SUBNOR 13-2, 2b Ovo su imena ubijenih ili umrlih u zbijegu u Glamoču. Sigurno ih je bilo više, ali niko nije vodio nikakvu evidenciju. Nekoliko djece se rodilo i umrlo, pa nisu bili ni upisani u knjige rođenih poslije rata. Neke žrtve su se vodile kao nestale. Navedeni spisak urađen je na osnovu podataka koji su vođeni u arhivu SUBNOR-a i u popisu žrtava rata koji je izvršio Savezni zavod za statistiku. SRBI IZ DUVNA ULAZE U SASTAV PETE CRNOGORSKE BRIGADE Početkom novembra u Glamoč je stigla Peta crnogorska proleterska brigada. Srbi sa područja Duvna koji su uspjeli da prežive pokolj i pobjegnu od noža i jama krenuli su u zbjegove u Glamoč. Sve sposobno izbjeglo srpsko stanovništvo, djevojke, mladići, stupilo je u duvanjski bataljon „Mihovil Tomić“. Radi kompletiranja Pete crnogorske proleterske brigade, duvanjski bataljon „Mihovil Tomić“ ceo je ušao u njen sastav u Glamoču 12. novembra 1942. Svi borci koji su se u Glamoču uključili u Petu crnogorsku proletersku brigadu prošli su mnoge bitke, a najteža je bila Bitka na Sutjesci. Borci iz Duvna bili su uključeni i u druge jedinice NOV, sa kojima su prošli najteže bitke i ratišta. Peta proleterska crnogorska brigada napustila je Glamoč i sa njom su srpski borci sa područja opštine Duvno krenuli u nepoznatom pravcu u borbu protiv fašista i okupatora. Sve sposobno srpsko stanovništvo koje je preživjelo ustaške zločine krenulo je u NOB. U borbu za oslobođenje zemlje krenulo je preko 400 momaka i djevojaka, očeva i sinova. Poslije nekoliko dana ušli su u prve bitke protiv fašista i već prvih dana i prvih sukoba pale su i prve žrtve. Prema svjedočenju Luke Važića, prvi poginuli borci Srbi iz Duvna u Petoj proleterskoj brigadi krajem 1942. godine bili su Karan Milan Gale, sin Simarića, poginuo odmah poslije Glamoča. Kod Konjica su poginuli Važić Milan Ninića i Luka Bilanović Ćućan. Peta crnogorska brigada kretala se prema Zelengori i tu je zatečena kad je krenula 5. neprijateljska ofanziva. U toj ofanzivi izginulo je mnogo boraca, među kojima je bilo dosta Srba iz Duvna.

368

BORCI BITKE NA SUTJESCI RODOM IZ DUVNA U Bici na Sutjesci, prema podacima iz knjige Viktora Kučana „Borci Sutjeske“, učestvovalo je 137 boraca iz opštine Duvno. Na Sutjesci je poginulo 43, u ostalim bitkama do kraja rata poginulo je još 17 boraca, a dva borca su umrla. Po nacionalnom sastavu u Bici na Sutjesci učestvovalo je: Srba 104, Muslimana 22 i Hrvata 13. U Bici na Sutjesci i u jedinicama poslije nje poginula su 63 borca iz Duvna, što čini preko 45% boraca iz tog mesta. Po nacionalnosti, od navedenog broja poginulo je 46 Srba, 12 Muslimana i pet Hrvata. Tabela br. 29 BORCI SUTJESKE PETA PROLETERSKA UDARNA BRIGADA BILANOVIĆ Marka ANĐA, bolničarka 2. čete 1. bataljona, rođena 1919, Mandino Selo, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od juna 1942. godine BILANOVIĆ Bože DUŠAN, borac 1. bataljona, rođen 1922, Mandino Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, poginuo u Dvojnicama kod Duvna 1944. godine

BILANOVIĆ Bože RADE KOMLEN, komandir voda u 3. bataljonu, rođen 1918, Mandino Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, član KPJ, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta CVETIĆ Ilije MARKO, ekonom čete u 2. bataljonu, rođen 1909, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, član KPJ, poginuo u Pivi krajem maja 1943. godine

BILANOVIĆ Bože LUKA, desetar u 4. bataljonu, rođen 1925, Mandino Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943

CVETIĆ Laze OBRAD, komandir voda u 2. bataljonu, rođen 1909, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, član KPJ, poginuo u Pivi krajem maja 1943. godine

BILANOVIĆ Draga LUKA, borac 4. bataljona, rođen 1921, Mandino Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. godine

Ćevap Špire SLAVKO, borac, rođen 1920, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, član SKOJ-a od novembra 1942, član SKJ od septembra 1943, krajem rata komandir voda DRAŠKO Bože GOJKO, borac 3. čete 4. bataljona, rođen 1924, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od avgusta 1942, član SKOJ-a, poginuo na Vučevu 10. juna 1943. godine DRAŠKO Luke STANA, bolničarka 2. čete 2. bataljona, rođena 1924, Oplećani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od avgusta 1942, član SKOJ-a, poginula na Sutjesci kod Tjentišta 13. jula 1943.

BILANOVIĆ Mije LjUBICA, bolničarka u brigadnoj bolnici, rođena 1923, Mandino Selo, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942, član SKOJ-a, poginula na Zelengori juna 1943. BILANOVIĆ-JOVANOVIĆ Đorđa MILICA MIKA, borac 2. čete 2. bataljona, rođena 1921, Mandino Selo, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942.

369

BILANOVIĆ Mije MIRKO, borac 2. bataljona, rođen 1925, Mandino Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od jula 1942, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943. BILANOVIĆ Milana NIKOLA, borac 1. bataljona, rođen 1922, Kongora, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od marta 1942, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci juna 1943. godine GLIGORIĆ Luke RUŽA, borac prištapskih jedinica brigade, rođena 1923, Eminovo Selo, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od avgusta 1942, član SKOJ-a, poginula na Sutjesci 13. juna 1943. godine

GALIĆ Pere JANjA, borac, rođena 1921, Lipa, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine

KARAN Todora ANĐA, borac, rođena 1923, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine

KARAN-DžAKIĆ Nike CVITA, borac 4. bataljona, rođena 1925, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od avgusta 1942. godine

GALIĆ Pere RUŽA, borac, rođena 1924, Lipa, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine

GLIGORIĆ Glige MARKO BIRCO, komandir voda u 2. bataljonu, rođen 1919, Eminovo Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od jula 1942, član KPJ, poginuo na reci Komarnici početkom juna 1943. godine

KARAN Tome RADE, borac Prve proleterske brigade, rođen 1916. godine u Rašćanima. Poginuo 1943. godine na Zelengori KARAN Nike PERO, borac 1. bataljona, rođen 1923, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od jula 1942, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci juna 1943. godine

KARAN Sime LjUBO, borac 1. čete 1. bataljona, rođen 1907, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941. Umro 20. jula 1995. godine.

KARAN Save RUŽA, bolničarka u brigadnom sanitetu, rođena 1924, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od jula 1942, član SKOJ-a, poginula na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943. godine KARAN Bože SAVO, desetar u 2. četi 3. bataljona, rođen 1921, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943. KARAN Jove STEVAN ŠĆEPAN, borac 1. čete 2. bataljona, rođen 1920, Rašćani, Duvno, trgovački pomoćnik, Srbin, u NOB od 1942, član KPJ od avgusta 1942, krajem rata komandir voda

KARAN Bože MIJO, borac prištapskih jedinica brigade, rođen 1925. godine

MILISAV Stanka LUKA, borac 3. čete 4. bataljona, rođen 1924, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942.

MILISAV Luke RADE, borac 1. bataljona, rođen 1927, Mandino Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. Umro 1985. godine

370

KARAN Mitra STOJAN, borac 3. bataljona, rođen 1921, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, kao ranjenik zarobljen na Sutjesci juna 1943. godine, odveden u logor Jasenovac i tamo ubijen

Važić Pere Luka, borac I bataljona, rođen 1924, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942.god

MILIĆEVIĆ Jakova MILICA, bolničarka 2. čete 1. bataljona, rođena 1925, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1941, član KPJ od marta 1942, krajem rata referent saniteta art. brigade 29. hercegovačke divi.

MILISAV Nikole STAKA, borac, rođena 1925, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine

MILISAV Stojana CVITA, bolničarka 3. čete 1. bataljona, rođena 1922, Srđani, Duvno, domaćica, Srpkinja, član SKOJ-a, poginula kod Šavnika krajem maja 1943. godine MILISAV-ZEČEVIĆ Miloša STANA, borac, rođena 1926, Lipa, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. Umrla 1969. godine. MIŠKOVIĆ Sime NIKOLA, borac, rođen 1921, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. Umro 1975.

SAVIĆ Đure PETAR, borac 1. bataljona, rođen 1922, Srđani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od avgusta 1942, član KPJ, poginuo u selu Trepča kod Andrijevice 15. avgusta 1944, politički komesar čete SIMIĆ-STANIŠIĆ Jove MARA, bolničarka u brigadnom sanitetu, rođena 1928, Mokronoge, Duvno, čobanica, Srpkinja, u NOB od 1942, član SKOJ-a. Umrla 1947. godine

MIŠKOVIĆ Jove BOŽO DRUŠKAN, borac 2. bataljona, rođen 1909, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, član KPJ od 1942, krajem rata komandant bataljona SIMIĆ Miloša JOVANKA JOKA, borac 2. bataljona, rođena 1924, Mokronoge, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942, član SKOJ-a, poginula na Sutjesci kod Tjentišta u sastavu Centralne bolnice 13. juna 1943. SAVIĆ Laze SAVO, desetar u 2. četi 1. bataljona, rođen 1911, Eminovo Selo Duvno, žandarmerijski podoficir, Srbin, u NOB od 1942, član KPJ, poginuo na Sutjesci juna 1943. SIMIĆ Rade MILOŠ, borac prištapskih jedinica brigade, rođen 1884, Mokronoge, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941. godine

SIMIĆ Đure PERO, borac 2. bataljona, rođen 1920, Šuica, Duvno zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, član SKOJ-a, poginuo kod Šavnika krajem maja 1943. godine

SIMIĆ Sime SAVO, ekonom čete, rođen 1906, Mokronoge, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941.

STANIĆ Nike MIJO MIĆO, borac 3. bataljona, rođen 1924, Oplećani, Duvno, zemljoradnik,

STANIĆ Jove SAVO, borac, rođen 1924, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u 371

Srbin, u NOB od avgusta 1942, umro u Centralnoj bolnici na Pivskoj planini, kod Rudina, maja 1943. godine

NOB od januara 1942, član SKOJ-a od 1942. godine, krajem rata komandir čete

STANIĆ Mike SMILjANA, borac 3. bataljona, rođena 1923, Oplećani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942, član SKOJ-a, poginula na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943. u sastavu Centralne bolnice

STANIŠIĆ Riste DUŠAN, borac 2. bataljona, rođen 1897, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, poginuo na Sutjesci juna 1943. u sastavu Centralne bolnice

STANIŠIĆ Dušana JOVO, borac 3. čete 2. bataljona, rođen 1931, Rašćani, Duvno, đak, Srbin, u NOB od 1942, član SKOJ-a od marta 1944. godine

STANIŠIĆ Save LAZO, borac 2. bataljona, rođen 1920, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci juna 1943. u sastavu Centralne bolnice STANIŠIĆ Tome MARKO CRNI, borac 3. čete 3. bataljona, rođen 1923, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, član SKOJ-a STANIŠIĆ Dušana PAVLE PAVO, borac 3. čete 2. bataljona, rođen 1925, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. godine

STANIŠIĆ Pere MARKO, borac 2. čete 3. bataljona, rođen 1912, Rašćani, Duvno, radnik, Srbin, u NOB od 1942. STANIŠIĆ Tome NEDELjKO NEĐO, borac 2. čete 1. bataljona, rođen 1921, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od marta 1942, član SKOJ-a od 1942, član KPJ od septembra 1943, krajem rata komandir čete STANIŠIĆ Tome SAVO, borac 1. bataljona, rođen 1921, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. VAŽIĆ Jove BORO, borac 1. čete 1. bataljona, rođen 1916, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942.

UĆUKALO Vlade MILE, borac, rođen 1920, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, umro u Mostaru 1944. godine VAŽIĆ Jakova BOŽICA, borac, rođena 1922, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. Umrla 1954.

VAŽIĆ Jove DUŠAN, borac 1. bataljona, rođen 1920, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, član KPJ, poginuo kod Karlovca početkom maja 1945, zamenik komandira čete

VAŽIĆ Pere ILIJA PERIČIĆ, borac 1. čete 1. bataljona, rođen 1919, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. godine

VAŽIĆ Jakova MILICA, borac, rođena 1924, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine

VAŽIĆ Marka MILICA, borac 3. bataljona, rođena 1924, Oplećani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od avgusta 1942, član KPJ, poginula na ostrvu Cresu 20. aprila 1945. kao bolničarka u 2. dalmatinskoj brigadi VAŽIĆ Ilije RADE, borac 1. bataljona, rođen

VAŽIĆ Luke PERO, borac 2. čete 1. bataljona,

372

rođen 1922, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. VAŽIĆ Stojana TOMO, desetar u 1. četi 1. bataljona, rođen 1917, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, po proboju sa Sutjeske poginuo kod Nevesinja jula 1943. VELEMIR Stojana CVIJO, borac 3. čete 1. bataljona, rođen 1920, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Jugosloven, u NOB od 1941, Član SKOJ-a od septembra 1941, član KPJ od juna 1942, krajem rata komandir zaštitne čete 29. hercegovačke divizije

1918, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. Umro 1977. godine VELEMIR-VAVAN ANĐA, borac, rođena 1921, Baljci, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine

VELEMIR Vukana RISTO, ekonom u intendanturi brigade, rođen 1912, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od avgusta 1942, član KPJ, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943.

VELEMIR Mile SAVKA, borac 3. čete 3. bataljona, rođena 1925, Baljci, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1941, član SKOJ-a

VELEMIR Ilije VOJISLAV, borac 1. čete 1. bataljona, rođen 1925, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Jugosloven, u NOB od februara 1942, član SKOJ-a od 1942, član KPJ od juna 1944, krajem rata zamenik političkog komesara art. baterije 7. krajiške brigade VULIĆ Sime ĐORĐE, borac 1. bataljona, rođen 1913, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od avgusta 1942, poginuo kao ranjenik u Centralnoj bolnici na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943. godine

VULIĆ Đure BOSILjKA, borac, rođena 1924, Srđani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine

VULIĆ Ilije PETAR, borac, rođen 1927, Srđani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, zarobljen u Srđanima 1944. i odveden u logor Staro sajmište kod Beograda, tamo ubijen 1944. godine ZDILAR Dragutina ZORKA, bolničarka u sanitetu brigade, rođena 1923, Eminovo Selo, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942, član KPJ, poginula u Trnovu kod Sarajeva februara 1945.

VELEMIR Todora MARKO, borac prištapskih jedinica brigade, rođen 1924, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. godine

VULIĆ Marka LUKA, borac 3. čete 1. bataljona, rođen 1923, Srđani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od juna 1942, član SKOJ-a od 1942, član KPJ od juna 1943, krajem rata politički komesar inženjerijskog bataljona u 42. makedonskoj diviziji. VULIĆ Marka VOJISLAV VOJO, desetar u 3. četi 1. bataljona, rođen 1917, Srđani, Duvno, radnik, Jugosloven, u NOB od 1941, član KPJ od jula 1942. godine, krajem rata politički komesar artiljerijskog diviziona ZELEN Todora STANOJKA STANA, bolničarka u 3. bataljonu, rođena 1926, Cebara, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942, član SKOJ-a od 1943, član KPJ od 1944, poginula na Sremskom frontu kod sela Nijemci 4. januara 1945. godine u sastavu 1. proleterske brigade

373

VRHOVNI ŠTAB (VŠ) KARAN Mitra JOVO, borac prištapskih jedinica VŠ, rođen 1923, Rašćani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941. Umro u Pančevu 1962. ŠTAB TREĆE UDARNE DIVIZIJE KARAN-VULIĆ Marka MILEVA, borac u divizijskoj bolnici, rođena 1914, Srđani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine PRVA PROLETERSKA BRIGADA CVETIĆ Pere RUŽA, borac 6. bataljona, rođena 1927, Baljci–Šuica, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942, član SKOJ-a od novembra 1942, poginula na Sutjesci juna 1943. godine DRAŠKO Marka MARKO, komandir voda u 6. bataljonu, rođen 1920, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, član SKOJ-a od avgusta 1942, član KPJ od 1943, poginuo na Sremskom frontu 12. januara 1945, komandant bataljona MILISAV Luke MOMČILO, borac, rođen 1920, Lipa, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1941, poginuo na Zelengori juna 1943. godine SIMIĆ Nikole RUŽA, bolničarka u 6. bataljonu, rođena 1919, Mandino Selo, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1941, član KPJ od novembra 1943, krajem rata medicinska sestra u Glavnoj vojnoj bolnici u Beogradu

ZDILAR Pere SAVO, borac haubičkog diviziona VŠ, rođen 1910, Eminovo Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942. godine

VELEMIR Nikole SAVO, kurir Štaba divizije, rođen 1921, Baljci, Duvno, zemljoradnik, Jugosloven, u NOB od 1942, član SKOJ-a, član KPJ od aprila 1944, krajem rata komandir čete DRAŠKO Todora ILIJA, borac 2. bataljona, rođen 1925, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, član SKOJ-a od 1942, član KPJ od oktobra 1943, krajem rata politički komesar čete. DRAŠKO-RODIĆ Bože ZORA, bolničarka 2. čete 3. bataljona, rođena 1924, Oplećani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od avgusta 1942, član KPJ od februara 1944, krajem rata referent SAVIĆ Miloša SAVO, borac, rođen 1923, Eminovo Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od decembra 1942, poginuo na Karauli kod Travnika 11. januara 1944. godine VUKOVIĆ MARKO OSVETNIK, borac 2. bataljona, rođen 1924, Duvno, đak, Srbin, u NOB od 1942, član KPJ od 1942, poginuo na Sremskom frontu 1945, obaveštajni oficir bataljona

ZELEN Marka DRAGICA, bolničarka u 4. bataljonu, rođena 1925, Duvno, učenica, Srpkinja, u NOB od avgusta 1942, član SKOJa od 1943, poginula na Sremskom frontu kod sela Nijemci 4. januara 1945. godine DRUGA PROLETERSKA BRIGADA BILANOVIĆ Stojana LAZO, borac, rođen 1911, Mandino Selo, Duvno zemljoradnik,

GLIGORIĆ Damjana DUŠAN KEZME, kurir Štaba 1. bataljona, rođen 1928, Eminovo 374

Srbin, u NOB od 1941, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta juna 1943. kao ranjenik u Centralnoj bolnici JANjIĆ Jove DOBRILA, borac brigadnog voda za vezu, rođena 1920, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. ŠESTA ISTOČNOBOSANSKA BRIGADA VUKOVIĆ Marka SLOBODAN, borac, rođen 1922, Duvno, student, Srbin, u NOB od 1941, član SKOJ-a, poginuo kod Metaljke, Čajniče, 17. maja 1943.

Selo, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942.

DRUGA DALMATINSKA BRIGADA CVETIĆ Jove ĐORĐE ĐOKO, komandir 3. čete 3. bataljona, rođen 1913, Šuica, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od februara 1942, član KPJ, poginuo na Gornjim barama 7. juna 1943. CENTRALNA BOLNICA STANIŠIĆ MILAN, borac, rođen u Rašćanima, Duvno, zemljoradnik, Srbin, u NOB od 1942, poginuo na Sutjesci

ŠURUT-VULIĆ Đure BOSILjKA, bolničarka, rođena 1925, Srđani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942.

VAŽIĆ Jakova ANĐA, bolničarka, rođena 1924, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od jula 1942, član SKOJ-a, poginula kod Tjentišta 13. juna 1943. godine DESETA HERCEGOVAČKA

VAŽIĆ-DžALTO LjILjA-SMILjKA, bolničarka, rođena 1927, Duvno, učenica, Jugoslovenka, u NOB od 1942. godine, član SKOJ-a

KARAN-BUHA Nikole SAVICA, bolničarka 2. čete 5. bataljona, rođena 1927, Rašćani, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od avgusta 1942, član KPJ

KOVAČEVIĆ Sime BORIŠA-Šćepan, rukovodilac polit-odela brigade, rođen 1908, Duvno, profesor, Srbin, u NOB od 1941, član KPJ od 1930, poginuo u proboju sa Zelengore kod sela Rataj 13. juna 1943. Vjećnik Prvog zasedanja AVNOJ-a. Odlikovan Ordenom narodnog heroja

MATERIĆ Jovana JORDANKA, borac 1. čete 5. bataljona, rođena 1925, Duvno, domaćica, Srpkinja, u NOB od 1942. godine BORCI SUTJESKE MUSLIMANI PETA PROLETERSKA BRIGADA

375

BALIĆ Selka KASIM, borac, rođen 1903, Duvno, radnik, Musliman, u NOB od 1942. godine

DILAVER Salka MUHAREM, borac, rođen 1923, Mandino Selo, Duvno, Musliman, u NOB od jula 1942. ĐUGUM Mehe MUJO, borac 2. čete 1. bataljona, rođen 1918, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od 1942. godine

DILAVER Salka HADžIJA, bolničarka u brigadnoj bolnici, rođena 1921, Mandino Selo, Duvno, domaćica, muslimanka, u NOB od jula 1942, član KPJ, poginula na Sutjesci juna 1943. ĐUGUM Alije ABID, borac 4. bataljona, rođen 1916, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od 1942. ĐUGUM Sulje SULEJMAN, borac 1. bataljona, rođen 1925, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od 1942, član SKOJ-a, poginuo na Sremskom frontu marta 1945. godine

NUMIĆ Ibre KASIM, politički komesar čete, rođen 1910, Duvno, službenik, Musliman, u NOB od 1941, član KPJ, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943. godine kao ranjenik u Centralnoj bolnici SEFEROVIĆ Muharema MUJO, borac 2. čete 3. bataljona, rođen 1926, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od avgusta 1942, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci juna 1943. SELIMOVIĆ Ibrahima EDHEM- EDO ŠNAJDER, borac prištapskih jedinica brigade, rođen 1910, Duvno, krojač, Musliman, u NOB od 1941, predratni član KPJ, poginuo na Sutjesci SULEJMANAGIĆ Mehe HAMZO, puškomitraljezac 3. čete 1. bataljona, rođen 1922, Šuica, Duvno, radnik, Jugosloven, u NOB od 1942, član SKOJ-a od avgusta 1942, član KPJ od avgusta 1943, krajem rata komandir čete

RAMIĆ Salka MUHAREM, borac, rođen 1921, Stipanjići, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od jula 1941, član KPJ, poginuo na Sutjesci kod Tjentišta 13. juna 1943. godine SEFEROVIĆ Juse RASIM, borac 3. bataljona, rođen 1927, Oplećani, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od 1942.

PRVA PROLETERSKA BRIGADA NUMIĆ-TUFEKČIĆ Ibrahima RAZIJA, bolničarka 1. čete 4. bataljona, rođena 1923, Duvno, domaćica, Jugoslovenka, u NOB od 1941, član SKOJ-a od avgusta 1942, član KPJ od septembra 1943, krajem rata član Okružnog komiteta SKOJ-a Livno

ČETVRTA PROLETERSKA BRIGADA LOKMIĆ Muharema SADIK, borac, rođen 1920, Duvno, radnik, Musliman, u NOB od 1942, poginuo na Zelengori juna 1943. godine.

SULEJMANAGIĆ Mehe AGO, borac 3. bataljona, rođen 1919, Šuica, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od 1942, poginuo na planini Cincar kod Kupresa, 1944. godine

ŠAHBAZ Sulje SALIH, borac 5. bataljona, rođen 1919, Duvno, radnik, Musliman, u

376

NOB od 1942, član KPJ od 1943, poginuo u Kruševcu 8. septembra 1944, komandir čete ŠESTA ISTOČNOBOSANSKA BRIGADA

DESETA HERCEGOVAČKA BRIGADA

PEHLIVANOVIĆ Mehmeda REMZIJA, borac 1. bataljona, rođen 1915, Duvno, radnik, Musliman, u NOB od 1941, član KPJ, poginuo na Ilinčićima kod Tuzle januara 1944, politički komesar čete CENTRALNA BOLNICA

RAMIĆ Salka HASAN, borac 3. čete 5. bataljona, rođen 1924, Stipanjići, Duvno, zemljoradnik, Musliman, u NOB od 1942. godine

LOKMIĆ Derviša RASKA BOSANKA, bolničarka-ranjenik, rođena 1927, Duvno, učenica, Muslimanka, u NOB od 1942, član SKOJ-a od marta 1943. PRVA MAJEVIČKA BRIGADA NUMIĆ Ibrahima SELIM, zamenik političkog komesara 3. bataljona, rođen 1921, Duvno, student, Jugosloven, u NOB od 1941, član KPJ, krajem rata zamenik političkog komesara divizije BORCI SUTJESKE HRVATI IZ DUVNA ČETVRTA PROLETERSKA BRZOVIĆ Ante IVAN, borac 1. bataljona, rođen 1922, Šuica, Duvno, radnik, Hrvat, u NOB od jula 1942, poginuo na Sutjesci juna 1943. godine MAŠIĆ Frane MIJO, rođen 1916, Mokronoge, Duvno, Hrvat, zemljoradnik, u NOB od 1942, poginuo 1943. kod Konjica

BUTUREVIĆ-SEFERĆEHAIĆ ZEJNA, bolničarka u brigadnoj bolnici, rođena 1927, Duvno, domaćica, Muslimanka, u NOB od 1942. Umrla 1980. godine

PETA PROLETERSKA BAKOVIĆ Stipe ILIJA, borac 2. čete 1. bataljona, rođen 1921. u Mokronogama, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, U NOB od 1941, član KPJ od oktobra 1942.

JURČEVIĆ Mate ANTE, borac 2. čete 3. bataljona, rođen 1925, Stipanjići, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, u NOB od jula 1942, član SKOJ-a, poginuo na Sutjesci juna 1943. godine u sastavu Centralne bolnice

PRVA DALMATINSKA BRIGADA

NUMIĆ Muharema DžAFER, zamenik komandira 3. čete 3. bataljona, rođen 1910, Duvno, radnik, Musliman u NOB od maja 1942, član KPJ od 1942. godine

DESETA HERCEGOVAČKA BRIGADA BAKRAČ Nikole JOZO, politički komesar 5. bataljona, rođen 1919, Šuica, Duvno, Radnik, Hrvat, u NOB-u od 1941, član SKOJa od decembra 1941. MIOČ Joze NIKOLA NINE, komandir voda u 5. bataljonu, rođen 1916, Šuica, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, u NOB od jula 1942, poginuo u krvavim brdima na planini Maglić 2. juna 1943. BAKULA Marijana IVAN, borac u art. bateriji brigade, rođen 1924, Krnjin, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, u NOB od februara 1942, član SKOJ-a od marta 1943, član KPJ od 1939. godine, krajem rata politički radnik na terenu MAŠIĆ Frane ANTE, borac 2. bataljona, rođen 1918, Mokronoge, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, u NOB od 1942, član KPJ, poginuo na Sutjesci juna 1943. kod Nevesinja 377

TROGRLIĆ Marka JOZO, borac, rođen 1925, Stipanjići, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, u NOB od 1942. PRVA DALMATINSKA MIOČ Dane ANTO ŠPANAC, politički komesar 3. čete 4. bataljona, rođen 1911, Šuica, Duvno, radnik, Hrvat, u NOB od 1941, član KPJ, krajem rata politički komesar brigade. Učesnik Španskog građanskog rata SEDMA KRAJIŠKA BRIGADA PERKOVIĆ Ivana MILE, član polit-odela brigade, rođen 1919, Duvno, đak, Hrvat, u NOB od 1942, član KPJ

TROGRLIĆ Marka ANTO TONINA, borac, rođen 1927, Stipanjići, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, u NOB od jula 1942, poginuo na Zelengori juna 1943. ČETVRTA PROLETERSKA BRIGADA BRZOVIĆ Ante IVAN, borac 1. bataljona, rođen 1922, Šuica, Duvno, radnik, Hrvat, u NOB od jula 1942, poginuo na Sutjesci juna 1943. godine TROGRLIĆ Marka ANTO TONINA, borac, rođen 1927, Stipanjići, Duvno, zemljoradnik, Hrvat, u NOB od jula 1942, poginuo na Zelengori juna 1943.

U knji*zi Viktora Kučana „Borci Sutjeske“ obuhvaćena su imena učesnika Bitke na Sutjesci. Upoređujući podatke sa drugim izvorima, popisom žrtava rata, utvrdio sam da ima boraca koji su poginuli na Sutjesci, a njihova se imena ne nalaze u navedenoj knji*zi. Tako sam trojicu boraca koji su prema drugim evidencijama i svjedočenjima bili u Bici na Sutjesci uneo u tabelu učesnika bitke. Vjerovatno ima još boraca koji nisu evidentirani na spiskovima do kojih sam došao, a bili su sudionici te bitke. BORIŠA KOVAČEVIĆ Opština Duvno u Drugom svjetskom ratu dala je jednog narodnog heroja Borišu Kovačevića. U knji*zi posvećenoj narodnim herojima, izdanje Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975. godina, napisane su njihove biografije. Boriša Kovačević Šćepan (1908– 1943), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. Biografija: Rođen je 2. decembra 1908. godine u Duvnu. Potiče iz bogate trgovačke porodice. Osnovnu školu završio je u Duvnu, gimnaziju u Sarajevu, a Filozofski Narodni heroj Boriša Kovačević

378

fakultet u Beogradu. Kao gimnazijalac pripadao je revolucionarnom omladinskom pokretu Sarajeva i postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije. U članstvo ilegalne Komunističke partije Jugoslavije primljen je 1930. godine kao student prve godine. Njegov politički rad na Beogradskom univerzitetu otpočeo je svega godinu dana posle zavođenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, tokom koje je vršen sistematski progon komunista. Boriša je bio jedan od najaktivnijih studenata komunista na Beogradskom univerzitetu, a politički je delovao i u rodnom kraju za vreme raspusta. Zbog revolucionarnog rada često je hapšen i proganjan, a posle završetka fakulteta, 1934. godine, nije mogao dobiti stalno zaposlenje. Potom se vratio u Bosnu, gde je nastavio političko delovanje. Radio je na omasovljenju radničkog pokreta i jačanju partijskih organizacija. Posebno se isticao u radu s omladinom. Godine 1938. Boriša Kovačević je izabran za sekretara obnovljenog Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu i bio je najzaslužniji za preseljenje sedišta ovog komiteta iz Mostara u Sarajevo. Aktivno je radio u sindikatima, s omladinom, posebno skojevskom, u ženskim organizacijama, kulturno–prosvetnim i sportskim društvima, stručnim i drugim udruženjima. Kao sekretar Pokrajinskog komiteta bio je veoma zaslužan za borbu protiv sektaštva i sprečavanje frakcijskih borbi u okviru Komunističke partije na teritoriji Bosne i Hercegovine, podržavajući novoizabranog generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita. Posle Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Boriša je kao član Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH aktivno radio na pripremama oružanog ustanka protiv okupatora. Ilegalno je radio u okupiranom Sarajevu i bio organizator uspostavljanja veza sa svim ustaničkim područjima oko Sarajeva, a preko tamošnjih vojnih i partijskih rukovodstava širene su i održavane veze s ostalim područjima Bosne i Hercegovine, zatim Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Početkom oktobra 1941. godine došao je na područje Kalinovika i aktivno učestvovao u formiranju Kalinovičkog partizanskog odreda i Okružnog komiteta KPJ za područje Kalinovik–Foča. Bio je politički komesar odreda i član Okružnog komiteta. Potom je učestvovao i u organizovanju Okružnog komiteta SKOJ-a i organa Narodne vlasti, od mesnih do opštinskih. Prisustvovao je partijskom savetovanju u Ivančićima, 7. i 8. januara 1942. godine. Boriša je bio jedan od najzaslužnijih za očuvanje jezgra Kalinovičkog partizanskog odreda, koji je u proleće 1942. godine proživljavao veliku krizu pod snažnim udarom okupatorskih i kvislinških snaga. On je primenjivao novu taktiku borbe protiv neprijatelja – s manjim grupama delovati ilegalno u pozadini i političkom borbom i snažnim akcijama pridobijati mase za Narodnooslobodilački pokret.

379

Početkom jula 1942. godine Boriša je zajedno s Karlom Batkom, narodnim herojem, i ostalim rukovodiocima NOP-a ovog područja, proveo grupu od oko 40 boraca do Vrhovnog štaba NOP i DVJ, koji se, s proleterskim i udarnim brigadama, tada nalazio na terenu prozorskog sreza. Grupa koju su poveli nešto kasnije uključila se u sastav Desete hercegovačke udarne brigade, a Boriša je tada postao rukovodilac polit-odela brigade. Krajem novembra 1942. godine, na Prvom zasedanju AVNOJ-a (Antifašističko veće narodnog oslobođenja) u Bihaću, Boriša je izabran za člana Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Zajedno sa Desetom hercegovačkom brigadom, koja se nalazila u sastavu Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba, Boriša je učestvovao u mnogim borbama tokom 4. i 5. neprijateljske ofanzive. Poginuo je 13. juna 1943. godine od avionske bombe, za vreme Bitke na Sutjesci, na reci Bistrici, nedaleko od Miljevine. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja, u spomen-parku Vraca, na planini Trebević kod Sarajeva. Za narodnog heroja proglašen je 22. jula 1949. godine. (Viktor Kučan – „Borci Sutjeske“)

380

BITKA NA SUTJESCI

Spomenik borcima poginulim na Sutjesci „Dolina heroja“ na Zelengori

„U Bici na Sutjesci, u sastavu Operativne grupe divizija NOVJ, učestvovalo je šesnaest proleterskih i udarnih brigada iz raznih krajeva Jugoslavije (dvije iz Srbije, dvije iz Crne Gore, jedna iz Sandžaka, jedna iz Hercegovine, dvije iz Istočne Bosne, dvije iz Bosanske Krajine, tri iz Dalmacije i tri sa Banije). Brojno stanje čitave grupacije, zajedno sa ranjenicima i bolesnicima Centralne bolnice, iznosilo je ukupno 22.148 boraca (19.265 muškaraca i 2.883 žene). Ti podaci zasnivaju se na utvrđenim imenima boraca koji su učestvovali u Bici na Sutjesci. Za mesec dana trajanja bitke poginula su 7.543 borca (6.946 muškaraca i 597 žena, od kojih 352 bolničarke), a od završetka bitke do kraja rata poginulo ih je još 3.149. Socijalni sastav: 13.695 zemljoradnici, 5.165 radnici, 1.572 đaci, 367 studenti, 10 apsolventi, 97 učitelji, 40 profesori srednjih škola, 4 profesori fakulteta, 52 ljekari, 25 inženjeri, 89 pravnici, 2 arhitekti, 4 geometri, 2 farmaceuti, 2 veterinari, 6 agronomi, 14 književnici i publicisti, 8 novinari, 8 akademski slikari, 4 dramski umetnici, 2 muzičari, 48 tehničari, 302 službenici, 57 oficiri, 139 podoficiri, 29 pitomci, 1 pilot, 33 žandari, 10 sveštenici, 8 bogoslovi, 31 trgovac, 6 ugostitelji, 302 domaćice i 14 djece do sedam godina. Nacionalni sastav: 3.295 Crnogorci, 5.220 Hrvati, 11.851 Srbi, 4 Makedonci, 21 Slovenac, 866 Muslimani, 757 Jugosloveni, 74 Jevreji, 3 Šiptari, 6 Česi, 5 Mađari, 3 Slovaci, 3 Rusini, 5 Poljaci, 9 Rusi, 10 Italijani, 4 Nemci, 2 Englezi, 1 Kanađanin, 1 Bugarin, 1 Irac, 1 Ukrajinac i 6 neutvrđeno. Teritorijalna pripadnost: 8.293 iz Bosne i Hercegovine, 3.337 iz Crne Gore, 8.925 iz Hrvatske (od toga: 5.195 iz Dalmacije, 733 381

iz Kninske Krajine, 2.179 sa Banije, 256 sa Korduna i 329 iz Like), 1.492 iz Srbije (od toga: 131 iz Vojvodine i 13 sa Kosova i Metohije), 21 iz Makedonije, 19 iz Slovenije, 38 iz inostranstva i 22 neutvrđeno. Godina rođenja utvrđena je za ukupno 21.132 borca. Od toga: 14.245 ili 67% bili su mlađi od 25 godina, a 785 ili 4% stariji od 40 godina. Za 6.610 boraca utvrđeno je da su u vreme Bitke na Sutjesci bili članovi KPJ i 4.065 članovi SKOJ-a, ukupno 10.675 ili 48% politički organizovanih. Od toga 755 predratni članovi KPJ. Za narodne heroje proglašeno je 258 boraca i starešina, 20 su španski borci, 42 delegati na Prvom i 70 delegati na Drugom zasedanju AVNOJ-a. USTAŠE PO DRUGI PUT ZAUZELE DUVNO Po zauzimanju Duvna, ustaše su opet nakon godinu dana uspostavile vlast, koja je trajala do 19. decembra 1942. godine, kada su dijelovi Druge proleterske divizije oslobodili Duvno. Ustaško–domobranska posada poslije kraće borbe povukla se u neredu prema Posušju. U periodu od 10. septembra do 19. decembra 1942. godine prestala je sa radom većina NOO. Samo ih je nekoliko nastavilo ilegalno djelovanje. Skoro svi kadrovi, partijski i skojevski, otišli su u jedinice NOV, tako partijska i skojevska organizacija u ovom periodu nije djelovala na duvanjskom području. U ovom razdoblju, teror ustaša Crne legije u prvom redu usmjeren je protiv simpatizera i učesnika NOR-a. Tako su odmah po zauzimanju Duvna u gradu streljali šest partizanskih simpatizera. Duvno i duvanjsko područje nije dugo ostalo u rukama neprijatelja.101 Stvaranjem prostora slobodne teritorije na području Zapadne Bosne, dijelova Like i Korduna, Titove države, kako su to područje nazivali okupatori, a centar u Bihaću, gdje je održano Prvo zasijedanje AVNOJ-a, nametala se strateška potreba da jedinice NOV oslobode Duvno i Livno. Vrhovni štab je smatrao da za oslobođenu teritoriju veliku opasnost predstavlja neprijateljski garnizon u Livnu, Šuici i Duvnu. Zato je naredio Štabu 2. proleterske divizije da oslobodi Livno, Šuicu i Duvno. Livno je oslobođeno 15. decembra. U noći između 17. i 18. decembra 1942. godine u Šuicu su ušli borci Druge dalmatinske udarne brigade, koja je bila u sastavu Druge proleterske divizije. Ustaška posada iz Šuice povukla se bez borbe u Duvno. Sutradan, 19. decembra 1942. godine jedinice Druge proleterske brigade poslije kraće borbe sa djelovima Petog ustaškog zdruga iz Prvog domobranskog dobrovoljačkog puka oslobodile su Duvno. Poslije teškog poraza ustaša u Livnu, gdje su izgubili preko 700 vojnika, ustaške domobranske posade u Šuici i Duvnu zahvatila je panika, što pokazuju rezultati borbe za njihovo oslobađanje. U izvještaju zapovjedništva ustaške nadzorne službe Zagrebu 101

AHM, Ud/K 39-2108, original u Arhivu VII, Beograd 382

od 21. decembra 1942. godine o zauzeću Duvna od strane partizana navodi se: „Povjereništvo ustaške nadzorne službe u Sarajevu javlja izvješćem od 19. prosinca da su partizani zauzeli Duvno. Skladišta su na vrijeme uništena, a naše su se postrojbe u redu povukle.“ PARTIZANI PO DRUGI PUT OSVAJAJU DUVNO Period od 19. decembra 1942. godine do 18. marta 1943, koliko je Duvno po drugi put u toku NOB bilo slobodno, predstavlja razdoblje u kojem su Duvnjaci ispisali najljepše stranice svoje istorije. U toku navedenog razdoblja Duvno je šest dana bilo i sjedište Vrhovnog štaba na čelu sa Josipom Brozom Titom. Bilo je stjecište hiljada izbjeglica, ranjenika i bolesnika. Boravište mnogobrojnih jedinica NOV i POJ (partizanski odredi Jugoslavije), kao i organa AVNOJ-a, CK KPJ i drugih organizacija i organa. Polovinom januara 1943. godine počela je 4. neprijateljska ofanziva koja je poznata pod njemačkim nazivom Weiss–I (Vajs) i Weiss–II. Cilj ove ofanzive bio je zauzimanje teritorije Titove države i potpuno uništenje NOV i POJ na čelu sa Vrhovnim štabom. Ova neprijateljska ofanziva u toku borbi pretvorila se u Bitku za ranjenike, koja je kulminirala u Bitku na Neretvi od 9. februara do 31. marta 1943. godine. Upravo u Duvnu je počela Bitka na Neretvi. Vrhovni komandant Josip Broz Tito u Duvnu je 8. februara 1943. godine izdao naređenje štabovima 1, 2. i 3. divizije da krenu u proboj preko Neretve i spasu 4.000 ranjenika i bolesnika, kao i veliki broj izbjeglica. Vrhovni štab i drug Tito boravili su u Duvnu od 8. do 13. februara 1943. godine. Tog dana Tito je napustio Duvno i krenuo automobilom preko Blažuja, Eminova Sela, Paklina, Todorovića košara i u toku dana stigao u selo Kopčić. U toku Bitke za ranjenike na području Duvna bio je smješten veliki broj izbjeglica iz Korduna, Banije i nekih područja Bosanske Krajine. Među izbjeglicama najviše je bilo žena, djece i staraca, čitave porodice. O zbrinjavanju izbjeglica, ranjenika, tifusara i drugih bolesnika brinuli su se narodnooslobodilački odbori na čelu sa Sreskim NOO, koji je u januaru 1943. godine formiran u Duvnu. Za predsjednika Sreskog NOO u Duvnu, na konferenciji seoskih narodnooslobodilačkih odbora, izabran je Franica Mašić, a za sekretara Vlajko Kovačević. Prve izbjeglice i ranjenici iz pravca Livna stigli su na duvanjsko područje 10. februara 1943. godine i bili su smješteni u Prisoju, Stipanjićima i Eminovu Selu. Kako se njihov broj povećavao, raspoređivani su i po drugim selima, a najviše u onim od Mokronoga do Kongore. Pristigli ranjenici Centralne bolnice na području Duvna mirovali su do 19. februara, jer borbe oko Prozora nisu dozvoljavale njihovu dalju evakuaciju u pravcu Rame. POVRATAK IZ GLAMOČA – SRBI PONOVO U DUVNU Srbi iz Duvna su zimu 1942/1943. proveli u zbijegu u Glamoču. U proljeće 1943. godine donesena je odluka da se vrate iz Glamoča na svoja ognjišta u Duvno, koje je tad bilo slobodna teritorija, pa je procijenjeno da su se stvorili uslovi za 383

povratak. Srbi su se vratili u svoja sela, u kojima su zatekli dosta zapaljenih kuća i opljačkanu imovinu. Usljed nedostatka osnovnih sredstava za rad i obradu zemlje, obnovu oštećenih kuća i štala i bez pokretne imovine, u selima su vladali glad, siromaštvo i bijeda. Nešto stoke su sačuvali u izbjeglištvu i sa sobom je vratili i to je bio bazični stočni fond, koji su morali da sačuvaju jer je bio osnov za povećanje stada. SJEĆANjA I SAZNANjA DUŠANA KARANA O ZBIJEGU U GLAMOČ 1942. GODINE Karan Dušana Dušan rođen je 1936. godine u selu Rašćani. „Događaje koje sam doživio kao dijete od šeste do osme godine u Drugom svjetskom ratu dobro pamtim i dobro ih se sjećam, a posebno mi je ostalo u sjećanju kretanje zbijega prema Glamoču. Boravak u Glamoču i povratak iz Glamoča. O nekim događajima koji su se dešavali u tom periodu, koje ja nisam doživio ili nisam upamtio, saznao sam od mog starijeg brata i njegovih drugova, koji su stariji od mene 10 do 15 godina. Neki ratni događaji, koji nisu bili tabu-tema, ponekad su u 'odabranom' društvu prepričavani u nekim prilikama i druženjima. Često u šali za sebe kažem da pamtim događaje od kada sam se rodio. Odmah početkom rata 1941. godine ustaše su počele da hapse Srbe. Jedan od načina kako su Srbe zatvarali bio je pravdanje da se vrši regrutacija i mobilizacija vojnih obveznika. Ustaška vlast je odmah po formiranju NDH, po svim selima, i u srpskim, postavila starešine sela. U Rašćanima je za glavara postavila Važić Marka Markicu. Kad je počela mobilizacija, stariji ljudi i glavar sela prihvatili su mobilizaciju koju je vlast provodila mobilišući momke kao obavezu koja mora da se poštuje. Čak su u želji da pomognu vlastima i sami stvarali atmosferu kako bi mobilizacija uspjela. Moj brat Luka-Đeđo bio je dvadeset prvo godište, ali je bio mali i mogao se predstaviti kao da je mlađi nekoliko godina i da ga ne mobilišu. Mobilisane Srbe odveli su u Duvno i zatvorili u neke prostorije u opštinskoj zgradi. Bilo je tu dosta Srba. Tu su zatvarani Srbi i iz drugih sela i iz grada. Stražar nad zatvorom bio je Anta Madunić, rastom nizak, sa puškom preko leđa, koja je bila duža od njega, nije bio teži od tridesetak kilograma. U zatvoru su bili, između ostalih, moj brat Đeđo, Đorđe Karan-Lakić, Zečević Đorđe-Galan. Ustaška vlast je pored, navodno, regrutovanih, počela da hapsi i druge Srbe. Hapšenje Srba vršeno je raznim prilikama, jedna od njih je bila pazarnim danima tako što bi jedna grupa ustaša koji su poznavali Srbe, kad ih prepoznaju, na neprimjetan način, u masi naroda, kredom na leđima napravila neki znak i tako ih obilježila, a zatim idu druge ustaše, hapse i zatvaraju te Srbe. U zgradi opštine, u zatvoru, u neuslovnim prostorijama, gdje su vršili i nuždu, bilo je nesnošljivo živjeti. Zečević Đorđe-Galan predložio je da on razoruža i skloni stražara Antu Madunića i da pobjegnu iz zatvora. Međutim, bilo je teško ubijediti sve 384

da se izvede ta akcija. Tu su bili sinovi imućnijih ljudi, Ninića, Stojanovića i drugih. Njihovi bi često dolazili i davali pare i podmićivali Antu Madunića u nadi da će njihove pustiti i da će ih moći otkupiti. Zbog toga su neki bili protiv predloga za bježanje. Pošto je to bio početak ljeta, mnogo je bilo ljudi u zatvoru, pa su iz sela dolazili stariji ljudi da mole ustaške vlasti da se ljudi puste jer nema ko da radi, stoka pase ljetinu, nema poljara, nema ko da pokosi sijeno. U selima je bio haos. Ustaška vlast je počela ponekog da pušta, posebno poljare i neke ljude kojima nije imao ko da radi. Svi koji su pušteni imali su obavezu da se svakog ponedeljka jave, da donesu mislim da je bilo oko dvije hiljade dinara. Moj brat Đeđo uspio je da se nekako promuva sa poljarima i izvuče iz zatvora. Đeđo odluči da se više ne vraća u zatvor. I drugi nisu bili voljni da se vraćaju, ali stariji su ponovo vršili pritisak na njih da se vraćaju u zatvor jer vlast se mora poštovati. Ustaše su pretile da će onom ko se ne vrati zatvoriti, poklati djecu i porodicu. Zbog toga je na njih vršen pritisak da se vrate, da oni ne stradaju zbog njih. Đeđo je odlučio da neće da se vraća, izišao je u brdo iznad sela, vidi u selu nema mladih ljudi, sve starci. Krio se u brdu, jednog dana primijeti nedaleko od sebe iznad sela Đoku Lakića. Đoko se izvukao iz zatvora tako što je odglumio da je bolestan, da ima tegobe u stomaku, i doktor Ferić, koji je bio Hrvat i dobar čovjek, dao je nalaz da boluje opasnu bolest i da se pusti kući. Kad su drugi vidjeli da se neki ne vraćaju, sve je bilo više ljudi koji se nisu vraćali u zatvor. Poslije određenog vremena, kad su ustaške vlasti primijetile da se mnogi ne vraćaju, puste sve Srbe iz zatvora u nadi da će ih ponovo sve pohapsiti kad za to dođe vrijeme. Đorđe Lakić i Đeđo krenu u Vran planinu, tu naprave kolibu i tu su živjeli skoro cijeli rat. Kad su otišli, kupili su od Ljube Važića-Kikina pušku, koju je Ljubo donio kad se raspala jugoslavenska vojska, u kojoj je on bio na odsluženju vojnog roka. U planini je bilo dosta stoke i oni su živjeli na hajdučki način u Vranu. Pridružilo im se još dosta ljudi, ne mogu da se sjetim ko su sve bili, ali znam da su bili: Aco Važić, Muharem Dilaver, Stanišić Luka-Lukšić i Bilanović Luka-Radin. Istina o Muharemu Dilaveru nikad nije utvrđena. Naime, kad je suđeno Omeru Dilaveru za učešće u zločinu u selu Cebari, Dilaver Omer je tvrdio da je nad jamom u Cebari bio i Muharem Dilaver. Ta tvrdnja nije prihvaćena, ali su ostale nedoumice. U tim planinskim hrvatskim selima upadali su u selo, u kuće, izvodili ljude i na razne načine dolazili do oružja i hrane. Đoko Lakić je bio ogorčen na Hrvate jer mu je sestra koja je živjela u Cebari bačena u jamu sa petoro njene djece. Bilo je još njegove rodbine koja je u selu Cebara stradala od ustaša. Krajem 1942. godine razvijao se partizanski pokret, mi smo živjeli u nekom strahu od ustaša. Bježali smo u planinu, pa se vraćali u selo. Često smo spavali noću u polju u kukuruzima. U Rašćanima je bilo preko dvjesta momaka i mlađih ljudi, pa je i za ustaše bilo teško da u selu naprave akciju bez većih jedinica.

385

Jednog dana, poslije Gospojine, zbog prijetnji ustaša pobjegli smo u Ljubušu. Došli smo do jednog velikog doca, koji smo zvali 'Mazalovac'. Tu smo noćili. Ja sam spavao sa Jovom, Bajinim i Šćepinim ocem. Jovo je mene stavio ispred sebe na konja, a moj brat Aćim, koji je tri godine bio stariji, išao je pješke. Sjećam se da je zbjeg dalje krenuo prema Vranu. Kasnije nas je neko vratio prema Zvirnjači i Ravnom, tu smo prenoćili. Sjećam se da je u tom zbijegu bilo dosta ovaca, konja, na kojima su bili tovari stvari koje su se moglo natovariti. Odatle krenemo preko Malovana, spustili smo se u Glamoč, to jest u selo Dolac, tu nas je sačekao Vojin Babić, mislim da je bio šumar. On nas je rasporedio po kućama u Mladiškovcu i Dubravama. Mi smo bili u Mladiškovcu, sjećam se da su Peričići bili u Dubravama. Samo je Račuć ostao u Blagaju kod Kupresa. Tu je pravio samare za konje. U zbijegu u Glamoč bili su svi Srbi iz sela ispod Ljubuše, i to: Eminova Sela, Oplećana, Srđana, Rašćana, Mandina Sela, Lipe i Kongore. Đeđo, Đoko i drugi koji su bili u Vranu tu su ostali do 1944. godine. Oni su pratili zbjeg koji se kretao prema Glamoču i pojedinci su dolazili u Glamoč u posjetu porodicama. Jednom kad su dolazili Aco i Đeđo u Glamoč da nam donesu hrane naišli su na partizane koji su ih zarobili i htjeli da im sude. Ja i moja majka, kad smo čuli da su Đeđo i Aco zarobljeni, išli smo da ih tražimo. Našli smo Borišu Kovačevića, koji je bio tad u Glamoču, sjećam se da mu je na glavi bila troroga kapa. Boriša je napisao neki papirić i Stole Karan je sa papirićem otišao da ih oslobode. Međutim, u kući gdje su bili Aco i Đeđo, kad je selo napadnuto, partizani su se povukli iz te kuće, a u kući su zaboravili Acu i Đeđu. Kuća je bombardovana, sve je srušeno, a Aco i Đeđo su bili neozleđeni: pocrnili su od dima i nisu se mogli prepoznati. Aco i Đeđo su poslije velike sreće oslobođeni i vratili su se u Vran. Ustaše su napale Glamoč i zauzeli ga. Nas su tad poslali u selo Rore, koje je na kraj polja prema Drvaru. U proljeće 1943. ponovo smo se vratili u Duvno, u svoja sela. Prenoćili smo u Mokronogama, a zatim smo krenuli ispod sela Kuk, Lug, Letke itd., svako prema svome selu. Situacija na ratištima u Rusiji se promijenila, Staljingrad je pao. Poslije promjena na Ruskom frontu, svi su morali da misle kako će da se ponašaju. Kad smo došli u selo Rašćani, naša kuća je izgorela. Kad su me skinuli sa konja, pao sam na zemlju i nisam mogao da se dignem. Tri dana sam se oporavljao dok sam prohodao. Mi smo se smjestili u staru kuću Karan Bože-Obada. Ja sam spavao sa starim Lukom. Nisu bile sve kuće zapaljene, ali su sve bile opljačkane. Kasnije je iz Vrana došao Đeđo i napravio nam neku kolibu. Bilo je to vrijeme gladi i bijede. Zavladao tifus, ljudi su umirali, sahrana je bilo skoro svaki dan. Nije imao ko da sahranjuje mrtve. Jedan broj ljudi bolestan, drugi u partizanima. Od tifusa su nestajale cijele porodice. Mi smo preživjeli sve te bolesti i zbjeg. Poslije Bitke na Sutjesci neki ranjenici nisu znali gdje da se oporave i tražili su sigurna mjesta. U Vran su svraćali ranjeni Milisav Radiša, Važić Sava i drugi i tu su se oporavljali. Kad je Sava Važić postavljen za komandanta, svi su otišli u partizane. 386

Đoku Lakića su bili rasporedili u neku dalmatinsku jedinicu. Njemu je tu bilo monotono, nije bilo nekih borbenih akcija, a on je htio da bude neki komandant. Pošto je bio nezadovoljan, vratio se u selo. Đeđo, koji je povremeno dolazio iz jedinice u selo da nam obezbjedi drva i hranu, zajedno sa Đokom krene u Ramu da nabave soli, hrane. Đoko je u toku rata oženio Hrvaticu Ivu iz sela Zlopolja, koje se nalazi blizu Vran planine. Đoko je odlučio da te kobne noći prenoći kod Ante u Zlopolju. Đeđo nije htio i molio je Đoku da i on ne noćiva. Kad je Đeđo ujutro došao kod Đoke, njega tamo nije bilo. Ante ga je obavijestio da su te noći Đoku odvele ustaše. Đokino tijelo nikad nije pronađeno. Neka jedinica partizana iz Duvna išla je da ga traži, ali bez uspjeha. Đeđo se poslije vratio u svoju jedinicu u partizane, koja se nalazila na Raduši. Tad je na Raduši bio Tito, Koča Popović... Đeđo je poslije izvjesnog vremena ponovo došao iz vojne jedinice da nam obezbjedi drva za zimu, koja je bila hladna, bila je to 1944. godina, još je bio rat, ali mu se nazirao kraj. Luka-Đeđo je pokupio nekoliko konja u selu. Zajedno sa još nekim ljudima iz sela krenuo je u Vran planinu da dotjera drva. Kad su stigli na planinu i ušli u šumu, dočekale su ih ustaše koje su još bile u Vranu. Sve drvare su pretresle, poskidali sa ljudi i konja sve što im je odgovaralo, uzeli su najbolje konje i ljude puste kući, a samo su Đeđu ostavili jer su ga prepoznali. Drvari su stigli u selo, a Đeđe nema. Niko ništa ne priča šta se desilo. Ja vidim iznad kuća iz brda silazi Đeđo u donjem vešu. Kad se približio, primijetimo ogrebotine po licu i krvavu košulju. Đeđo nam je ispričao šta se desilo tog dana u Vranu. Ustaše su poslije, kad su druge ljude pustili, krenuli prema njemu da ga na brzinu svežu i što dalje odvedu u šumu. Đeđo je vidio da mu spasa nema i naglo je trznuo rukama, sa kojih su popustili vezovi, koji nisu bili dobro vezani i pobjegao je u šumu. On je kroz šumu bježao i sa njima se dozivao preteći im za to što su pokušali da mu urade. Poslije je Đeđo o tom događaju spjevao pjesmu Geganovci hvataju Đeđu.“ Izjavu autoru Dušan Karan dao u Beogradu 2012. godine POPIS ŽRTAVA DIREKTNOG TERORA, SAVEZNOG ZAVODA ZA STATISTIKU Savezni zavod vršio je popis žrtava direktnog terora na osnovu evidentiranih žrtava u matičnim knjigama rođenih, u kojima su poslije rata upisivani podaci o smrti i način na koji je ona nastupila, što je bila zakonska obaveza. Kao žrtve direktnog terora prijavljivani su umrli nad kojima je izvršen teror, progon, zbjegovi i slično. U navedenom popisu žrtava terora upisani su svi Srbi koji su poginuli i umrli od 1943. do 1944. od posledica ubijanja i terora, oboleli u zbijegu u Glamoču i poslije povratka odatle umrli.

387

Na osnovu podataka iz popisa SUBNOR-a, objavljenog u knji*zi Milana Bulajića „Ustaški zločini genocida“, strana 678–679, ubijeni u 1943. i 1944. godini u Duvnu su: Red. br. Prezime/ime oca/ime Mjesto i god. rođenja Godina i mjesto stradanja 1. Zdilar Ljube Ilija Eminovo Selo 1939. 10. 10. 1943. Emin. S., streljali ga Njemci 2. Zdilar Ljube Nevena Eminovo Selo 1930. 10. 10. 1943. Emin. S., streljali je Njemci 3. Zdilar Pere Stana Eminovo Selo 1939. 10. 10. 1943. Eminovo Selo, streljali Njemci 4. Zdilar Pavla Draginja Oplećani 1919. 10. 10. 1943. Emin. S., streljali Njemci 5. Zdilar Stojana Slavko Eminovo Selo 1936. 10. 10. 1943. Emin. S., streljali Njemci 6. Zdilar Stojana Ruža Eminovo Selo 1938. 10. 10. 1943. Emin. S., streljali Njemci 7. Zdilar Stojana Slavka Eminovo Selo 1940. 10. 10. 1943. Emin. S., streljali Njemci 8. Zdilar Tome Rade Eminovo Selo 1883. 10. 10. 1943. Emin. S., streljali Njemci 9. Zdilar Pere Draginja Eminovo Selo 1894. 1943. Golinjevo, ubile je ustaše 10. Zdilar Pere Milan Eminovo Selo 1892. 15. 7. 1943. Duvno, streljale ustaše 11. Milisav Bože Mirko Eminovo Selo 1910. 1943. ubijen u Livnu 12. Gligorić Jove Cvita Golinjevo 1897. 1943. Eminovo Selo 13. Gligorić Pere Ruža Vrilo 1913. 1943. Eminovo Selo 14. Mišković Bože Milica Baljci 1914. 1944. Duvno 15. Mišković Bože Pero Baljci 1935. 1943. Duvno 16. Mišković Mile Stana Vukovsko 1924. 1944. Baljci 17. Velimir Todora Anđa Malovan 1907. 1943. Baljci 18. Zečević Šćepan Kongora 1875. 1944. Kongora, streljali Njemci 19. Stanić Nike Božica Oplećani 1925. 1943. Kupres 20. Stanić Nike Mijo Oplećani 1915. 1943. Kupres Spisak umrlih od tifusa i bolesti poslije vraćanja iz zbjega u Glamoču 1941– 1944. godine, popisanih kao žrtve torture: 1. Ćevap Cvijo selo Baljci 1903–1943. poginuo kao civil u Ravnom 2. Velimir Marka Todor Baljci 1900–1943. umro u Duvnu 3. Velimir Mile Gavrilo Baljci 1930–1933. umro u Duvnu 4. Velimir Rade Trimun Baljci –1942. poginuo kao civil u Baljcima 5. Velimir Pere Bijela Duvno 1910–1942. ubijena kod kuće u Baljcima 6. Bilanović Luke Branka Duvno 1939–1943. ubijena u Mandinu Selu 388

7. Bilanović Luke Branko Duvno 1937–1943. ubijen u Mandinu Selu 8. Bilanović Luke Božo Duvno 1935–1943. ubijen u Mandinu Selu 9. Milisav (Karan) Ruža 1873–1942. umrla u Mandinu Selu 10. Milisav Milana Vasilija 1898–1943. umrla u Lipi 11. Važić Šćepana Svetko 1930–1943. umro u Rašćanima 12. Milisav Stojana Božo Eminovo Selo 1885–1942. umro u Eminovu Selu 13. Savić Jovana Jovo Eminovo Selo 1883–1942. umro u Eminovu Selu 14. Zdilar Dragutina Željka Eminovo S. 1941–1943. umrla u Eminovu Selu 15. Gligorić Jovice Pero Eminovo Selo 1942–1943. umro u Eminovu S. 16. Milisav Nikole Ruža Lipa 1927–1943. umrla u Lipi 17. Milisav Sime Nikola Lipa 1900–1943. umro u Lipi 18. Bilanović Jove Mara Mandino Selo 1880–1942. umrla u Mandinu Selu 19. Bilanović Nikole Mitar Mandino S. 1922–1944. umro u Mandinu Selu 20. Simić Stojana Marko Mokronoge 1935–1944. ubijen u Mokronogama 21. Stanić Save Simo Oplećani 1865–1941. ubijen kod kuće u Oplećanima 22. Karan Đure Dušan Rašćani 1901–1944. umro u Rašćanima 23. Karan Ile Mila Rašćani 1936–1943. umrla u Rašćanima 24. Karan Ile Rade Rašćani 1888–1943. umro u Rašćanima 25. Karan Ile Dušan Rašćani 1944. umro u Srđanima 25. Karan Ilije Smiljana Rašćani 1926–1943. ubijena u Rašćanima 26. Karan Jove Stana Rašćani 1882–1943. umrla u Rašćanima 27. Karan Jove Ilija Rašćani 1872–1943. umro u Rašćanima 28. Karan Mije Pero Rašćani 1943–1943. umro u Rašćanima 29. Karan Nikole Stana Rašćani 1914–1943. umrla u Rašćanima 30. Karan Pere Marko Rašćani 1888–1943. umro u Rašćanima 31. Karan Pere Savo Rašćani 1895–1942. umro u Rašćanima 32. Karan Todora Luka Rašćani 1886–1943. umro u Rašćanima 33. Milisav Petra Sava Rašćani 1870–1942. umrla u Rašćanima 34. Stanišić Laze Jovo Rašćani 1880–1943. umro u Rašćanima 35. Stanišić Marka Božo Rašćani 1882–1943. umro u Rašćanima 36. Stanišić Marka Tomo Rašćani 1888–1943. umro u Rašćanima 37. Važić Jove Nikola Rašćani 1880–1943. umro u Rašćanima 38. Važić Nike Mijo Rašćani 1921–1943. umro u Rašćanima 39. Važić Nikole Staka Rašćani 1879–1942. umro u Rašćanima 40. Važić Rade Joka Rašćani 1872–1943. umrla u Rašćanima 41. Važić Sime Luka Rašćani 1889–1943. umro u Rašćanima 42. Važić Šćepana Đorđe Rašćani 1928–1943. umro u Rašćanima 43. Vulić Jakova Sava Rašćani 1932–1943. umrla u Rašćanima 44. Savić Pere Jovo Srđani 1882–1943. umro u Srđanima 45. Važić Bože Boja Srđani 1881–1942. umrla u Rašćanima

389

Stižu i vijesti o stradanju partizana na Sutjesci, gdje je bila i Peta crnogorska proleterska brigada, u kojoj je bila najviše Srba iz Duvna. Poslije vijesti sa Sutjeske, pristižu i ranjenici Srbi iz Duvna. U selu nisu smjeli da se pojave, Nijemci su već bili od 18. marta 1943. zauzeli Duvno. Mnogi borci koji su bili ranjeni morali su da se kriju po selima, a neki spas traže u Vranu, gdje je bila Vranska četa. U Vranu su se neki ranjenici oporavili. NjEMAČKA VOJSKA I USTAŠE TREĆI PUT ZAUZIMAJU DUVNO Period drugog oslobađanja Duvna završio se 8. marta 1943. godine. Tog dana čelni dijelovi njemačke SS divizije „Princ Eugen“ ušle su u Duvno, koje su posljednji napustili Komanda mjesta i Sreski NOO. Sa jedinicama SS divizije u Duvno je došao novi okupator, koji nije birao sredstva da zaštiti svoje interese. Duvno je za njemačkog okupatora imalo izuzetan strateški položaj zbog blizine boksitnih rudnika u okolini Lištice, koje su Njemci eksploatisali. Oni su smatrali da su boksitni rudnici direktno ugroženi ako partizani prodru dalje od Duvna u pravcu Mostara. Zbog boksita, kasnije zaštite svojih jedinica u srednjoj Dalmaciji, vrlo grčevito su branili Duvno od oslobodilačkih napada jedinica NOV. Igrom slučaja, istog dana, 8. marta 1943. godine, kad su u Duvno ušle okupacione snage, Njemci su donijeli odluku da njihova vojska preuzme zaštitu boksitnih rudnika jer više nisu imali povjerenje u Italijane. Upravo su iz Duvna njemačke jedinice krenule na zaposjedanje rudnika boksita. U zapovijesti Štaba SS divizije „Princ Eugen“ od 16. marta 1943. godine potčinjenim pukovima između ostalog se kaže: „Prva divizija treba da zaštiti rudarsko područje boksita zapadno od Mostara od unutrašnjih i vanjskih napada i da garantira neometano iskorišćavanje ove oblasti.“102 Kad je izdao ovu naredbu, štab divizije se nalazio na Kolu. ZLOČIN NjEMACA NAD RANjENICIMA U ZLOPOLjU Glavnina ranjenika Centralne bolnice prebacivala se u dolinu Rame, od Mokronoga preko Zvirnjače. Zbog žestokih borbi koje su jedinice NOV vodile sa neprijateljem na samom prilazu Prozoru i Šćitu iz pravca Gornjeg Vakufa, Vrhovni štab je bio prisiljen da usporava prebacivanje ranjenika na područje Prozora. Zato su ranjenici mirovali skoro tri nedelje na prostoru Duvno – Prozor, sve do 5. marta, kada je konačno donesena odluka da se sa svim ranjenicima ide preko Neretve. Zbog navedenih razloga, jedan broj ranjenika Centralne bolnice i poslije 5. marta nalazio se razasut po duvanjskim selima. Preostali ranjenici, bolesnici i jedan broj izbjeglica i ranjenici koji su se nalazili u bolnici Devete dalmatinske divizije krenuli su 5. i 6. marta prema Neretvi iz Mandina Sela, preko Ljubuše, Zlopolja i Sovića i dolinom Doljanke izbili na Neretvu u Jablanici.103 102 103

Zbornik, tom 12, knjiga 3, str. 181. Zbornik, tom 12, knjiga 3, str. 181. 390

Vita Cvetković o tome piše: „Za organizovanje evakuacije ranjenika Štab Devete dalmatinske divizije odredio je svog referenta saniteta dr Vladimira Beljakova i političkog komesara divizijske bolnice Raška Mijana. Oni su upravo preduzeli evakuaciju djela ranjenika i bolesnika od Mandina Sela (dr Beljakov smatra da je po selima oko Duvna i Livna bilo oko 850 ranjenika i bolesnika iz divizijske bolnice, zajedno sa ovim što su izostali od Centralne bolnice. Od toga je bilo 200 teških, koji su se morali prenositi na nosilima).“104 Nakon obavljanja priprema, posljednji ranjenici iz Mandina Sela su 5. i 6. marta evakuisani na Ljubušu odnosno Zlopolje, gdje su razmješteni po kućama hercegovačkih pastira. Zbog čestog mijenjanja naredbi u vezi s pokretom ranjenika prema Sovićima odnosno Jablanici, kao i zbog stalnog napada neprijateljske avijacije, a i bjega većeg broja nosača ranjenika iz okolnih sela, ranjenici su se u Zlopolju zadržali duže nego što je bilo planirano. Nijemci su iznenada 12. marta napali bolnicu na Zlopolju i sve one koje su zatekli žive poubijali. U dnevnom izvještaju italijanskog oficira za vezu pri komandi njemačkih trupa u Hrvatskoj od 12. marta 1943. godine u borbama jedinice NOV u zapadnoj Bosni, na sektoru Prozor, a i doline Neretve, u borbama i aktivnostima 369. njemačke divizije između ostalog se navodi: „Izviđački odred upotrebljen u pravcu Zlopolja, odbio neprijateljsku grupu od 350 ljudi prema istoku a da nije pretrpio gubitke. Naneti gubici: 74 mrtva, 30 ranjenih, 35 žena uhapšeno, 1 dezerter. Divizija namjerava produžiti gonjenje neprijatelja do padina Vran planine.“105 U času napada Nijemaca u Zlopolju je bilo oko 1.000 ranjenika, bolesnika, izbjeglica, djece i dr. Nijemci se nisu dugo zadržali u Zlopolju jer se Treći bataljon Pete dalmatinske brigade iz sastava Devete divizije ubrzo pojavio, poslije čega su se Nijemci razbježali. Prema nekim izvorima, spominje se cifra od oko 300 ubijenih na Zlopolju, što se ne može uzeti kao tačno jer se ne slaže sa većinom izvora iz NOV, kao ni neprijateljskih. Prema navedenim dokumentima, žrtava ratnog zločina od strane 369. njemačke divizije za Zlopolje nije bilo više od dvije stotine. Centralni izvještaj datiran je u 21 sat, 12. marta 1943. godine, što znači da je zločin u Zlopolju izvršen 12. marta, jer su izvještaji slati svakog dana. PARTIZANI PO TREĆI PUT ZAUZIMAJU DUVNO Kapitulacijom Italije 8. septembra 1943. Duvno je opet došlo u središte vojnopolitičkih zbivanja NOV. Jedinice NOV pod komandom Štaba 4. operativne zone Hrvatske iskoristile su kapitulaciju italijanske vojske i oslobodile Split i čitavo splitsko „Neretva“, zbornik radova, knjiga treća, Vita Cvetković: U koloni sa ranjenicima, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1965, str. 492–496. 105 Zbornik, tom 4, knjiga 11, str. 433, Beograd 1965. 104

391

područje. Za dalji razvoj NOB-a kapitulacija Italije imala je izvanredno značenje, jer je NOV došla do velike količine naoružanja, municije, ratne opreme i živežnih namirnica, što je omogućilo naoružavanje velikog broja novih boraca. Vrhovni štab je odlučio da područje Splita što duže održi slobodnim. Ovo područje nije moglo duže biti slobodno ako je njegovo najbliže zaleđe, Livno i Duvno, pod neprijateljskom vlasti. Zbog toga Vrhovni štab naređuje Prvoj proleterskoj diviziji da krene sa travničkog područja prema Dalmaciji i sudjeluje u odbrani slobodne teritorije splitskog područja. Poslije uspješno obavljenih borbenih zadataka na području Aržanog, od polovine septembra Vrhovni štab naređuje Prvoj proleterskoj i Četvrtoj krajiškoj diviziji da u sudejstvu sa Devetom dalmatinskom divizijom u što kraćem roku likvidiraju neprijateljske garnizone u Livnu, Duvnu i Kupresu. Štab Prve proleterske divizije daje u zadatak Prvoj proleterskoj brigadi da oslobodi Duvno. Noću, 2. oktobra, 1, 2, i 3. bataljon Prve proleterske brigade bez borbe su ušli u Duvno, iz kog su pobjegle dvije satnije ustaša iz sastava Petog ustaškog stojećeg zdruga, kom je komandant bio ustaški dopukovnik Rafael Boban. U dnevnom izveštaju 15. njemačkog brdskog armijskog korpusa od 5. oktobra 1943. godine između ostalog piše: „SS divizija 'Princ Eugen'. Duvno (20 km jugoistočno od Livna) palo pred nadmoćnijom bandom (sa protivtenkovskim topovima, talijanskim tenkovima, minobacačima), ustaške jedinice iz Livna i Duvna vratile se u Posušje.“106 Tako je Duvno treći put oslobođeno u toku NOR-a na duži period, koji je trajao do 5. decembra 1943. godine. FORMIRANjE DUVANjSKOG NOP-a Poslije 2. oktobra 1943. godine Duvno je postalo sastavni dio oslobođene teritorije u jugozapadnoj i srednjoj Bosni. U centru tog područja, u Jajcu, održano je Drugo zasijedanje AVNOJ-a, na kojem su donesene istorijske odluke o državnosti socijalističke Jugoslavije. U ovom periodu u Duvnu su formirani Sreski NOO i Komanda mjesta. U isto vreme aktivno je radio i Kotarski komitet SKOJ-a Duvno, osnovan početkom septembra 1943. U jesen 1943. godine na području Duvna djelovale su manje grupe boraca, pretežno Duvnjaka i manji broj Dalmatinaca, Livnjaka i Hercegovaca. Naredbom Štaba 8. korpusa NOVJ 30. oktobra 1943. godine od ovih grupa formiran je u Paklinama Duvanjski NOP odred. Pri osnivanju odred je imao dvije čete, koje su brojale oko 70 boraca. Za komandanta odreda postavljen je Matko Šeremet, rodom iz sela Lusnić kod Livna. Za političkog komesara, nakon desetak dana od osnivanja, postavljen je Vlajko Kovačević. Odred je od osnivanja bio podređen Štabu 9. korpusa. Duvanjski NOP odred bio je veoma značajan za dalje širenje NOP-a na teritoriji 106

„Dalmacija u NOB-u“, knjiga 8, str. 884, Split 1984. 392

Duvna. Pri odredu su se nalazila i rukovodstva Sreskog komiteta SKOJ-a, kao i Sreskog NOO, koji je morao napustiti Duvno poslije zauzeća od strane Nijemaca i ustaša 5. decembra 1943. godine. Poslije pada Duvna 5. decembra 1943. godine i Livna u neprijateljske ruke, Vrhovni štab je hitno prebacio Prvu proletersku brigadu sa područja Travnika na područje Duvna jer je prijetila velika opasnost da neprijatelj zauzme Kupres i da tako pod njegovu kontrolu dođe čitava komunikacija Duvno–Kupres i dalje prema Travniku, što bi direktno ugrozilo i Jajce, gdje su se tad nalazila sva vrhovna rukovodstva NOP-a. Brigada je već u noći između 7. i 8. decembra sa tri bataljona napala Duvno, ali ga nije uspjela osloboditi jer su Nijemci i ustaše pružili vrlo jak otpor. Napad je ponovljen i iduće noći, ali opet bez uspjeha. Prva proleterska brigada nije uspjela da oslobodi Duvno, ali je ipak uspjela da zadrži neprijatelja do 13. decembra da ne prodre u pravcu Šuice i Kupresa, što je u toj situaciji bilo najvažnije. Sve do 25. decembra Prva proleterska i Treća krajiška brigada Prve proleterske divizije, Druga brigada Šeste divizije i Sedma brigada Desete divizije NOVJ vodile su vrlo krvave borbe sa njemačkim i ustaškim snagama oko Šuice. U svim ovim borbama sudjelovao je Duvanjski odred, koji je bio stacioniran u Paklinama, a zatim Trebiševu i Zlopolju. ČETVRTI PUT USTAŠE I NjEMCI ZAUZIMAJU DUVNO Od 5. decembra 1943. godine u Duvnu je opet uspostavljena ustaška vlast. Za logornika je postavljen Niko Ivić Biladić, za tabornika Dragan Sučić, za predsjednika kotara Jezildžić. Odmah po osvajanju Duvna 5. decembra Nijemci su formirali jedan specijalni bataljon, koji su nazvali „Kaznena ekspedicija“. Najteži zločin Nijemci su izvršili 16. decembra 1943. godine nad hrvatskim stanovništvom sela Kuk i Lug. Povod za svirepi zločin bila je borba koju su dan ranije vodili borci duvanjskog NOP odreda protiv njemačke vojske na sektoru sela Kuka i Luga, u kojoj su Nijemci pretrpjeli gubitke. Njemačka „Kaznena ekspedicija“ u tim selima skupila je muško stanovništvo, zatvorila ga u jednu pojatu, u koju je bacila bombe, a zatim je i zapalila. U pojati su izgorjela 84 stanovnika tih sela. Od početka 1944. godine Duvanjski odred je vojne akcije izvodio sa Sedmom krajiškom NOU brigadom, koja je u januaru poslata na područje odreda zbog stalnih pritisaka neprijateljskih jedinica jer je u toku bila 6. neprijateljska ofanziva. ZLOČIN NjEMAČKE VOJSKE NAD SRBIMA U DUVNU Srbi u Duvnu bili su na meti svih okupatorskih vojska i njihovih saveznika ustaša. Ustaše su izvršile zločine nad srpskim narodom na način i u obimu koji nisu mogli da urade ni najokoreliji zločinci koji su bili u okupatorskim snagama. Međutim,

393

Srbi su bili žrtve svih osvajača i okupatora jer su slobodarski narod i nijednom okupatoru se nisu pokoravali. Bilo je mnogo Srba koji su bili žrtve ustaša i Njemaca i drugih fašističkih formacija. Bilo je mnogo masovnih i pojedinačnih zločina. Pojedinačne slučajeve teško je konačno utvrditi i po broju i po mjestu zločina. Poslije rata pravili su se popisi žrtava fašističkog terora i popisi žrtava na strani fašističkih okupatora i njihovih domaćih saveznika. Popise i registre žrtava fašističkog terora vršili su organi SUBNOR-a, a popis žrtava je 1966. godine obavio Savezni zavod za statistiku. Popis koji je radio Savezni zavod za statistiku nije dovršen do kraja i taj izveštaj nisu usvojili nadležni organi. I u jednom i u drugom popisu ima nedostataka, međusobnih neslaganja. Popisi nisu vršeni po istom metodu i nisu koristili iste ili slične izvore. Savezni zavod za statistiku podatke je crpio iz matičnih knjiga žrtava. Matične knjige su vođene u mjestu rođenja žrtve. Tako da se neke žrtve koje su živjele u Duvnu, a mjesto rođenja je neka druga opština, u popisu žrtava vode u opštini u kojoj su rođene. U popisu je navedeno, pored osnovnih podataka, i mjesto i način stradanja žrtve. Upoređujući oba spiska i spiskove po selima na području duvanjske opštine, može se doći do približno tačnih podataka o broju žrtava, istovremeno koristeći i druge popise koje su vršile vjerske i druge organizacije. Zbog navedenih okolnosti nemoguće je utvrditi tačan broj žrtava fašističkog terora i sigurno je da se sve žrtve nikad neće evidentirati, kao ni utvrditi mjesto i vrijeme njihovog stradanja. Masovni zločini nad Srbima civilima desili su se, pored već navedenih koje su izvršile ustaše, i u februaru 1944. godine. Te zločine su počinili njemački vojnici. Oni su u februaru 1944. godine, poslije okršaja sa partizanima u selu Oplećani, uhapsili i odveli Srbe iz sela Oplećana, Srđana i Rašćana u razne neprijateljske logore u NDH i Evropi. Njemačka vojna formacija, koja je bila stacionirana u Duvnu, u februaru 1944. godine (na Kalandoru) izvršila je napad na partizane u selu Oplećani. U tom periodu partizani su bili na području Kupresa, Livna i Duvna i noću su sišli u sela Vedašić i Oplećane radi obezbjeđivanja hrane i drugih potreba. Njemačka vojska je obaviještena o boravku partizana u navedenim selima. Odmah je krenula u akciju i sukobila se s partizanima. Partizani, jedinica Duvanjsko–livanjskog odreda, uspjela je da se izvuče iz obruča, ali su u tom sukobu imali gubitaka. Poginuli su komandant odreda Matko Šeremet iz Livna, komesar odreda Nikola Vulić iz Srđana i borac Milisav Perica Peruško iz Lipe, a imali su i ranjenih. Umesto poginulog Šeremeta za komandanta odreda postavljen je Mijo Bilandžija. Poslije sukoba sa partizanima Njemci su krenuli u akciju hapšenja Srba iz sela Oplećani, Srđani i Rašćani radi odmazde. Nisu raspoznavali nacionalnu pripadnost ljudi u selima, hapsili su sve redom, Srbe, Hrvate i Muslimane. Hapsili su muškarce i stare i mlade. Svi koji su bili uhapšeni odvedeni su u Duvno i zatvoreni u samostan katoličke crkve. Tu je izvršena neka provjera, jedan broj Hrvata i Muslimana je 394

odmah pušten, neki Srbi su uspjeli da se sakriju, pobjegnu u toku prevoza ili iz samostana gdje su bili zatvoreni. U izvještaju Omera H. Sefića iz Mostara od 3. marta 1944. godine o političkim i opštim prilikama u Mostaru, koji je uputio Velikoj župi Hum u Mostaru, između ostalog piše: „Na 11. veljače prilikom čišćenja okolice Duvna od strane njemačke vojske uhićene su 33 osobe pod sumnjom da su potpomagale partizane. Svi uhićeni su bili dovedeni u Mostar, a 12 ih je zadržano u Širokom Brijegu. Narodni zastupnik g. Ilija Pile-Ančić obratio se Velikoj župi Hum, koja je izdala pismeni prijedlog štabu da se uhićeni puste na slobodu budući da su hrvatske vlasti u Duvnu zajamčile da su uhićene osobe mirni žitelji, a ako se među njima nalazi sumnjiv, da će hrvatske vlasti povesti izvide i primijeniti odgovarajuće mjere.“ U izvještaju se dalje navodi da je Ančić naišao na poteškoće, pa se zbog toga obratio promidžbenom uredu u Mostaru, kojim je rukovodio navedeni Sefić. „Uhapšeni su pušteni kućama osim njih nekoliko: jedan manji broj za koji se ustanovila očita krivica bit će zadržani. Uhićeni su uglavnom muslimani i katolici i nekoliko pravoslavaca.“107 U zatvoru su zadržani Srbi i Muslimani. Od Srba je kući vraćeno dvoje do troje, a ostali su sprovedeni u logore, većina u logor Staro sajmište u Zemunu. Uhapšeni Srbi odvedeni su u logore u NDH, a neki u logore po Evropi. U logor Staro sajmište zatvoreni su: 1. Karan Miloša Mijo-Miško 1922. iz Rašćana 2. Karan Ile Todor-Kulica 1992. iz Rašćana 3. Važić Stevo iz Rašćana 4. Bilanović Jove Vlatko iz Srđana 5. Vulić Ilije Petar iz Srđana 6. Draško Ilije Milan iz Oplećana 7. Draško Đorđa Pero iz Oplećana 8. Važić Marka Tomo iz Oplećana. U druge logore: 9. Draško Dušan iz Oplećana, odveden u logor u Njemačkoj 10. Važić Ilije Sava iz Rašćana, u logor na Pagu, uspio je da pobjegne i priključio se NOP-u 11. Važić Nikola-Ninića iz Rašćana, u logore u Dalmaciji, uspio je da pobjegne i priključi se NOP-u 12. Vujinović Laze Dejan iz Duvna, u sukobu je ranjen, bio je interniran u logore u Njemačkoj. Iz Oplećana uhapšeni su i odvedeni u logor Staro sajmište Muslimani: Husak Seferović, Salko Seferović, Juso Seferović, Hasan Seferović, Fadžan Selim i Salko Ajdinović iz Duvna, koji se tog dana zatekao u Oplećanima. 107

AHM, UD/K 11-556, original u Arhivu 7, Beograd 395

U logoru su poginuli Seferović Ibre Hasan, rođen 1906, i Fadžan Bećira Selim, rođen 1926, ostali Muslimani su preživjeli. U logoru na Banjici u Beogradu zatvoren je Zelen Mirko iz Cebare. Uhapšen je u Beogradu, gdje se zatekao kao kurir NOP iz Bosne. Mirko je iz logora interniran u logor u Norveškoj, gdje je preživio rat i vratio se u Srbiju. Živi u Batajnici, u Beogradu. Draško Dušan je iz logora Staro sajmište interniran u logore u Njemačkoj. Preživio je rat. Koloniziran je u selo Obrovac, Bačka Palanka. Umro je u Obrovcu 2011. godine. Logore su preživjeli Srbi: Važić Stevo, Važić Sava, Važić Nikola, Draško Milan, Draško Dušan i Zelen Mirko, koji su svjedoci stradanja Srba iz Duvna u logorima širom Evrope. Kad su 1944. saveznički avioni bombardovali Beograd, u logoru Staro sajmište stradali su: 1. Karan Miloša Mijo-Miško, 1906, iz Rašćana 2. Karan Ile Todor, rođen 1926, iz Rašćana 3. Bilanović Jove Vlatko, rođen 1903, iz Srđana 4. Vulić Ilije Petar, rođen 1927, iz Srđana 5. Važić Marka Tomo, rođen 1927, iz Oplećana 6. Draško Đorđa Pero, rođen 1924, iz Oplećana. Zločini Njemaca u opštini Duvno, u registru SUBNOR-a Duvno, Arh. X 13.2 Ib20: 7. Simić Stojana Marko, star četiri godine, ubili ga Njemci 1943. u Mokronogama 8. Zdilar Dragutina Anđa, stara dve godine, ubili je Njemci u Eminovu Selu 11. decembra 1944. 9. Zdilar Ljube Ilija, dijete, ubili ga Njemci 1944. u Eminovu Selu. LOGOR STARO SAJMIŠTE Logor Sajmište nalazio se na lijevoj obali reke Save, naspram Savskog mosta, na mestu gdje je 11. septembra 1937. otvoren Prvi beogradski sajam. U logoru je od oktobra 1941. do jula 1944. godine ubijeno blizu 32.000 Srba i 8.000 Jevreja. Napušten nakon njemačkog bombardovanja Beograda 6. aprila, sajamski prostor se nalazio nekoliko kilometara od Zemuna, na teritoriji koja je ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Ona je na zahtev Njemaca tu teritoriju ustupila i na njoj dozvolila uspostavljanje logora. Upravu nad logorom imao je njemački SS. U početku je logor bio samo za srpske Jevreje, da bi se kasnije proširio i na druge političke osuđenike, komuniste, partizane i četnike. Bio je aktivan od oktobra 1941. do jula 1944. godine.

396

Nakon što su i poslednji Jevreji u njemu ubijeni, logor mijenja namjenu i postaje prihvatni logor za političke zatvorenike. Većina zarobljenika kasnije će biti deportovana na prinudni rad u Norvešku, Njemačku i manje radne logore u centralnoj Srbiji. Sajmište je tako pretvoreno u glavni „distributivni centar“ radne snage iz čitave Jugoslavije. Manji broj političkih zatvorenika i partizana poslat je u Mauthauzen i Aušvic. Oko 2.900 zatvorenika iz Jasenovca nakon što su proglašeni radno nesposobnima vraćeni su u Jasenovac, gde su i ubijeni. Prema istoričaru Milanu Koljaninu, 31.972 zatočenika prošla su kroz logor između maja 1942. i jula 1944. Velika većina su bili Srbi iz Hrvatske i Bosne, ali je bilo i drugih, Hrvata, Bošnjaka, Grka, Albanaca i Jevreja. Za kriminal je bilo optuženo 30 zatočenika, a za 247 nije moguće utvrditi razlog hapšenja. Između januara 1943. i jula 1944. u logor je dovedeno još 15.300 zarobljenika, najveći deo iz NDH i iz okupirane Srbije. Prilikom bombardovanja Beograda aprila 1944, Sajmište je direktno pogođeno. Poginulo je između 80 i 120 logoraša. Narednih nedelja zatvorenici su prebacivani u druge logore, a 17. maja 1944. Njemci predaju upravu logora policijskim snagama NDH. Tokom narednih meseci logoraši su transportovani u logor u Vinkovcima, a 26. jula 1944. Sajmište je zvanično napušteno. SVJEDOČENjE SIME KARANA O HAPŠENjU SRBA U SELU RAŠĆANIMA 1944. „Početkom 1944, u februaru mjesecu oko Kalandore, bila je zima, partizani su sišli u selo Vedašić da bi uzeli hranu. Odlučili su da u Vedašiću prenoće. Neko je iz sela obavijestio Njemce da su partizani u Vedašiću. Njemci su blokirali sela Vedašić, Oplećane i Srđane, došlo je do sukoba između Njemaca i partizana. Poslije sukoba Njemci su izvršili hapšenja po selima Oplećani i Srđani i krenuli prema selu Rašćanima. U tom sukobu između Nijemaca i partizana poginuli su komandant Šeremet, Nikola Vulić, komesar Karan Bože Simo iz Rašćana, rođen odreda, i Perica Milisav, борац. U našu 1923. godine kuću su u večernjim satima prethodnog dana došli Vlajko Kovačević i Novica Zečević. Kod nas su prenoćili. Naša kuća je oštećena, zapaljena je 1942, krov je nekako smlaćen. Rano ujutru dotrčo je do naše kuće Mitar Savić da obavijesti Vlajka da su Njemci napali partizane. Vlajko i Novica su krenuli kroz selo, prema Bilanovićima, i preko Debelog vrha, sjećam se, bilo je malo 397

snijega i uspjeli su da iziđu neopaženo prema Vranu. Ja krenem kroz selo, ne znam kuda da idem. Krenem preko njiva, dolaca i glavice, kad vidim kod Ćevapove kuće, koja je bila pored ceste, idu tenkovi. Ja se pregrnuo nekim ćebetom, i krenem prema Stanišićima. Vidim da Todor sa krošnjom sijena na leđima ide ispred ovaca prema polju, nastojeći da izmakne u polje prije nego što Njemci stignu. Krenem i ja u polje i dođem do njiva Bilobrk, legnem za jednu gomilu kamenja, na gomili smet snijega i posmatram prema selu, da vidim šta će se dešavati. Vidim da se ispred mene nalazi Mijo-Miško Karan, koji takođe bježi od Njemaca. Miško je od mene bio udaljen možda 50 do 100 metara, na Idžinom Bilobrku pokušao je da pređe preko njiva koje su na uzvišenju i da se izgubi iz vidokruga sela i Njemaca, ali su ga Njemci opazili, bili su ispod karanskog bunara. Njemci na njega pripucaše, nešto mu viču, galame, on se uzvrtio, ne zna šta da radi, oni opet zapucaše, ja galamim i vičem da legne, Miško me nije poslušao ili me nije čuo, vrati se prema Njemcima, oni ga strpaše u neko vozili i odvedoše u nepoznatom pravcu. Tako je Miško otišao iz sela Rašćana i u njega se nikad više nije vratio.“ Simo Karan LIVANjSKO–DUVANjSKI NOP ODRED Radi objedinjavanja u jedan veći odred koji bi bio sposoban za opsežnije vojne akcije, 11. aprila 1944. godine formiran je Livanjsko–duvanjski NOP odred u selu Lusniću u Donjem livanjskom polju. Novoformirani odred imao je četiri bataljona. Dotadašnji Duvanjski NOP odred u novom odredu postao je Drugi duvanjski bataljon. Za komandanta Duvanjskog bataljona postavljen je Božo Mišković, koji je povučen iz Pete crnogorske brigade radi jačanja vojnog kadra na duvanjskom području. Livanjsko–duvanjski odred od osnivanja do 17. jula 1944. godine bio je pod komandom Štaba 5. korpusa NOVJ, kada je stavljen pod komandu Štaba 9. dalmatinske divizije, pod čijom je komandom ostao do oslobođenja Duvna. KONAČNO OSLOBOĐENjE DUVNA Kakvu su sudbinu imali Srbi u Duvnu može se zaključiti iz svih opisanih zločina i stradanja u Duvnu. U Duvnu su Hrvati činili preko 85% stanovništva opštine i Srbi sa oko 5% stanovništva Duvna nisu bili nikakva pretnja hrvatskom narodu ni NDH. Na samom početku rata iskazali su svoju lojalnost NDH, nadajući se da će ona poštovati i štititi sve svoje građane. Hrvatski narod se otvoreno stavio na stranu fašističke vojske i u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata ustaše su počinile zločine i genocid nad srpskim narodom u Duvnu. Spiskovi žrtava, kao i način i mjesto ubijanja govore o stravičnim zločinima kojima su Srbi u Duvnu bili izloženi.

398

Koliko je Duvno bilo jako uporište Njemačke i ustaške vojske krajem 1944. godine, poslije kapitulacije Italije, kad se ratu nazirao kraj i poraz fašističke Njemačke bio izvjestan, može se vidjeti iz izvještaja o borbama za oslobođenje Duvna u oktobru i novembru 1944. godine. Borbe za konačno oslobođenje Duvna trajale su preko mjesec dana, od 14. oktobra do 15. novembra 1944. godine, i dio su borbi za oslobođenje Dalmacije, koje je vodio Osmi korpus NOVJ uz pomoć partizanskih odreda s tog područja, 29. hercegovačke divizije, jedinica mornarice i avijacije NOVJ. Kroz čitavo to vrijeme na području duvanjske opštine vođene su danonoćne borbe sa jakim njemačkim i ustaškim snagama, kao i sa dosta brojnom ustaškom (Kapuličinom) milicijom. Najteže borbe vođene su oko samog grada, mosta na Šuici kod sela Kovača, Brišnika, kao i na čitavom području ceste Duvno – Posušje. Datumom početka borbi za oslobođenje Duvna može se smatrati 9. oktobar 1944. godine. Tog dana je štab Devete dalmatinske divizije izdao naredbu podređenim jedinicama za napad na Livno. Poslije oslobađanja Livna, 10. oktobra, štab Devete divizije odlučio je da odmah napadne Duvno. Donoseći ovakvu odluku imao je u vidu da je Livno relativno lako oslobođeno i da će isti slučaj biti i sa Duvnom. Tok borbi za oslobođenje Duvna pokazao je da je ova procjena štaba Devete divizije bila pogrešna. Pokret jedinica Devete divizije u pravcu Duvna počeo je u noći između 12. i 13. oktobra 1944. godine. Tog dana u Duvnu su se nalazile sledeće neprijateljske snage: jedna oklopna njemačka jedinica sa 11 tenkova iz 118. lovačke divizije, dijelovi šestog ustaškog zdruga i jedan broj ustaške milicije. Kao važnu stratešku tačku most na rijeci Šuici u Kovačima branio je jedan vod Nijemaca sa dva tenka i stotinak ustaških milicionera. Osim Duvna i Kovača, i u nekim selima bilo je dosta neprijateljskih vojnika čije su jedinice razbijene u borbama oko Livna. Napad na Duvno izvršila je Treća dalmatinska udarna brigada uz pomoć Četvrte splitske brigade. Kovački most napadala je Trinaesta južnodalmatinska brigada. Osiguranje iz pravca Aržana držala je Deseta dalmatinska brigada iz sastava Dvadesete divizije NOVJ. Jedan bataljon Livanjsko–duvanjskog odreda držao je položaje iznad Šuice. Duvanjski bataljon zauzeo je položaje iznad Letke radi eventualnog napada ustaške milicije. U napadu na Duvno sudjelovala je i artiljerija Devete divizije, kao i avijacija NOVJ. Neprijatelj je u svojoj odbrani Duvna imao čvrstu namjeru da ga po svaku cijenu zadrži, jer je gubljenjem Livna ugrožena njegova bočna odbrana unskog pravca kojim su se povlačile njemačke jedinice. Namjera štaba Devete divizije NOVJ bila je očistiti sav teren od Livna do Duvna od neprijateljskih vojnika i sabiti neprijatelja u sam grad da bi se koncentričnim udarom zauzelo Duvno. Ishod borbi za Duvno pokazao je da je ova procjena štaba Devete divizije bila pogrešna.

399

Duvno su tačno u ponoć 14. oktobra 1944. godine sa sjevera, zapada i istoka napala dva bataljona Treće dalmatinske udarne brigade, dok se Treći bataljon utvrdio u Kolu da bi spriječio eventualno bježanje neprijatelja iz grada i da bi u slučaju neprijateljske intervencije iz pravca Kovača štitio bok jedinica koje su napadale Duvno. Borba je počela artiljerijskom vatrom, a zatim je pješadija izvršila juriš. Pod silnim jurišom boraca NOV neprijatelj je napustio vanjske položaje odbrane Duvna i povukao se prema franjevačkom samostanu, odakle se vrlo uspješno branio, uz presudnu moć tenkova. Deveta divizija nije raspolagala odgovarajućim naoružanjem za borbu protiv tenkova, što je bilo odlučujuće za ishod borbi. U zoru su jedinice NOV bile prinuđene da se povuku iz grada. Isti rezultat borbi bio je na mostu na Šuici u Kovačima. Noću 15. i 17. oktobra 1944. godine napadi su ponovljeni, ali Duvno nije bilo oslobođeno niti je most pod Kovačima pao u ruke boraca Trinaeste južnodalmatinske brigade. O žestini borbi za Duvno govori se i u depeši Štaba 9. divizije od 18. oktobra 1944. godine: „Duvno smo tri noći uzastopno napadali. Neprijatelj se ogorčeno branio pješadijom i sa 11 tenkova. Polovinu tenkova smo uništili, što oštetili. Još se neprijatelj drži jedino u manastiru. Jutros je dobio pojačanje.“108 U izvještaju Zapovjedništva glavnog stožera domobranstva od 19. oktobra 1944. godine o napadu partizana na Duvno između ostalog se kaže: „Odbijena su dva jača napada na Tomislavgrad, koje je neprijatelj izvršio uz potporu zrakoplovstva. Neprijateljski pritisak na ovo mjesto se pojačava. Posada Tomislavgrada je pojačana.“109 Poslije trećeg neuspjelog napada na Duvno, Treća dalmatinska i Trinaesta južnodalmatinska brigada po naređenju Štaba 9. divizije nastavile su borbe na čišćenju područja duvanjske opštine od ostataka neprijateljskih jedinica i od ustaških milicija. Štab divizije došao je do zaključka da treba očistiti područje oko Duvna od neprijateljske vojske i da treba obratiti pažnju na cestu Posušje – Duvno, odakle je neprijateljski garnizon u Duvnu dobijao pomoć, a neprijatelj će bez oslonca i pomoći izvana i bez većih borbi morati s vremenom da napusti Duvno. Jedinice Devete dalmatinske NOU divizije oslobodile su Duvno 15. novembra 1944. godine nakon mjesec dana neprekidnih borbi sa raznim neprijateljskim jedinicama. Borbe su vođene ne samo oko grada već i na području čitave opštine, a posebno na cesti Duvno – Posušje. Borbe su bile vrlo oštre i krvave jer je neprijatelj pokazao nevjerovatnu up*rnost da zadrži Duvno. Jedinice Devete divizije, kao i borci Livanjsko–duvanjskog odreda pokazali su izuzetnu hrabrost u toku tridesetodnevne borbe za oslobođenje Duvna. Onog dana kad je Duvno oslobođeno za mnoge Duvnjake borbe nisu prestale. Veliki broj njih u raznim jedinicama NOV borio se protiv neprijatelja sve do konačnog oslobođenja zemlje 15. maja 1945. godine. I na samom duvanjskom području i dalje 108 109

Zbornik, knjiga 34, str. 311, VII, Beograd Ibidem, str. 683. 400

su trajale borbe protiv Kapuličine ustaške milicije, koja je brojala nekoliko stotina preživjelih ustaša. Srbi iz Duvna u Drugom svjetskom ratu borili su se u redovima partizana od samog početka rata. Srbi iz Duvna bili su u mnogim jedinicama NOV, koje su nosile imena svih područja bivše Jugoslavije. Bile su to jedinice nazvane po područjima: dalmatinske, crnogorske, sandžačke, krajiške, hercegovačke i dr., a bilo je i onih kao što su štapske, prištapske, glavna bolnica i drugi nazivi. Mnogi Srbi i Srpkinje iz Duvna, koji su većinom bili zemljoradnici i domaćice, u ratu su postali komandiri i komandanti jedinica, politički komesari... U toj oslobodilačkoj vojsci od boraca su napredovali do činova pukovnika i potpukovnika. Učestvovali su u mnogim bitkama za oslobođenje gradova i sela na teritoriji cijele Jugoslavije, što se može najbolje vidjeti po nazivu mjesta gdje su mnogi poginuli. Najviše ih je bilo u jedinicama: Pete proleterske udarne crnogorske brigade i Devete krajiške. U jedinicama NOV učestvovalo je od 250 do 300 Srba i Srpkinja sa područja opštine Duvno. U NOV, prema utvrđenim spiskovima, poginulo je 90 Srba. Dosta srpskih porodica dalo je više boraca. Da samo istaknem nekoliko porodica koje sam našao u tekstovima izjava i izvještaja, i to: od članova porodice Važić Mije Ninića petoro je otišlo u NOV, dvoje poginulo, Važić Pere otišla su trojica, Vulić Marka Zeke šestoro, Đorđa Bilanovića Karadže četvoro, dvoje poginulo, Mande Bilanović-Bošković poginula su četiri sina; Dušan Stanišić sa tri sina, Dušan poginuo, itd.

401

SVJEDOČENjA BORACA UČESNIKA NOR-a 1941–1945. Svjedočenje Luke Važića iz sela Rašćani Intervju dao Milanu Karanu i Peri Važiću 28. marta 2011. Važić (Pere-Perice) Luka, rođen 1924. u Rašćanima, borac 1. bataljona Pete crnogorske proleterske udarne brigade. Učesnik rata od 1942, svjedoči:

Borci NOR, snimljeno u Bjelovaru 1946, stoje braća: Ilija, Stojan i Luka Važić. Sjede: Pero Važić-Perica u posjeti sinovima i Vojin Vulić

„ Rat me je 1941. godine zatekao u mom rodnom selu Rašćanima. Živio sam u seljačkoj porodici. Prvih dana rata u cijelom selu osjećali su se strah i zabrinutost. Krajem maja 1941. ustaše su upale u selo i uhapsile šest momaka, i sa njima Milisav Stanka, koji je u Prvom svjetskom ratu učestvovao kao dobrovoljac u srpskoj vojsci, kao i u bitkama u probijanju Solunskog fronta. Uhapšeni momci su odvedeni i čuo sam priču da ih je odveo neki Bilandžija. Odvedeni se nisu nikada vratili u svoje selo. Poslije ne sjećam se koliko vremena pohapšeno je dosta ljudi iz sela i odvedeni su u zatvor u Duvno. U zatvoru su bili nekoliko dana. Ne znam kako i ko ih je pustio, ali su oslobođeni i vratili su se kući u selo. Krajem juna i početkom avgusta 1941. u selo su dolazile tužne vijesti o stradanju Srba u Cebari, Mokronogama i drugim mjestima gdje su Srbi živjeli na području opštine Duvno. Mi iz Rašćana, kad smo saznali za takve zločine, pobjegli smo u planinu Ljubušu. Ustaše su znale da smo pobjegli u planinu i pokušavali su da nas nekako 402

nagovore da se vratimo, ali nismo povjerovali u te priče i nismo htjeli da se živi predamo tim zlikovcima, ustašama. Poslije učinjenih neviđenih zločina nad Srbima u navedenom periodu, vjerovatno se situacija nešto promijenila i ustaše su krenule da na drugi način unište Srbe, to jest da nas koje nisu pobili prekrste. Za prekrštavanje Srba bio je zadužen fratar iz crkve u Kongori i neki predstavnici ustaške vlasti. Srbi su poslije dosta ubjeđivanja morali da prihvate zahtjev ustaša da pređu u katoličku vjeru, jer je to bio jedini način da oni koji su preživjeli dva talasa masovnog ubijanja ostanu u životu. I tako su Srbi bili prinuđeni da se prekrste (promjene vjeru), odnosno da prime katoličku vjeru. Srbi iz sela Rašćana počeli su da idu u katoličku crkvu u selo Kongora. Srbi su prilikom prihvaćanja katoličke vjere crkvi morali da daju neki prilog, i to u novcu ili nešto od pokretne imovine ili stoke. Većinom su davali ovcu, ovna, jagnje, tele i slično. Moj otac je dao jednu od najboljih ovaca. Ja sam nekoliko puta išao u crkvu u Kongoru. Mi Srbi smo učili katoličke molitve i kako treba da se krstimo i pratimo službu u crkvi. Posebnih obreda prekrštavanja nije bilo, jer kažu ne može 'krst na krst', u suštini ispovedamo istu vjeru hrišćanstva, ali na drugim osnovama. Većinom je pored svakog Srbina u crkvi bio po jedan Hrvat, koji je bio kao mentor. Kad su Srbi počeli da uzimaju katoličku vjeru, idu u katoličku crkvu, krste novorođenčad u katoličkoj crkvi, situacija se smirila i opasnost za Srbe je ako ne prestala, onda se smanjila. U selu Rašćani se u tom periodu krio Zelen Stevo Pipica, koji je uspio da iziđe iz jame u koju je bio bačen. Stevo je u Rašćanima imao udatu sestru, za Karan Dušanom, njegova je kuća bila pored naše. Stevo se preko dana krio u planini. Niko u selu nije smio znati gdje se krije. Hranio ga je Neđo Stanišić. Neđo je bio najmenik kod Bilanović Luke (Stojanovića), koji su bili bogati. Neđo je iz njihove kuće nosio hranu Pipici u Ljubušu. Iz Kaurske jame, koja se nalazi iznad Mokronoga, izišao je Miloš Simić. Preko nekih veza saznalo se da je on izišao iz jame i da ga treba zbrinuti. Naš Rade je jedne noći sa konjem otišao u Ljubušu i iste noći doveo Miloša u našu kuću. Tu u našoj kući Miloš se krio jedno vrijeme. Preživjeli svjedoci zločina bili su najugroženiji, pa je njihovo skrivanje moralo da bude u najvišoj tajnosti. Ja nisam znao da se on krije u našoj kući. Ali sam jednog dana na planini, kad sam čuvao ovce, ugledao čovjeka neobrijanog, nepodšišanog, sa brkovima, i bio sam se poplašio. Bio je to Stevo Pipica. Nikad nisam nikom smio da pričam o tom susretu. Negdje krajem 1941. godine, ne znam kako, u našu kuću su došli Mustafa Latifić i Vojin Zirojević iz Livna, koji su bili organizatori ustanka i formiranja NOO i organizacije partizanskih jedinica na području Livna i Duvna. Oni su u našoj kući održali sastanak na kom je donijeta Odluka o formiranju NOO. Pretpostavljam da je 403

veza sa partizanima uspostavljena preko Miloša Simića iz Mokronoga, koji se jedno vrijeme krio u selima Ravnom i Vukovsku. Poslije formiranja NOO, oformljene su straže iznad sela. One po mojoj procjeni nisu imale neku veliku ulogu u bezbjednosti sela. Poslije formiranja NOO, održavane su veze sa partizanskom komandom. Neki su se ljudi uključivali u te jedinice. U ljeto 1942. godine, mislim poslije Petrovdana, partizani su oslobodili Duvno. Mi smo bili u brdu iznad sela. Ustaše su povlačeći se iz Duvna preko planine Ljubuše prema Vran planini prošle iznad naših položaja nad selom Rašćani, mi smo ih posmatrali kako bježe. Neko od naših je zapucao prema njihovoj koloni i pogodio jednog ustašu. Ustaša je smrtno pogođen i njegove ustaše ga nisu nosili već su ga ostavili na mjestu pogibije. Mi smo ubijenog ustašu sahranili u jamu Orlovaču. Partizani se nisu dugo zadržali u Duvnu, možda mjesec do dva dana i morali su da se povlače. Duvanjski odred je djelovao na području sela: Ravnog, Zvirnjače, Vukovska. Partizani su morali da se povlače iz Duvna pred jakim ustaškim snagama. To povlačenje i ponovno zauzimanje Duvna od ustaša mislim da je bilo krajem ljeta, početkom septembra 1942. godine. Ustaše su krenule prema našem selu. Primijetili smo da se jedna velika kolona ustaša kreće iz grada prema našem selu. Primijećeni su odmah od rijeke Šuice od Prosina, kad su se približili selu, razvili su se u strelce. Bilo ih je mnogo. Mislim da ih je predvodio Luburić. Svi Srbi iz sela koji su bili pokretni pobjegli su u planinu Ljubušu. Ustaše su ušle u selo, počele su da ga pale, gorile su kuće. U selu su pobile sve starce koji nisu uspjeli da pobjegnu. Ustaše su u Rašćanima i Mandinu Selu (Bilanovićima) tad ubili oko 15 staraca. Poslije učinjenih zločina napustili su selo i otišli prema gradu. Ja, Marko Karan i moj brat Ilija došli smo na glavicu Suvog vrha, odakle smo mogli da posmatramo šta se dešava u selu. U selu su gorile neke kuće i štale. Hrvati su počeli da pljačkaju selo. Moj brat Ilija imao je pušku, sišao je za jednim Hrvatom koji je natovario konja sa ukradenim stvarima i pošao da bježi. Ilija ga je stigao i poslije prepiranja ubio. Šta je bilo sa tijelom ubijenog ustaše ne znamo. Mi muškarci koji smo bili organizovani u straže i sposobni za vojsku krenuli smo prema Vranu, a narod sa stokom i ostalim stvarima koje je mogao ponijeti krenuo je prema vrhu planine Ljubuše, gdje su ostali dva do tri dana i poslije toga narod je dobio od partizana obaveštenje da krene u zbijeg prema Glamoču. Mi koji smo činili partizansku stražu krenuli smo kao vojnici preko Ljubuše prema Ravnom i preko Paklina, Ostrošca i Borovog polja pošli prema Livnu, koje je bilo slobodna teritorija. Poslije nekoliko dana i Livno je bilo ugroženo, pa smo preko brda Brdine iza Malovana krenuli za Glamoč. Tamo smo zatekli naše iz sela Rašćani, Mandina Sela i Srđana. U međuvremenu je u Glamoč stigla i Peta proleterska crnogorska brigada. Mnogi Srbi koji su bili sposobni i nju su se uključili.

404

Petoj proleterskoj brigadi priključilo se dosta Srba iz Duvna, kao i Muslimana koji su bili u Duvanjskom odredu. Želim da opišem to što sam upamtio o ranjavanju i pogibiji boraca iz Duvna koji su bili u Petoj proleterskoj crnogorskoj brigadi. Među prvima je poginuo Karan Milan Gale, Simarića sin. U septembru/oktobru godine 1942. otišao je u patrolu sa još nekim Crnogorcima. Kao patrola zapalili su drvo (oganj), uzeli su nekoliko vojnika i krenuli u izvidnicu. Na tom zadatku naišli su na ustaše, došlo je do pucnjave, mi smo istrčali da pomognemo, ali ustaše su bile brojnije i nismo uspjeli da ih spasimo. U toj akciji izginula je cijela patrola. Brigada je dalje krenula preko Mliništa, Jezera, Zijameta. Zijamećani su bili dobri ljudi. Oni nisu bili ni četnici ni partizani. Branili su svoje područje. Naši zamalo da se sa njima nisu počeli tući. Kasnije smo se družili i svi su prešli u Peti bataljon. Oni su izabrali svoje komandire, komesare. Bili su stvarno dobri ljudi. Brigada je krenula prema Skender Vakufu, Tesliću, Tešnju. Iz Tešnja smo krenuli ubrzanim maršom prema Korićanima, prema Travniku. Tu smo noćili i uveče smo napali Turbe. Turbe nismo mogli uzeti. Njemci su ujutro otvorili vatru iz topova koji su bili u Travniku, koji nije daleko od Turbeta. Nekako smo uspjeli da se izvučemo i krenemo prema Prozoru. U Prozoru su bili Talijani. Prozor nismo mogli uzeti i vratili smo se u Šćit. Iz Šćita smo krenuli ponovo na Prozor. Tu je poginuo Karan Ilija Kekec i ranjen je Rade Važić Ninića, kao i Lazo Stanišić Čolića. Brigada je dalje krenula na Ostrožac više Konjica. Tu na jednoj padini oko Konjica smo se dva, tri dana ganjali sa ustašama. Jedan dan odlučeno je da se uzme Konjic. Jedna desetina dobrovoljaca bombaša, među kojima je bio Milan Važić Ninić. Ustaše su bili dosta blizu. Tu su nas svaki dan gađali štukama. Svaki dan oko deset sati pojavi se „roda“, (avion) iz Sarajeva, i po nama bacaju bombe. Mi smo bili iznad Konjica. Najpre su bacali bombe po šumi. Kad bacaju bombe po šumi mi se sklonimo u selo, kasnije su počeli da bacaju bombe i po šumi i po selima. Nismo imali drugog izlaza, već front približimo ustaškim položajima. U toj borbi poginuo je Milan Ninić, kao i svi dobrovoljci bombaši. Mi smo na tom bojištu tad imali dosta municije koju smo donijeli sa Prozora. Poslije smo se prebacili kod Lisičića. Tu smo imali sukob sa četnicima. Tad sam imao dovoljno municije. Svako veče dobijao sam 'bulu' municije. Mogao sam da dejstvujem non-stop. Samo sam mijenjao cijevi na mitraljezu. U toj borbi sa četnicima poginuo je Luka Bilanović Ćućan. Sa područja Konjica krenuli smo prema Nevesinju, na kom sam ranjen. Na Nevesinju su poginula dvojica Eminovčana, zaboravio sam kako su se zvali. Poslije Nevesinja krenuli smo ka Andrijevici. Kod Andrijevice je 1944. godine poginuo Pero Savić Đurkić iz Srđana. Kuća Đurkića bila je u Srđanima, između Šikića i Vulića kuća. Baković Ilija je ranjen na Mojkovcu. Bio je najmenik kod Miloša Simića. Njega i Muju Đuguma pozvala je hrvatska vlast u vojsku.

405

Umesto hrvatskim vojnim vlastima otišli su u Livno i prijavili se u partizane kod Vojina Zirojevića i Mustafe Latifića. Mujo je bio meni pomoćnik na mitraljezu. Imao je kokošiji vid. Noću je slabo vidio. Često mi je bio teži od mitraljeza. Bio je dobar i disciplinovan vojnik. Nosio je uvijek preko puške pun sanduk i pun ranac municije. Mujo je bio poznat po tome da porciju i kašiku nikad nije ostavljao i uvijek je taj pribor bio kod njega. Prema mojim saznanjima, u Petoj proleterskoj crnogorskoj brigadi bilo je 176 boraca iz Duvna. Napisana je knjiga o toj brigadi i u njoj se vjerovatno nalazi spisak svih boraca. Ljubo Karan Simarić bio je konjovodac. Ranjenik. Raspoređen pri kuhinji, pa mi je često davao da jedem, posebno kad je u obroku bilo mesa. Partizani su jedno vrijeme imali hrane. Bilo je dosta stoke po selima i planinama. Da smo bili u ravnici, mislim da bismo od gladi pomrli. Što se tiče nacionalnog sastava Pete proleterske brigade, u 1. bataljonu, u prvim godinama rata, koliko ja znam, bila su samo dva Hrvata. Ilija Baković iz Mokronoga i drugom se ne sjećam imena. Mislim da je bio iz Baljaka ili Šuice. Ispričati sve što sam prošao, preživio i upamtio o ratu i ratnom putu Pete proleterske crnogorske brigade, ta priča bi trajala dugo. Mogu samo da kažem da je najteže bilo na Sutjesci. Od nas oko 200 boraca 1. bataljona Pete proleterske crnogorske brigade, kad smo izišli sa Sutjeske na Vučevo, bilo je samo 26 boraca, ostali su izginuli ili su ranjeni. Sutjeska je bila pravi pakao. Poslije bitke saznao sam da je naš 1. bataljon Pete crnogorske proleterske brigade pridodat Prvoj dalmatinskoj brigadi, sa zadatkom da probije obruč na Sutjesci. Zadatak Pete proleterske crnogorske brigade bio je da preuzme ranjenike, a Treća sandžačka i Deseta hercegovačka da budu zaštita. Mi smo probili front, ali niko nije za nama krenuo. Kakav je to bio metež, niko to ne može da opiše. Tad je na Sutjesci bilo 5.500 ranjenika. Partizani nikad nisu ostavljali ranjene, mrtve su sahranjivali. Neprijatelji su se stalno pitali kako partizani ratuju po nekoliko dana, a nemaju mrtvih i ranjenih. Poslije te bitke pao je moral među borcima, promijenili su se odnosi. Sve je manje bilo dobrovoljaca za neke akcije. Moral je do tada bio veliki, borci su se takmičili ko će više puta biti dobrovoljac. Poslije pada Italije stanje na frontu se promijenilo. Moral se vratio, brojčano stanje vojske se povećalo. Bilo je mnogo naroda, omladine, žena, djevojaka koje su se prijavljivale kao dobrovoljci. Ali nisu se mogli svi primiti u jedinice.“

406

GOLI OTOK I VRIJEME INFORMBIROA Što se tiče razloga zbog kojih sam bio zatvoren kao informbirovac, mogu da vam kažem da moja krivica nije postojala. Jednostavno, nisam bio kriv. Poslije završetka rata ostao sam kao aktivno vojno lice u JNA. Odmah poslije rata išao sam u vojne škole i na kurseve. Neko vreme sam bio na školovanju u Bjelovaru. Poslije završene vojne škole, gdje sam dobio čin kapetana, bio sam raspoređivan u jedinice. Bilo je dosta prekomandi i na kraju sam bio raspoređen u Makedoniju, u Skoplje. U Makedoniji sam bio pri komandi brigade, na čelu odeljenja za formiranje vesova i rodova vojske. U sastavu jedinice imao sam oko trideset oficira. Naš zadatak je bio da razrađujemo planove za formiranje i organizovanje određenih jedinica i vesova prema planovima razvoja oružanih snaga. U planu je razrađivano sve, od pertli za cipele do naoružanja, organizacije rukovođenja i uspostavljanja jedinice. Jednom prilikom u ljeto 1948. pozvan sam na razgovor u komandu. U tom razgovoru ponuđeno mi je da pređem na rad u Udbu. Ja sam rekao da se ne osjećam da sam sposoban za tu dužnost i da bih volio da nastavim da radim u jedinici gde smatram da mogu sa sigurnošću da izvršavam zadatke. U Udbi ne znam šta bih radio i ne znam da li sam za to sposoban. Poslije tog razgovora ostao sam da radim posao na istom mjestu koji sam i radio. Ja sam bio malo i slobodan u davanju komentara o stanju u društvu. Nisam bio oženjen, bio sam pošten, iskren, nisam se plašio nikakvih mogućih kazni. Nikad nisam pomislio da bih za nešto mogao da odgovaram. Često sam u razgovoru sa kolegama komentarisao ostvarenje ideala za koji smo ginuli po ratištima cijele zemlje i sanjali da se ti naši ideali ostvare. Ideala da ćemo raditi koliko možemo, imati koliko nam treba nema ni na vidiku. Stvarno radim koliko mogu, a ne mogu ni ja sam da normalno živim od tog rada. I druge parole koje su nam bile na usnama u ratu nisu ni blizu ostvarenja, ali se i dalje nadam ostvarenju tih ideala. Jednog dana u avgustu 1948. prozivani su svi oficiri i podoficiri na sastanak u jednu veliku salu. Imao sam neki osjećaj vanrednog stanja, primijetio sam da su drugi nešto nervozni, zbunjeni i zabrinuti, ali niko ništa ne govori. Takvu vrstu skupa nismo nikada imali. Ja sam kad sam ušao u salu bio do prozora. Kad sam pogledao kroz prozor, primijetim da se pred zgradom neobično parkira mnogo vozila, kampanjole i druga vozila vojne policije, i sve mi je to bilo sumnjivo. Predsedavajući, koji je prozivao prisutne, zapitao me je – šta ti, Važiću, gledaš kroz prozor, odgovorio sam ništa i da sam malo umoran. Bilo mi je malo čudno da me poznaje, a ja se ne sjećam da sam ga nekad vidio. Prilikom prozivanja prisutnih, postavljano im je samo jedno pitanje: Da li si za Tita ili Staljina? Ljudi su bili zbunjeni i nisu imali nikakve predstave o čemu se radi. Kako je ko odgovarao, tako su ih razdvajali na dvije strane. Kad je red došao na 407

mene, ja sam počeo da pričam kako sam ja dijete sa sela i da nemam nikakvih predrasuda i dok nisam ni završio, on mi je rekao da prođem i otišao sam na stranu gdje mi je pokazano. Ja sam i dalje nastavio da radim na poslovima i radnom mjestu na kojem sam radio do 1948. godine. Poslije nekog vremena, takođe u avgustu 1948, ponovo sam pozvan na razgovor kojim ponovo nude da pređem u Udbu. Pitao sam šta se tamo radi, odgovorili su da se – bori. Pitao sam kakva je to borba i protiv koga. Ja sam se pravio malo naivan. Opet sam pitao na koji način, ja znam da se borim protiv neprijatelja i vojnim sredstvima, mogu da me postave gdje žele i ginuću do posljednjeg metka, ali za drugi način borbe ne znam da li sam sposoban. Rekli su da je to specijalan način borbe, protiv domaćih izdajnika i stranih plaćenika, koji su opasniji od drugih vrsta opasnosti. Nisam mogao prihvatiti rad u toj službi. Poslije nekoliko dana razrešen sam dužnosti na kojoj sam bio. Nisam bio raspoređen ni na jednu drugu dužnost. Osjećao sam se nekorisno i zabrinuto. Negdje oko dva mjeseca šetao sam gradom, vraćao se kući i tako nije moglo više. Otišao sam u komandu i tražio da nešto rade sa mnom, jer ja tako dalje ne mogu da izdržim. Dobio sam prekomandu da idem u Karlovac, u neku školu za daljnje doškolovanje. Otišao sam u Karlovac i tu bio oko godinu dana. Ta škola je bila, shvatio sam, samo neko privremeno rešenje ili odlaganje neke odluke. U školi je bilo isto kao da nisi nigdje. Jednog dana, u julu 1950, došli su iz vojne policije i uhapsili me. Poslije hapšenja prebačen sam u Bileću i tu sam zatvoren u zatvor u kom su kaznu izdržavali samo oficiri, koji su, kao i ja, bili proglašeni krivim. Meni je bilo suđeno. Suđenje je bilo ekspresno, kao da se sudilo po šerijatskim zakonima. Odmah poslije saslušanja sudija me je obavijestio da sam osuđen na sedam godina zatvora. Period koji sam proveo u zatvoru u Bileći bio je najteži u mom životu. Čovjek nema reči kojima bi mogao opisati taj teror, torturu, mučenje, ponižavanje i iscrpljivanje. Bilo je to svirepo ponašanje prema ljudima koji su bili tu zatvoreni kao i ja, koji ne znaju ni zbog čega ni zbog koga su proglašeni krivim. Pored mučenja, zatvorenike su na razne načine i spletke doveli do međusobne mržnje i samouništenja. Izmišljali su priče ko je zbog koga tu i slično. Nagonili su jedne da tuku druge. Bilo je slučajeva da je naređeno sinu da tuče i muči oca. Kad bi sin odbijao, otac bi molio sina da to radi da ga ne bi ubili. Poslije provedenog perioda u zatvoru u Bileći, gdje sam bio dvije godine, prebačen sam na Goli otok. Na Golom otoku je bilo znatno lakše nego u Bileći. Radio sam u kamenolomu. Uvek sam imao radne navike, od početka života, stvorene u mom selu Rašćanima, pa mi nije bilo tako teško podnositi taj teret. Vrijeme je prolazilo, svaki drugi dan bio je isti kao i prethodni. Bilo je i tu raznih provokacija, nazivanja raznim imenima, banditima, reponjama i slično, ali se moglo trpiti. Poslije jedne godine provedene na Golom otoku, sa grupom zatvorenika prebačen sam na planinu Velebit. 408

Na Velebitu smo imali radnu obavezu da siječemo šumu. Tamo su velika stabla bukve i četinara. Rušili smo šumu, radili kao mašine. Ručne testere su radile non-stop, kao da ih pokreću motori. Dobro sam izdržavao napore. Poslije radova na sječi šume na Velebitu, gdje sam takođe bio oko godinu dana, prebačen sam u luku Bakar, koja se nalazi na Jadranskom moru, negdje kod Crkvenice. Radili smo na utovaru i istovaru brodova. Boravak u luci Bakar bio je najlakši dio mog robovanja. Tu smo bili smješteni u naseljenom mjestu. Vlast, vjerovatno da bi građanima prikazala svu svoju humanost prema zatvorenicima, davala nam je više slobode i bila je prema nama tolerantnija. Hrane je bilo do izobilja, bilo je ribe raznih vrsta i spremane na razne načine. Poslije završenog posla, kad brodova nije bilo u luci, mogli smo da idemo u grad, da se kupamo i da živimo normalno kao da nismo zatvorenici. Ja sam poslije izvjesnog perioda boravka u Bakru osjetio da imam zdravstvenih problema. Počeo sam da mokrim krv. To me je zabrinulo, pa sam jednom prilikom, kad je zatvorenike obilazio i pregledao ljekar, svoje probleme izneo doktoru Žižiću, koji je bio zaposlen u vojnoj bolnici u Rijeci i bio je zadužen za zdravlje zatvorenika u Bakru. Doktor Žižić me je pregledao i zatražio da sa njim odmah pođem u Rijeku. Otišao sam u Rijeku i tu su mi vršena razna ispitivanja. Neka ispitivanja su bila bolna, vršena su pomoću raznih sondi (biopsija) i to me je namučilo. Na kraju su, kako su mi rekli, pretpostavili da sam ranije imao kamen u bubregu, koji je izišao van, ali je kod kretanja oštetio mokraćne kanale, pa je tu kasnije, usled prehlade i nap*rnog rada, došlo do upale. Bilo je još tragova pijeska u bubregu. Neki od lekara htjeli su odmah da me vrate u luku jer su smatrali da nisam bolestan, ali doktor Žižić je istrajavao u svom stavu da sam bolestan i da treba da se liječim. U bolnici u Rijeci ostao sam do 1957. godine. Dobio sam obavještenje polovinom 1957. da sam izdržao kaznu i da sam slobodan. Iz Rijeke su me prebacili na Goli otok, gdje smo dobio otpusnice, nešto novca da mogu da se vratim kući i civilno odjelo. Ja sam sa Karan Jovom Jopom, koji je kao i ja bio zatvorenik Golog otoka, istog dana oslobođen. Nekako, sudbina nas pratila ista. Ja i Jovo smo zajedno prošli cio rat u istoj vojnoj jedinici i sa njim sam proveo cijelo vreme rata u Petoj proleterskoj brigadi. Sa Golog otoka krenuo sam sa Jovom u Zagreb, gdje je Jovina žena imala kuću i gdje mu je živjela porodica. Žena je bila zaposlena u gradskom saobraćaju, vozila je tramvaj. Kod Jove sam bio nekoliko dana i ponovo sam dobio bolove, opet sam počeo da mokrim krv. Nisam znao šta da radim. Da idem u Duvno, kako ću i gdje da se liječim. Kako i gdje ponovo da idem na razna ispitivanja. Odlučim da se vratim u Rijeku, u vojnu bolnicu, i da tražim medicinsku dokumentaciju. Kad sam došao u bolnicu po medicinsku dokumentaciju, niko neće ni da čuje za tu mogućnost. Dva dana sam molio da mi daju dokumentaciju, ali bez rezultata. Shvatio sam da od toga nema ništa i da sa daljim insistiranjem mogu da dospem u probleme, odustao sam i vratio se u Zagreb. U toku cijelog putovanja od Golog otoka do Zagreba, pa od Zagreba do Rijeke i nazad, kad bi me policija legitimisala, pokazivao sam potvrdu koju sam dobio 409

prilikom otpusta sa Golog otoka. Dok bi policija provjeravala vjerodostojnost potvrde, zadržavan sam po nekoliko sati u stanicama milicije. Shvatio sam da moram da idem kući i da se tamo lečim. Krenuo sam vozom za Split. Kad sam stigao u Split, raspitao sam se kakve veze imam za Duvno i odakle ide autobus za Duvno ili bilo koje drugo prevozno sredstvo. Uputili su me na jednu adresu gdje dolaze autobusi za Duvno i Livno. Kad sam stigao na mjesto autobuske stanice, saznao sam da za Duvno nema autobusa do dva sata. Za vrijeme koje treba da čekam prevozno sredstvo za Duvno, tražim neku klupu da bih se malo odmorio. Kad sam prišao jednoj klupi, primijetim čovjeka koji me podsjeća na Gojka Arareva, mog komšiju iz Rašćana. Čovjek koga sam ugledao imao je gutu na leđima kao i Gojko. Ja priđem čovjeku, mislim da je Gojko, nisam siguran, ma nije Gojko, i tako nekoliko puta. Sjednem na klupu pored čovjeka. Čovjek jede neku slaninu, hleb grize s kore na koru. Pokušam uspostaviti razgovor. Kažem, dobro si ogladnio i dobro se častiš. Upitam ga odakle je, kaže da je iz Duvna, pitam iz kojeg sela. Kaže iz Rašćana. Sad sam siguran da je to Gojko. Pitam ja Gojka da li me poznaje. Kaže da me ne poznaje. Ja mu se predstavim, ne može čovjek da vjeruje da me nije mogao prepoznati. Tu se malo ispričamo. Gojko me upozna da je stigao iz Vojvodine i da ide kući. Mi čekasmo tu autobus, ali umesto autobusa stiže jedan kamion sa klupama, nema ni cerade. Ukrcamo se na kamion, vjetar nas oduvava. Stigosmo do raskrsnice Duvno – Livno, kamion dalje ne ide. Prevoza dalje za Duvno nema, ali je naišao autobus za Livno. Sjednemo u autobus i dođemo u Livno. U Livnu moramo ponovo da čekamo autobus za Duvno, kako prevoza nije bilo, morali smo da noćimo u Livnu. Sutradan, Gojko odluči da tog dana ne ide za Duvno, ostaje kod nekog prijatelja u Livnu, kog je upoznao u Vojvodini. Ja se uputim prvim prevozom za Duvno. Stignem u Duvno, dođem kući. Svi su se obradovali mom dolasku. Zbog bolova koji nisu prestajali i zbog mokrenja krvi, morao sam odmah da idem u Duvno kod ljekara. U Duvnu, ne sjećam se ko je bio lekar, da li je bio Ferić ili neki drugi nisam siguran, dođem i mislim da je bila kao ambulanta, Dom zdravlja. Lekar me pregleda i tražio je da ostanem u Duvnu i da dolazim svaki dan na kontrolu. Uputi me u jednu kuću Milisava, ne sjećam se imena, bio je šumar, kuća mu je bila blizu Doma zdravlja. Međutim, domaćin nije htio da me primi. Lekar mi je preporučio da pijem što više uvin čaj kako bi pročistio mokraćne kanale. Poslije tridesetak dana primjene dobijene terapije, zdravstveno stanje mi se poboljšalo. To je ono što bi bilo interesantno, ako je više bilo što i kome interesantno. Nadam se da će ostati sjećanje na događaje koji su obilježili naše vrijeme i da će bar poslužiti kao istorijsko iskustvo i sjećanje na sve nedaće i nevolje koje je moj srpski narod duvanjskog kraja preživio.“ Beograd 28. 3. 2011. godine Luka Važić 410

Svjedočenje Sime Bože Karana o Drugom svjetskom ratu „Početkom Drugog svjetskog rata, koji je počeo u aprilu 1941. godine, Srbi su vidjeli da im se sprema velika opasnost. Kad su Italijani počeli da bombarduju Split, ustaše su napale puk jugoslovenske vojske, koji je bio stacioniran u Sinju. U toj vojnoj formaciji bilo je i Srba iz Duvna, koji su služili vojnu obavezu. Napad na vojni puk desio se na planini Vaganj, koja se nalazi između Sinja i Livna. Ustaše su imale uspjeha u toj akciji, ubili su komandanta puka Rašovića, poslije čega su se te jedinice vojske raspale, a vojnici su pobjegli svojim kućama. Nekoliko Srba iz tih jedinica jugoslovenske vojske uspjelo je da se spase i dođe svojim kućama, neki su uspjeli da sa sobom donesu oružje kojim su bili naoružani. Tortura, hapšenje i odvođenje Srba počelo je u svim selima gdje je srpski narod živio, pa i u selu Rašćanima. Polovinom maja 1941. godine, tih dana su Kovačević Špiko i Šimunović Ante sa ustašama upali u selo i odveli desetak Srba, od kojih su trojica uspjela da se vrate, a sedam ih je zatvoreno u Duvnu. Početkom juna njih sedmorica i trojica Srba iz Duvna odvedeni su odatle i nikad se nisu vratili. Prema saznanjima, Srbe je iz zatvora odveo Bilandžija Mijo i odvezao ih u Koprivnicu, gdje su vjerovatno i ubijeni. Bilandžija je kasnije prešao u partizane i bio je komandant Duvanjskog odreda. Ustaše su početkom ljeta, drugi dan Vidovdana, pohapsili mnoge Srbe iz Rašćana i ostalih sela i držali ih u zatvoru u gradu Duvnu nekoliko dana. Ne znam kako su pušteni, vjerovatno nisu bili sve Srbe pohapsili, pa si ih pustili kući. Ustaške vlasti, kad nisu uspjele da pohapse Srbe u selu Rašćani, pokušavale su da nas na svaki način ubijede da iz planine siđemo kućama u selo i da se skupimo u školu u Mandinu Selu radi dogovora i obećavali su da nam se neće ništa desiti. Mi koji smo bili izbjegli u planinu nismo nasjeli na tu zamku i nismo pristali dobrovoljno da se skupimo, jer smo znali da bi nas najvjerovatnije zatvorili ili ubili. Ponovo hapšenje Srba počelo je krajem mjeseca jula 1941. godine. Oko Vidovdana ustaše su iz zatvora u Duvnu, gdje je bilo zatvoreno dosta Srba, odvele 15 Srba i sve ih bacile u bezdanu jamu u brdima iznad sela Brišnik. Među bačenim Srbima u jami je završio i sveštenik, pop Sebestijan, koji je u to vrijeme bio paroh Srpske pravoslavne crkve u Duvnu. Moja majka otišla je u grad kod Simice Kovačevića, kod koga smo često radili poljoprivredne radove, i obavijestila ga da su Srbi iz sela Cebara bačeni u jamu. Simica nije mogao da vjeruje, rekao je – nemoj, Maro, da te neko čuje, kako može da se živi ljudi bacaju u jamu, to je nemoguće, to mogu samo žene da izmisle, to se još nikad u istoriji nije desilo. Nažalost, bilo je istina. U periodu od Vidovdana do Ilindana 1941. godine pohapšeni su Srbi iz sela Mokronoge, Prisoje, Vrilo, Cebara i grada Duvna, odvedeni su do jama u planini iznad sela Brišnik, u planini Ljubuši – mjesto Pakline i planine Kamešnice i jame kod sela 411

Grabovica. Pored jama su sve ubijali i u jame bacali, a neki su i živi bačeni. Tako je tih ljetnih dana 1941. na zvjerski način mučeno i u bezdane jame bačeno od 250 do 300 ljudi. Iz jama, na čuđenje svih, izišla su petorica ranjena: Zelen Božo, Zelen Pipica, Simić Miloš i Simić Savo, kao i Simić Nikola. Ustaše su saznale da je iz jame izišao Zelen Božo i počeli su potjeru za njim da ga uhvate. Učitelj u školi u Mandinu Selu Slavko Buculić dolazio je u našu kuću da provjeri da li je Božo dolazio kod nas, jer je on bio rođak mome ocu. Kasnije se pričalo da je Božu Zelena pronašla Hrvatica Mila, udata za nekog Delaća Peru. Za Božu se više nikad nije čulo. Niti se saznalo šta je se sa njim desilo. Kako Srbe nisu uspjeli na prevaru da zatvore, u to doba počelo je dosta naroda da se diže na otpor, u Glamoču je počeo organizovan ustanak protiv NDH, situacija se malo promijenila, pa su ustaše ubijedili Srbe da pređu u katoličku vjeru i obećali su da ih niko više neće dirati. Srbi su prihvatili tu ponudu jer drugog izbora nije bilo, pa su počeli da odlaze u katoličku crkvu koja se nalazila u selu Kongora. Djeca koja su se rađala u tom periodu krštena su u katoličkoj crkvi. U Duvnu se još krajem 1941. godine počeo organizovati otpor prema ustaškoj vlasti. Postojala je veza sa partizanskim pokretom u Livnu, Kupresu. Krajem 1941. godine, mislim da je bilo krajem godine, u Rašćanima je na inicijativu Vojina Zirojevića, Mustafe Latifića i drugih formiran prvi NOO na teritoriji Duvna. Tada je doneta odluka da se u Rašćanima formira partizanska straža od desetak, petnaest ljudi, koja bi bila iznad sela i koja bi zaštitila i sprečavala upad ustaša. Komandir te straže bio je Ljubo Karan Simarić, koji je bio kaplar u jugoslovenskoj vojsci. Nekoliko Srba iz Rašćana početkom 1942. godine uključilo se u Vukovsku četu. Čuo sam da su pripadnici Vukovskog odreda na teritoriji Duvna izveli akciju hapšenja fratra Naletilića u Kongori maja 1942. godine. Kad je formiran duvanjski odred 'Mihovil Tomić', svi koji su bili u Vukovskom odredu priključili su se duvanjskom odredu. Ta jedinica, koja je imala zadatak da vrši nadzor i stražu iznad sela, stalno je pokušavala da bude u vezi sa partizanima u Vukovsku i Srbima iz Kupresa, koji su bili već formirali neke partizanske jedinice. Iako su Srbi išli u katoličku crkvu, kao dobrovoljno, ustaše su sumnjale u iskrenost naših postupaka. Sve je to trajalo do proljeća 1942. godine, kad su partizani oslobodili Duvno, bilo je to oko Petrovdana. Mi smo pobjegli u planinu. Poslije oslobođenja Duvna, ustaše koje su se zatekle u Duvnu uspjele su da se preko planine Ljubuše povuku prema Vran planini. Partizanska straža u brdima iznad sela imala je samo jednu pušku, koju Rade (Ćasilovića ujak) nije htio da vrati ustašama kada su kupili oružje. U planini se u to vrijeme nalazio i Dušan Kovačević, brat Sime Kovačevića. Ja sam po potrebi silazio u selo.

412

Kad sam jednog dana došao iz planine, u našoj kući sam zatekao Maru (Dušanovu), koju su oslobodili partizani kad su zauzeli grad. Ja sam se vratio u planinu da bi Dušana i druge obavijestio da su partizani zauzeli Duvno i da je Mara oslobođena i stigla u selo. Ustaše su naišle blizu nas. Kad smo saznali za oslobođenje Duvna, naši su zapucali na ustaše koji su prolazili iznad naših položaja. U toj pucnjavi ubijen je jedan ustaša. Poslije nekog vremena, negdje oko Gospojine, partizani su morali da se povuku ispred Talijana i ustaša, Srbi su ponovo morali izbjeći u planinu iznad sela. Poslije povlačenja partizana, ustaše su krenule prema selu Rašćani. Preko polja, od Prosina, uzvišenje kod rijeke Šuice, razvijeni u strelce, naoružani do zuba, kretali su se prema selu Rašćani. Poslije povlačenja partizana, svi sposobni muškarci, žene i djeca izbjegli su u planinu. Stariji i bolesni, koji nisu mogli da bježe, ostali su u selu. Iz planine u selo silazila su po dva, tri muškarca noću po hranu i druge potrepštine. Kad smo iz planine vidjeli ustaše kako se kreću prema selu, mene su poslali da javim u selo da idu ustaše i da svi koji mogu bježe u planinu. U selo su tog dana već otišli da peku hljeb u Peričića krušnoj peći Krsto Važića-Peričića i pekar Račuć (bio u vojsci pekar). Ja sam i njih trebao da obavijestim da bježe, međutim njih nisam našao, oni su već krenuli u planinu. Sve koje sam mogao vidjeti obavijestio sam da iz sela bježe jer se približavaju ustaše. Vidio sam Bilanušu Dekalovića i još neke žene, kojima sam rekao da bježe u planinu. Moj brat Marko takođe je bio u selu, išao je sa konjem da natovari dvije vreće pšenice. Ja sam sa bratom Markom odmah krenuo u planinu sa konjem natovarenim žitom. Kad smo bili iznad sela, ispod brda Suvi vrh, ustaše su nas opazile i počele da pucaju sa udaljenosti preko dva kilometra iz polja sa uzvišenja Jabuke. Oko nas su zviždali kuršumi. Mi smo požurili da zađemo iza brda prema lokvi Klančuši u klanac kako bismo ustašama izišli iz optičke vidljivosti. Da bismo brže bježali, sa konja smo skinuli vreće žita, ostavili ih i požurili u planinu. Marko je od mene uzeo pušku koju sam nosio da bi se pridružio ljudima koji su bili u straži, a meni je rekao da idem sa porodicom. Ustaše su ušle u selo i pobili sve starce, žene i sve koji nisu uspjeli ili nisu mogli da pobjegnu u planinu, mislim da je bilo oko 12 ili 13 žrtava: zapalili su preko 50% sela i sve u selu opljačkali. Ja sam sa porodicom i sa svim izbjeglim iz sela, goneći sa sobom stoku, ovce, konje, goveda, sa tovarima neke pokretne imovine, krenuo ka vrhu planine Ljubuše, prema vrhu Pišćetak, gdje postoji vrelo. Po vrhovima planine Ljubuše bili smo dva, tri dana. Oko Gospojine smo krenuli prema Glamoču u zbjeg. Odluku da krenemo prema Glamoču donila je komanda Duvanjskog odreda, čiji je komandant bio Dušan Dašić iz Srbije, u odredu je tada bio i Boriša Kovačević. Odred je djelovao na liniji platoa Kupres prema Ričini i dalje prema Kologaju i Jošanici.

413

Boriša Kovačević je došao u Duvno odmah kad je počeo da se organizuje ustanak naroda protiv okupatora. Boriša je politički djelovao na području Livna, Duvna Glamoča. Organizovao je da Srbi koji su se nalazili u planini Ljubuši krenu u zbjeg prema Glamoču. Kad su ustaše zauzele Duvno, nisu odmah krenule u sukob sa Duvanjskim odredom, koji se nalazio na položaju planine Jelovače. Ustaše su se kretale prema selu Ravno u kupreškoj opštini, koju su opljačkali i popalili. Pod pritiskom ustaša odred se počeo povlačiti prema Glamoču, odmah na početku u tom povlačenju poginuli su Osmo Dilaver, Tomo Karan (Vojinov brat) i Dizdar. Zbijeg prema Glamoču kretao se sporo preko Zvirnjače, Ravnog, Malovana, Kupreškog polja i na malu Gospojinu ujutro osvanuli smo na jedno poljce. Ja sam sa Milicom Tomić tjerao ovce. Poljce je bilo opkoljeno šumom i nismo znali kuda dalje, došli su neki ljudi koji su nam kazali pravac prema Glamoču. Kretali smo se u nekoliko grupa. U toku putovanja odmarali smo se nekoliko puta. U Glamoč smo došli prvo u selo Dolac. Tu smo se raspakovali, još se nismo ni odmorili, odmah sutradan bio je pokret dalje prema Glamoču. Došli smo u selo Vidimlije. Tu se ponovo raspakujemo, a potom ponovo dobijemo naredbu da se kreće dalje. Trebalo je da preko noći pređemo Glamočko polje, preko pet sati bilo nam je potrebno da pređemo noću preko polja. Na Malu Gospojinu stigli smo do sela Mladeškovci. Tu smo se raspremili i ostali, dalje nismo išli. Ja sam sa konjem, zajedno sa ujakom Simicom Stanišićem, Mijom Važićem, Ristom Bilanovićem i Savom Važić-Ninića, poslije dva, tri dana provedena u Glamoču pokušao da se vratim u selo Rašćane da bismo iz sela doterali žita i još nešto potrepština ako što zateknemo u selu što je ostalo poslije upada ustaša. Stigli smo do Lečićkih staja, iznad sela Letke. Tu smo noćili. U Lečićkim stajama našli smo Miju Stanišića i Ćevap Đorđa. Ujutro rano opazili smo ustaše koji su bili u jednom docu iznad Lečićkih staja. Krenuli smo brže da bismo ih izbjegli. Ustaše su nas opazile i zapucale za nama, mi smo legli na zemlju kako bismo izbjegli puščana zrna, meci su zviždali iznad naših glava. Kad su ustaše krenule prema nama preko neke uvale, izgubili su nas iz vidika, mi smo skočili i brzo krenuli prema Ričini, gdje je prema našoj procjeni trebalo da budu partizani. Na tom prostoru zatekli smo jednu četu partizana, Dalmatinaca. Pitali su nas gdje smo vidjeli ustaše. Ustaše su se vraćale iz Ravnog i počele su da pucaju prema partizanima. Poslije malog okršaja mi smo se vratili nazad u Glamoč, bez obavljenog posla u Rašćanima i bez tovara po koji smo pošli. Duvanjski odred stigao je u Glamoč skoro kad i zbijeg iz planine Ljubuše. U to vrijeme u Glamoč je stigla i Peta crnogorska brigada. U Petu crnogorsku brigadu uključili su se svi borci iz duvanjskog odreda „Tomić Mihovil“. U Petu crnogorsku brigadu uključili su se i Srbi, momci i djevojke iz Duvna, koji nisu do tada bili uključeni u duvanjski odred.

414

Mnogi Srbi iz Duvna su se 1942. godine u Glamoču uključili u Petu crnogorsku brigadu. U njoj su prošli sva ratišta koja je prošla i ona. Bilo ih je dosta koji su poginuli u toj borbi. Vjerovatno postoje spiskovi učesnika i poginulih u toj brigadi. Bilo ih je koji su se iz rata vratili sa oficirskim i podoficirskim činovima. Neki su dobili i priznanja – spomenicu za zasluge u ratu, koliko ja znam to priznanje dobili su: Karan Save Ruža i Stanišić Marko, a sigurno ih je bilo više. Iz Glamoča u Rašćane vratili smo se (svi oni koji se nisu uključili u Petu crnogorsku brigadu) u proljeće 1943. godine. Kad smo se vratili u Rašćane, zatekli smo selo opljačkano i pola spaljeno. Život u Rašćanima do oslobođenja, a i kasnije, bio je težak. Za sve vrijeme do oslobođenja Duvna vlast su držali ustaše, Crna legija, Njemci i Talijani. Početkom 1944, u januaru ili februaru mjesecu, sjećam se bila je zima, partizani su sišli u selo Vedašić da bi uzeli hranu. Odlučili su da u Vedašiću prenoće. Neko je iz Vedašića obavijestio Njemce da su u selu partizani (Njemci su bili u gradu). Njemci su blokirali selo, došlo je do obračuna sa partizanima, poslije sukoba sa partizanima krenuli su prema selu Rašćani. U tom sukobu na strani partizana poginuli su Nikola Vulić, Perica Milisav, ranjena je Mara Stanišić, koja je zbog tih povreda ramala, pa je dobila nadimak Ševa. Od civila poginula je u Rašćanima Ćevap Smiljana, Lakića sestra, koja je bila udata u Baljke, pa se slučajno zatekla u Rašćanima. Poslije oslobođenja Duvna krajem novembra 1944. godine, život u selu počeo je iz početka. Rat je opustošio selo, imovinu, sredstva za rad. Većina kuća i štala je izgorela. U toku 1945. godine neki Srbi iz Rašćana prijavili su se za kolonizaciju u Vojvodinu. U kolonizaciju je otišlo dosta porodica iz Rašćana. Jedan veći dio se poslije godinu do dvije dana vratio u Rašćane, a jedan dio je ostao da živi u Vojvodini. Poslije kolonizacije, 1948. godine formirana je zemljoradnička zadruga „Karan Milan“, po uzoru na ruski sistem zemljoradničkih zadruga „Kolhozi“. U zadružno zemljište uključena je sva zemlja ljudi koji su otišli u kolonizaciju, oduzeta zemlja veleposjednicima (Bilanović Luke Stojanovića), Važić Ljube (Ninići), kao i zemlja sedam, osam porodica koje su ušle u zadrugu (Stanišić Luka Lukšić, Aco Važić, Ljubo Karan Dekalović, Karan Tomo Lakić, Karan Luka Đeđo, Važić Marko Markica...). Ulazak u zadrugu nisu svi htjeli da prihvate. Vršeni su pritisci na razne načine na porodice koje nisu htjele da se dobrovoljno uključe u zadrugu. Moj otac nije htio da se uključi u zadrugu, pa je vršen pritisak na cijelu porodicu. Mene su zatvorili da bi se na taj način poslala poruka mom ocu o opasnosti kojima može biti izložen ako se ne uključi u zadrugu. Moj otac ni pored pritisaka nije htio da uđe u zadrugu.“ Simo Karan 415

Svjedočenje Ljube Karana Simarića „Rođen sam u Rašćanima 15. februara 1907. godine u sedmočlanoj seljačkoj porodici. Osnovnu školu sam završio u Mandinu Selu. Nisam nastavio školovanje, kao ni većina siromašne seoske djece. Do 1929. godine čuvao sam stoku. Te godine sam otišao u vojsku stare Jugoslavije. Služio sam u Titogradu. Iz vojske sam izašao u činu podnarednika 1935. godine. Vratio sam se kući i bavio se poljoprivrednim poslovima. Sjećam se da su 1938. godine, za vrijeme izbora, Rašćanci mahom glasali za opoziciju. Pošto sam pozvan u rezervu 12. marta 1941. godine u Sinj, tamo sam zatekao Marka Karana. On mi je rekao da je slušao od Hasana Brkića da je nastupilo rasulo starojugoslovenske vojske i predložio mi je da se vratim kući. Ipak, to nisam učinio nego sam se javio komandi 40. artiljerijskog puka sa sjedištem u Sinju.

Karan Sime Ljubo i Važić Marka Aleksa, učesnici NOR-a 1942–1945, snimljeni devedesetih godina XX vijeka

S obzirom da je nastupilo rasulo starojugoslovenske vojske, krenuli smo na Vagan prema Livnu i stigli u Rašćane. Donio sam u Rašćane svoju pušku, municiju i odjelo. U selo sam došao s nekoliko komšija. Sjećam se, sa mnom je bio Stanišić Jovo i išli smo pješke preko Kamešnice. Kraj puta smo u selu Srđanima vidjeli zastavu NDH. Prolazili smo kroz naša sela gdje smo se susretali sa Hrvatskom zaštitom, ali nas niko nije diro. Desetak dana poslije dolaska u naše selo, ustaše su počele zatvarati Srbe. Zatvorili su, koliko se sjećam, među prvima Novicu Zečevića, Savu Bilanovića, Stanka 416

Milisava, Tošu i Milana Draška. Držali su ih u Duvnu u zatvoru nekoliko dana i pustili kućama. Tošu Draška su jedino bili ostavili, pa su i njega poslije pustili iz zatvora. U ljude se uvukao strah nakon ovog zatvaranja. Kao srpski seljaci pitali smo se po čemu se mi razlikujemo od hrvatskih seljaka i zbog čega su nas ustaške vlasti počele zatvarati i progoniti. Jednom prilikom su naši mladići, među njima moj brat Milan, pjevali ispod sela tokom vraćanja iz grada. Njih je ustaškim vlastima prijavio Marijan Kovačević Špiko iz Srđana. Već sutra ujutro, čim je svanulo, došli su žandari sa Antom Madunićem. Bili su raspoređeni u dvije grupe. Jedna je išla kroz selo, druga ispod sela. Ante Madunić i Bilandžija (žandar) protjerali su kroz selo Rajka Stanišića i malog Ćevapa Đorđa. Tada su iz sela odveli i Mitra Karana Koču, mog brata Milana Karana Šustera, Stanka Milisava Zeku, Jovu Milisava, Đorđa Važića, Radu i Savu Važića i sina jedinca Markice Važića. Važići su potplatili žandare, tako da su pustili na slobodu Radu i Savu Važića. Poslije nekoliko dana pustili su iz zatvora i mog brata Milana Šustera. Pustio ga je Tiro, jer ga je poznavao odranije. Saznali smo da su otjerali iz grada Milana Mihojevića i Zelena Miću i zajedno sa našim Rašćancima poubijali ih i bacili u jamu. Za Vidovdan (28. 6. 1941) smo dobili pozive da se svi (Srbi) javimo u ustaški stan. Srbi iz svih sela su tada, osim onih iz Vrila i Prisoja, došli u Duvno. Jedna grupa je zatvorena u žandarsku kasarnu, druga u zatvor, treća u kuću pored opštine – financiju. Bio sam i ja tada zatvoren i sjećam se da su ustaše ubacile među nas Lazu Bakaricu iz Kovača da čuje šta pričamo. Na Vidovdan ujutro nama su prebačena dva, tri suseljana iz drugog zatvora i oni su nas obavijestili da je iz zatvora odvedeno skupa sa popom 15 ljudi u planinu Grabovicu iznad Brišnika i da su ih bacili u jamu, a da su Srbi iz Prisoja pobjegli u Tušnicu. Nas su istjerali vani da čistimo cestu. Ante Marijanović je sa ženom prošao pored Marka i mene i rekao da je sramota šta rade od poštenih ljudi. Pružili su nam i cigare. Nakon nekoliko dana bili smo pušteni. Sjećam se da smo na Ilindan (2. avgusta 1941) čuli za crnu vijest da su ustaše poklale cijelo selo Cebaru i da su Srbe, od djeteta do starca, pobacali u jamu u Grabovici iznad Brišnika. Mi smo ih ranije upozoravali da se sakriju kod nas, ali oni nisu htjeli. Zatvorili su i Srbe u Eminovom Selu, ali su ih poslije pustili. Iz Mokronoga i iz grada otjerali su Srbe i bacili u jamu, u Pakline. Nas iz Rašćana pozvale su ustaše da se javimo u školu. U školi su nam rekli da se moramo pokrstiti. U crkvi u Kongori fra Stipan je bio najaktivniji u tom poslu. Starješine iz srpskih porodica morale su dati po jednu ovcu Svetom Anti za spas duša članova svojih porodica. Kada je počela vršidba u polju, zapaljena je ustaška vatra na Cincaru. Mi smo odmah osnovali seoski odbor i stražu za odbranu sela, jer smo imali desetak pušaka. Na čelu odbora bio je Ilija Vulić. U odboru su bili Marko Karan, Risto Bilanović i Boško Bilanović. Njegovi osnivači bili su Dušan Karan i Milan Važić (žandarski narednik). 417

Djelovala je i omladinska organizacija. Oko 200 ljudi iz sela bilo je uključeno u ova zbivanja. Stupili smo u vezu sa odredom iza Cincara u novembru 1941. godine. Obaviješteni smo da će u naše selo doći Vojin Zirojević, Mustafa Latifić i još nekoliko drugova. Uveče je bilo veliko nevrijeme i vejavica. Odbor je mene, mog brata, Miju Karana Miška i Radu Karana odredio da iziđemo pred njih iznad Oplećana, Letke i Sarajlija. Neko ih je iz Vedašića video i javio u grad njihov dolazak. Bratu Milanu su se tada premrzli prsti dok smo ih čekali. Oni su prošli ispod sela i prije nas došli u kuću Pere Važića u Rašćane, gdje je trebalo da se održi sastanak. Sutra su prešli u kuću Mije Važića Ninića. Na tom sastanku su zvanično formirani NOO i seoska straža, koji su dobili naziv Partizanski odbor i partizanska straža i istovremeno smo upoznati sa našim zadacima u toj situaciji. Nisu tražili da odmah idemo u odred, već da kao partizanska straža ostanemo u selu. Treći dan njihovog boravka u selu osvanu lijep dan. Nevrijeme se smirilo. Noću su krenuli iz Oplećana, iz Draškovog ovčarnika. Talijani su postavili mitraljeze između Srđana i Oplećana, Vedašića i Oplećana, Rašćana i Srđana, jer im je javljeno da je grupa bandita sišla sa planine. Žandarski narednik Antić i još šest, sedam žandarma prošli su kroz cijelo selo i raspitivali se da li je iko dolazio. Niko im nije ni riječi rekao o dolasku i boravku livanjskih partizana u selu. Poslije su u selo dolazili Mustafa Latifić, Šefko Lokmić i još neki drugovi. Tada smo doznali za partizane Šolaju i Metku. Na sastanak koji je u Riliću organizovalo rukovodstvo NOP dogovoreno je da Milan Karan ide na taj sastanak. Bila je velika mećava i nije mogao otići. Kasnije je održan jedan sastanak u našoj kući, na koji su iz Duvna došli Kasim Numić, Dizdar Selim i Meho Brkić (Šuster). Čini mi se da je ranije dolazio Smajo Mandžuka i da se u našoj štali sastao sa mojim bratom Milanom, Lukom i Nikolom Vulićem i Savom Važićem. Nikola je bio školovan i napredan mladić. Sigurno da je odranije bio član SKOJ-a. Znam da je njegov otac Ilija Vulić, ugledni domaćin, bio na vezi sa Dervišom Numićem i Borišom Kovačevićem. Sjećam se pokušaja da se 1937. godine osnuje čitaonica za Srđane i Rašćane. Tada se dosta omladine učlanilo u čitaonicu zahvaljujući Ilijinom ugledu i njegovom sinu Nikoli, članu SKOJ-a, koji se školovao u Mostaru. Ilijina veza sa Borišom pomogla je da omladina bude jedinstvenija i da se za kratko vreme opredeli za partizane. Cilj osnivanja čitaonice, koja u pravom smislu nikad nije počela raditi, bio je okupljanje omladine i širenje naprednih ideja. U februaru 1942. u Rašćane su po drugi put ušli livanjski partizani. Tad nam je data druga direktiva. Prikupljala se hrana i odjeća za partizane. Jačanjem uticaja NOP opadao je uticaj ustaške propagande, jer su već tada neki progresivniji Hrvati shvatili svu štetnost ustaške politike. Uspostavljeni su kontakti sa onim ljudima za koje se znalo da od prvih dana osuđuju ustašku politiku. Između ostalih, to se odnosilo u prvom redu na Drugu Perića, Franu Zrnu Čovu i našeg učitelja Stanka Bucalića. 418

Kasnije smo doznali da je Mustafa Latifić poginuo u selu Vidimlije kod Glamoča, a Vojina Zirojevića su uhapsili Đujićevi četnici i predali ga Talijanima. U sastavu Rašćanskog odbora bili su aktivisti NOP Mandina Sela i Srđana: Risto i Boško Bilanović, Miloš Simić, Ilija Vulić, Marko Karan, Markica Važić. Komandir straže bio je Milan Važić, zamjenik komandira Ljubo Karan. Poslije je Milan prešao u Odbor, a ja sam postao komandir straže. Imali smo direktivu da preko omladinske organizacije raznosimo letke po selima. U aprilu 1942. godine počeli su neki naši ljudi odlaziti u partizane, i to u Rilićki odred. Treba napomenuti da se u partizane nije smjelo masovno ići jer su Talijani i ustaše stalno bili prisutni. U ljeto 1942. godine dolaze prvi partizani borci proleterskih jedinica. Borci 1. lovćenskog bataljona 1. proleterske brigade, na čelu sa Perom Ćetkovićem, prošli su kroz naša sela. U rašćanskoj školi narod im je pripremio narodno veselje i dobru večeru. Dočekani su s radošću i od mladih i starih. Taj dan su otišli prema Kongori. Iz tog sela je pobjegao jedan dio naroda jer su se plašili partizana. Ustaše su govorile da partizani ubijaju, muče, spaljuju sela. U Kongori je partizane dočekao Jolić Jozo Žura. Partizani su oko 1. avgusta oslobodili Duvno. Ponovo su ga napali i za dva dana ga ponovo zauzeli. Štab 1. proleterske brigade bio je smješten u Duvnu. Formirani su NOO u većini sela. U avgustu je formiran 1. duvanjski bataljon. Komandant bataljona bio je Dušan Dakić, a operativni oficir Ibrahim Latifić. Naša straža je ušla u sastav ovog bataljona. Prva četa Duvanjskog bataljona dobila je zadatak da ide u Lipu. Komandir te čete bio je Luka Bilanović Žućan, politički komesar Vlajko Kovačević, a dvije čete su ostale oko Duvna. Uskoro je došlo vrijeme da se vrše žito na Bunarima. Tu su Hercegovci izgonili stoku. U komandi mjesta dogovoreno je da borci, narod i omladina idu da vršu žito. Kad smo došli na Bunare, svi su se Hercegovci razbježali, samo je ostao Luka Mandić sa ženom i četvoro djece. On je radio zajedno sa nama. Partizani su se povukli, a zajedno sa njima povlačio se srpski narod, Muslimani iz Oplećana i porodica Franice Mašića. Pošto su ustaše zauzeli Duvno i došli u sela ispod Ljubuše, klali su sve što su zatekli i pljačkali što su stigli. Dio boraca iz Bunara pridružio se 1. četi na Zlopolju. Bilo nas je oko 10 do 15. Još prije su se neki iz našeg sela priključili bataljonu. Na Zvirnjači smo noćili. Ujutru su neki otišli u Glamoč, a mi smo krenuli prema Baljcima i preko Biljačkih staja prešli smo u Šuicu, došli na Jelovaču i kod Vučipolja se priključili bataljonu. Naša 1. četa raspoređena je na Vučipolje, a 2. četa prema Buhovu. U 1. četi bilo je nekih Baljčana i Ravnjana. Komandir 2. čete bio je Kojo Mitrić iz Ravnog. Komandir 3. čete bio je Božo Mišković, a komesar Selim Dizdar. Oni su raspored dobili prema Mokronogama. U naš bataljon došlo je dvadesetak Dalmatinaca i raspoređeni su po četama. 419

Povremeno smo vršili prepade na Duvno. Jednom smo napadali iz pravca Eminova Sela, a drugi put iz pravca Lokvica kod Majdana. Tada je ranjen u nogu Vlajko Kovačević, a bio je ranjen i Ilija Milisav iz Lipe, pa su otpremljeni u bolnicu. Obaviješteni smo da ustaše pripremaju ofanzivu na nas. Naša četa dobila je zadatak da ide na Borovu glavu, dok je u Šuičkim stajama bila 1. dalmatinska. Omladinska jedinica Duvanjskog bataljona bila je u Golinjevu i krenula je prema Livnu. Ustaše su napale. Štab bataljona krenuo je preko Tušnice i Mokronoga prema Livnu. Na tom putu je poginuo Selim Dizdar u Jelovači. Treća četa i štab su se povlačili preko Kruga prema Glamoču. Tada je zarobljen Miško, sin Franice Mašića, poginuo je iznad Livna Dilaver Osmo, a ranjeni su Stojan Vulić i brat mu Luka. Sa Kruga i Cincara zajedno su napadale ustaše i četnici. Neke jedinice Duvanjskog bataljona došle su preko Livanjskog polja na selo Priluku i preko Koričine izbile u Glamoč, gdje smo se sutradan svi sastali. Naš bataljon je ubrzo otišao u selo Koriće kod Doca. Iz Korića smo krenuli u Malovan i razoružali četnike iz Malovana koji se nisu htjeli predati. U Starom Selu smo proslavili godišnjicu Oktobarske revolucije. Iz Livna su nas napadali Talijani i četničke grupice. Ponovo smo krenuli prema Glamoču. Predvečer 7. novembra 1942. godine došla je zapovijest da cijeli bataljon ide u dopunu crnogorske brigade. Neki iz Duvanjskog bataljona su se vratili kućama, većinom stariji ljudi, jer su htjeli da budu na svojoj teritoriji. Pridružili smo se gotovo svi 5. crnogorskoj brigadi. Ujutro su se borci Duvanjskog bataljona postrojili u tri čete i 1. omladinsku, koja je došla iz Golinjeva. Sava Kovačević je izvršio smotru i rasporedio nas ovako: 1. četa Duvanjskog bataljona – Prvom bataljonu, 2. četa Duvanjskog bataljona – Drugom bataljonu, 3. četa Duvanjskog bataljona – Trećem bataljonu, Omladinska četa – Četvrtom bataljonu. U 5. crnogorskoj brigadi bili su 4. bataljon i 5. zijametski bataljon. Mi smo ušli u njihove redove, a bataljon „Vojin Zirojević“ u 10. hercegovačku brigadu. Sjećam se da smo ja i moj brat Šuco bili u 1. četi 1. bataljona. Naš bataljon je otišao u Stanivule, odatle na Koričinu prema Livnu, a ona četiri bataljona otišla su na Jajce i zauzeli ga. Kad smo s Koričine krenuli nakon mjesec dana boravka na tom području, vodili smo borbe na Gorici kod Jajca. Tu mi je poginuo brat Šuco, inače član KPJ i zamjenik komandira 2. čete. Početkom decembra 1942. godine, kad smo došli u jedno selo kod jezera, Dalmatinac Vatroslav, prezimena se ne sjećam, saopštio mi je da sam predložen za kandidata Partije i upoznao me sa dužnostima budućeg komuniste. U selu Plač kod Vakufa, kad smo pripremili napad na Prozor, na partijskom sastanku održanom 6. 2. 1943. godine primljen sam u KPJ. To sam primio sa velikom radošću, prihvativši to i kao obavezu, i kao čast, i kao priznanje. Kao borac 5. crnogorske brigade učestvovao sam u bitkama na Neretvi i Sutjesci. 420

Poslije 5. ofanzive, kad smo prešli Crnu Goru, u selima Krče –Titograd u decembru 1943. godine, teško sam ranjen u obje noge i ruke. Nakon liječenja u Pljevljima i moračkom manastiru prebačen sam 1944. godine u Bari (Italija) na dalje liječenje. Poslije sam prebačen u Grumu, gdje sam operisan, nakon toga u Gravinu. Od naših Duvnjaka sa mnom su bili Mile Ućukalo i Bosa Vulić, koja je bila ranjena u ruku. Nakon oporavka od teške operacije, vraćen sam u Jugoslaviju, u Split. Trebao sam se javiti u Kupres i u Jajce, ali su me uputili u Livno u komandu područja. Saopštili su mi da se javim u Komandu mjesta Duvno. U Sreskom odboru sam zatekao Mirka Ljubičića, predsednika. Sekretar Sreskog komiteta bio je Džebrail Džirlo. Lenka Rakić je bila predsjednica omladinskog komiteta. U Ozni su bili Galonja Ilija i Mitar Vujčić, u Regrutnom centru, gde su se prijavljivali novi borci partizanskih jedinica, bili su Končić iz Crne Gore i Božo Mišković. Na jednoj od sjednica Sreskog odbora izabran sam za povjerenika za unutrašnje poslove i bio sam član Sreskog komiteta i biroa toga komiteta. Osnovan je Sreski sud, a predsjednik je prvih pet, šest mjeseci bio Ilija Vulić, a sudije porotnici bili su Stipe Braovac iz Stipanjića, Jure Kapulica iz Prisoja, dok su službenici bili Jozo Čamber Beca i Hilmija Numić. Pravnik je bio neki Matković. Na skupštini Sreskog odbora u drugoj polovini 1945. godine izabran sam za predsjednika Sreskog suda, a Džebrail Džirlo, tadašnji sekretar Sreskog komiteta, izabran je za sudiju tog suda. Lenka Rakić je bila predsjednik omladinskog komiteta, a članovi su bili, koliko se sjećam, Mićo Bilanović (M. Selo), Mara Mašić (Mokronoge), Mitar Savić (E. Selo), Jadranka Važić (Duvno) i dr.“ SAGLASAN SA TEKSTOM Ljubo Karan Duvno, juna 1987. godine PODACI IZ REGISTRA SUBNOR-a DUVNA O RATU 1941–1945. U registru SUBNOR-a u Duvnu upisani su podaci o učesnicima rata, žrtvama poginulim borcima, o broju učesnika u NOB-u, po nacionalnom sastavu, po godinama rata, koliko je u kojem periodu pristupilo boraca po nacionalnom sastavu. Evo najvažnijih podataka iz tog registra. Od početka 1941. do konca 1945. godine s duvanjskog je područja bilo ukupno partizana 1.011, od toga 877 u borbi, a 134 u pozadini. U partizane je 1941. godine otišlo 38 Srba, devet Muslimana i pet Hrvata (ukupno 52). Tokom 1942. otišlo ih je 147, od toga 93 Srbina, 26 Muslimana i 28 Hrvata. Godine 1943. (recimo da i njih možemo nazvati dobrovoljcima) otišlo je 135, od čega su bila 62 Srbina, 25 Muslimana i 48 Hrvata. Dakle, ukupan broj boraca, dobrovoljaca, bio je 334, od čega su 193 Srbi, 60 Muslimani i 81 Hrvat. 421

Poslije kapitulacije Italije u septembru 1943. godine, Hrvati su shvatili da će ustaški pokret zajedno sa fašističkom Njemačkom doživjeti sudbinu Italije. Poslije pada Italije, Hrvati koji nisu okrvavili ruke krenuli su da se masovno priključuju redovima partizanskih jedinica. Tako je 1944. u partizane pristiglo 413; od toga 21 Srbin, 118 Muslimana i 274 Hrvata, a 1945. godine 264 borca (šest Srba, 75 Muslimana i 183 Hrvata). Za sve te četiri godine bilo je, dakle, prema registru, 1.011 boraca ili 220 Srba, 253 Muslimana i 538 Hrvata. Zanimljivo je vidjeti strukturu zapovjednoga kadra: vodnika – dva Srbina, dva Hrvata i dva rezervna Hrvata potporučnika – četiri Srbina; poručnika – 12 Srba, tri Muslimana i četiri Hrvata; kapetana – 14 Srba, jedan Musliman, jedan Hrvat; potpukovnika – jedan Srbin i jedan Hrvat; pukovnika – jedan Srbin, majora – pet Srba. Popis oficira i podoficira koji su bili u NOV-u prema registru SUBNOR-a: Srbi: Karan, Božin, Marko, 1914. (1. 11. 1941), poručnik Karan, Simin, Ljubo, 1907. (6. 4. 1941), poručnik Milisav, Lukin, Miloš, 1929. (13. 7. 1942), kapetan Milisav, Lukin, Nikola, 1924. (13. 7. 1942), kapetan Bilanović, Dragin, Luka, 1921. (1. 5. 1942), major Bilanović, Nikin, Luka, 1913. (15. 11. 1942), major Bilanović, rođ. Jovanović, Milica, 1925. (10. 8. 1942), poručnik Milisav, Markov, Lazo, 1923. (1. 8. 1942), kapetan Karan, Božin, Mijo, 1925. (1. 8. 1942), kapetan Milisav, Stojanov, Luka, 1924. (1. 11. 1941), poručnik Milisav, Lukin, Rade, 1928. (15. 12. 1942), kapetan Milisav, Božin, Milan, 1924. (1. 8. 1942), vodnik Milisav, Miloševa, Stana, 1924. (1. 8. 1942), kapetan Milisav, Stojanov, Ilija, 1919. (1. 8. 1942), poručnik Milisav, Ilijin, Milan, 1926. (1. 8. 1942), vodnik Vulić, Markov, Vojo, 1917. (1. 10. 1941), major Vulić, Markov, Aleksandar, 1919. (1. 10. 1941), major Vulić, Markov, Luka, 1923. (1. 10. 1941), pukovnik Važić, Ilijin, Rade, 1918. (1. 10. 1941), major Važić, Ilijin, Savo, 1920. (10. 10. 1941), kapetan Važić, Jovin, Nikola, 1917. (10. 10. 1941), poručnik Važić, Perin, Ilija, 1919. (11. 5. 1942) poručnik Važić, Perin, Stojan, 1921. (11. 5. 1942) poručnik Važić, Jovin, Boro, 1916. (1. 10. 1941) potpukovnik Važić, Mijin, Risto, 1924. (1. 8. 1942), potporučnik Draško, Todorov, Ilija, 1923. (1. 6. 1942), poručnik Draško, Božina, Zorka, 1923. (1. 6. 1942), poručnik 422

Stanić, Milin, Pavo, 1923. (1. 6. 1942), kapetan Stanić, Jovin, Savo, 1924. (1. 6. 1942), kapetan Stanić, Lukin, Vlado, 1924. (15. 3. 1943), kapetan Važić, Markov, Savo, 1919. (15. 3. 1943), kapetan Savić, Lukin, Mitar, 1924. (1. 8. 1942), kapetan Zdilar, Stevin, Jovo, 1920. (15. 5. 1943), kapetan Simić, Nikina, Ruža, 1914. (6. 4. 1941), kapetan Muslimani: Balić, Šefkin, Kasim – Žaka, 1913. (1. 7. 1943), poručnik Đulić, Ragibov, Mehmed, 1921. (5. 5. 1943), potporučnik Đugum, Mehin, Mujo, 1918. (1. 11. 1941), kapetan Kokanović, Abidov, Osman, 1922. (30. 7. 1943), poručnik Kapetanović, Bećin, Muharem, 1923. (20. 8. 1943), poručnik Lokmić, Muharema, Kasim, 1923. (1. 8. 1942) Hrvati: Križanac, Matin, Jozo, 1913. (8. 7. 1944), poručnik Lerota, Ivanov, Mate, 1912. (1. 9. 1943), poručnik Marković, Ivanov, Rade, 1927. (8. 11. 1944), poručnik Parić, Jozin, Pero 1926. (15. 11. 1944), poručnik Baćak, Jurin, Andrija, 1918. (10. 8.1944), poručnik Perić, Božin, Ivan 1920. (1. 6. 1943), oficir Baković, Stipin, Ilija 1921. (6. 4. 1941), potpukovnik Jolić, Jozin, Marko 1921. (1944), kapetan Trogrlić, Markov, Jozo, 1925. (27. 9. 1942), oficir Škegro, Markov, Vidak, 1928. (15. 11. 1944), oficir.110 Da bi slika tih godina bila cjelovitija, evo i prikaza žrtava Hrvata Drugog svjetskog rata, koji prenosim iz Duvanjskog zbornika (Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa „Duvanjski kraj kroz povijest“, Tomislavgrad, 6–7. srpnja 2000, str. 359–401). U ovom zborniku žrtve su popisane po selima imenom, prezimenom i mjestom pogibije. Bilo je ukupno 1.025 hrvatskih žrtava u periodu 1941–1945. godine. Kažimir Vučemil posjeduje i podatke o primaocima boračkih penzija u Duvnu, koje je pribavio od PIO osiguranja, po nacionalnoj pripadnosti i godini priznatog boračkog učešća. Navedeni podaci objavljeni su u knji*zi Duvanjski žrtvoslov. Popis primalaca boračkih penzija koji je izdala Zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, filijala Mostar, poslovnica Duvno, broj: 01-1190/73, datum 17. 7. 1975. godine. (Politički zatvorenik, 239, veljača 2012; http://www.hdpz.htnet.hr/broj239/Vucemil.htm) 110

Podatke iz arhiva SUBNOR-a objavio K. Vučemil na sajtu www.hdpz.hr/broj230, Politički zatvorenik, februar 2012. 423

Na popisu je 1.012 imena lica koja su sudjelovala u NOR-u i na toj osnovi postali primaoci boračkih penzija. U partizanima je 1941. godine bilo 38 Srba, devet Muslimana i pet Hrvata s duvanjskog područja. Podaci koji su uzeti iz registra SUBNOR-a i podaci koji se nalaze u evidenciji Fonda PIO su identični. Na osnovu prikazanih podataka, može se izvršiti analiza broja učesnika u jedinicama NOV po nacionalnoj strukturi. Podaci koji se nalaze u tabeli odnose se na preživjele borce. Broj poginulih boraca nije uzet u popis koji je prikazan u tabeli. TABELA 30 Godina 1941 рата 1942 1943 1944 1945 Ukupno

Hronološki prikaz uključenja u NOB po nacionalnosti iz Duvna Hrvati Srbi Muslimani Ukupno % Хрвати % Срби % Muslimani 5 38 9 52 9.62 73.08 17.31 28 93 26 147 19.05 63.27 17.69 48 62 25 135 35.56 45.93 18.52 274 21 118 413 66.34 5.08 28.57 184 6 75 265 69.43 2.26 28.30 539 220 253 1012 53.26 21.74 25.00

Na osnovu prikazanih podataka, u partizane su prvih godina rata (1941–1943) otišla 334 borca, od toga 193 Srbina ili 58%, Hrvata 81 (od toga 48 u 1943) ili 24% i Muslimana 60 ili oko 18%. Kad se broj učesnika stavi u odnos sa brojem stanovnika po nacionalnom sastavu iz 1941. godine, dobijaju se sledeći podaci: Učešće Hrvata u NOV u prve tri godine rata, na osnovu podataka iz tabele, iznosi oko 0,27%, a Muslimana oko 3%. Ukupan broj Srba koji su učestvovali u partizanima bio je 310, od toga rat je preživjelo 220, a poginulo 90 boraca, što čini preko 22% ukupnog stanovništva. Ako se umanji broj ubijenih Srba u prvim mjesecima rata, oko 270, taj procenat učešća u partizanima je preko 27%. Ovaj podatak dovoljno govori o učešću Srba u NOV. Poslije kapitulacije Italije 1943. godine, u periodu 1944–1945. NOV-u se priključilo 27 Srba, što čini samo 8,7% od ukupnog broja učesnika, što pokazuje da su Srbi, sposobni za vojsku, do kraja 1943. skoro svi bili u partizanima. Ukupan broj preživjelih Hrvata koji su učestvovali u NOV za period 1941–1945. iznosi 539, od toga broja partizanima se u periodu 1944. i 1945. priključilo 458 boraca, što je preko 78% od ukupnog broja Hrvata u partizanima. U toku rata poginulo je 48 boraca Hrvata, tako je ukupan broj učesnika rata 587 boraca, što čini oko 2% od ukupnog broja Hrvata. Hrvati su masovno krenuli u partizane poslije kapitulacije Italije 8. septembra 1943. godine, kad je bilo očigledno da će fašistička Njemačka i njihove sluge doživjeti poraz. Do tog događaja Hrvati su u vrlo malom broju bili prisutni u jedinicama NOV jer su podržavali ustaše ili su bili njihovi simpatizeri. Ukupan broj Muslimana u partizanima bio je 274, od tog broja preživjelo je 253, poginulo je 21, što znači da je njihovo učešće u NOB-u bilo oko 14%. I Muslimani su se masovno uključili u partizane poslije kapitulacije Italije. Tako su se u 1944. i 1945. godini u partizane uključila 193 borca Muslimana ili preko 70% od ukupnog broja učesnika. 424

RAZMJERE ZLOČINA NAD SRBIMA U DUVNU U RATU 1941–1945. Najbolje i najpreciznije činjenice o razmjerama zločina genocida i etničkog čišćenja Srba u Duvnu u Drugom svjetskom ratu mogu se sagledati iz uporednih podataka o odnosu broja stanovnika sva tri naroda i odnosa između ukupnog broja i broja stradalih pripadnika svakog od ta tri naroda. Da bi se izvršila navedena analiza, neophodno je utvrditi broj stanovnika u Duvnu po nacionalnoj strukturi u ukupnom broju stanovnika prije rata.

Spomen-ploča poginulim borcima NOR-a 1942–1945. iz Srđana, Rašćana i Mandina Sela, ugrađena u zid škole u Mandinu Selu

Prema popisima stanovništva od 1879. do 1991. godine, Srbi u Duvnu čine oko 5% ukupnog stanovništva. Popis stanovništva nije vršen između 1931. i 1948, pa je teško sa punom preciznošću utvrditi broj stanovnika u Duvnu, kao i broj po nacionalnom sastavu početkom rata 1941. godine. Međutim, ako se analizira stanje 425

na osnovu prethodnog popisa i kretanja stanovništva u posljednjoj deceniji popisa, može se doći do približno tačnih podataka o broju stanovnika početkom rata 1941. godine. U periodu između dva popisa 1921–1931. porast stanovništva je bio sljedeći: po popisu stanovništva 1921. godine Hrvata je bilo 20.229, Muslimana 1.693 i Srba 1.107, a na popisu stanovništva 1931. godine Hrvata je bilo 26.150, što čini rast od 13%, Muslimana 1.819, što čini rast od 7,5%, a Srba je bilo 1.222, što čini porast od 10%. Na osnovu navedenih podataka, pod pretpostavkom da je u periodu 1931– 1941. ostvaren približan rast stanovništva kao u prethodnoj deceniji, može se zaključiti da je broj stanovnika prije početka rata 1941. godine sljedeći: Hrvata oko 29.500, Muslimana oko 2.000 i Srba oko 1.400. Po napred navedenoj procjeni, u Duvnu je početkom rata bilo ukupno oko 33.000 stanovnika, u procentima: Hrvata 89%, Muslimana 6,5% i Srba 4,5%. U knji*zi Duvanjski žrtvoslov, prema procjeni autora, a na osnovu matičnih knjiga Katoličke crkve i popisa u nekim župama iz 1935. godine, Hrvata je u Duvnu 1940. živjelo 26.939, a u Drugom svjetskom ratu stradalo ih je 2.021.111 Prema podacima koji su objavljeni u Duvanjskom zborniku (Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa „Duvanjski kraj kroz povijest“, Tomislavgrad, 6–7. srpnja 2000, str. 359–401), utvrđeno je da je u periodu 1941–1945. stradalo ukupno 1.025 Hrvata, razlika između dva izvora je skoro duplo, što je nelogično. U spisku žrtava fašističkog terora koji je 1965. godine izvršio Savezni zavod za statistiku, a koji nije konačan i nije u potpunosti završen, stradali su evidentirani na osnovu matičnih knjiga po mjestu rođenja. Broj popisanih žrtava fašističkog terora u Duvnu iznosi 863, od toga: Srba 495 ili 35,5%, Hrvata 301 ili 1,02% i Muslimana 67 ili 3,35%. U Hrvatskom zborniku o Tomislavgradu, koji je napisan 2000. godine, u Drugom svjetskom ratu poginulo je 1.025 Hrvata112. Na osnovu navedenog popisa Saveznog zavoda za statistiku, u kome su imenom i prezimenom objavljene žrtve po svim selima, broj žrtava fašističkog terora je – 301 Hrvat, a od toga 48 Hrvata kao borci NOR-a. Iz tih podataka može se zaključiti da je u fašističkim jedinicama okupatora i njihovih sluga poginulo oko dve trećine ukupno stradalih ili tačnije 724 Hrvata. Kada se uzmu u obzir ukupno stradali od fašističkog terora i poginuli u ustaškim jedinicama, kao i njihove pristalice u odnosu na broj Hrvata početkom rata, stradalo je oko 3,5% hrvatskog stanovništva. Ako su tačni podaci koji su objavljeni u knji*zi Duvanjski žrtvoslov, a koji se tiču učešća i stradanja Hrvata u ustaškim i drugim vojnim jedinicama NDH i okupatora, procenat stradanja je duplo veći. Prvim popisom poslije rata, koji je izvršen 1948. godine, Srba je bilo 807 ili 2,71%. Procenat učešća Srba u ukupnom stanovništvu sa 4,67% iz 1931. godine pao 111

Duvanjski žrtvoslov, str. 289 Politički zatvorenik, 239, veljača 2012; http://www.hdpz.htnet.hr/broj239/ Vucemil.htm 112

426

je na 2,71% 1948, što je smanjenje za 42%, a u apsolutnom broju, broj Srba smanjen je za 593. Na smanjenje broja Srba na popisu 1948. uticala je kolonizacija Srba u Vojvodinu, gdje je raseljeno oko 100 Srba, pa je procenat smanjenja srpskog življa nešto veći od procenta stradanja Srba u ratu 1941–1945. Istovremeno je procenat učešća hrvatskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika Duvna u analiziranom periodu od 1931. do 1948. porastao sa 88,37% na 93,3%. U apsolutnom broju hrvatsko stanovništvo se povećalo za 4.627 stanovnika, što je uvećanje od 20%. Navedeni pokazatelji najbolje govore o razmjeri stradanja Srba u Duvnu u Drugom svjetskom ratu. Prema prikupljenim podacima, neposredno je od ustaškog zločina stradalo, bez borbe i otpora pobijeno po selima, poljima, planinama i bačeno u jame u planinama oko Duvna u toku 1941. godine 312 Srba. Tako je samo od neposrednog zločina koji su izvršile ustaše nestala oko četvrtina srpskog naroda u Duvnu u odnosu na broj Srba na početku rata. Sigurno je da neke žrtve nikad neće biti popisane jer je svjedoka i preživjelih meštana sela u kojima su vršeni zločini malo, a u nekim selima preživjelih nije bilo. Broj stradalih Srba po mjestu i vrsti zločina, izvršiocima i godinama kada su ubijeni je sljedeći: 1. Ubijeni i bačeni u jame civili, zločin izvršile ustaše 1941, 272 Srba 2. Ubijeni u pojedinačnim slučajevima od strane Italijana i ustaša 1941, 10 Srba 3. Ubijeni civili u septembru 1942, zločin izvršile ustaše, 34 Srba 4. Ubijeno i umrlo u zbijegu u Glamoču 1942–1943, 11 Srba 5. Ubijeno u logoru Staro sajmište, gdje su ih odveli Nijemci, šest Srba 6. Umrlo od bolesti i bijede poslije povratka iz Glamoča 1944. i 1945, 45 Srba 7. Poginulo u jedinicama NOV od početka do kraja rata – 90 boraca 8. Broj preminulih čiji način stradanja, kao ni vrijeme ni izvršioci zločina nisu utvrđeni – 31 Srbin Broj ukupno stradalih Srba, za koje je utvrđeno da su život okončali kao civili ili kao vojnici, iznosi 499 ili preko 35% u odnosu na broj koliko ih je bilo 1941. godine. TABELA BR. 31 Br. Prezime Iz grada Duvna 1 Vuković 2 Zelen 3 Vuković 4 Vuković

Ime oca

Marka Milošа Marko

POGINULI SRBI IZ DUVNA U NOR-u 1941-1945. Ime God.rođ. God. Mjesto pogibije погибије Markо Dragica Bogdo Slobodaн

1924 1925 1910 1922

1945 1945 Jan-43 1943

427

Sremski front Sremski front Sutjeska Metaljka-Čajniče

Borac u jedinici NOR-a borac 1. proleterske brig. borac 1.proleterske borac 5. proleterske brig. borac 6. istoč. bosanske brig.

5 Kovačević Sime Boriša 6 Bilanović Nikola Tomo Iz Eminova Sela 7 Gligorić Gligo Marko 8 Gligorić Milana Marko 9 Gligorić Luke Ruža 10 Zdilar Dragutina Zorka 11 Savić Laze Savo 12 Savić Miloša Savo 13 Savić Nikola Stojan 14 Savić Pere Jovo 15 Zdilar Mije Pero 16 Zdilar Milana Zorka Iz sela Mokronoga 17 Simić Милоша Јованка 18 Simić Лазе Никола 19 Simić Милоша Мара Iz sela Oplećana 20 Draško Bože Gojko 21 Draško Luke Stana 22 Stanić Nike Mijo 23 Stanić Nikola Smiljana 24 Stanić Mile Petar 25 Ućukalo Mlade Miško 26 Ućukalo Vlade Mile 27 Vulić Sime Đorđe 28 Važić Marka Milica 29 Draško Marka Marko 30 Draško Ile Todor 31 Stanić Nikola Bojka Iz sela Srđana 32 Vulić Ilije Петар 33 Savić Đure Петар 34 Vulić Ilije Никола 35 Vulić Marka Мијо

1908 1921

1943 1941

Kalinovik-Miljevina Užice

borac 10. hercegovačke brig. borac NOR-a

1919 1920 1923 1923 1911 1923 1922 1924 1913 1918

02-1943. 04-1945. 1943 04.1945. 05-1943. 05-1944. 02-1943. 03-1943. 02-1943. 02-1943,

Dobro Nevesinje Semizovac Sutjeska Trnovo-Sarajevo Sutjeska kod Duvna Nevesinje Bileća Nevesinje Nevesinje

borac 7. krajiške brig. borac 7. krajiške brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig.

1924 1917 1928

1943 06-1944. 1945

Tjentište-Sutjeska Donji Vakuf Mokronoge

borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig.

1925 1925 1924 1923 1925 1916 1920 1915 1924 1924 1925 1927

05-1943. 05-1943. 1942 03.1943. 03.1943. 03.1943. Mar-45 06-1943. 05-1945. 1945 05-1945. 1943

Vučevo-Sutjesk Zelengora Pivska plan.-Rudine Crna Gora Nevesinje Ljубуша-Дувно Umro u Mostaru Tjentište-Sutjeska Trst Sremski front Gračanica Koprivnica

borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. Koman. bataljona 1. proleter. borac NOR-a borac NOR-a

1927 1923 1923 1924

1944 Logor Staro sajmište 12-1943. Titograd 02-1944. Oplećani-Duvno 1943 Srđani

borac 5. proleterske brig. koman. čete-Pete proleterske borac Duvanjskog odreda borac Duvanjskog bataljona

TABELA BR. 32 POGINULI SRBI IZ DUVNA U NOB-u 1941-1945. Iz Rašćana 36 Karan 37 Karan 38 Karan 39 Karan 40 Stanišić 41 Stanišić 42 Važić 43 Važić 44 Stanišić 45 Stanišić

Nike Save Bože Mitra Riste Save Jove Stojana Mara Tomo

Pero Ruža Sava Stojan Dušan Lazo Dušan Tomo

1923 1924 1921 1921 1897 1920 1920 1917

04.1943. 06-1943. 06-1943. 1943 1943 1943 1945 07-1943.

Sutjeska Tjentište-Sutjeska Tjentište-Sutjeska Jasenovac Sutjeska Konjic kod Karlovca kod Nevesinja

borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 17. krajiške brig. borac 5. proleterske brig.

Savo

1912

03-1943.

Duvno

Komanda mjesta Glamoč

428

46 Stanišić 47 Karan 48 Karan 49 Karan 50 Karan 51 Karan 52 Karan 53 Važić 54 Važić 55 Važić 56 Važić Mandino selo 57 Bilanović 58 Bilanović 59 Bilanović 60 Bilanović 61 Bilanović 62 Bilanović 63 Bilanović 64 Bilanović 65 Bilanović 66 Bilanović 67 Bilanović

Dušana Ile Laze Nikole Sime Marka Tome Jakova Jove Jove Steve

Ljубо Tomo Đorđe Luka Milan Mijo Rade Anđa Milan Nikola Ilija

1912 1918 1921 1916 1925 1916 1923 1908 1880 1926

03-1942. 04-1944. 1942 1942 1942 06-1943. 06-1943. 03.1942. 1943 1945

Borovo polje-Livno Zlopolje-Duvno Prozor Jajce Glamoč Zelengora Tjentište-Sutjeska Prozor Duvno Jajce

borac Vukovskog odreda NOO Rašćani borac Pete proleterske brig. borac Pete proleterske brig. borac Pete proleterske brig. borac Pete proleterske brig. Centralna bolnica Koman. čete-5. proleterske бриг. borac NOR-a borac NOR-a

Bože Bože Mije Mije Bože Stojana Bože Bože Đorđa Đorđa Stojana

Dušan Luka Ljубица Mirko Rade Lazo Ilija Jovo Luka Savo Marko

1922 1925 1923 1925 1918 1912 1908 1922 1917 1913 1920

04-194405-1943. 1943 05-1943. 06-194304-194505-1943. 04-1943. 1943 6-1942. 05-1943.

Dvojnine-Duvno Tjentište-Sutjeska Zelengora Tjentište-Sutjeska Tjentište-Sutjeska борац Пете Šarengrad пролетрске Sutjeska

borac Duvanjskog bataljona borac 5. proleterske brig. bolničarka 5. proleterske бриг. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. kom. odelj. Treće divizije borac 5. proleterske brig. borac Livanjskog bataljona komandir batalj. 1. пролетерске бриг. borac 5. proleterske brig.

Prozor Konjic Romanija Sutjeska

TABELA BR. 33 POGINULI SRBI IZ DUVNA U NOB-u 1941-1945. Iz sela Lipa 68 Milisav 69 Milisav 70 Milisav 71 Milisav 72 Milisav 73 Milisav Iz sela Kongora 74 Bilanović Iz sela Cebara 75 Zelen 76 Vitezović Iz sela Baljci 77 Cvetić 78 Cvetić* 79 Cvetić 80 Velimir 81 Cvetić 83 Cvetić 84 Cvetić 85 Ćevap 86 Manojlović 87 Manojloviћ Саве

Stojana Luke Simo Marka Nikola Luka

Cvita Momčilo Nikola Perо Ilija Ljубо

1922 1920 1900 1921 1921 1918

11-1943. 05-1943. 1943 02.1944. 08-1943. 03-1945.

Nevesinje Sutjeska Lipa-Duvno Srđani-Duvno Trebiševo-Duvno Busovača

bolničarka 5. proleterske бриг. borac 1. proleterske brig. NOR borac Duvanjskog bataljona borac Vukovskog odreda borac 7. krajiške brig.

Milana

Nikola

1922

04.1943.

Nevesinje

borac 5. proleterske brig.

Todora Miloša

Stana Strailo

1926 1926

1945 1943

Sremski front kod Sinja

borac 10. hercegovačke brig. borac 13. dalmatinske brig.

Ilije Laze Laze Vukana Pere Jove Stojana Stevana Save Save

Marko Branko Obrad Risto Ruža Đorđe Dušan Đorđe Svetko Zorka

1910 1918 1909 1912 1927 1913 1911 1903 1923 1921

04-1943. 1943 11-1943. 06-1943. 05-1943. 1943 05-1944. 04-1943. 05-1943. 1943

Piva Sutjeska Piva Tjentište-Sutjeska Sutjeska Gornje bare Šuica Piva Sutjeska Nepoznato

borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. kapetan u Drugoj dalmat. rug. Komanda mjesta Duvno borac 5. proleterske brig. borac 5. proleterske brig. borac 2. dalmatinske brig.

429

88 Velimir 89 Velimir 90 Velimir Iz sela Šuica 91 Simić

Đoke Nikole Nikole

Ljубан Đoko Ilko

1919 1926 1906

05-1942. 08-1943. 03-1944.

Pakline-Duvno Kupres Duvno

borac 5. proleterske brig. borac Vukovskog odreda borac Vukovskog odreda

Đure

Pero

1920

1942

Pošanj-Šavnik

borac 5. proleterske brig.

Korišteni izvori za utvrđivanje spiska: -Registar SUBNOR-a Duvno, -Knjiga Viktor Kuč Borci Sutjeske, -Spomen-ploča na osnovnoj školi u Mandinu Selu za Srđane, Rašćane i Lipu, -Spisak žrtava Drugog svjetskog rata koji je šezdesetih godina uradio Savezni zavod za statistiku.

TABELA BR. 34 SPISAK ŽRTAVA FAŠISTIČKOG TERORA 1941-1945. U DUVNU PO NACIONALNOSTI Žrtve terora - civili Poginuli u NOB Ukupno Srba Hrvata Muslimana Srba Hrvata Muslimana

Red. br.

Naziv mjesta

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25

Baljci Blažuj Bogdašić Borčani Bukova gora Bukovica Cebara Crvenica Dobrići Donji Brišnik Duvno Eminovo Selo Galečić Gornji Brišnik Grabovica Jošanica Kazaginac Kolo Kongora Korita Kovači Kuk Letka Lipa Liskovača

20 7 8 4 1 3 142 7 4 2 106 33 5 10 6 2 3 8 6 1 2 32 6 15 2

26 27 28 29 30 31

Lug Mandino Selo Mesihovina Mijakovo Polje Mokronoge Mrkodol

53 28 8 1 19 9

1 3 8 4 1 3

13 4 1 1

142

54 25 1

24 13 3

2 7 4 2 20 8 4 10 6 2 3 8 3 1 2 32 6 1 2

53 4 8 1 4 6 430

3 32

6 10

13 1

0 0

2 1 1

6 0

0 0

3 0

3 3

0 0

32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51

Omerovići Omolje Oplećani Pasići Prisoje Rašćani Rašeljke Raško Polje Renići Rošnjače Sarajlije Seonica Srđani Stipanjići Šuica Trebiševo Vedašić Vivica Vojkovići Vir UKUPNO

3 3 34 1 44 70 2 8 3 1 2 1 9 15 22 1 6 10 3 72 863

3 19 31 70

8 2

71 499

3 1 1 17

2 22

2 8 3 1 2 1 1 4 19 1 6 10 3 1 301

431

4 11 1

3 6

4 1

0 0 67

0 91

0 0 48

0 0 21

PERIOD POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA 1945–1971. Po završetku rata i oslobođenja zemlje od okupatora i izdajnika, većina preživjelih Srba vraća se u svoja sela i na svoja ognjišta. Oni koji su se vratili imali su sreće što su preživjeli rat. Mnogi se nisu vratili, oni koji su uspjeli da pobjegnu pred ustaškom kamom u šume i planine imali su šansu da prežive, ali dosta ih je izginulo na ratištima cijele zemlje. Oni koji nisu uspjeli da pobjegnu od ustaških zločina nisu imali nikakve šanse da prežive – ubijeni su, bačeni u jame... Poslije rata Srbi nisu krenuli u obračune i osvete za učinjene zločine, već su iz početka počeli da grade bolju i srećniju budućnost. Mnogi su u rat otišli sa 16, 17, 18, 19 ili 20 godina i u ratu su sazreli znatno brže nego što se to dešava u normalnim uslovima života i prirodnog razvoja. Jedan broj Srba uključio se u organe vlasti, neki su ostali u vojsci da svoja ratna iskustva prenose na buduće generacije vojnika. U vojsci su, prema zaslugama i znanju, unapređivani u više vojne činove. U novoj vlasti Srbi su imali značajan uticaj i ulogu u razvoju državnih institucija, organizacija i drugih organa vlasti. U novoj vlasti bilo ih je i na višim funkcijama u organima opštine i republike. U ratu su se borili i ginuli za slobodu, pravdu i ideje komunizma, socijalizma, ravnopravnosti, za bratstvo i jedinstvo. Za dosta Srba komunizam je postao religija i ubjeđenje. Tako je većina Srba iz Duvna, čak i oni koji nisu bili članovi SK već njegovi simpatizeri, bila odana SK i novoj komunističkoj vlasti. Poslije rata jedan veći broj Srba zanemaruje Srpsku pravoslavnu crkvu, pravoslavne običaje i u pravom smislu riječi prihvata bratstvo i jedinstvo i socijalizam kao svoju vjeru. Srbi svoju djecu odmah poslije rata poslaše u srednje, više i visoke škole. Srbi su bili prvi fakultetski obrazovani ljudi koji su škole i fakultete završili poslije rata. Nakon završenih škola, neki su se vratili u Duvno i kao školovani ljudi postali su nosioci razvoja privrede, obrazovanja, rukovođenja i upravljanja opštinom i privredom. Srbi su i prije rata u odnosu na svoju brojnost u stanovništvu imali znatno viši stepen pismenosti nego Hrvati i Muslimani. Mnogi školovani ljudi nisu bili opterećeni nacijom i vjerom. Vaspitani su u duhu poštenja, ljubavi, prijateljstva i širenja ideje bratstva i jedinstva. Srbi nisu svoju djecu vaspitavali da mrze ljude druge nacije i vjere, oprostili su i onima koji su nad njima učinili strašne zločine. Da su stvarno oprostili zlodela najbolji dokazi su brakovi koje su Srbi zaključivali sa Hrvaticama poslije rata. Mnogi Srbi, fakultetski obrazovani, oženili su se djevojkama hrvatske nacionalnosti. I u toku rata bilo je slučajeva da su se Srbi i Srpkinje venčavali sa Hrvatima i Hrvaticama. U selu Rašćanima, u preko 60% porodica bila je bar jedna snajka Hrvatica ili Muslimanka. U prvim godinama poslije rata rijetki su bili slučajevi da se Hrvat oženio Srpkinjom, 432

međutim, u kasnijem periodu, negdje oko šezdesetih godina 20. vijeka, bilo je sklopljenih brakova između Hrvata i Srpkinja. Srbi koji su poslije rata završili fakultete u periodu 1954–1956. godine i vratili se u Duvno da rade bili su: Karan Ljube Tomo (1937), završio pravni fakultet, Karan Save Simo (1939), završio rudarski fakultet, Ćevap Branko (1940), završio pravni fakultet. Bilo je dosta Srba sa završenom srednjom i višom školom koji su poslije rata nastavili da žive i rade u Duvnu. Jedan broj Srba sa završenim fakultetom, prva poslijeratna generacija studenata rođenih između 1937. i 1940. godine, nije se vratio u Duvno da radi, ostali su da rade, većinom, u gradovima u kojima su završili studije. Srbi su poslije završenog rata mislili i nadali se da je napokon došao kraj svim stradanjima, bratoubilačkim ratovima, životu u strahu, bijedi i siromaštvu i da sada mogu mirno da žive na svojim vjekovnim ognjištima, da školuju djecu i da sa Hrvatima i Muslimanima budu u dobrim komšijskim i bratskim odnosima. Da bi se ostvarile njihove nade, sve strahote i zločine koji su nad njima učinjeni (ubistva, pljačke, jame, paljevine) Srbi su oprostili, ali nisu zaboravili. Ta stradanja i zločini nad Srbima koje su počinile ustaše za srpski narod postaše tabu-teme, to svoje pamćenje Srbi koji su preživjeli te strahote nisu prenosili na svoja pokolenja i o tim događajima malo se pričalo. Mnogi su Srbi izbjegavali da budu svjedoci na suđenju jednom broju zločinaca, a bilo je i onih koji su često svjedočili u korist optuženih, to je bilo radi želje da se živi bez mržnje. Srbi, a i mnogi Hrvati i Muslimani mislili su da se nikad više neće ponoviti zločini, rat i ubijanja koja su se dešavala i da će se stvoriti uslovi za život u miru, kao i da će se djeca normalno školovati. Počela su da se formiraju preduzeća, ustanove, otvaraju škole, bolnice i druge organizacije. Počeli su ljudi da se zapošljavaju u preduzećima i ustanovama, porastao je standard. Vremenom su ljudi počeli da odlaze u penzije, poseban tretman kod penzionisanja imali su prvoborci rata. Takva socijalna politika države imala je uticaja na bolji život. Srbi, kao i pripadnici druga dva naroda koji su bili učesnici rata, ostvarili su boračke penzije i invalidnine. Država je otvorila granice i jedan veliki broj Hrvata, Muslimana, kao i nekoliko Srba, otišao je na privremeni rad u inostranstvo, većinom u Njemačku. Pripadnici sva tri naroda u Duvnu međusobno su se uvažavali i poštovali. Nije bilo slučajeva omalovažavanja, pretnji, maltretiranja i zlostavljanja ili na drugi način ugrožavanja od strane većinskog hrvatskog naroda. Država se razvijala i dostigla nivo srednjerazvijene zemlje. Na osnovu svih kretanja u društvu stvarao se utisak da se dosta toga za šta su se ljudi borili, što je u ratu propagirano i za šta se ginulo ostvarilo, ali mnogo toga je bilo neostvarivo. Mnoga obećanja bila su utopija, nisu se ostvarila, ali se društvo kretalo ka boljem životu.

433

PRVE POSLIJERATNE GODINE Drugi svjetski rat je bio najtragičniji za Srbe u Duvnu od svih prethodnih ratova koje je preživio srpski narod. U tom ratu stradalo je preko 40% Srba. Poslije rata vršene su razne reforme u društvu. Zemlja je bila razrušena, privrede nije ni bilo, poljoprivreda je bila najveća nada za preživljavanje i osnov za pokretanje privrede i razvoja društva. Odmah poslije rata krenulo se u agrarnu reformu. Jedna od mjera reforme bio je program dobrovoljne kolonizacije (premještanje stanovništva) u Vojvodinu. Jedan od osnovnih kriterijuma za mogućnost kolonizacije bilo je učešće u ratu i stradanje porodice. Kolonizacija je vršena u Vojvodinu, koju je u toku rata napustio veliki broj Njemaca i Mađara, pa je bilo neophodno da se taj prazan prostor naseli. Dosta je Srba konkurisalo za kolonizaciju, njihovi zahtjevi su odobreni i na osnovu tih rešenja dosta ih je prešlo da živi u Vojvodinu. Dio koloniziranog stanovništva, poslije izvjesnog vremena provedenog na područjima u Vojvodini, ne mogavši da se navikne na život u ravnici, vratio se u zavičaj. Jedan broj koloniziranog stanovništva ostaje da živi u Vojvodini. Kolonizacijom je obuhvaćen veliki dio srpskog stanovništva iz Duvna, pa je broj Srba u duvanjskoj opštini i na taj način smanjen. Oni koji nisu obuhvaćeni kolonizacijom počinju da obnavljaju domove koje su spalile i opljačkale ustaše. Rane rata se zacjeljuju, Srbi misle na budućnost. Svaka priča o ratu i ratnim događajima nije bila poželjna tema, tako je Drugi svjetski rat ostajao u sjećanjima samo sudionika, a buduće generacije krišom su saznavale o tim nemilim događajima. Krenula je obnova zemlje, kao i razvoj društva. Ekonomski oporavak išao je dosta sporo, ali ipak se kretao i svakim danom se živjelo bolje. Najteži teret obnove pao je na seljaka. Zemlja je bila prva koja je trebalo da obezbjedi minimum sredstava za prehranu stanovništva. U izvršenju tog zadatka bilo je teških i bolnih perioda. Sa ciljem da se obezbijedi dovoljno hrane, vlast je uvela obavezne otkupe poljoprivrednih proizvoda. Te propisane kvote često su bile veće nego sama proizvodnja u nekim poljoprivrednim gazdinstvima. Posebno je to bilo bolno u sušnim godinama, kad je bio slab rod. Bilo je to teško izdržati skoro kao rat. Obavezni otkupi su bili najteži dio života proizvođača i seljaka poslije rata. O tim otkupima i njihovim izvršiocima pričale su se razne priče i pjevale pjesme u negativnom kontekstu. Sjećam se jednog stiha, „to su ljudi od hrđave forme, u otkupu prebacuju norme“. Ali možda je to tako moralo da bude.

434

KOLONIZACIJA SRBA U VOJVODINU 1945–1946. GODINE Dosta srpskih porodica prijavilo se na poziv vlasti da se preseli u Vojvodinu, jer su nakon odlaska Njemaca, Švaba, sa te teritorije mnoga sela ostala ispražnjena. Oko 150 Srba iz Duvna krenulo je put Vojvodine, tu seobu je Branko Ćopić opisao kao „osmu ofanzivu“. Poslije godinu dana provedenih u Vojvodini, oko 30% koloniziranih vratilo se u zavičaj jer nisu mogli da se naviknu na ravnicu i vojvođanska sela i običaje. U Vojvodini je ostalo oko 20 porodica, sa oko sto članova. Proces kolonizacije, događaje vezane za kolonizaciju, život i rad u prvim godinama boravka, kao i spiskove ljudi koji su kolonizirani istražio je Stevan Stanišić iz Obrovca, i to je zabeležio: Poslije rata, svih događanja i stradanja Srba u Duvnu, život u selu Rašćani bio je težak. Imovina u ratu opljačkana, kuće popaljene, stočni fond nestao i sve je to uticalo da ljudi poslije povratka iz zbijega iz Glamoča nisu mogli da se lako i brzo ekonomski oporave od bijede i siromaštva. Od strane vlasti, svim Srbima koji su imali zasluge u ratu, a bili su skoro svi zaslužni, ponuđeno je da se presele u Srbiju u Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu. Srbi iz Duvna dobili su ponudu da mjesto kolonizacije bude selo Obrovac, opština Bačka Palanka. Prvi pisani pomen naselja Obrovac datira od 1308. godine. Ima više varijanti po čemu je naselje dobilo ime. Najvjerovatnije je to što naselje opasuje rečica Begej, kao „obrva oka“, i vjeruje se da je tako nastao naziv Obrovac. Obrovac Stanišić Stevan, rođen u Rašćanima se nalazi u jugozapadnoj Bačkoj, između 1947. godine, živi u Obrovcu, Bačka Bača i Iloka, ondašnjih carskih gradova. Palanka Većinsko stanovništvo su činili Njemci, zatim Srbi. Bilo je nešto Mađara i Slovaka. Prva škola u Obrovcu sagrađena je 1757. godine. Pohađala su je djeca svih nacionalnosti. Pravoslavna crkva je sagrađena 1782, a katolička 1852. godine. Krajem rata, kad je bilo jasno da će Njemačka izgubiti rat, u strahu da se nad njima ne izvrši osveta, Njemci iz Vojvodine bježe u Njemačku, noseći sa sobom samo ono najpotrebnije, a meštanima (birošima) ostavljaju ključeve od kuća, stoku da im hrane, nadajući se da će se vratiti. Njemci se više nisu vratili, sela su ostala prazna, dolazi da masovne migracije stanovništva, kolonizacije, čiji je cilj bio da se zbrine dio stanovništva koje je živjelo u siromašnim i ratom opustošenim sredinama, s druge strane, da se nasele prazna naselja. 435

Priprema za kolonizaciju počinje u ljeto 1945. godine. Prave se spiskovi porodica koje su prihvatile plan naseljavanja Vojvodine. Poslije prihvatanja plana, članovi porodice dolaze u Vojvodinu da se upoznaju sa načinom života u ravnici. Krajem 1945. i početkom 1946. godine kolonizacija se završava. U Obrovcu su se doselile porodice iz raznih krajeva Bosne. Većinom su to bili stanovnici Jajca, Livna, Bugojna, Duvna, Kupresa i drugih mjesta. Kada su polazili iz Bosne za Vojvodinu, sa sobom su ponijeli ono najpotrebnije, jer im je rečeno da će kad stignu na odredište, dobiti šta im treba. Prema kazivanju učesnika kolonizacije, Srbi su iz Duvna do Livna išli pješke. Od Livna do Bugojna putovali su kamionima. Iz Bugojna put prema Vojvodini nastavili su vozom, popularnim „ćirom“. Do Obrovca „vozom bez voznog reda“, kako je Ćopić opisao „osmu ofanzivu“. Vagoni kojima su prevoženi bili su teretni. Hrana im je bila obezbijeđena i dijeljena na usputnim stanicama. Putovanje je bilo u zimskom periodu, u teretnim vagonima bilo je hladno. Narod je skidao unutrašnje dijelove vagona, metalne cijevi i limove i u vagonu ložio vatru da se ne posmrzava. Očevici su pričali da je kompozicija voza izgledala kao da je sastavljena samo od lokomotiva, jer je iz svakog vagona kuljao dim, kao da je svaki vagon parna mašina. Kad je „voz bez voznog reda“ stigao u Slavonski Brod, tu je napravljena pauza i podijeljena hrana. U Slavonskom Brodu su tek saznali koje naselje će ko da naseli... Velika većina Duvnjaka određena je za Obrovac. Šest porodica Bilanovića je za odredište imalo Banatski Despotovac i tri do četiri porodice Tovariševo. Voz sa putnicima stigao je do Obrovca. Bila je noć, hladno. Na željezničkoj stanici su prenoćili. Ujutro rano komisija za doček i raspored smještaja dolazi da ih obavijesti koju će kuću ko dobiti. Komisija je podijelila adrese, naziv ulice, broj kuće. Tu je došlo do problema, kakva adresa, ulica i broj kad mnogi nisu znali na da čitaju. Smjestili se novi stanovnici na jedvite jade. Sad nastaju drugi problemi. Mnogi ne znaju ko je gdje. Gdje je brat, komšija, zemljak. Priča jedan Livnjak: Mnogima je trebalo nedelju dana da se nađu braća. Komšije i prijatelji. Bilo je tu i dogodovština. Kad su Jajčani tražili kuće koje su im određene, išli su svi zajedno u potragu. Tako se desilo da je starija mještanka stajala ispred svoje kuće i kako je ko prolazio, stalno je pitala – odakle si. Svi su odgovarali iz Jajca. Kad su svi prošli, ona prokomentarisa: Jebem ti to jajce, koliko im je. Kad su novi doseljenici smješteni po kućama, tad su im dodijeljene bašte, vinogradi i zemlja. Ko je bio sam, taj nije mogao dobiti ništa, ni kuću ni zemlju, ama baš ništa. Kad su polazili iz Bosne, to im je i rečeno. Tako se desilo da su se mnogi ženili i udavali u vagonima u toku putovanja za Vojvodinu. U vagonu se oženio i Mirkan Bilanović, svojom rodicom Savom Bilanović.

436

Prvih šest mjeseci hrana se dijelila na vojničkim kazanima. Po hranu se išlo u određeno vrijeme i davala se po broju

Srbi Duvna : Život i stradanja [PDF] - VDOC.TIPS (2024)